pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

"Hrvatska može profitirati kroz izlaganje svježem dahu slobodnog tržišta ideja i iskustava drugih bivših komunističkih zemalja!”

To je nekom prilikom izrekao poznati nobelovac iz ekonomije Dr. Milton Friedman, a ovaj citat kao proglas možete naći na stranicama Adriatic Instituta, kojeg vodi sve prisutnija i poznatija Nataša Srdoč iz Rijeke. Osobno o toj dami ne znam skoro ništa osim posredno o njenim aktivnostima, u kojima se pokušavaju što dosljednije promovirati ideja i zamisli nedavno umrloga Miltona Friedmana .

No, ovaj tekst ne bi ni trebalo shvatiti kao raspravu o njoj, nego prije kao raspravo o nama i “njima” koji nam kroje sudbine. Ovdje čak ne bih htio ni navoditi te Natašine korisne akcije, nego sam lutajući stranicama njihovog Adriatic Instituta pronašao jedan intrigantan članak iz The Wall Sreet Journala, koji me je natjerao na razmišljanje. Napominjem radi pojašnjenja da treba uzeti u obzir kako je ovaj i danas tako aktualan tekst objavljen još u srpnju 2007 godine, da smo od tada prošli i predizbore, i izbore, i formiranje nove-stare vlasti, a da smo upravo u fazi definiranja državnog proračuna. I da u cijelom tom dugom razdoblju nitko od odgovornih u poziciji i opoziciji nije ni jednom riječju spomenuo da negdje oko nas postoji i drugačija praksa od one koja nam se naturala.

Tekst nije dugačak pa ću ga navesti u cijelosti (naravno u mome prijevodu – ako mi se negdje izgubio smisao molim da me upozorite):

The Wall Street Journal July 23, 2007
PITAJTE ALBANIJU!

Za lekciju o razvojnoj poreznoj politici mi bismo preporučili pogled na istok, prema Albaniji. Ova mala balkanska zemlja je s početkom kolovoza 2007 skoro prepolovila osobne porezne takse na 10 %, a kompanijske takse su odlučili smanjiti na 10 % u početku 2008. .
Albanski flat tax (jedinstvena stopa poreza) je posljednji nalet trke “napumpavanja” gospodarskog rasta unutar negdašnjeg komunističkog bloka, koji je počeo u Estoniji 1994 (kad je Premijer Mart Laar primijenio "Free to Choose" Miltona Friedmana) i od tada se širi na mnoge države.
Politički lideri, kao Albanski Premijer Sali Berisha, su uvjereni u ispravnost svojih odluka. Kad je Parlament potvrdio snižavanje poreza – kao reakciju na smanjivanje cijena u susjednoj Makedoniji, Gosp. Berisha je zaneseno ustvrdio da će "fiskalna revolucija" se nastaviti čak “brže nego se predviđalo”.
Zaista bi mogla: Češka vlada je najavila 15% poreznu stopu sljedeće godine kao “sigurnu". Crna Gora planira smanjiti obje (osobne i korporativne stope) na 9% oko 2010.
Adriatic Institute na osnovu stručnih očekivanja u Hrvatskoj zaključuje da vlada namjerava zadržati postojeći porezni režim nepromijenjen čak očekujući povećanje poreznih prihoda unutar prve godine.
Za zapadne Europljane uspješnost njihovih susjeda u uvođenju niskih poreznih taksa može izgledati kao kolac u točkovima njihovih teretnih vlakova. U prvom kvartalu ove godine "eurozona" (u kojoj dominiraju Francuska, Njemačka i Italija) je po prvi puta prodala više roba u 11 novih Srednje i Istočnoeuropskih zemalja nego u SAD. No stara Europa zahvaljuje nove kupce u najvećem dijelu zato što Nova Europa primjenjuje pravu poreznu politiku. Obje će Europe biti bogatije ako Zapad benevolentnije prihvati istu poreznu politiku.

Dakle mada je napisan prije raspisivanja izbora i raspuštanja Sabora, ovaj članak se u cijelosti doima da je više nego precizno pogodio u dijagnosticiranju stanja u Hrvatskoj uoči posljednjih hrvatskih izbora, kada se tijekom predizborne kampanje nigdje nije ni spominjao taj već sveprisutni trend smanjivanja poreznih stopa na Istoku Europe.

