Neovisni, ali ne i neutralni

Ovo je počelo kao pisanje komentara na dnevnik
64% manja produktivnost, 43% neobrazovanih - to je srž hrvatskog gospodarskog problema, a sve ovo na primjeru jedne tvrtke.

No nekako je preraslo okvire komentara i čini mi se da se to isplati proširiti u dnevnik.

Dakle pitanje je:

...da u 5 bulleta napišete kako bi riješili ovaj problem...

Neću sad lamentirati načelno kako to jako vole naši političari (ali i na žalost i u dosta komentara na pollitika.com) 'doveo bi stručnjake', 'iskorijenio bi korupciju' i bla bla.

Kao i uvijek vrag je u detaljima - koje stručnjake, kako iskorijenio...itd.

Ja ću pokušati biti malo konkretniji - tj. onoliko koliko mi se da pisati i koliko vremena imam.

Prvo treba odabrati razinu djelovanja. Biti na mjestu premijera ili nadležnog ministra je besmisleno što se tiče rješavanja problema u HŽu. S tih razina se i može uglavnom samo lamentirati i gostovati na Otvorenom.

Treba zasukati rukave i gurnuti ruke u blato (da ne kaže nešto drugo) i spustiti se na operativnu razinu.

Dakle, da ja dođem na mjesto predsjednika uprave u HŽ-u (iako nemam baš znanja o željeznicama, ali o vođenju ponešto i imam) i da imam izvjesnu razinu političke podrške od vlade i sabora (ne potpunu podršku jer je to iluzorno za očekivati, ali dovoljnu da neće podvit rep i maknut me s tog mjesta čim malo zagusti) za promjene i sređivanje stanja ja bi:

1. Uveo apsolutni zero-tolerance na bilo koji oblik korupcije ili klijentelizma. Svaki oblik pogodovanja ili namještanja posla bi uzrokovao automatski izvanredni otkaz i to na svim razinama (od tete Ljubice koja je svom susjedu namjestila poslove fotokopiranja do odjelnog direktora koji pere milijune na nabavi preskupe opreme preko firme od svog kuma).
Pregledao apsolutno svaki ugovor i poslovni odnos u direktnoj potrazi za elementima korupcije.

Korupcija kao i u cijeloj državi je naveći problem. Protiv borbe protiv korupcije nitko (sindikati, vlada itd.) neće ništa puno prigovarati. Biti će nešto komentara na 'preoštre kazne' itd. ali zero-tolerance je zero-tolerance - za svaki prekršaj maksimalna kazna.

Ovdje se javlja realni problem praktičnih teleskopskih palica na mojoj glavi po receptu Rađenović. No, tu dolazi ona razina podrške Vlade koja jasno treba postaviti da sam ja samo egzekutivac i da je odluka o sređivanju stanja u HŽu donešena. Ako mene namlate ili ubiju naći će Vlada novog koji će sjest na moje mjesto i nastaviti posao.
S druge strane moj stav isto treba govoriti: ambiciozan, nemilosrdan i željan uspjeha - ta pozicija mi je možda samo stepenica u karijeri koja za 10-20 godina želi doći do Banskih dvora ili Pantovčaka. Realno Hrvatska je prepuna takvih ljudi od kojih mnogi čak imaju i dovoljno sposobnosti da odrade ovakav posao, ali ih se trenutna politika boji dovesti na odgovorna mjesta, jer se boji njihove ambicije.

2. Uveo bi pračenje radnog učinka i prisutnosti na poslu. I to na najprimitivniji način (tekice i sl.) pošto nema vremena za uvođenje nekih inteligentnijih tipa card readera povezanih sa SAP-om itd. Također, bolovanja bi se isto vrlo strogo kontrolirala.
Svako kršenje radne discipline bi se kažnjavalo automatskim izvanrednim otkazom.
A otkazi bi se dijelili 'od glave' - npr. izvanredna inspekcija ulijeće u odel i utvrdi da 50% radnika nije na poslu bez opravdanja, a da je evidencija falsificirana. Otkaz dobiva šef, a ne radnici. Na njegovo mjesto dolazi novi šef (vjerojatno jedan od onih koji je u tom trenutku BIO na poslu) koji jko dobro zna što ga čeka ako će opet pokrivati svoje podređene.

Znam da time ne bi povećao učinkovitost ni za promil, ali to i nije cilj ove točke. Ono što u firmama poput HŽ-a nedostaje je disciplina i poštovanje prema poslu, bar do razine da dođu i odsjede 8 sati.
I na taj način bi vrlo lijepo isplivali i fiktivno zaposleni. U nekim odjelima odjednom ne bi imali svi ti 'radnici' ni gdje sjediti. Prisutnost na poslu će igrati ulogu u slijedećim točkama.

Od 'socijalnih partnera' ni za ovu točku ne bi bilo puno primjedbi - koliko bi ih se bunilo 'što moraju sjediti na poslu 8 sati' ?

Za obje ove točke bi jako koristio javnost. Svaki otkaz bi bio popraćen opširnim rješenjem na oglasnoj ploči i člancima u nekom HŽ glasniku. Svaki slučaj korpucije bi bio javljen novinarima i prijavljen policiji itd. itd.
Nema skrivanja, nema straha od gubljenja fiktivnog ugleda....

