Konflikti između učenika i učitelja/nastavnika u osnovnim i srednjim školama toliko su eskalirali da je Udruga učitelja osnovnih škola odlučila tome stati na kraj. Predsjednica Udruge zašiljila je olovku i krenula pisati resornom ministru te mu predložiti "revolucionarnu" mjeru – suspenziju učenika iz škole.
Argumentirajući razloge predlaganja ove mjere, predsjednica se poziva na rastući broj nasilnih učenika koji postaju ozbiljna prijetnja za dostojanstvo pa i fizičku sigurnost učitelja u školama.
Sve je veći broj agresivaca, kažu, koji se sukobljavaju s učiteljima, a oni su nemoćni i nemaju zaštite. Goloruki učitelji protiv, maloljetnih nasilnika! Pri tome se učitelji osjećaju potpuno nemoćni, neshvaćeni i nemaju podrške ni od koga već se, prečesto pila okrene naopako pa se onda njih proglašava nekompetentnima i neosjetljivima. I tako, oni koji su žrtve postaju glavnim krivcima, ističu učitelji! Pozivajući se na praksu suspenzije u nekim europskim zemljama u Udruzi su uvjereni da je to mjera koja će (pri)pomoći rješavanju problema.
Da suspenzija neće pridonijeti rješavanju problema ni za milimetar, može se već na prvi pogled zaključiti. Zašto?
Prije svega, treba povesti ozbiljnu raspravu o tome tko što definira – nasilnim učenikom. Naime, pokazalo se da su nasilne reakcije pojedinih učenika rezultati neadekvatnih i neprofesionalnih postupaka u školi, upravo od strane osoblja. Jesu li agresivne reakcije dovoljna osnova da se "dijagnosticira" i etiketira učenike? Je li riječ o patološkim pojavama ili reakcijama kao posljedicama?
Ključno pitanje koje učitelji, stručni suradnici i ravnatelji trebaju postaviti glasi: " Zašto se učenik-ca tako ponaša?"
Drugi dio pitanja glasio bi "Što mi možemo učiniti da pomognemo učeniku da korigira takvo ponašanje te da se bolje osjeća i bude uspješniji?" Treći dio pitanja mogao bi glasiti: "Tko nam u tome treba pomoći?"
Postoji ozbiljna sumnja da je percepcija o porastu broja djece s posebnim potrebama posljedica nedostatka kompetencija učitelja i nastavnika koji u nemogućnosti da upravljaju procesima u razrednim odjelima stigmatiziraju učenike koji se ne uklapaju u njihovu "koncepciju" kao djecu s poremećajima u ponašanju, teškoćama u učenju i sl.
Bilo bi iznimno važno istražiti ovu pojavu i znanstveno utvrditi kakva je korelacija između manjka kompetencija učitelja/nastavnika i broja učenika s "teškoćama".
Reakcija Udruge učitelja, čini se, polazi upravo od premise da su neki učenici "nepopravljivi" i da ih treba "izdvojiti" iz razrednih odjela. Suspenzija nije ništa drugo nego fizičko izdvajanje djece iz školske sredine, a koje bi trebala imati smisao izolacije, uskraćivanje socijalnog kontakta, kao kazne. Ništa više ili manje od toga!
Ukoliko krenemo od etiketiranja i nastavimo sa odabirom sankcija – kazni, teško da će biti rezultata.
Nadalje, u zemljama koje poznaju suspenziju kao pedagošku mjeru stvari su, koncepcijski, značajno drugačije postavljene.
Naime, obrazovanje je doista čimbenik bolje socijalne stratifikacije i inzistira se na kvaliteti ( koja se prati i provjerava) pa je kako roditeljima, tako i učenicima iznimno važno da prate nastavu i kontinuirano rade kako bi stekli potrebno znanje, vještine i navike koje će im omogućiti prelazak na slijedeći stupanj školovanja i omogućiti odabir najkvalitetnijih obrazovnih ustanova. Ovdje je riječ o – kvaliteti i razumijevanju važnosti obrazovanja.
Suspendiranje iz škole, kao posljedica kršenja pravila i normi i problema s disciplinom ovdje se razumijeva kao uskraćivanje sudjelovanja u procesu obrazovanja i "kažnjavanje" učenika na način da sam mora uložiti veći trud kako bi bio održao razinu koja mu je potrebna, a koju je mogao steći na "lakši način" – u školi. Osim toga, u većini zemalja koje imaju suspenziju kao disciplinsku mjeru, provodi se ozbiljna javna rasprava o opravdanosti ovakve mjere jer je riječ o uskraćivanju prava na obrazovanje koje predstavlja kršenje prava djece.
Ako to usporedimo sa ulogom i važnošću obrazovanja u našem kontekstu, naći ćemo se na tankome ledu. Naime, važnost obrazovanja, bez obzira na sve deklarativne izjave o "društvu znanja", u našem društvu nije prepoznata. To je razvidno u načinu kako se raspodjeljuju sredstva iz državnog proračuna, a koja su iz godine u godinu sve manja. To je razvidno i iz načina na koji se tretira obrazovanje u cjelini u smislu prioriteta na nacionalnoj razini.
Društveni ugled odgojno –obrazovnih djelatnika također predstavlja značajan pokazatelj i argument u prilog tezi da je obrazovanje marginalizirano i nedovoljno vrednovano.
