pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nemam pojma. Ja koristim firefox, a primijetio sam kad dođem na blog preko Internet explorera da traži active x. To ti moraju objasniti informatički pismeniji blogeri. Vjeruj mi nije namjerno s moje strane. ;)

Sve što ste oduvijek željeli znati o swingingu politike, medija i tajnih službi.

Kaj sam opet nekaj kriv? Pojma nemam kaj moj blog traži. Ak nekaj traži onda mu to nisam ja zapovedil!! I kaj su to aktivni X elementi?

Nitko nije prorok u svom selu, a Hrvatska je, kako god okrenete, selo da ne kažem selendra (mada joj je na čelu "građanin predsjednik"). Sjetite se koliko sam upozoravao na Mesića, pa i na to da on želi, potiče "veliku koaliciju" SDP-HDZ... Eto neki dan je to opet ponovio. A glede vašeg razočarenja, vjerujte niste usamljeni u tom osjećaju. Svojedobno sam kritizirao svog prijatelja i kolegu Borisa Pavelića iz Novog lista jer gleda Mesiću kroz prste. Danas sam mu zahvalan na ovoj kolumni:

PONEDJELJAK, 29.10.2007.
...
Predsjednik nekih građana
...
Mesićev inauguralni govor 2000. sadržavao je slobodarsku snagu, a danas predsjednik opravdava represiju nad novinarima. Regresija je to nad kakvom treba žaliti
Bit ću predsjednik svih građana ove zemlje. Isto tako, bit ću građanin predsjednik. To je obećao Stjepan Mesić u inauguralnome govoru počinjući prvi predsjednički mandat. U hrvatskim razmjerima, te su riječi sadržavale slobodarsku snagu povijesnoga uvoda američke Deklaracije o nezavisnosti: »Ove istine držimo očiglednima: da su svi ljudi stvoreni jednaki...«. Možda najvažniji dio predstojeće društvene promjene od Tuđmanove demokrature prema snošljivoj zajednici vladavine prava, koju je personificirao Mesićev izbor za predsjednika, bilo je trganje paukovih mreža tajnih službi i političkoga utjecaja s medija i novinarskih sloboda. I tu je Mesić bio politički ledolomac. Ali eto – osam godina kasnije, kada ga ne ograničava više nikakva biračka provjera pa bi njegovo predsjednikovanje moralo dosegnuti zvjezdane, uistinu havelovske trenutke – Stjepan Mesić podrugljivim tonom pravda represiju nad novinarim. Regresija je to nad kakvom treba žaliti. Pogreške su to kakvima se zaslužni ljudi kompromitiraju pred poviješću.
»Ako je zakon povrijeđen, utvrdit će se. Jer policija može svakoga saslušati, pa i mene – kad ne budem imao mandat«, kazao je novinarima prije tjedan dana predsjednik Mesić u nedovoljno zapaženoj izjavi o hapšenju novinara Željka Peratovića. »Ja neću demantirati mnoge koji me svaki put napadnu, poput Dujmovića, Ivkošića, Margetića ili takvih likova. U takve valjda spada i ovaj, samo što ja o njemu ništa ne znam. A ako uživa u tome da ga ja ne volim, neka uživa«, kazao je još Mesić u kontradiktornoj i dijelom neistinitoj izjavi, čija bi analiza pokazala da predsjednik ili ne razumije, ili namjerno zanemaruje načelo jednakosti građana pred zakonom, a sve ovisno o tome sviđa li mu se tko ili ne.
...
Sramota represivnog sustava
...
No valja ići redom. Svi danas već znaju da se hapšenje neovisnoga novinara Željka Peratovića pretvorilo u golemu sramotu represivnog sustava. Crnohumoran je paradoks u tome što je vlastitu sramotu, smušen i zacrvenjen, priznao i sam taj sustav. Peratović je, znamo, uhićen jer je na svojemu blogu prije dvije godine objavio tri poznata i objavljena dokumenta. Skandal je to zbog kakvoga bi, u državama koje drže do slobode govora, ostavke frcale poput iskara. Ali ne i u nas: premda je premijer osobno najavio kažnjavanje odgovornih; premda je Peratovića policija najprije uhitila, a potom za to optužila tužiteljstvo i tajnu službu objavljujući da se takvim poslovima više ne kani baviti; premda se tužiteljstvo, uz posipanje pepelom svojega prvog čovjeka, javno zgražalo nad postupcima policije, nastojeći oprati vlastite grijehe – nikome se ništa nije dogodilo. Štoviše – i tu je poanta – sam je predsjednik države, inače čovjek koji se voli predstavljati braniteljem medijskih sloboda, parfimirao cijelu tu bujicu fekalija iz nikad očišćenih Augijevih štala hrvatskoga špijunskog labirinta.
...
Poruka o nedodirljivosti
...
I to kako parfimirao! »Ako je zakon povrijeđen, utvrdit će se. Policija može svakoga saslušati«, kaže Mesić. Ma nemojte! Zar i novinara koji je prenio nešto što je davno objavljeno? Ako je tako, predsjednik bi trebao odgovoriti koja to granica dijeli demokratsku policiju od samovoljne represije? Ako je tako, zašto je onda bilo neopravdano da i Mesić leži u zatvoru jer je osnivao firme po Orahovici i uvodio truli kapitalizam u idilu socijalističke pravde? Kršio je, naime, ondašnje zakone, policija ga saslušala – jer »ona može svakoga saslušati« – i čovjek se lijepo obreo u hapsu. Kršio, brate, zakon, pa šta se sad buni?! »Pa i mene – kad ne budem imao mandat«, podsjetio nas je predsjednik gdje prestaju ovlasti policije da saslušava. Ima u toj tvrdnji nešto od čega hladni srsi prolaze čovjeka. »Za razliku od vas, ja sam nedodirljiv«, poručio je naciji Mesić. Osim što je ta tvrdnja pravno netočna – jer predsjednik države nije imun od kaznenoga progona počini li kazneno djelo – ona je nedemokratska, napoleonska i za demokratski osjetljive građane uvredljiva. A što se Peratovića tiče, on je prvi novinar kojega je predsjednik Republike prepustio raljama stihijske, samovoljne i nepredvidive represije blentavih hrvatskih Clouseaua. Učinio je to, štoviše, s užitkom – dokazujući da više nije »predsjednik svih«, nego nekih građana ove zemlje.
...
Boris Pavelić, Novi list

Sve što ste oduvijek željeli znati o swingingu politike, medija i tajnih službi.

OK. To sam te pitao, s obzirom da mi Slavko moze proc pod OK likom (mozda je, mozda nije, jeli), dok se Ivo gadno kompromitirao prilikom Izraelsko Libanonskog sukoba, gdje se nekriticki, cak i protivno cinjenicama, osvrnuo na stanje, sto ne dolikuje nekome ko bi se zelio smatrati znanstvenikom. Od tada se pitam, jesu li sve njegove povijesne knjige samo u sluzbi politickog agitpropa, dok su cinjenice cesto suvisna, opterecujuca stvar. Nu, to je bila digresija :-)