3. U međuvremenu bi napravio analizu menađerskog kadra u HŽ-u i pokušao naći one na koje mogu računati. Vjerovali ili ne, ali u svakoj državnoj firmi ima ljudi koji marljivo i pošteno rade svoj posao i to su oni zbog kojih te firme uopće funkcioniraju. No, oni su u velikoj mjeri ugušeni svojim okruženjem u kojemu se čini da se ne može ništa napraviti.
Upravo takve bi pokušao naći i aktivirati.
To bi napravio tako da bi odabrao 2-3 do najviše 5 novih projekata koji bi unaprijeđivali različite dijelove poslovanja. Ne mogu sada reći koji bi to bili - to bi odlučili ljudi koje bi odabrao gore, a i tu bi se intenzivno konzultirao sa stručnjacima. No, trudio bi se da ti projekti zahvate sve dijelove firme i da su usmjereni na različita područja poslovanja - nove usluge i tržišta, povećanje učinkovitosti, tehnološka obnova itd.
Jako bi pazio da to nisu projekti koji zahtjevaju velika kapitalna ulaganja (tipa ozloglašenog 'nagibnog vlaka') koji naprosto pozivaju na pranje novca i na korupciju nego bi to bili projekti u kojima treba uložiti puno truda i napornog rada. Osnovni cilj tih projekata je prvenstvano afirmirati RAD, a konkretan rezultat je djelomično u drugom planu (iako to ne bi bilo baš tako komunicirano).

Ali ti projekti bi se vodili po PS-u, sa redovnim izvještajima, punom podrškom uprave i potpuno profesionalno te vrlo agresivno - unutar firme bi se trudio napraviti gotovo paranoičnu atmosferu da ti projekti moraju uspjeti ili je firmi kraj - apsolutni 'must'.
To bi bili show-case-ovi koji bi i unutar firme i prema vani pokazali da se 'može uspjeti'.
Iz tih projekta bi isplivali kvalitetni ljudi, a zbog toga što se u njima ne vrti veliki novac već se traži rad i rezultati uobičajeni zgubidani bi ih zaobilazili u širokom luku.
Ti kvalitetni ljudi će onda predstavljati kostur 'novog HŽ-a'.

4. Nakon udara u točkama 1. i 2. nakon nekih 6 mj. bi se išlo dalje. Najmučniji dio posla bi bila izrada nove sistematizacije radnih mjesta. Da pojednostavnimo i ubrzamo stvari tu bi se išlo top-down, znači od uprave na dolje i čistili bi se razni savjetnici, nepotrebni menađeri i sl. i polako bi se išlo prema dolje.
Obavezna prisutnost na poslu iz točke 2. bi ovdje došla do izražaja. Besposleni ljudi se relativno lako uoče ako su prisutni.
U ovom koraku se ne bi otpuštalo (osim na najvišim strukturama) već bi se samo evidentiralo za slijedeću točku.

Također nova zapošljavanja bi bila strogo kontrolirana tj. maltene zabranjena. Točke 1. i 2. bi izgenerirale veći broj otkaza, a istovremeno bi ljudi odlazili redovnim umirovljenjima ili svojevoljnim otkazima (a i takvih će biti kad vide da im drma pod nogama).
Tada bi se iskoristila prilika i kostantno bi se inzistiralo da se provode odjelne reorganizacije rada tako da se posao može obavljati sa manjim brojem ljudi bez novog zapošljavanja. Za to bi se organizirao posebne Task Force grupe od po par iskusnih ljudi (iz točke 3.) koji bi obilazili odjele koji se žale na premali broj ljudi i reorganizirali ih.

Primjeti da se dovde niti u jednom trenutku nisam sukobio sa sindikatima, niti sam spuštao plaće niti masovno otpuštao. Tenzije unutar firme bi bile velike, ali osim djelomično u pitanju korupcije niti u jednom koraku nisam testirao političku podršku Vlade prouzročivši npr. masovne štrajkove i sl.

i

5. (Napokon) sa sindikatima bi se sjelo i sa prvim rezultatima sistematizacije bi se počelo razgovarati o racionalizaciji plaća i broja radnih mjesta. Analiziralo bi se sve - od naknada za uvjete rada, dodataka, stručne spreme itd.
Jedan od korisnijih inputa bi bili rezultati intervencija Task Force grupa na reorganizacijama pojedinih odjela iz prethodne točke.

A sindikati bi bili vrlo susretljivi. Jer dok sam došao do razgovora sa sindikatima (a to nakon najmanje 1 do 1 i pol godine) u njihovim očima sam već 'gori od Hitlera' (po toč 1. i 2.).
No u tom trenutku ja pristupam mirno i razumno, zauzimam se za radnike i tražim rješenja koja su ostvariva.
Time bi oštrica sindikata prilično otupila i mogla bi se dnoijeti konkretna rješenja. Jednostavno ja sam dokazao odlučnost i čvrstu namjeru da se nešto promijeni i od njih očekujem suradnju.
Da ne spominjem da bi većina vodstva sindikata bila nova jer bi toč. 1. i 2. počistile mnoge njihove 'vođe' iz njihovih redova.

I tu bi negdje bio kraj početka.
Ja osobno bi tada vjerojatno otišao dalje, a mjesto bi se tada moglo prepustiti nekome tko je izrastao iz HŽ-a, koji ga dobro poznaje i zna kamo treba ići. Takva osoba bi sigurno isplivala na površinu tokom tih 2-3 godine 'šok terapije'.

I to je to.
Ono što je najbolje da se ovi koraci gotovo nepromjenjeni mogu primjeniti na apsolutno svakoj državnoj ili javnoj firmi ili ustanovi - od bolnica i ministarstava do ZG holdinga i brodogradilišta itd.