Obrazovanje u našoj zemlji, nije čimbenik socijalne uključenosti, kao ni garancija mogućnosti kvalitetne participacije u društvu i probitka temeljenog na znanju, stručnosti i kvaliteti rada, što je slučaj u većini razvijenih zemalja kao i onih koje prepoznaju prioritete u tom smjeru.
Prečesto je upravo obrnuto. Zbog toga, mladi ljudi ne vide smisao u obrazovanju kao temelju za nove perspektive i bolje šanse.
Unutar samog sustava obrazovanja postoji veliko nezadovoljstvo neuvažavanjem potreba djece i mladih, rigidnošću i inertnošću sustava samoga i njegovih nositelja koji nisu u stanju suočavati se i nositi s izazovima vremena i novih generacija. Implozija sustava već se dogodila i postoji permanentni konflikti koji rezultiraju povremenim ispadima, koje onda možemo pratiti u javnim medijima, o teškim sukobima, nasilju, golovima koji padaju po učenicima i smrtno ih ozljeđuju…Čitamo o fizičkim obračunima već u osnovnim školama među djecom, učiteljima i djecom, roditeljima i učiteljima…Čitamo o sustavu vrijednosti koji ne postoji ili je krajnje nevjerodostojan jer se proklamira jedno, a čini nešto sasvim drugo…
Deklarirajući potrebu zaštite od tzv. nasilnih učenika, učitelji , zapravo, signaliziraju svoju nemoć. Kada djecu koju trebamo obrazovati i odgajati percipiramo kao ugrozu onda tu nešto, duboko, nije u redu.
Nemoć učitelja/nastavnika može imati najrazličitije uzroke i iznimno je važno detektirati koji su, ali, nedvojbeno je sigurno da uzrok nisu učenici. Oni su samo posljedica i, prečesto kolateralne žrtve.
Galamom i zahtjevima za odstranjivanjem "problema" umjesto njihovim rješavanjem neće se polučiti nikakve rezultate.. U situaciji kada se bilježi trend sve većeg ispadanja iz obrazovnog sustava zbog nemotiviranosti, percipiranja obrazovanja kao nečega što nije ključno i ne garantira perspektivu, siromaštva i socijalne isključenosti, dodatno "odstranjivanje" učenika porazno je i neprihvatljivo. Kako s profesionalnog tako i s moralnog aspekta.
U ovakvim okolnostima naši učenici isključivanje iz škola mogu doživjeti kao nagradu. Imaju pismenu dozvolu da ne dolaze na nastavu koja im je , ionako, iritantna, nezanimljiva i mukotrpna, a ne vide čemu im uopće služi!
Rješavanje problema počinje znanjem i razumijevanjem događanja i procesa, a ne mehaničkim izdvajanjem "nepoćudnih" koji kvare idilu. Kako "nepoćudnih" ima sve više postavit će se, prije ili kasnije, pitanje – tko je zapravo tu nepoćudan? Dugoročno, možemo postaviti pitanje i čemu sustav odgoja i obrazovanja uopće služi. Pitanje svih pitanja jest – tko će ta pitanja uopće postaviti?
Kako je sve lijepo
Imam osjećaj da kolegica još nije naišla na situaciju kada se postavlja pitanje da li sam tu da djecu učim ili da gubim, kradem vrijeme drugima zbog idiota koji jako dobro zna da to što radi nije u redu. Naš poziv je da učimo druge, ne da ispravljamo tuđe greške. Mi ne možemo biti taoci krive politike koja ne razlikuje riječ škola od riječi odgojna ustanova.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoVi jeste taoci, ali niste građani
Vi jeste taoci, ali niste građani, jer građani imaju ono nešto važno, građansko, a to je građanska hrabrost. Ova odlika građana krasi one koji se žele zvati građani a imaju odgovornost za urbanu sredinu u kojoj žive.
Za sve druge koji ipak žele učiti djecu je seoska škola, pa nazdravlje hilibili!
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaočitava priča potpuno je
čitava priča potpuno je izmišljena sa jednom jedinom svrhom i namjerom... a to je uvođenje sovjetskih tehnika pranja mozga u hrvatske škole pod nazivom "zdravstveni odgoj".
Dok dobri šute, zli caruju
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoTko? Što? Kako? - prioriteti
Sa zanimanjem sam pročitao tekst i komentare, jer dijelimo iste probleme unatoč činjenici da smo djelatnici iz različitih sustava. Osobito mi je drago da si pokušao/la posložiti prioritete izlaska iz obrazovne krize, pa u tom smislu mala pomoć.
Dakle, kroz neke međunarodne projekte u Hrvatsku sam doveo EU delegaciju i evo njihovih zaključaka. Napominjem da sam tekst adaptirao utoliko što su termini iz mojeg sustava zamijenjeni odgovarajućim teminima iz obrazovnog sustava.
