Miroslav Škoro svira za HDZ iz uvjerenja (i ušao je u Sabor, o, sačuvaj nas Bože!), ali koncerte uredno naplaćuje. Pos'o je pos'o, veli slavonski šeret / Dosta je puku politike. Zato mu je političari više ni ne nude. Na stolu su spajalice, kemijske, kape, zastavice, baloneri, srdele, upaljači... I puno, puno glazbe / Bizarno je postalo perverzno i strašno čim me poklopila spoznaja da vlasnici plavog cirkusa drže ovu zemlju čvrsto u rukama sve dok takvi poput mene čuvaju svoju svetu distancu / SDP je priredio koncert Leta 3. Reći ćete, to ni nije bio politički skup, nego običan koncert. Fino, očito su ga tako shvatili i potencijalni mladi birači SDP-a pa su u nedjelju ostali doma.
Nevinost je davno izgubljena
Nevinost je davno izgubljena, pa bi si, možda, mogli priznati i ovo: glazbenici u predizborno vrijeme ne sviraju za stranke nego za novac. Neki to čine otvoreno i njima se nema što zamjeriti – pokušavaju preživjeti od svog posla, kao i bilo tko drugi. Nisam primijetio da se dizajnerima, tiskarama ili redateljima spotova predbacuje rad za pojedinu političku opciju. Ima i licemjera koji pokušavaju u priču ugurati ideale: Miroslav Škoro svira za HDZ iz uvjerenja (i ušao je u Sabor, o, sačuvaj nas Bože!), ali koncerte uredno naplaćuje. Pos'o je pos'o, veli slavonski šeret. Giuliano također nastupa za stranku kojoj je član, a HSP mu pokriva troškove puta, smještaja, razglasa i – benda! Troškovi benda se, inače, na hrvatskom jeziku zovu honorar. Među idealiste spada i Mišo Kovač, ali on je dovoljno lud da za HDZ zaista nastupa besplatno, a, osim toga, ne mora ni pjevati: samo podigne ruke i narod ga slijedi.
Nevinost je davno izgubljena; niti glazba misli da može mijenjati svijet niti svijet, onaj politički, ne želi od nje ništa osim ugodne pozadine. Na izborima 1990., ako se dobro sjećam, nije ni bilo muzičara – na političke se skupove, zamislite, išlo slušati političare. Nije to bilo događanje naroda, nego naprotiv, događanje politike, prvi susret hrvatskog glasačkog tijela s nagovještajem slobode i čarima demokracije. Sedamnaest godina poslije (a kao da je prošlo još puno više...), to je isto tijelo umorno, zasićeno i nezainteresirano. Dosta mu je politike. Zato mu je političari više ni ne nude. Na stolu su spajalice, kemijske, kape, zastavice, baloneri, srdele, upaljači... I puno, puno glazbe. Za svakog ponešto. Što se na kraju, na žalost, zbraja u nikom ništa.
Kako je bizarno postalo perverzno
Jednog subotnjeg jutra, relativno rano u kampanji, prolazio sam preko Trga Bana Jelačića u Zagrebu. Iz daljine sam čuo bend kako svira nešto što je podsjećalo na "I Will Survive". Na bini ispred Manduševca hrpica u plavim jaknama. Ispred pozornice još jedna gomilica jednako odjevenih. Još par koraka i postalo je jasno: 4 asa sviraju "HDZ zna", Dujmić, Kalember i Islamović izmjenjuju se na glavnom vokalu, dok ispred njih Jadranka Kosor izvlači najljepši osmjeh za stranačku mladež i prolaznike. Kao ljubitelj bizarnog, zastao sam na trenutak. No, bizarno je postalo perverzno i strašno čim me poklopila spoznaja da vlasnici tog plavog cirkusa drže ovu zemlju čvrsto u rukama i ništa ih u tome neće omesti sve dok takvi poput mene čuvaju svoju svetu distancu.
SDP je, na istom mjestu, pred kraj kampanje priredio veliki koncert. Nije bilo stranačkih uniformi, političari se nisu gurali na scenu s glazbenicima, a – ako je ukus u pitanju – uvijek mi je na glavnom gradskom trgu draže čuti i vidjeti Let 3 od nekih kvazi-domoljubnih užasa. Ipak, čemu služi politički skup bez politike? Reći ćete, to ni nije bio politički skup, nego običan koncert. Fino, očito su ga tako shvatili i potencijalni mladi birači SDP-a pa su u nedjelju ostali doma. HDZ-ov domovinski patos i nepoderiva strategija plašenja birača babarogama komunizma, kako god jeftino i glupo izgledala svakom tko se zna spojiti na internet bez stručne pomoći, puno bolje mobilizira simpatizere. SDP se krajem 90-ih logično odlučio za rock jer je - kao svjetonazor, ne samo muzika – simbolizirao sve ono što Hrvatska tada nije bila. Jasno da su lideri tadašnje koalicije izgledali smiješno u zagrljaju s Baretom, ali je to imalo daleko više smisla od suicidalne odluke da glazbena zvijezda izbora 2003. bude Severina. Kao da nekom u izbornom stožeru stranke nije bilo dosta što su pune četiri godine slali poruku 'ma, svi su političari isti', pa je poželio poentirati "Djevojkom sa sela". Ostvareno!, rekla bi ozarena konkurencija.
Kako nam politički marketing sve više, i formom i sadržajem, nalikuje na uobičajene obrasce konzumerističkog društva, tako i glazba u njemu zauzima prirodni položaj pozadine. Umjetnost, koliko god jadno i nevažno djelovala u aktualnoj slici stvarnosti, redovito nadživljuje politiku i, shodno tome, nikad neće izvući dugoročnu korist od lizanja 'oltara'. Kao finoj curi, bolje joj je da se ne druži s kurvama.
Hrvatska ima mnogo
Hrvatska ima mnogo kvalitetnih glazbenika. I Miroslava Škoru računam među njih(ako nekog zanima zašto mogu to objasniti) iako takvu vrstu glazbe nikad ne slušam. Kako u zabavnoj tako i u ozbiljnoj glazbi mnogo dobrih a tržište malo. Samo nekima uspije otići i ostvariti kvalitetni karijeru u inozemstvu. Ostali su ovdje i budući da nisu sigurni u budućnost svoje glazbene karijere svi traže dodatne sigurnosti. Zato ih je lako pridobiti. Recimo, onda prelijepa glavna glumica iz filma "Tko pjeva zlo ne misli", već je u socijalizmu očijukala s komunističkim sindikatima (ili sl.) valjda ""za svaki slučaj" a onda je postala zločesta vještica u redovima HDZ-a i bome napravila karijeru. Od atašea za kulturu u Beču do pomoćnice ministra kulture.
- odgovori
-
- 0 votes
Tko je glasao