pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ponekad, ili češće, na nekim neophodnim točkama nije nitko. To se dešava i najboljima. I inercija često mobilizira sve raspoložive snage, kad živne sve rezerve i potom slabosti i prazna mjesta postaju pravilo. Ponegdje u ponečem to nije sezonski nego dugo, pa je za pobjede nužno nešto drugo.

U Zagrebu se održava tradicijski eurofestival, nastavak nastavka jedne slavne manifestacije iz šezdesetih na vrhu hladnog rata, kada je igrom slučaja i malim inicijativama Zagreb bio svjetska špica. Jednom davno, kad su se i banalne stvari obavljale s oprezom i strahom, nekim zbivanjima gurnut, specifični hrvatski skladatelj Kelemen je nalutao na Jekaterinu Furcovu, nakon čega se u Zagrebu porodila velika i raskošna svjetska manifestacija. U nekim drugim zamagljenim vremenima, na tragu toga, su neke pojave iz Zagreba kao duhovi puzajući prošle Beograd, Ljubljanu i druge jugoslavenske gradove i izišle u neke evropske vidokruge. Došlo doba da to malo živne. Jedna veteranska hrvatska ekipa u okviru toga je u akciji projekta o vezama i pobunama, nezgodama, konačno više ljudi, i iz drugih zemalja, koristi se zbilja i poneke relacije, i tehnike. U prapočelo projekta je ušlo malo mog prikaza o kretanjima (migracijama) i prijateljstvu, od rezerve i previše. Sirova materija je udruženim radom dovedena u neke stote završne vode, kad vremena više nema.

Između antifašističke borbe i državnosti je spasonosno zatišje pred nove bitke. Zove I. dva puta, studenti u akciji Bologna, pomoći nema. Potom zove K. u vezi istog, već po pozdravima znamo da se malo igramo vraga. Iskrsavaju nepreviđene stvari (kako nepredviđene kad je 30 godina isto), zakazalo više stvari npr. pozornica i gledalište, nešto izvanredno će se poduzeti, ja se kao nudim a on, iskusan da iskusnijeg nema, kao odbija, i zajednički utvrđujemo smjer. Puno puta odigrane fore snalaženja i daveži mogle bi i ovaj put, ali čemu beskrajne pobjede u istom. Ostalo je ili dalo sve od sebe ili više nema nikakav smisao za praktično. Zašto ne Lj, kad svi putovi vječno vode do njega, više nego u Rim, i zadržao je malo smisla. Baš zato, Lj je prekrcan i tone, netko jednom mora stati i mi, koji smo za to djelom odgovorni i najbolje znamo, nemamo nikakvo opravdanje za dalje. Ovaj put, za razliku od bezbroj drugih, krenuti će do predsjednika, do kabineta, makar će opet doći do Lj. To je inače tako na rubovima stvari, ovdje nije nikad korišteno ništa ni približno takvo ali sad je tako nedvojbeno, njegova teta Rezika je i pitanje zajedničke kuhinje morala rješiti preko kabineta, puno jačeg predsjednika. A tek beskraj drugog, preko kabineta.

Iako smo smetnuli s uma, u Zagreb je stigao ruski predsjednik i razni drugi energetičari, vjerojatno će blago obnovljeni duh stvari uz male nijanse oko vječnih teškoća naći uspješan put za povratak na kolosjek. Neke prakse kod nas su čvrsto i jasno uhodane, svi sudionici uigrani, razvoj događaja potpuno predvidiv i ničeg spornog nema. Ne bi vjerovali. Ovdje se radi o području kulture, u djelu koji ima evropski kontinuitet, što odavno nije neka fora. Pojave su prošle logične krugove slabosti nakon kojih smo, iskusni kakvi jesmo, doživjeli obnovu duha stvari. Na oronulu gerilsku matricu, ništa sustavno a sve na drugi način, koja evropski igra i povremeno blista, slobodnom voljom su natovarena opterećenja, čime je pružena šansa za slobodni izbor promjenama u matrici stvari.

Uobičajene slabosti koje se i ovdje naziru su velika prednost. Evropski diletanti ne mogu shvatiti kako to kod nas ni ono nužno ne funkcionira ni u 5 do 12, dok naši iskusni tipovi i njihovi znalci već znaju da u 12 slijedi pobjeda. Na ovim pojavama hrvatska matrica je zadržala poštovanje i na najtvrđim terenima. Stranačkih i bilo kakvih zavrzlama nema, ni neuspjeha. U najgoroj varijanti zasvirati će neobični međunarodni orkestar sa dodatno točki, i duh raskrižja povezati će razne točke. Koliko svjetskih pojava to ne dočeka do vječnosti.

P.S.

Uz markantne obljetnice i dolazak ruskog predsjednika, u Zagrebu kreće Eurokaz sa tematskim djelom Tito i ostalim po izboru, gdje nastupa i velika svjetska zvjezda Slavoj Žižek (spašavanje humanizma pomoću staljinizma). Razvoj stvari do danas, od početka šezdesetih kad je Kelemen uspio pokrenuti stvari, je zadržao neke odlike. Hrvatska osnova je sačuvala minimume višefrakcijskog učešća i podrške, tako smo i šire zanimljivi i bez toga se ne može. Vodstvo je u rukama pripadnika davne zagrebačke omladinske grupe. Simbolički, hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević, angažiran oko energetskog susreta na vrhu, bio je istaknuti član te omladinske grupe i aktivan oko drugih tema koje su u igri. I cijela ta grupa je uspješno razasuta po bespućima hrvatske i evropske zbilje, šire involvirana u to. Druge grupe i frakcije se blago naziru, sasvim drukčije raspoređene.

Ono što sigurno ni slavni istraživač Žižek još nije obznanio (čak možda ni nanjušio), jest praktična strana toga, koja ima veze s politikom. Počevši od Kelemenovog razgovora s Furcovom, koja je držala konce čvršće i dulje od Tita, sustavna praksa je gerilski intonirana, od makro do mikro, i to hrvatska praksa u djelu dodira sa svijetom, što je pomalo svjetska stvar, koja ponekad i blista pa je po tome izvjesni autoritet od susjedstva na dalje.

Kako se radi o pojavi gdje je iznimno interna sloga jača od sukoba interesa, čovjek bi očekivao da ide sve tečnije i uhodanije. Ali zašto bi to čovjek očekivao, ako ništa drugo naši iskusni ljudi bi tako pali u formi za drugo a novi ne bi bili pripremljeni. Zato se u toj praksi, od aktivnih kabineta sve do čavla, radi s puno neizvjesnosti i obrata. I razvoj u to uvjerava. Pomoćni organizatori se razvijaju sve više i više u osobe koje vuku sve više konaca, uključujući političke i autorske, a autorski i na ostali način potvrđenije osobe sve više i više nose daske, kradu kablove za ozvučenja i slično. Logično je i da čelnici kabineta uvijek pomažu stvar tako da gerilski prevare svoj i druge kabinete, da se novac za nešto prenamjenjuje za neku drugu stratešku poziciju a to se rješi krađom, npr. tu u središtu stvari.

I evropski je to trend, kako ne bi bio hrvatski. Zato je važno da hrvatska gerilska praksa, kad već druga nije razvijena, što spremnija uđe u nove bitke. Već nas peglaju diletantski aktivisti, strani i naši, mali automati koji su skenirali neke stranice i neke parole. Ovo je nova prilika pokazati autoritet iskustva i podučiti nove snage. U ovim evropskim pitanjima nema nikakve sumnje u naše pobjede, samo je pitanje s kojim rezultatom.