"U analizi je uočeno nekoliko paralelnih problema od kojih je većina međusobno povezana, a neki od njih čak sinergistički pojačavaju negativne učinke. To su:
1. heterogenost u kadrovima i njihovoj edukaciji. Nakon završetka studija, nastavni kadar u Hrvatskoj stječe znanje i razvija se na individualnoj osnovi i prema osobnim afinitetima, što je najvećim dijelom financirano o vlastitom trošku. Zato je pedagoško znanje neujednačene kvalitete i vrlo je često fragmentirano. Takvo stanje predstavlja značajnu prepreku u poboljšanju sustava
2. heterogenost u opremi. (Ovaj dio sam posve izbacio, ali se uglavnom može transponirati na luksuznu uređenost nekih škola i zapuštenost drugih)
3. izostanak objektivnih podataka. Iako postoji načelna suglasnost da se obrazovni sustav treba i može poboljšati, nedostaju jasni parametri i analize temeljem kojih bi se akcije mogle usmjeravati. Stoga u raspravama dominiraju pojedinačni i paušalni stavovi čije prihvaćanje ovisi o poziciji diskutanta. Sustavno prikupljanje podataka, istraživanje i monitoring bi trebali riješiti ovaj problem
4. iako postoji značajna količina pedagoškog znanja, ona nije pretvorena u obvezujuće postupnike. Vrtići, osnovne i srednje škole te fakulteti nastoje pružiti učenicima najbolju razinu obrazovanja u datim okolnostima. Međutim, zbog nesustavnog pristupa edukaciji, ne postoje unificirani i pisani zahtjevi službe te unificirani i pisani postupnici po kojima bi se rad prilagodio "problematičnim" (op. a) i, s druge strane "nadarenim" učenicima
5. nema usuglašavanja s drugim partnerima u lancu edukacije. U pojedinačnim slučajevima kada postupnici ipak postoje, oni nisu utemeljeni na opće prihvaćenim standardima struke i nisu usuglašeni s ostalim partnerima u obrazovnom sustavu. Obzirom da postoji jasna potreba za suradnjom između osnovnoškolskih, srednjoškolskih i fakultetskih ustanova, potrebno je pojačati razmjenu mišljenja o postupnicima i uzajamnu edukaciju o načinima preuzimanja učenika po karikama jedinstvenog lanca. Zajednička evaluacija pojedinačnih slučajeva bi, za početak, mogla biti od koristi
6. zamijećeno je da nedostaju skupni ciljevi, metode i prioriteti
7. diskoordinacija između pojedinih segmenata obrazovnog sustava. Još jednom, umjesto pisanih postupnika, smjernica i standardnih postupaka, kod nas prevladavaju individualni stavovi
8. izostanak vođenja tijekom donošenja odluka. Nastavnici su međusobno podijeljeni zbog toga što rade u različitim segmentima obrazovnog sustava (vrtići, osnovna i srednja škola, fakulteti) te zbog toga što ne postoji kultura stručnog dijaloga i dogovora. Bilo kakve promjene se teško ostvaruju zato što obrazovni djelatnici ne žele prihvatiti ideje iz drugih segmenata. Stalno prozivanje političke vlasti da poduzme neku akciju i upotrijebi svoju formalnu moć podsjeća na ranija vremena centraliziranog sustava
9. nedostatak trajnih ciljeva, prioriteta i koordinacije. Iako vlada Republike Hrvatske, odnosno Ministarstvo pokreće inicijative u cilju promjene postojećeg stanja, to nisu koordinirane i koncentrirane akcije. Primjerice, previše se očekuje od unilateralnih mjera (HNOS?, op.a.), umjesto uvođenja strukturnih promjena u sustavu obrazovanja. Određeno vrijeme je uvijek potrebno za ostvarivanje predviđenih planova, a nakon toga je također potrebno dodatno vrijeme za postizanje učinaka. Međutim, u Republici Hrvatskoj planovi se naglo mijenjaju ili se zaustavlja njihovo ostvarivanje prije nego što poluče bilo kakav učinak i to zbog promjene političkih prioriteta ili nedostatnog financiranja. To dovodi do permanentnih frustracija vlade, ali i obrazovnih profesionalaca.“
Ukoliko smatraš da bi ovo modificirano izvješće bilo primjenjivo na obrazovni sustav, preporuka EU delegacije je da se najprije počne sa sustavnim prikupljanjem podataka u pisanom obliku, njihovom analizom te izvještavanjem o rezultatima.
Drugim riječima, definicija problema je dobar početak, ali je još bolji sustavno prikupljanje podataka.
- odgovori
-
- 7 votes
Tko je glasaoU ovakvim okolnostima naši
U ovakvim okolnostima naši učenici isključivanje iz škola mogu doživjeti kao nagradu. Imaju pismenu dozvolu da ne dolaze na nastavu koja im je , ionako, iritantna, nezanimljiva i mukotrpna, a ne vide čemu im uopće služi!
Nije dovoljno privremeno odstraniti učenike koji ometaju ostale i "onemogućavaju" im svojim "posebnostima" normalne radne uvjete.
Zaposliti u svaku školu psihologa je samo rješenje jednoga problema - njihove nezaposlenosti. Oni se više bave učiteljima, nego djecom, bježe od neposrednoga rada s učenicima i nastoje ih popravljati preko popravljanja medija-učitelja.
Ideja o suspenziji je odlična, ali je treba nadopuniti organiziranjem službi koje će se baviti djecom za vrijeme toga "tretmana". Tada bi trebali npr. proći obvezni program nenasilnoga ponašanja, ići na razgovore s timom psihologa zajedno sa svojim roditeljima.
Za povratak u školu morali bi imati dokaz o svim ispunjenim obvezama koje bi bile točno propisane.