Također danas u vrijeme donošenja novog proračuna ovaj članak se čini više nego preciznim u prognoziranju budućeg ponašanja vlasti, jer smo upravo svjedoci napuhavanja državnog proračuna do visine čitavih 10 % više od prošlogodišnjih. Kako se takvi veliki prihodi preskupe države nisu ni mogli financirati iz porasta gospodarskih aktivnosti koji je izostao (iskazuje se čak smanjivanje rasta BDP-a, državi gargantuovskih apetita nije ništa drugo ni preostalo nego da u "paničnim nastupima" gladi za novcem posegnu za “uvijek dragom” inflacijom kao univerzalnim lijekom protiv svakog zastoja u razvoju, koji konzekventno uzrokuje kroničnu nestašicu novca.

Gdje leži smisao “pobjedničkog” zanosa Sali Berishe, a “gubitničkog” očaja Ive Sanadera. Pitanje proračuna je pitanje opstanka svake države, pa je tako donošenje proračuna temeljni akt kojeg država mora prioritetno usuglasiti. Time pitanje poreznog sustava postaje najbitniji element funkcioniranja države. Poreze treba ubirati, to svaka država mora činiti, i nikada nije pitanje koliko će ga se ubrati, ali je uvijek pitanje kako i koliko će ga se potrošiti.

Time ovdje dolazimo do sudaranja dvaju potpuno različitih i suprotnih koncepcija u rješavanju državnih poslova.

- Drugi je onaj koji je prisutan kod nas, a kojim se ubiru sve veći porezi, pa i pod cijenu smanjivanja rasta, kako bi se zadovoljili razni neumjereni apetiti (od koalicijskih zahtjeva do snova o lagodnom životu.

U onom prvom slučaju sve bitno se odvija baš kod onih koji stvaraju nove vrijednosti, a oni sa smanjivanjem poreza dobivaju sve više daha i mogućnosti razvojnog zaleta. Takvim zaokretom se ustvari demistificirah i dio politike, koja se time približava reflektiranju interesa i potreba izborne baze, preko koje se onda automatski formiraju nova pravila igre i na političkom tržištu.

U onom drugom (našem) slučaju, sva golema i sve golemija porezna sredstva ubire država. Umjesto da tako ubrana ogromna novčana sredstva se u principu preusmjeravaju tamo gdje je potrebno, administracija ih troši manje-više po svome nahođenju. Javno proklamirane "dobre namjere" u gomilanju novca u državnoj administraciji je idealizam bez pokrića, jer nema takve država koja bi takvo nešto znala i željela korektno provesti.

Mi ustvari danas imamo na djelu sve veću centralizaciju poreznih sredstava, a sve više sredstava se troši na tu istu administraciju. I ne samo to, nego se pohlepnoj želji "držanja stvari u svojim rukama" čak ni privatizacije preostalih gospodarskih subjekata više ni ne planiraju, mada i ono što je do sada učinjeno treba dovesti pod sumnju , jer ustvari predstavlja paradržavno vlasništvo (npr. T-HT, Vojni ugostiteljski kompleksi, Otok Znanja ili Hoteli Koločep, Hoteli Sunčani Hvar, Leko i njegove tzv. dubrovačke investicije itd.).

I tako, slikovito rečeno, imamo dva proždrljiva tipa bez vizija i ideja - Gargantua i Pantagruel - koje je osmislio François Rabelais 1494 – 1553 (po želji im dajte osuvremenjena i kroatizirana imena), koji u državnom eraru sjede na vrhu gomile silom i milom ubranog blaga, i pohotno se oblizujući se spremaju grabiti do mile volje nogama i rukama, ustima i ušima. Račune će ionako drugi plaćati - ustvari već plaćaju, i to oni najmizerniji i najnemoćniji - zato što su najbrojniji.

Ma zamislite samo – gore spomenuti osebujni literarni likovi, izmišljeni u Francuskoj Renesansi, u simboličnom smislu su i danas prepoznatljivi, kao što je uostalom i danas vrlo aktualan i sveprisutan Machiavelli, odnosno njegov tako slikovito i istinito opisani lik Vladara.