Ovako nam se događaju smiješne stvari poput situacije da neki desetgodišnjak zlostavlja vršnjake ili mlađu djecu, svojim pretjeranim aktivnostima, svojim potraživanjem apsolutne pozornosti učitelja, a time nužno zanemarivanjem svih ostalih. Učitelje, pedagoge i ravnatelje dovodi se u položaj podržavanja zlostavljača, jer ne pružaju svoj ostaloj djeci što zaslužuju.
Istina je da takvu djecu ne treba "otpisati",ali je nužno imati modele ponašanja prema njima, razrađene postupke i pravila, poznate programe za njih i osobe koje će ih provoditi u to vrijeme suspenzije, kako bi se njihovo ponašanje promijenilo i kako bi se zaštitilo ostalu djecu od fizičkih, ali sve češće i verbalnih nasilnika.
Sadašnja postupanja, prema onima koji bi zaslužili suspenziju, uvjeravaju ih kako mogu ostati takvi kakvi su i kako im nitko ništa ne može zbog njihovih ljudskih i dječjih prava na maltretiranje ostalih, a one koji trpe njihovo ponašanje kako ih moraju podnositi, učiti u stalnoj buci i natezanju s takvima sve dok idu s njima u iste razrede.
Odrasle ljude, odgojitelje i nastavnike dovodi se u situacije totalne odgojne i ljudske nemoći pred maloljetnim "teroristima", a to se društvu vraća kroz sve veću frustraciju istih i nemogućnost pružanja ostalim učenicima onoga što zaslužuju. Ovim svojim traženjem uvođenja suspenzije, odlučili su nešto poduzeti i treba ih u tome podržati, jer ipak oni najbolje znaju kako ovako dalje ne može.
O sustavu suspenzije u USA, dosta sam čula od ljudi koji tamo žive, a ponašanje učenika ne samo u školi, već i u školskom autobusu može biti uzrok suspenzije. Počinje se s nekoliko dana, a ovisno o prijestupu ili ponašanju učenika ona može ići do nekoliko tjedana, mjesec dana ili trajna.
O tome brigu vodi školski savjetnik (pedagog kod nas), a profesori vode brigu o svim ostalim učenicima koji poštivaju pravila u školi.
Umjesto stalnoga pružanja psihološke pomoći zlostavljanima, trebamo je pružiti zlostavljačima, tako što ćemo sprječavati njihovu slobodu u maltretiranju svih ostalih.
Svako dijete je vrijedno, ali ne toliko da zbog njega imamo pravo zanemarivati većinu zbog potreba jednoga ili nekoliko njih.
Tako ih učimo krivim stvarima , od njih stvaramo ljude koji olako prihvaćaju teror drugih i ljude uvjerene da se isplati biti sebičan, arogantan, dosadan, nasrtljiv pa i agresivan.
- odgovori
-
- 5 votes
Tko je glasaoRealno
Ovaj komentar je po mom mišljenju jako dobar i realan.Moje pedagoško iskustvo mi govori da ppetra pravilno sagledava problem.Žalosno je da se učitelji daleko više moraju baviti učenicima koji ne poštivaju pravila škole nego onim vrijednim.Ne stignu,jadni.Da, treba se pitati zašto problematičnim učenicima nastava nije zanimljiva, učitelji dosadni itd.A kako to da dobrim učenicima sve to ne smeta već marljivo rade i postižu uspjeh?Nasilje po školama je trend svugdje u svijetu, došlo takvo vrijeme.Nije učiteljima lako,ja vam kažem.Kao ni djeci koja moraju trpjeti maltretiranje.
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasaoEeeeeeeee, u titinu komunizmu
Eeeeeeeee, u titinu komunizmu nije toga bilo, ni hiperaktivne dice. Tamo smo ućili dicu da nejma Allaha i da se zemlja u ćevrndiju ok`rće. I tada je bilo dobrih ućenika koji su pušili sve laži što su ućitelji pred njih prostirali, zato smo garant danas ovako politićki debilni, i zato dopuštamo da nam isti sole pamet koji su je vaktile solili .
- odgovori
-
- 1 vote
Tko je glasaoFalkuša, jako
Falkuša,
jako dobro, izuzetno vješto
postavljena pitanja na koja,
nažalost, nema odgovora.
Zaključak koji se sam od sebe nameće je
da KAOS vlada svugdje,
a najviše u glavama ZAKONODAVACA.
Pozdrav
Mirtaflora
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasaokad si zadnji put ušao u autobus kojim se djeca voze u školu?
godinama se vozim auobusm kojim djeca idu u školu. i mogu ti reći da je svake godine sve gore i gore.
ne samo zato što se neće ustati doslovce nikom, što će te obavezno zviznuti torbom, gaziti po nogama,
strašno je to što međusobno pričaju. ne sjećam se kad je itko izgovorio i jednu pozitivnu rečenicu, barem rečenicu bez ijedne psovke!
nemam pojma kako u školi razgovaraju jer se njihovi razgovori svode na razmjenu psovki. tužno je to što već klinci nižih razreda osnovne psuju ko kočijaši.
nastavno osoblje je potpuno nemoćno: nit ga možeš izbacit sa sata, nit ga možeš zvat pred ploču, niti mu smiješ dat neopravdani,
niti uvalit kotrolni pa da ga razred smiri, a kako ti zamišljaš da nastavno osoblje liječi cijele obitelji i društvo?
jer htjeli mi to priznati ili ne - bolesni smo svi! čitava mi ova zemlja pomalo liči na bolnicu u kojoj su pomješani manje ili više mentalno bolesni ljudi. činjenica je da tim mladim ljudima šaljemo potpuno pogrešne poruke i da se ni oni ali ni mi ne snalazimo.
da to treba rješavati nastavno osoblje - teško - neće moći!
- odgovori
-
- 10 votes
Tko je glasaoIgračke s tavana i podruma
U ovoj ozbiljnoj priči o nasilništvu glavne aktivne uloge nose učenici i učitelji. S obzirom na temu u žiži interesa je “aktivnost” učenika koju postovatelj naziva nasilništvom.
Mi Hrvati imamo dvije vrste odgojnih djelatnika: 1. učitelji 2. vjeroučitelji . Svi su oni, osim u specijalnim (škole za nacionalne manjine) školama, najvećom većinom Hrvati i katolici, u jednakoj mjeri kao što su to i učenici.
Ovi prvi su, da izvinite zajebani, propituju znanje jezika, povjesti, matemtike, fizike i ocjenjuju ocjenama 1-5. U različitim školama za neke predmete fond sati je jednak kao i pod 2.
Ovi drugi su dobri, oni uče su sva rrješenja duboko starija od stoljeća sedmog, da bilo što ne znate ili u životu sjebete ima da vam bude oprošteno. Valjda je to razlog što se u našoj zemlji nema zabilježenih učeničkih “aktivnosti” sproću predmetnih dobrih.
Rješenje za otklanjanje nasilja učenika nad učiteljima možemo prosto i brzo naći, riješiti širim tumačenjem i primjenom ugovora KC-RH.:
a). Ugledati se u predškolski odgoj u kome se obavezno moli prije obroka – tu baš nikada nije bilo nasilja prema odgajateljime tj. učiteljima, i
b). Sve predmete u sekularnoj Hrvatskoj trebaju predavati vjeroučitelji.
Ovo gore je šega kojom bi napravili nasilništvo nad zbiljom, vidjeli je dobrom ili manje dobrom. Brutalna zbilja je da će tog nasilja s malodobnima u tragičnom i glavnim ulogama biti još više. Dok je naše najveće dostignuće članstvo u NATO-u i dvotrećinski udio akcionih američkih filmova na tv, jedino je moguće očekivati da, koliko sutra, neko golobradi uleti u školu s tatinom kalašnjikom s tavana ili podruma
Amerika je od svog postojanja imala sposobnost da ostalom svijetu podari izvanredna dostignućia u nauci ili znanosti, ali prečesto nas daruje i onim što nismo poželjeli - ratovima i poticanjem agresije malodobnih dječaka i djevojčica. Uz našu svesrdnu pomoć, naravno.
- odgovori
-
- 4 votes
Tko je glasaoObrazovanje nije djelatnost inercije - dapaće
Nemaš pojma kolko si bio blizu stvarne dijagnoze kad si napisao Rješavanje problema počinje znanjem i razumijevanjem događanja i procesa... Tko će učenicima dati znanje kad "učitelji" nameću obrazac indoktrinirane poslušnosti kroz sustav obrazovanja. A gdje je odgoj!?
- odgovori
-
- 1 vote
Tko je glasao@golgota, roditelji se trude
@golgota, roditelji se trude odgojiti djecu, ali mediji su ti koji imaju veliki, negativan utjecaj sa svojim izopačenim sustavom vrijednosti.
Nedavno sam bila na roditeljskom sastanku kojem su prisustvovali većina predmetnih profesora, i školski psiholog. Btw. na 700 i nešto srednjoškolske djece zaposlen je samo jedan psiholog. Je li to u redu? Oni nas pitaju što da rade s djecom, jer im je koncentracija i ponašanje ispod svakog nivoa, s ćime se nisu susreli u svojoj dugogodišnjoj praksi. Shvatila sam to kao vapaj profesora koji su bespomoćni, a koji vide da kažnjavanje vodi u ćorsokak.
Ovo je društvo bolesno, u svojim temeljima.
Tehnološka dostignuća i napredak nisu u skladu s razvojem ljudske svijesti, novac je postao isključivo mjerilo vrijednosti, a ne znanje, rad i poštenje. Tko je za to kriv? Djeca sigurno ne.
Mi stariji imali smo sreću da smo svoju kreativnost mogli ispoljiti besplatno na stotinu načina, a danas se sve plaća. Kreativnost mladih ljudi i djece danas je sputana i ograničena, jer im se od samog starta postavljaju zadani okviri i norme koje MORAJU poštivati. To nije dobro, jer nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Sjećam se da sam uvijek odbijala raditi ono što moram, ali sam briljirala u onome što NE MORAM.. A o tome se radi. Sustav odgoja i obrazovanja treba mijenjati iz temelja.
- odgovori
-
- 7 votes
Tko je glasaoTehnološka dostignuća i
Tehnološka dostignuća i napredak nisu u skladu s razvojem ljudske svijesti, novac je postao isključivo mjerilo vrijednosti, a ne znanje, rad i poštenje. Tko je za to kriv?
Točno. Dokazano je da u modernoj lubanji imamo svijest staru preko 50 000 godina, dakle predatorsku svijest. A predatorski, nasilan, osvajački princip je princip koji se ovdje objeručke prihvaća. Pa sad kusajmo, gospodo, to što smo izabrali i gledajmo kako se djeca međusobno ubijaju. Mi ne možemo ništa jer vremena nemamo, a nemamo jer moramo raditi, raditi da bi preživjeli - da, ucijenjeni smo životom...
Tehnologija je otišla naprijed, ali svijest je ostala. Da bi riješili taj problem, moramo mentalno evoluirati.
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoMi stariji imali smo sreću da
Mi stariji imali smo sreću da smo svoju kreativnost mogli ispoljiti besplatno na stotinu načina, a danas se sve plaća. Kreativnost mladih ljudi i djece danas je sputana i ograničena, jer im se od samog starta postavljaju zadani okviri i norme koje MORAJU poštivati.
Ne znam ali sumnjam da je danas uopće moguće osloboditi nadarenog učenika onoga što je programom obvezno i dati mu da razvija talent za slično ali ipak drugo.
U višim sam razredima osnovne škole od nastavnika likovnog dobio exkluzivno pravo birati teme i tehniku kojom ću crtati ili slikati dok su ostali učenici morali prema programu proći sve redom. Sjećam se kako mi je bio gušt u školu nositi samo običnu olovku ili tuš-pero i mali crtaći blok dok su drugi vukli velike mape, tempere, vodene bojice, flašice i stotinu drugih čuda. :)))
Naravno da sam zauzvrat morao i nešto dati, pohađanje tzv. napredne grupe likovnjaka, sudjelovanje u likovnim natjecanjima i sl., ali sam to činio s užitkom.
Nastavnik je odmah na početku uočio da sve ono drugo samo zanatski korektno odrađujem a da imam talent i da sam vrlo kreativan kada radim ono što mi leži i volim. Nije onda ni čudo što sam mu još godinu-dvije po završetku škole redovito nosio svoje radove na "ocjenu". Nevolja je bila što mlađim generacijama nisam smio crtati one obvezne radove (da, varalo se i onda), čak i kada sam namjerno griješio, jer bi dobili jedinicu pošto je nastavnik uvijek, prema nekoj sitnici, nepogrešivo prepoznavao autora. :)))
Eto, onda je nastavnik smio na svoju ruku promijeniti mi kompletan program i razvijati kod mene ono što je mislio da mi bolje leži dok za današnje ne znam smiju li tako nešto i da li uopće poznaju učenike do te mjere da mogu prepoznati za što su talentirani.
Isprika autoru na maloj privatizaciji i off topicu, ali mi se čini da u današnjoj školi nešto poput toga nedostaje.
B-52
- odgovori
-
- 4 votes
Tko je glasao@sm, smiju u nekim dijelovima
@sm, smiju u nekim dijelovima (danas to nazivaju diferencijacijom i u pedagogiji je onako nekako to postala rijec dana), a poznaju ucenike i bolje nego u vrijeme kad si ti isao u skolu jer je danasnja generacija za trecinu manja od one sedamdesetih i osamdesetih uz isti ili cak i veci broj ucitelja.
Evo sto je Sokrat rekao o uzasnoj mladezi u staroj Grckoj (citat je na engleskom, ne da mi ga se prevoditi, a vecina ce ga razumijeti):
"Our youth now love luxury. They have bad manners, contempt for authority; they show disrespect for their elders and love chatter in place of exercise; they no longer rise when elders enter the room; they contradict their parents, chatter before company; gobble up their food and tyrannize their teachers."
Ne vidim neke velike razlike izmedju njegovih rijeci i zapomaganja vecine komentatora ovdje o tome kako uzasna su ta djeca danas, uz naravno i poslovicno obracunavanje s tehnologijom danasnjice i medijima (hm, na internetnom forumu:). Mozda vam se samo cine uzasna jer ste vi stari?:)
Ppetra je dala dobar komentar kako bi udaljavanje iz redovne nastave (ne iskljucenje iz obrazovnog procesa) trebalo izgledati i kako i izgleda u vecini drzava .
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoU mom komentaru nema ni
U mom komentaru nema ni zapomaganja niti se obrušavam na današnju djecu. Slikovito, dijete je dijete, "sirovi materijal za obradu", ako "proizvod" ispadne loš, krivi su alati i majstor.
Roditelji danas imaju možda više izazova u odgoju djece, okruženje se drastično promijenilo, ali ih to ne amnestira. Možda zvuči paradoksalno, ali i roditelji se moraju boriti za svoje mjesto u životu djeteta. Prirodno im pripada mjesto "biološki roditelj" ali za biti roditelj u punom smislu te riječi treba puno više.
Kao što današnja djeca trebaju znati puno više od negdašnje, isto se odnosi i na roditelje. Danas se je roditeljima puno teže nositi u konkurenciji s društvom pa nije čudo što, moj je dojam, manje uspijevaju. Vlastiti autoritet trebaju graditi jer ga biloško roditeljstvo ne osigurava automatski.
Opet mali osobni primjer. Nisam se baš puno miješao u školovanje djeteta, osim da mu osiguram materijale uvjete i potporu u mjeri koju je tražilo. Nikada mu nisam pisao domaće zadaće, samo nešto malo odgovarao na pitanja kad ih je bilo (na pogodan način sam ga upućivao da pita nastavnike jer oni kao znaju bolje nego ja).
Pratio sam ja dobro kako školovanje ide, od roditeljskih sastanaka do klasičnih pitanja "kako je bilo u školi", ali se nisam miješao.
U formi podrške djetetu, stavio sam ga pred vlastiti izbor o tome što u životu želi biti. Naglašavao sam mu da nije nikakva sramota biti fizički radnik, nadničar, poljoprivrednik ili štogod drugo s "dna" popisa zanimanja. Govorio sam i to da ga nećemo odbaciti ni ako ne završi bilo kakvu školu, ako bude neškolovan i nezaposlen i da će kod nas uvijek imati stan i hranu dokle god smo supruga i ja živi i da će poslije naslijediti sve što imamo. Međutim da to neće biti dovoljno njemu za lagodan život i da će prije ili kasnije se morati brinuti sam, s tim da će mu to lakše biti ako bude školovan, zaposlen i sl, no da on ima pravo odlučiti i izabrati teži put.
Paralelno smo ga poticali da nam govori što želi biti u životu i čime bi se volio baviti, što ga veseli, itd... a potom ga informirali koliko kavih škola mora završiti da bi to postigao (npr., "mi ćemo biti zadovoljni i ako prođes s dvojkom ali s njom nećeš moći upisati školu ili fakultet koji želiš). Nikada nismo šizili ako bi dobio jedinicu u školi, rekli bismo da smo mi zadovoljni i s tim, ako je on.
Uglavnom, na takav smo način postigli da se sin zainteresira za vlastitu budućnost, da shvati kako je sam najodgovorniji za to i da se sam najviše mora potruditi. S ponosom ističem da supruga i ja nemamo pojma gdje se u Zagrebu nalazi njegov bivši faks, bili smo samo jednom i to na obrani diplomskog gore na Ruđeru. Eno ga sad vani pred doktoratom, trebalo bi iduće godine. :))
Za mnoge roditelje koje znam je to pomalo "čudan" odnos i neki od njih nisu mogli shvatiti kako ne "šizimo" ako dijete ne uči ili ne piše zadaću odmah poslije škole ili možda dobije lošiju ocjenu. Međutim, meni je bilo, i danas mi je čudno kako neki šize nad djetetom i misle ga silom natjerati da uči, piše zadaće ili čita.
Smatram da je bolje poraditi na motiviranju djeteta jer nema šanse da mu iz godine u godinu stojite nad glavom za svaku sitnicu i vodite ga od zadaće do zadaće, od lektire do lektire, od jednog do drugog matematičkog zadatka i slično. Viđao sam čak smiješnih situacija u kojima se roditelj(i) znoje da riješe zadaću a dijete ih sa strane "kontrolira" i govori "e nije tako, ne valja, nastavnica je rekla drugačije", a oni uporno nastavljaju tako.
Naravno, nikome se ne petljam u rad s djetetom, Svako neka radi kako misli da je najbolje. Prava je rijetkost da će vas netko i pitati kako i što treba, dobar dio roditelja se rukovodi onim kako su njih odgajali ali to ne mora uvijek biti dobro jer se društveno okruženje mijenja. Ako i pitaju, najčešće je to kada dospiju u slijepu ulicu, kada je već dosta toga propušteno i prilično kasno. Šteta.
Ne znam, možda je došlo vrijeme da škole, i društvo u cjelini, počnu malo raditi i s roditeljima. Korist bi mogla biti obostrana, čak višestruka, a profitirala bi djeca.
B-52
- odgovori
-
- 7 votes
Tko je glasaoDobro i loše dijete
SM, isčitavam iz ovog osobnog primjera da si roditelj jednog dobrog i pametnog djeteta koje je izraslo u jednog pametnog i perspektivnog čovjeka. Roditeljska uloga u tome sigurno nije mala, pa ti čestitam na uspjehu.
Ovdje je tema međutim "golobradi nasilnik" ili prošireno - problematična djeca. Ne želim nipošto umanjiti, a pogotovo negirati silan utjecaj koji okolina općenito, a pogotovo roditelji imaju na formiranje dječje ličnosti. Međutim ipak bih ukazala na mogućnost, a koja je po meni i činjenica, da jednostavno ima djece koja su sama po sebi problematična, tj. da se sav krimen ne može svaliti na roditelja i okolinu. I u leglu peseka ili mačića imaš onih koji su umiljati, razigrani, znatiželjni, "simpatični", a imaš i onih koji su plašljivi, ratoborni ili koji teže uče.
Tako je i s djecom - i što sad s takvom djecom? Roditelj mora napraviti iskorak iz svoje samorazumljive i instiktivne uloge i puno aktivnije tragati za rješenjima, te uložiti znatno više truda, ali isto tako i okolina, pogotovo ona koja je za to odgovorna, nadležna i osposobljena (vrtići, školstvo, socijalne službe). Sinergija napora je ovdje vrlo bitna, a da bi se ona postigla potrebno je između ostalog i povjerenje (tipa - ne mora roditelj nužno biti neodgovoran, ne moraju službe nužno biti nesposobne). Po meni, takvog povjerenja nedostaje, obostrani napori, ako ih ima, ne usklađuju se, a posljedica toga je da prostor za nepoželjno ponašanje i dalje ostaje slobodan, na zadovoljstvo ili nesreću "golobradog nasilnika".
Od ovih očiglednih ekstrema, mladih nasilnika, osoba s posve neprihvatljivim i poremećenim ponašanjem, a koje je ipak lako prepoznati, mene ponekad više zabrinjava tupost i uljuljkanost mlade generacije u udobnu ignoranciju okoline, znanja, odgovornosti, kritičnosti... Ovi će jednoga dana omogućiti golobradom nasilniku da kapitalizira, a onom drugom s početka svjetle strane spektra, da ostane neafirmiran.
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoTema jest "golobradi
Tema jest "golobradi nasilnik" ali u sklopu nje se može razmišljati i o uzrocima i o posljedicama, a i o tome "što sad".
Dakako, neke stvari kod ljudi jesu prirođene ali je većina ipak naučena pa težište rješenja ovog problema, po meni, treba biti na poduzimanju mjera kako bi se prestalo s "proizvodnjom" golobradih nasilnika.
Rješavanje problema postojećih je previše složeno da bi postojao jedan (univerzalni) recept za sve. Oni koji se profeesionalno bave ovim problemom će priznati kako se iza maske dobrog dijela tih nasilnika krije zapravo "obično" dijete s "normalnim" potrebama" koje iz ovog ili onog razloga nisu zadovoljene. Ustrajnim i organiziranim radom više subjekata u odgoju, pa i represiji, dobar dio njih se može vratiti na "pravi put". Kod takvih "odgojni" udio treba prevladavati. Kod manjeg dijela golobradih nasilnika omjer se mijenja.
B-52
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaočini mi se da se danas taj
čini mi se da se danas taj problem ne adresira doslovno nikako. o tome se niti ne govori, a i mjere koje stoje na raspolaganju su nikakve. koliko znam, uglavnom se daju opomene i ukori koji u biti ništa ne znače, a nakon toga slijedi premještaj u drugu školu. kao da je okolina kriva! naravno, tamo se priča opet nastavlja u istom tonu. znam za slučaj klinca koji je od 6. do 8. osnovne promijenio 3 škole (dvaput je prošao proceduru "izbacivanja" iz škole). obvezna osnovna škola znači da dijete netko mora istrpjeti, ali pitanje je kako. nažalost, psiholozi i pedagozi su debelo preopterećeni (ako ih na školi uopće ima), suradnja na liniji roditelj-škola je nikakva i problemi se de facto guraju pod tepih. nažalost, zbog toga ispaštaju i profesori koji rade s djetetom i drugi klinci iz razreda, ali i to problematično dijete koje je stigmatizirano i ima loše rezultate.
mislim da je ključ ipak u ljudskom faktoru. ima onih koji fantastično rade s djecom, a ima onih kojima sve mora biti po mjeri da bi stvar kako-tako funkcionirala.
kažnjavanje nije efikasno i treba biti posljednji potez jer se njime problem ne rješava. jedino moguće rješenje je angažman stručnih ljudi (pedagoga, psihologa, ali i socijalnih radnika).
..............................................................................................
Get your facts first, then you can distort them as you please.
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoMislim da je obitelj ipak
Mislim da je obitelj ipak najveći problem, dakle sami roditelji.
Školski sustav je loš u smislu da nudi premalo praktičnog učenja (manje podataka, a više promatranja i zaključivanja, uočavanja pojava u društvu uz objašnjenja), a previše bubetanja od strane nezainteresiranih učitelja.
Ne jednom sam spomenula da prosvjetni radnik i liječnik rade najteži posao - rade s ljudima. Jedni ih formiraju, drugi liječe i spašavaju. A to ne može bilo tko. Dobar učitelj zna razmišljati svojom glavom i naučit će i dijete da radi isto. Dobar učitelj se neće bojati djeteta, nego će mu znati prići. Upis na takav faks morao bi biti dozvoljen samo onima koji su se zaista iskazali u prethodnom školovanju i koji su položili vrlo rigorozan test pri upisu. Dakako, mislim da se takvo radno mjesto mora jako dobro i platiti.
Ali, što očekivati od bijede na vlasti...a pomalo smo i sami šaka jada kad sve prihvaćamo.
- odgovori
-
- 3 votes
Tko je glasaoUčitelji uče djecu u ono što sami ne vjeruju
Učitelji uče djecu onom u što sami ne vjeruju, uče ih teoriji koja u Hrvatskoj ne važi! Zbog toga vrijednosti koje oni propovjedaju izazivaju kog mladih kontraproduktivnost i logičku i opravdanu frustriranost i agresivnost.
Mladi su ipak samo mali ljudi, možeš ih lagati, ali ne vječno.
Za razliku od odraslih samo su manje kukavice.
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoDa, i to je točno. Zato na
Da, i to je točno. Zato na neki način i ne gledam kruto na njihovu agresiju - imaju se potpuno pravo buniti iako nisu svjesni pravih razloga svoga bunta niti ga mogu artikulirati. U neku ruku je možda i dobro da je tako, jer nas su svih uspjeli indoktrinirati i ubiti u nama bunt koji je sada više nego potreban, a svih je strah.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasaoPa moj sin je doma milo dijete
Da, a onda ti neshvačeni ubiju Luku Ritza!
- odgovori
-
- 2 votes
Tko je glasaoKoji je uzrok, Golgota? Nešto
Koji je uzrok, Golgota?
Nešto sam rekla u prvom komentaru. Roditelji nisu dovoljno prisutni. A zašto nisu? Itd.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasao