Tagovi

Fašizacija hrvatskog društva nesmetano napreduje

Hrvatska nezaustavljivo tone u mrak.

Naš „Europejac“ Plenky nam na Kaptolu dogovara i provedbu procesa lustracije, pardon, suočavanja s prošlošću, s ciljem izjednačavanja fašizma s antifašizmom. Bruna Esih je pri dovršenju zakonskog prijedloga, a bivši ministar Kovač je proučio proces lustracije proveden u Češkoj, koji bi trebao poslužiti kao predložak procesu suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj.

Kao da sve dosadašnje manifestacije ustaškog duha, od skrnavljenja i rušenja spomenika i spomen-obilježja antifašističkoj borbi, preko „komemoracija“ na Blajburškom polju, kod jame Jazovka, kod Maclja …, kune kao nacionalne valute, misa za poglavnika, imenovanja ulica i trgova prema ustaškim „velikanima“, urlanja ZDS na stadionima i ulicama, „ušatog“ U s križem ili bez njega i kukastih križeva, marša s plinskim bocama ulicama Zagreba, otkrivanje spomenika i spomen ploča sa ZDS … nisu bile dovoljne, uslijedilo je i provokativno osnivanje „Hrvatske pravoslavne crkve“, vjerske organizacije, koju je uspostavio Pavelić i koja je postojala samo za vrijeme tzv. NDH. Posebno provokativno zato jer se događaj odvijao u blizini pravoslavnog hrama Sv. Preobraženija na sam Badnji dan onih koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru. Kao i u svim dosadašnjim slučajevima ustaškog ludila potpuno je izostala reakcija hrvatskih vlasti.

Jedna od najvećih nesreća koja je zadesila hrvatski narod u čitavoj njegovoj povijesti je bez svake sumnje Franjo Tuđman, odnosno njegov uspon na vlast u Hrvatskoj. Taj čovjek ili prije artefakt nastao u paklenoj kuhinji, bio je utjelovljenje zla, koje si je za cilj odabralo provesti četiri stvari:

1. izvesti ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu
2. srušiti Jugoslaviju
3. istjerati Srbe iz Hrvatske i
4. podijeliti BiH odnosno pripojiti Hrvatskoj neke dijelove te države

Od ta zacrtana četiri cilja Franjo Tuđman je uspio ostvariti prva tri, ostvarivanje zadnjeg osujetila je MZ prijetnjom izricanja sankcija.

Dakle, sva hrvatska zla u zadnjih četvrt vijeka imaju svoje ishodište upravo u malignoj osobnosti dr. Franje Tuđmana, koji je to i najavio svojom izjavom uoči prvih višestranačkih izbora: „Hrvati će dobiti svoju državu u krvi! Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Jutanjem listu" (04. 03. 2000.), "Novom listu", "Blicu" ... svjedočio Edo Murtić.

Toliko o mirotvorstvu i dobrim namjerama kasnijeg hrvatskog predsjednika.

Aktualne hrvatske vlasti u najužoj suradnji s klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve nastavljaju „grandiozno Tuđmanovo djelo“, pa nas neprekidnim čekićanjem po prošlosti jednostavno sprječavaju da živimo u sadašnjosti. To ludilo i put u prošlost počelo je uglavnom Tuđmanovim pregalaštvom odmah nakon što je njegova „zvijezda zasjala punim sjajem“, a svom snagom buknulo odmah poslije njegovog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj poslije prvih višestranačkih izbora. Njemu se je prišljamčilo sve ono što je „hrvatski (čitaj: ustaški) mislilo“ i odmah, već kroz predizborne kampanje krenulo „širiti demokraciju“, širenjem mržnje i huškanjem na rat. Pristaše ideja poraženih u drugom svjetskom ratu odmah su se krenuli osvećivati ratnim pobjednicima. Glavna meta su bili Srbi i spomenici i obilježja antifašističkoj borbi.

Od Tuđmanovog ludila nije se odustajalo ni poslije njegove smrti, ma tko bio na vlasti u Hrvatskoj, tako da i ludilo aktualnog hrvatskog državnog vrha popraćeno tobožnjim „strahom od petokrake“ i udaranju na „jugo komunistički zločinački režim“ uz najave potrebe za provedbom lustracije preimenovane u „suočavanje s prošlošću“, te stalne pozive za uspostavom jedinstva u hrvatskom nacionalnom biću, ne određujući se decidirano i nedvosmisleno o ustaštvu i zločinima ustaškog režima u kvislinškoj tvorevini tzv. NDH, pretvoreno je u neskriveno ustaško ludilo, koje se sve više i sve otvorenije valja ulicama i trgovima hrvatskih gradova, zagađuje medije i javni prostor i sve više širi mržnju i jaz nepomirljivosti u hrvatskom nacionalnom korpusu.

Promotori ustaštva podvaljuju hrvatskom narodu tu hrvatsku inačicu fašizma kao nekakvo iskonsko hrvatsko opredjeljenje i kao istinsku ljubav prema domovini. I uspijevaju u tome, jer danas je ustaštvo u hrvatskom narodu daleko više ukorijenjeno nego je ikad bilo, pa i u vrijeme najveće nacističke moći kad su ustaše na krilima okupatora bili apsolutni gospodari Hrvatske.

Odgovore zašto je što bilo kako je bilo i zašto je što i danas takvo kakvo je, pokušao sam naći u memoarskim knjigama Josipa Manolića. Možda bih ih i našao da se Manolić u obje svoje knjige ne služi selektivnim pamćenjem, naglašavajući svoju bezuvjetnu opredijeljenost za hrvatsku nacionalnu samostalnost i potrebu pomirbe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, ali se i svojski trudi umanjiti svoju ulogu u dovođenju Tuđmana na čelo HDZ-a, a onda i na čelo države, a i u svim kasnijim „nestašlucima“ prozvanim „stvaranje države“, od privatizacijske pljačke, preko diskriminatornih postupaka pa i mjera državnog terora prema Srbima, do pokretanja rata u Hrvatskoj, da agresiju na BIH, koja je na kraju Hrvatsku dovela na prag sankcija, a Manolić je navodi kao glavni razlog svojeg razlaza s Tuđmanom i ne spominjem.

Manolić, jednako kao i drugi veliki zagovornici Hrvatske kao samostalne države, dakle njenog izdvajanja iz Jugoslavije, se ne opterećuje činjenicom da je taj čin u gospodarskom smislu ravan samoubojstvu, zato jer je Jugoslavija bila sirovinska osnova hrvatskoj industriji i glavno tržište za njene proizvode. Sve da i nije bilo pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, pa čak da i nije bilo rata, hrvatsko gospodarstvo bi teško stradalo poslije razdruživanja.

Nadalje niti on niti drugi zagovornici procesa pomirbe ne definiraju tko je to u hrvatskom nacionalnom korpusu bio posvađen i koga je to trebalo miriti i radi te pomirbe gospodarski uništiti državu, a neprekidno naglašava kako ga je baš ta ideja pomirbe privukla Tuđmanu.

I na kraju, iz 2. Svjetskog rata i Manolić i Tuđman izlaze kao antifašistički borci, pripadnici OZN-e, prvi u činu potpukovnika, drugi u činu majora, dakle one formacije koja je još dugo poslije rata opisivana sintagmom „gospodari života i smrti“, tako da su meni potpuno nejasne sklonosti obojice ustaškim idejama, Manolićeve jako prikrivene, svedene tek na izvorno Luburićevu ideju pomirbe sinova ustaša i partizana i rušenje Jugoslavije i Tuđmanove gotovo neskrivene.

Ipak Manolić navodi da se on oko ustaštva sukobio s Tuđmanom i to prvi puta povodom ustaških čestitki objavljenih u 5. broju Glasnika HDZ i čuvene Tuđmanove izjave o NDH izrečene na 1. Saboru HDZ-a, kao da mu ništa drugo iz Tuđmanovog „opusa“ nije bilo poznato.

Iako Tuđman već od polovice šezdesetih godina landra svijetom obilazeći tobože hrvatsko iseljeništvo, a u stvari poznate i manje poznate ustaške punktove, posjećujući i ustaške prvake poput Ive Rojnice i Vjekoslava Maksa Luburića, posjetio bi on i poglavnika, ali mu je ovaj već 1959. „izmakao“. Sve to Manolić zna, ali eto zasmetale mu tek ustaške čestitke i Tuđmanova rogobatna izjava, ipak samo kao jedna od mnogih.

A sam Tuđman opsjednut idejom pomirbe koja je u svojoj osnovi shizofrena, jer bi zapravo trebalo pomiriti, ne ljude nego nepomirljive ideologije antifašizam i fašizam, pa je tako i on jednu retoriku koristio u krugu „onih svojih“ (antifašista), kad primjerice umiruje Slavka Goldsteina uvjeravajući da kako „pored njega ustašija ne može proći“, a drugu u društvu čelništva udruge „Hrvatski domobran“, kojima je „kadio“ kako je zapravo „prekasno shvatio da je u 2. Svjetskom ratu bio na pogrešnoj strani“ ili kako ima velikih problema s Nijemcima koje uvjerava da bi morali i više dati, jer je „jedino Hrvatska u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“.

Nisu Manolića smetale ni izborne prijevare u korist HDZ-a, kao ni uništavanje spomenika NOB-i, niti diskriminacijski odnos prema Srbima u Hrvatskoj, niti izjednačavanje u pravima bivših pripadnika kvislinške vojske tzv. NDH, prigodno preimenovane u „Hrvatska domovinska vojska“ s antifašističkim borcima, niti imenovanje novčane jedinice imenom ustaške valute … ponašao se kao da toga nije bilo ili da se događalo bez Tuđmanovog znanja.

Doznajemo tako da su se Srbi pobunili samo tako, isključivo radi velikosrpske indoktrinacije i iskonske mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, bez ikakvog doprinosa hrvatskih vlasti, a da JNA u 45 godina nije radila ništa, nego samo smišljala zla koja će napraviti Hrvatskoj i Hrvatima.

Zanimljivo je da se Tuđman pozivao na proces „Hrvatsko proljeće“, a i Manolić je sklon tome, premda niti jedan niti drugi nisu imali ništa zajedničkog s idejom koja je vodila pripadnike hrvatskog državnog i partijskog vrha da pokrenu proces „čistih računa u federaciji“, kasnije prozvan „Hrvatsko proljeće“ ili „Maspok“, kad se izrodio.

No, možda ja i griješim kad samo Tuđmana teretim, jer ne znam, niti jednog hrvatskog domoljuba niti onog kojeg se takvim prikazuje, pogotovo onih iz redova stožernih institucija hrvatske znanosti i kulture, prvenstveno Matice hrvatske ili HAZU, da je nedvosmisleno osudio ustaški režim i zločinačku kvislinšku državu tzv. NDH. Uzmimo kao primjer pokojnog Vladu Gotovca, kojeg sasvim sigurno ne možemo proglasiti ustašom, zna li itko da se on ikad igdje decidirano izjasnio, osuđujući ustaški režim i javno se ograđujući od njega?

Ne snose li uz Tuđmana i ti domoljubi i „domoljubi“ jednaku krivicu za fašizaciju hrvatskog društva zato što su dobro znali kakvo zlo je ustaštvo, a ipak su o tome gromoglasno šutjeli, kako jučer, tako i danas?

Komentari

Zanimljiv dnevnik; u rangu

Zanimljiv dnevnik; u rangu legendarnih sranja tipa "Dubrovnik je JNA "legalno" bombardirala, jer su iz Grada pod zastitom UNESCO-a "ustaše" oružano djelovale, te su ga time pretvorili u "legitimni vojni cilj".
Kada pokušaš takvom idiotu kao ti objasniti da je ISKLJUČIVO Stara gradska jezgra pod zastitom UNESCO-a, te da nikada, nitko i ni na koji nacin nije ispalio ni kamen iz praćke unutar Zidina; te od tebe zatraži jedan jedini citat, link, video klip ili pisani dokaz navedene laži, tada kreću tvoje mudroserice, bljuvotine, laži, podmetanja, svinjarije i gadarije.
Ili da prevedem na tvoj pogani, fasistički jezik; ma goni se u k***c svinjo, i ti i ovakvi Dnevnici.

Tko je glasao

Čim se lešinari poput vas ...

... ovako uskomešaju, znači da se radi o pogotku "u sridu".
Govna ustašuljačka, čitam vas, za mene ste otvorena knjiga.

Tko je glasao

Ne sumnjam da čitaš, ali

Ne sumnjam da čitaš, ali možda rukama. Nego da nam neku besjedu o "dogovorenom padu Krajine"... fali mi malo tvojih psihodelično manijakalnih priviđenja i "vizija" :)

Tko je glasao

A da vi meni, ustašuljčke nesklavure, ...

... ispričate ponešto o vašim "agresijama", "okupacijama", "veličanstvenim pobjedama", "grandioznim uspjesima" na planu gospodarskog razvoja, razvoju demokratskih odnosa u društvu i razvoju svih segmenata hrvatskog društva u cjelini?
Ma o svemu onome što ste postigli da postanemo "muljevito dno Evope" i da dostignemo onaj stupanj razvoja na kojem smo bili 1973. I tako, zahvaljujući vama, u borbi za bolju prošlost nazadujući napredujemo.
Nikad nitko u povijesti nije Hrvatsku gore od vas rušio, razarao, pljačkao i uništavao.
Uništili ste i samu dušu hrvatskog naroda i to nastavljate raditi istim tempom i dalje.

Ne, ustašuljačka govna, to ne radi već preko 36 godina mrtav Tito, to ne rade jugonostalgičari, ni "jugokomunistički zlikovci", niti četnici ..., to radite vi , dični ustašuljci, creme de la creme hrvatskog "domoljublja".

Tko je glasao

Opet si zaboravio pilule konju ili... ahaaaaa

Možemo se mi zafrkavati, ali ti radiš fantastičan posao uveličavajući mržnju protiv Hrvata do takve groteske da te kao šugavog izbjegavaju i deklarirani jugonacisti i jugofašisti, shvaćaju i oni da tvoj groteskni smisao za mržnju šteti toj njihovoj jugonacističko fašističkoj opciji. Tako da te nema trebalo bi te izmisliti, da ogadiš i zadnjeg jugoslavensog nacistu i fašistu i da zamrzi svaki spomen jugovnoslavenstva.

U biti ti radiš najbolji posao od nas svih ovdje, jer kad mi idemo argumentima, etikom i logikom jugo četnici fašisti i nacisti to ignoriraju, a kad ti ovako groteskno ispoljiš mržnju i pokažeš što ta marva jest onda se i njima samima smuči na sebe pa zašute.

Daj još ovakvih groteski, razvij do kraja, mada si već jako blizu, taj nacističko fašistički mentalitet jugovnoslavena i pokaži svima zašto tu opciju treba istresti u septičku jamu iako ni septička jama nije zaslužila takvu količinu smrada i užasa.

Zaslužio si medalju... hehe

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Odlično

Kako vidimo, Plenković je ponovo otvorio konclogor Jasenovac za Srbe, Hasanbegovićeva Handžar divizija kolje Srbe po Zagrebu, a diljem Hrvatske sve vrbe predviđene su isključivo za Srbe. Tome svi krvožedni ustaše Hrvati oduševljeno plješću i viču: "Za dom spremni!", pa tebi preostaje samo da se ubiješ.

U oporuci odredi da te pokopaju na Ravnoj gori, a svu svoju imovinu, Titovu sliku, komplet sabranih djela Ilije Garašanina i ušteđevinu u srpskim dinarima ostavi Stipi Mesiću, da ima čime platiti podstanarsku sobicu u Savezu antifašista... dok ih Plenki ne potrpa u Jasenovac free of charge.

Ako prije toga ne pobjegnu u šumu, iako sumnjam, jer je jako hladno.

------------------
[ Lux Veritatis ]

Tko je glasao

Vuk Drašković kontra četničkih fašistoidnih kripl manijaka

Gospodine Draškoviću, očekujete li da će Vas, nakon objavljivanja „Isusovih memoara“, razapeti Srbi, kao što je to bio slučaj posle „Noža“?
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

– Neću o tome da razmišljam. Zaista, niko me, nakon Noža, nije više razapinjao od srpskih komunista, uglavnom onih istih koji će, desetak godina kasnije, rušiti Jugoslaviju i režirati zločine i mržnju.

Drašković u Isusovim memoarima slika upravo slom Jugoslavije, ne krijući i zločine Srba, i pokazujući tragiku tog pijanog i suludog rata među najbližim.

– Šćepan Skočivuk, seljak, donosi svoj tefter mrtvih i pokazuje ga komšiji Gavru, inače bivšem partizanu, u kojem je Šćepan tabelarno predstavio koliko je Srba ubijeno od ustaša u Drugom svetskom ratu i koliko su u ratu devedesetih “naši” ubili “njihovih”. Gavro uzima tefter i kaže da, u novom ratu, dobro stojimo, jer je “njihovih” mrtvih više nego “naših”. Strašno je kada se vodi utakmica smrti – ovim rečima počeo je svoju priču za Telegraf.rs Vuk Drašković, čovek koji najbolje može oslikati stvarno stanje tih mračnih godina na teritoriji Jugoslavije – zemlje koje više nema.

ISPOVEST VUKA DRAŠKOVIĆA: Papa je hteo da KLEKNE I POMOLI SE pred moštima SVETOG SAVE, Srbi mu nisu dali!
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

Kada je reč o srpskim zločinima Drašković kaže:

– Sada se neguje priča da su zločini Srba bili ekscesi pri odbrani ognjišta. Nema nijednog Srbina koji je osuđen u Hagu, a da u očima ogromne većine naroda nije heroj. Slobodan Milošević je najodgovorniji za strašnu politiku poraza i zločina, a sada o njemu pišu hvalospevne knjige ljudi koji su 90-tih bili protiv njega. Ministri mu se klanjaju u grobu i govore da je njega, za vođu Srbije, bio izabrao sami Bog.

Navršilo se 25 godina od osnivanja stranke, gde je SPO danas, a gde je, prema Vašem mišljenju, trebalo da bude?

– SPO je danas gde je i Srbija… Propao je kao i Srbija, delio je njenu sudbinu. Surovo je kažnjavan od ljudi u Srbiji koji nikada nisu SPO-u opraštali priču o onome što ogromna većina ljudi nije želela da čuje i tako je već četvrt veka. Srbija se ponaša kao teški bolesnik koji obožava vračare, gatare i nagrađuje ih, podmićuje i uživa u njihovim bajkama i lažnim dijagnozama i lekovima. Svaki teški bolesnik prezire lekare i spas traži kod gatara. To je slučaj i sa Srbijom.
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

Koje su to gatare i koje su te vradžbine u koje su Srbi poverovali?

– Koliko ljudi u Srbiji nije poverovalo u vradžbinu da će razbijanjem Jugoslavije biti stvorena Velika Srbija, da će ona imati tri žetve godišnje, da će ubrzo dostići švedski standard, da raspolažemo tajnim Teslinim naoružanjem? Ko nije poverovao i ko još uvek ne veruje u vradžbinu Slobodana Miloševića iz 1999. godine da je on, izgubivši svaki suverenitet na Kosovu i Metohiji, odbranio taj isti suverenitet? Ta vradžbina je, čak, uneta i u Ustav Srbije i to posle Miloševićeve vladavine, a to je učinila tzv. proevropska, demokratska vlada. Ko nije poverovao u bajke 5. oktobra da će desetine milijardi evra biti poklonjene, da će Srbija u EU ući već 2006-te godine? Ko ne veruje u stalne vradžbine da smo mi lider na Balkanu, najveći narod i centralna sila? Laž se, nažalost, najbolje prodaje u Srbiji.

Ko je to uništavao Srbiju i SPO?

– Gatare. Baš ove o kojima pričam. Danas većina građana Srbije veruje da su Zapad, a pre svega Nemačka, Amerika i Vatikan, razbili Jugoslaviju. Da je od početka jugoslovenske drame Zapad vodio antisrpsku politiku i da je sve što je dolazilo sa Zapada bilo protivno interesu Srbije. Gatare koje su to pričale uništile su Srbiju, a i SPO.
Foto: Milena Đorđević

Foto: Milena Đorđević

Zar Zapad i Vatikan nisu uništili Jugoslaviju?

– Samo to pitanje je posledica upravo ove propagande o kojoj pričam. To je postala konstanta, aksiom, deo narodnog ubeđenja, takoreći mit. Kao i onaj da je Vuk Branković izdao na Kosovu, a umro je u turskom zatvoru, ili da je Marko Kraljević bio najveći srpski junak, a poginuo je braneći Turke od hrišćana.

Kažete da se u Srbiji ćuti o svemu. Na šta konkretno mislite kada to kažete?

– O čemu se ćuti? Posle 5. oktobra, na televiziji, u vladama, parlamentima, na filmovima, ćuti se o onome o čemu se ne bi smelo ćutati. Vidite, 90-tih godina sa Zapada stiže inicijativa, od Amerikanaca pre svega, da se Jugoslavija preuredi u asimetričnu federaciju, da jedna čvrsta federacija Srbije, Bosne, Crne Gore i Makedonije bude u nešto labavijem savezu sa Slovenijom i Hrvatskom… Iz Beograda je rečeno NE! 1991. godine američki državni sekretar Bejker donosi poklon od 4 milijarde dolara, ako prihvatimo demokratsku reorganizaciju SFRJ, njeno učlanjenje u NATO i tadašnju EU. Beograd je ODBIO. Krajem rata u Hrvatskoj, Amerikanci, Rusi i Austrijanci pritiskaju Franju Tuđmana da prihvati plan „Z-4“, i Tuđman prihvata da na 20 odsto teritorije Hrvatske Srbi dobiju toliko visoku autonomiju da imaju svoju vladu, skupštinu, grb, zastavu, čak i svoju zasebnu državnu monetu po sopstvenom izboru, kao i da, istovremeno, budu zastupljeni i u parlamentu i vladi Hrvatske. U Beogradu i Kninu je to ODBIJENO! Jedina politička partija koja je zagovarala da se taj plan prihvati bila je SPO, koja je zbog toga proglašena izdajničkom strankom. O takvim stvarima se ćuti. O krivcima za slom.
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

Ćuti se i o planu „Dva K“?

– I o njemu se ćuti. Pre „Z-4“ bila je jedna inicijativa u Kongresu SAD koju sam ja snažno podržao – plan „Dva K“ (Kosovo i Krajina), koji je predviđao da Kosovo u okviru Srbije ima onaj status koji će Krajina imati u sastavu Hrvatske. I to je Beograd odbio uz veliko ruganje.

Malo ljudi zna da je Srbiji u Rambujeu ponuđen povoljniji plan od onoga kojeg su kasnije nazvali ucenjivačkim.

– U Rambujeu nam je, u jednom trenutku, taj antisrpski Zapad ponudio da potpišemo visoku autonomiju za Kosovo unutar Srbije, da zadržimo sve simbole suvereniteta, kao i 10 hiljada vojnika i dve hiljade policajaca, koji će pomoći stranim trupama da na Kosovu primene sporazum i razoružaju OVK. Taj sporazum je Srbija odbila, a onda je, po kazni, stigao lošiji predlog koji je, smatram, u nevolji takođe trebalo prihvatiti, da bi se izbeglo bombardovanje, ali je Srbija i to odbila. Ja sam 1999. godine, znajući da će me to moralno i u političkom pogledu preskupo koštati prihvatio neku vrstu ucene Slobodana Miloševića da uđem u Vladu SRJ, da bih, kako je on rekao, pomogao da se izbegne bombardovanje i da se postigne rešenje za Kosovo. Došli smo bili do dokumenta u Rambujeu i, zaista, imam veliku zaslugu da nam je on kao takav ponuđen. Tada sam napustio Pariz i došao kod Miloševića zahtevajući da javi Milanu Milutinoviću da potpiše sporazum, pa neka ga onda Albanci odbijaju. Jasno mi je rekao da mi to moramo odbiti i da će NATO bombardovanje, ako do nega dođe, biti kratko, ali će zato ono stvari u Srbiji postaviti na svoje mesto, kao i da će se tada raspaliti takav stepen proruskih osećanja u zemlji, i s druge strane antizapadnih, da će nam put ka federaciji sa Rusijom i Belorusijom biti potpuno otvoren. Čim je počelo bombardovanje, u Saveznoj Skupštini prihvaćen je predlog o konfederaciji sa Rusijom i Belorusijom. Kao da je bombardovanje prizivano i kao da je Milošević u njemu video đavolsku prednost i za sebe i za Srbiju.
Foto: Wikipedia/Jules78120, Profimedia/AFP

Foto: Wikipedia/Jules78120, Profimedia/AFP

Ko o ovome svemu ćuti?

– Ćute oni koji su vodili glavnu reč u odbijanju svih ovih planova, jer ako bi narod s ovim bio upoznat onda ti ljudi ne bi smeli od sramote da hodaju ulicom i svakome bi bilo jasno da su oni najveći krivci i za nacionalni poraz i za zločine. Samo jednom od 1990-te do 2000-te godine, Milošević je prihvatio „antisrpski“ plan, a to je Dejtonski sporazum, koji sam ja snažno podržao. Taj sporazum su napisali Amerikanci. Milorad Dodik kaže, na primer, da njemu danas bude ponuđeno da piše mirovni sporazum u Bosni i da maksimalno zaštiti Srbe, on ne bi mogao napisati bolji sporazum. Eto koliko je on antisrpski.

Ipak ne ćuti se samo o ovim stvarima, već i o zločinima?

– Ćuti se i o istini da je najveći broj zločina i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu počinila srpska strana. Oluja i Bljesak jesu ogromni zločini, ali toga ne bi bilo da nije bilo saučesništva sa srpske strane, jer da je prihvaćen plan „Z-4“ do toga ne bi došlo. Ali, ovde je svaka istina proglašena za jeres i svi koji o tome javno kažu jednu reč bivaju žigosani.
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

Zašto je to tako?

– Zašto? Ozbiljno sam razmišljao o tome. Od 1990. do 1999. godine Srbija je u očima sveta predstavljana kao dželat, a Milošević kao kasapin. Ako bi NATO napao Srbiju, procenjeno je u Beogradu, uloge bi bile zamenjene. Milošević bi postao žrtva, a ne dželat. Bombardovanje je Srbiji dramatično zatvorilo vrata ka onim ciljevima koje smo promovisali 9. marta – Srbija u Evropi, Srbija na Zapadu, koreniti raskid sa komunističkim režimom. Bombardovanje je potrlo snove onih stotina hiljada ljudi koji su se celu deceniju borili za evropsku Srbiju. Procenat onih koji su danas u Srbiji orijentisani antievropski veći je nego ikada.

Danas se u Srbiji vodi politika drvenog gvožđa.

Šta je to politika drvenog gvožđa?

– To je politika zidanja Skadra na Bojani. Nikako da ozidamo makar jedan sprat te svoje evropske budućnosti, što god ozidamo, sruše DB i njegove vračare. Nemci kažu da se mora učiniti nekoliko stvari da bi se politika sloma i poraza preokrenula u politiku pobede.
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

Koje su to stvari i da li Srbija mora da ih sprovede?

– Da se prizna poraz, i da se ničim ne opravdava. Da se priznaju zločini i da ih niko ničim ne opravdava, pa ni zločinima drugih nad Srbima. Da nova politika u svemu bude očišćena i od primesa prethodne politike poraza i zločina, kao i da sva ratna neprijateljstva budu preokrenuta u prijateljstva. To su Nemci uradili nakon Drugog svetskog rata i vidimo gde su danas. To mora i Srbija da uradi. Srbija mora neprijateljstva sa Albancima, Bošnjacima i Hrvatima da preokrene u prijateljstva, da neprijateljstva sa Zapadom takođe okrene na drugu stranu. Naravno da bole žrtve NATO bombardovanja, ali njih je višestruko manje nego što je, recimo, od srpskih bombi ubijeno civila samo u Sarajevu. Za tri godine, ubijeno je blizu 12 hiljada civila, a od toga više od 2.000 dece. Zašto ovo prećutkivati i skrivati?

Ima li Srbija snage za ovakav preokret?

– Ja sam veliki pesimista. Ipak, jednoga dana neko mora to da uradi, ali ne znam šta će do tada ostati od Srbije koja biološki izumire. Svake godine preko 50.000 ljudi umre više nego što ih se rodi, a redovi za iseljenje iz zemlje, i to pre svega elite, školovanih i mladih ljudi, koji su nada Srbije, sve su duži.
Foto: Tanjug/Dragan Stanković

Foto: Tanjug/Dragan Stanković

Ipak, postoji li nada?

– Ta nada, da će se voditi nova politika usmerena ka pretvaranju poraza u pobedu, otvorena je bila potpisivanjem Briselskog sporazuma. On je trebalo da bude primenjen za 6 meseci i da, posle toga, krene otvaranje poglavlja o pristupanju Srbije EU. Do dana današnjega nema primene sporazuma. Svuda su mine. Sada, odjednom, zagovornici politike poraza lansiraju priču da, tek sada, treba da pregovaramo o onome što smo potpisali. U Evropi se hvataju za glavu i ne mogu da veruju šta čuju. Šef države na sva zvona najavljuje da piše rezoluciju kojom će on da reši status Kosova. Status je rešen i niko u Srbiji ne može da ga promeni.

Da li je status Kosova još jedna istina koju Srbija mora da prizna?

– Naravno. Mi nemamo pravo da negiramo faktičko stanje. Ubedljiva većina članica UN i EU priznaje nezavisnost Kosova i taj broj će iz dana u dan samo rasti i Srbija tu ne može ništa da uradi. Srbija nema pravo da negira stvarnost. Srbija može da, iz emotivnih i istorijskih razloga, odbije da formalno prizna nezavisnost, ali faktička nezavisnost se ne može negirati. Kao što se ne može lagati sopstveni narod da u Briselu pregovaraju Srbija i Srbija. Tamo se ne vode razgovori između Srbije i „privremenih institucija njene pokrajine“. Pa, to je za Riplija. Skupo to košta Srbiju, a realnost jeste bolna.

Puna normalizacija odnosa sa Kosovom Srbiji bi više novca donela nego tri Južna toka, pod uslovom da i onaj jedan nije presušio pre nego što je potekao.
Foto: Marko Todorović

Foto: Marko Todorović

Znači li to da Srbija mora da prizna Kosovo?

– Ne mora ga Srbija priznati. Kralj Aleksandar Karađorđević nije priznao Sovjetsku Rusiju za svoga života, ali nije negirao njeno postojanje.

Da li je ova Vlada na dobrom putu da otvori vrata nade?

– Vučić je, rekoh već, prihvatanjem Briselskog sporazuma, bio otvorio vrata nade, ali sada su svuda oko njega mine. On mora te mine da sklanja, mora promeniti redosled poteza, jer mine postavljaju nerasformirane komunističke službe bezbednosti, kao epicentar zla, i njihova mreža, njihovi mediji, političari, poslanici. Moraju se rasformirati te službe, otvoriti tajni dosijei, moraju se otvoriti sve tajne i na istini edukovati nacija. Tada bi Srbija ubrzano počela da liči na pticu feniks koja bi se dizala iz sopstvenog pepela.

Koje su to službe zla?

– Ove koje imamo i koje su nepromenjive. Nema više Tita, Jugoslavije, JNA, Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu, sve je manje Srba u Srbiji, ali službi bezbednosti i njihovih tajnih dosijea, kao vrhovnog dobra, koja se ne smeju dirati i otvarati i dalje ima. Ideologije koja se hvata za pištolj kada se pomenu Zapad, NATO, Amerika, Evropa, demokratija, ima na svakom koraku, i to se nije promenilo. Zato je Srbija i dalje plen tih snaga. Ja to zlo pokušavam da razobličim i u mojim romanima, pa i u Isusovim memoarima.
Foto: TANJUG / VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

Foto: TANJUG / VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

Da li se 9. marta, ipak, moglo učiniti više?

– Jedna od najvećih manipulacija koje se danas prave je ta da se okrivi Vuk Drašković što tada nije srušio Miloševića i te službe. Kao i da je on kriv za razbojnički kapitalizam, jer je sve on mogao da slomi ali nije hteo. To je strašno. Tada je učinjeno i više nego što se moglo. Komunistička vojska, policija i službe bezbednosti bile su monolitno na strani Miloševića, a skoro tri četvrtine građana Srbije obožavalo je Miloševića. Tada je on za ogromnu većinu Srba, akademika, pisaca i sveštenika bio novi Karađorđe, Car Dušan, izbavitelj srpstva, Mesija. Na Trgu Slobode, mi koji smo u njemu tada prepoznali najveću nesreću bili smo jeretici. Ipak, taj goloruki David uspeo je 9. marta 1991. da uzdrma Golijata, da obori uredništvo televizije i ministra policije. Naravno privremeno. Novi, koji će doći, biće gori nego oni što su oboreni, ali tada se nije moglo učiniti više. Danas slušam da sam kriv što nisam poveo ljude na Bastilju, da se dogodi repriza Bukurešta. U Beogradu se nije mogao dogoditi Bukurešt, jer su tamo gotovo svi bili protiv Čaušeskua, a u Srbiji je ogromna većina bila za Miloševića. U Beogradu se tada mogao dogoditi samo Tiananmen, nikako Bukurešt. DS je odbila da, po mom izlasku iz zatvora, nastavimo proteste. Branislav Lečić mi je, sa skupa na Terazijama, kad sam želeo da tom mitingu pristupe i pristalice SPO sa Trga slobode snažno doviknuo: „Ne prilazi, Vuče Draškoviću, ti ovde nisi poželjan.“ Tada su pristalice tzv. plišane revolucije proklamovali evoluciju revolucije, a ne Slobino rušenje.
Foto: Tanjug/Vladimir Dimitrijević

Foto: Tanjug/Vladimir Dimitrijević

Milošević je, ipak, prvi put poražen s Vama na čelu.

– Tek po padu Krajine i uz sveže sećanje naroda na Bljesak i Oluju, Milošević 1996. godine gubi lokalne izbore. To je bila prva velika pobeda 9. marta, a što kasnije nije usledila definitivna pobeda demokratije, za to nije kriv SPO, već oni koji su tajno dogovarali s Miloševićem razbijanje koalicije Zajedno i bojkot predstojećih parlamentarnih i predsedničkih izbora. Tako je njemu pružena nova šansa. Izdaja u našoj koaliciji održala ga je i gurnula u savez sa Šešeljom. Da nije tada bilo izdaje, ne bi bilo ni kosovskih zločina i rata, ni NATO bombi, ni gubitka Kosova.

Ko je izdao?

– Nije izdao SPO, već svi koji su bili tada u koaliciji sa nama, u pobedničkoj koaliciji, koju je slavio ceo svet. Izdali su DS, DSS i GSS.

Da li to govorite o Zoranu Đinđiću?

– Govorim o svima njima, a glavna krivica je na strani DS i Zorana Đinđića. Oni su bili dirigenti i organizatori bojkota, odnosno spasavanja Miloševića i nečasne antiizborne kampanje protiv SPO.
Foto: Profimedia/Corbis

Foto: Profimedia/Corbis

Kako ocenjujete 5. oktobar?

– Peti oktobar 2000. bio je završni čin 9. marta 1991, i po epici i po tragici. Po epici, jer je srušen Milošević. Po tragici, jer je, iza leđa naroda, sklopljen tajni sporazum vođa pobunjenog naroda i stubova Miloševićevog režima – službi bezbednosti, njihovih eskadrona smrti, serijskih ubica i mafijaša. Ti stubovi su tada žrtvovali Miloševića i srušili ga, a pobednička koalicija ih je proglasila herojima i oslobodiocima koji će Srbiji doneti demokratiju. Sve do Đinđićevog ubistva, oni su vladali Srbijom. Ministri DOS-a išli su u jazbinu zločina, u zloglasnu Šilerovu, po naloge šta i kako da rade. Ovo je još jedna od istina koju Srbija mora da prizna.

Kako vidite SPO u budućnosti?

– SPO će deliti sudbinu Srbije. Ako propadne Srbija neće SPO biti jedna od stranaka koja će ojačati na njenoj propasti.

Zašto se stalno udara Vuk i SPO, da li su to najlakše mete?

– Službe bezbednosti dobro znaju ko je od početka udarao u centar mete i svi se plaše SPO-a i zato smo stalna meta.
Foto: Tanjug/Sava Radovanović

Foto: Tanjug/Sava Radovanović

SPO je dao podršku Vladi Aleksandra Vučića?

– Podržao sam premijera Vučića zato što je jasno, pred celom Srbijom, rekao da Srbija mora bezuslovno u Evropu i na Zapad. Zato što je deblokirao potpuno zakočene pregovore sa Evropom onda kada je potpisao Briselski sporazum. Nije on postavljao barikade na Jarinju i Brnjaku, one balvane, koji su umalo doveli do nove NATO intervencije. To je naređivano od partije koja je sa nama bila u koalicijama toliko puta. Predsednik Tadić mi je rekao da ne smem da se protivim tadašnjoj politici DS-a na Brnjaku i Jarinju, jer je to njegova politika. Tako rekao i proterao SPO iz koalicije sa DS. Tada je on izgubio predstojeće izbore.

Za kraj, da li mislite da će se njive deda Avrama (zemlje bivše Jugoslavije) o kojima pišete u romanu „Tamo daleko“ nekada ponovo ujediniti?

– Hoće, i to ulaskom svih tih njiva u EU, u poredak jedinstvenog tržišta, nevidljivih državnih granica, istih zakona i vrednosti. Bio sam fasciniran idejom o uniji dve unije, evropske i ruske, o prostoru slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka. Mislio sam da Evropa ide ka ostvarenju sna De Gola da će ujedinjena Evropa od Atlantika do Pacifika određivati sudbinu sveta. Ukrajina je sve to razbila. Odnosi između Rusije i Amerike su gori nego u doba Hladnog rata, tu je i ekspanzija militantnog Islama, drama na Bliskom Istoku, u Africi. Šta će iz toga da izađe ne znaju ni najveći vizionari. Ipak, usuđujem se reći da je EU osuđenana život, ali i na reforme, i da će, možda, biti preuređena u neke razrede, nalik kompoziciji voza. Verujem da će EU biti podeljena i na podunije, i da će jedna od njih biti upravo te njive i parcele dede Avrama, odnosno zemlje bivše Jugoslavije.

http://www.telegraf.rs/vesti/politika/1480608-ispovest-vuka-draskovica-k...

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Uvijek zaboravim ...

... da si ti Hrvat pravoslavac, krstili te prote Marko Jurič i Mijo Crnoja.
Gdje je ustašluk, tu su i kokšari i jajare koji sami sebe zovu braniteljima.

Tko je glasao

Tako je luđače, Drašković i Bogdanović su ustaše

i to treba jasno reći, ovako kako si nam ti rekao.

Sramiš li se ikad?

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Pitaj Vuka Draškovića, ...

... bogdana Bogdanovića nažalost ne možeš, što kaže na ovo:
"Kao da sve dosadašnje manifestacije ustaškog duha, od skrnavljenja i rušenja spomenika i spomen-obilježja antifašističkoj borbi, preko „komemoracija“ na Blajburškom polju,kod jame Jazovka, kod Maclja …, kune kao nacionalne valute, misa za poglavnika, imenovanja ulica i trgova prema ustaškim „velikanima“, urlanja ZDS na stadionima i ulicama, „ušatog“ U s križem ili bez njega i kukastih križeva, marša s plinskim bocama ulicama Zagreba, otkrivanje spomenika i spomen ploča sa ZDS … nisu bile dovoljne, uslijedilo je i provokativno osnivanje „Hrvatske pravoslavne crkve“, vjerske organizacije, koju je uspostavio Pavelić i koja je postojala samo za vrijeme tzv. NDH. Posebno provokativno zato jer se događaj odvijao u blizini pravoslavnog hrama Sv. Preobraženija na sam Badnji dan onih koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru. Kao i u svim dosadašnjim slučajevima ustaškog ludila potpuno je izostala reakcija hrvatskih vlasti."

Tko je glasao

Kmeeee... kmeee, kmeeee, a tek smo počeli, kmeee

Kad završimo i kad sve istine svi budu znali nećete više vi fašisti četnici moći ni kmečati, kmeeeee... kmeee

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Bogdan Bogdanović kontra budala i fašistoidnih kriplova

‘Srbi su o ovom ratu izgubili dušu i čast’: lekcije Bogdana Bogdanovića koje je Pupovac zaboravio
Autor: Marcel Holjevac
Utorak, 25. Kolovoz 2015. u 07:36

'Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više', rekao je 1995. Bogdan Bogdanović za jedne novine u BIH.

Bogdan Bogdanović – tko ga se još sjeća? Disident, posljednji disident Titove Jugoslavije. Jedan od svega nekolicine Srba koji su se osamdesetih usprotivili Miloševiću u Srbiji, javno i glasno. To ga je koštalo odlaska u egzil, u kom je i umro: u Beču, pred pet godina. Bogdan Bogdanović nije bio bilo tko, bio je čovjek s gotovo renesansnom širinom: filozof, pisac, arhitekt, kipar, političar, profesor. I vrlo uspješan u svemu tome.

Bio je gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986., s te funkcije odlazi u godini “memoranduma”, u osvit Miloševićeve “antibirokratske” revolucije, neposredno prije nego što njegovi mladoturci na 8. sjednici CK SKS preuzimaju vlast u gradskoj partiji iz koje potom kreću metastaze, šireći se sustavom pučeva, nasilja, i spletki. Kao umjetnik, autor je brojnih spomenika, među ostalim i spomenika “Kameni cvijet” u Jasenovcu. Autor je 25 knjiga, uglavnom iz područja umjestnosti i arhitekture, ali i značajan arhitekt. On je prvi od Srba uputio otvorenu kritiku Miloševiću, odmah nakon što je uzurpirao vlast na zloglasnoj 8. sjednici, koja je bila faktički početak ratnih zbivanja u Jugoslaviji – i pandan Hitlerovog puča iz 1933.

“Srbija je umorna od lidera”

U pismu na čak 68 stranica, poslanom na Centralni komitetu SK Srbije gdje je Sloba netom zasjeo na vlast, Bogdanović piše:

“Da je Srbija umorna, dragi moji drugovi, to vi vrlo dobro znate, vaš kao i ja, kao što i svi znamo. Srbija je stvarno umorna, ali ne samo od lidera (ako je pravih i mudrih učitelja i predvoditelja ikada i imala), umorna je od polu-lidera, i od lidera, polutana, a njih je uvek bilo u zadivljujućim (i zadavljujućim) količinama, i nikada joj nisu zafalili. Umorna je ta naša Majka Srbija od lidera kojih nema i od njihovog pripovedanja i od njihovih “ribanja i ribarskih prigovaranja” u koja je, i bez svoje volje, ogrezla do preko uma svoga. Umorna je, kakvog li čuda, i od sopstvenog umornog razuma, od svog “narodskog” zdravog razuma koji ne razume više ništa… Umorna je ta naša Majka Srbija i od svoje polu-politizirane inteligencije i od svoje žestoko prepolitizirane poluinteligencije. Umorna je, rečju, od sopstvenih političkih “pozicija” i od svojih rođenih “opozicija”. A tek kako je Srbija umorna od mrzitelja znanja i pameti, od zlobe prema izuzetnima i izuzetnosti. Umorna je i rezignirana egzodama talentovanih koji svake godine, u većem broju no Srbi i Crnogorci sa Kosova, ishode iz Srbije i Jugoslavije, ukleti besposlicom, ali i neutaženom mržnjom bezvrednih i nesposobnih.

Srbija je umorna od poigravanja nacionalnim dramama… Umorna je od svoje istorije koju ne razume i nad kojom se čudi. Umorna je od teških, tragičnih, možda i nesmislenih ratova koje je vodila, a još je umornija od sulude apoteoze tih ratova i od truba i doboša koji, i na uzmaku dvadesetog stoleća, još odjekuju u njenom duhu i sluhu (…) Umorna je od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova, od zagađene prirode i zatrovanih reka… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula.

Srbija je umorna od sebe same, od svoje palanke, od svoje palanačke samodestrukcije… Ne, nije to “dekonstrukcija” već nepovratno samorazaranje, samouništenje panikom od drugog i drugih, samouništenje nepovratnom zavadom sa drugim i drugima. To je samorazaranje (…) koje nam sve sigurnije obećava sve izvesniju sudbinu poslednjih balkanskih Indijanaca u Evropi… Srbija je umorna od nepotrebne snage podivljalih reči koje je zavađaju samu sa sobom i svetom u kojem živi.

Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje i ne razume, od zavade sa Srednjom Evropom koju nipodaštava i prezire, umorna je od svoje neobjašnjive i komične austrofobije… devedeset i devet godina posle svega… umorna je od svoje istočne opcije, od svoga narodnjaštva, od svoga slavjenofilstva, od svoje mini-mesijanske sveslobodarske opsesije, umorna je od svojih svenarodnih i svenaprednih prometeja, od svog večitog pravoverja, od svoje političke i svake druge ortodoksije…

Srbija je umorna da umornija ne može biti i zato je podložna zaluđivanju; podložna je manijama i samomanijanju. Kad joj zafale magijske veštine probranih i sapetih reči na koje se toliko navikla, batrga se u kučinama simbola i simbolizma.”

Izvod je to iz dugog, dugog pisma Bogdanovića na koje iz SK nikad nije dobio odgovor, ali je zato umjesto odgovora dobio prijeteće noćne pozive, krenula je medijska haranga na njega, bilo je pokušaja provale u stan, osvanuo je grafit u Bogdanovićevom ulazu na kom je pisalo “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom…

Srbi u Hrvatskoj imaju novog-starog lidera: Pupovac sve više pokazuje liderske ambicije, ambicije malog lokalnog Napoleona. Potaknut je, očito, zbivanjima u Srbiji, koja mu daju krila. Srbija očito još uvijek nije dovoljno umorna od lidera. Ona i dalje pokazuje sveslavenske mesijanske ambicije, iako se Srbima, vlastitom zaslugom, desilo upravo ono što im je Bogdanović Tarabićevski nepogrešivo i predvidio: svedeni su na “posljednje balkanske indijance u Europi”.

“Moralno samoubojstvo srpske nacije”

No, Bogdanović je i nakon tog pisma – iz kog bi i Hrvati imali i te kako što naučiti, jer bar pola rečenog bi se moglo odnositi i na nas, iako naši problem idu u ponešto drugom smjeru, odsustva bilo kakvog smislenog vodstva! – govorio neke stvari, no nitko i dalje nije slušao. 1992. je upozoravao: “Braćo Srbi, birajte drugoga vođu i tražite nove učitelje. Tražite nekoga ko će vas učiti da živite u miru i skladu sa ljudima i sa vremenom u kome živite. Ratosiljajte se tih histerika i ludaka koji su nas doveli do ovdje, i sva je prilika, ako ih ne zaustavimo, da će nas dovesti do dna. Narod koji će izvući najteži poraz iz ovoga bićemo mi Srbi, a taj će poraz biti moralni i duboko psihološki.” To je bilo vrijeme prije rata u BiH, odnosno na samom njegovom početku, a nakon toga se pritisak na Bogdanovića pojačao, prijetnje i pritisci su učestali, i on je morao krenuti u izbjeglištvo kao disident: nakon što su krvoločni režimi u Rumunjskoj i Istočnoj Njemačkoj srušili i tamošnji politički emigranti počeli se vraćati u domovinu, iz Srbije su krenuli novi disidenti put Zapada.

Tako je krajem rata, sada već stanovnik Beča i izbjeglica iz Beograda, za jedne novine s, kako vole reći jugonostalgičari, “ovih prostora” rekao: “Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više.”

S gubitkom rata se Srbi, međutim, kako vidimo i dalje većinom ne mire. I dok se u Srbiji sve češće čuju pozivi na povrat srpskih krajeva – od Kosova do Dalmacije – dotle i u Hrvatskoj neki lokalni srpski lideri postaju sve agresivniji u svojim zahtjevima, i sve manje taktični, i sve otvorenije arogantni. A što je Bogdanović rekao o tome?

“Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susjedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cijele moje nacije. Inače, sve su države i nacije i dobijale i gubile ratove, vrlo važno, ali je važno i strašno to što su Srbi u ovom ratu, ponavljam, izgubili i dušu i čast. Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju. (…)

“Još od Titove smrti su srpska i hrvatska obavještajna služba (UDBA i KOS, op. M.H) radile na rasturanju Jugoslavije. Istina, vjerovali su da će to razbucavanje trajati 15-ak dana, a već traje 3-4 godine, a potrajaće i znatno duže. I zato ja kao Srbin mislim da je ovog puta dobro za srpski narod da definitivno izgubi ovaj rat, tek nakon toga da se povrati svijesti, ali, prvo da dobije dobre batine. Ponekad su izgubljeni ratovi korisniji od dobijenih. Srbija je najpametnija bila kad je izgubila bitku na Slivnici gdje je isto vodila jedan glupi rat. Kralj Milan je potom abdicirao, prestao da pije, da se kocka (smijeh), posvetio se reorganizovanju vojske, osnovali su Akademiju nauka, pravu, a ne ovakvu, osnovali su Univerzitet, pravi, a ne ovakav.

I Amerikanci su bili najpametniji kad su izgubili rat u Vijetnamu. Ovi ljudi koji opsjedaju Sarajevo svi moraju biti kažnjeni, a cijelom narodu se mora da utuvi krivica, da se zna ko je kriv – ko nevin, ko je pobjednik a ko poražen“

No, danas, dvadeset godina nakon što je Bogdanović to rekao – a to je bilo prije kraja rata – mora se reći da u jednoj stvari ipak nije bio u pravu. Srbija rat jest izgubila, nesporno, no u Hrvatskoj mi i dalje ne znamo tko je kriv a tko nedužan, tko je pobjednik a tko poražen…

http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/srbi-su-o-ovom-ratu-izgubili-dusu-ca...

"Fašisti budućnosti sami će sebe nazivati antifašistima!!!" Mudra proročanstva prošlosti.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Plenković nastavlja izgubljenu Arbitražu s MOL-om, da bi krivnju za 5 milijardi kuna gubitka svalio s MOST-a i B.Petrova na HDZ od ppetra komentara 0
  2. NAŠA MISIJA od petarbosni4 komentara 0
  3. ŠEFovi reformiraju Republiku Hrvatsku od aluzija komentara 2
  4. Hrvatski nacionalni interes i kako ga steći od Feniks komentara 17
  5. Vrh HDZ-a onemogućava HDZ-u preuzimanje vlasti od ppetra komentara 3
  6. Može li Trump doživjeti i preživjeti inauguraciju od sjenka komentara 15
  7. Kao i hrvatsku državu, INU je prodala detuđmanizacija od MKn komentara 14
  8. Putevi i stranputice: Dvije godine mandata Kolinde Grabar Kitarović od sm komentara 6
  9. Fašizacija hrvatskog društva nesmetano napreduje od Feniks komentara 12
  10. Svemir je integralni organizam; uključuje i Kolindu od bube komentara 6
  11. Leakovina - Autodanuncijada - Nije li ljevica preživjela dovoljan broj 'Markovina'? od doza komentara 4
  12. iskustvo proizvodi vrijednost preživljavanja od aluzija komentara 0
  13. Božo Petrov i MOST napravili su 250 puta veću štetu RH, nego Hanžeković svojim ovrhama i spinovima od ppetra komentara 22
  14. Stop formatiranju diskova od robot komentara 13
  15. čovjek (SLUGA) MORA biti pokoran i poslušan čovjeku (ŠEF) od aluzija komentara 0
  16. dama s hermelinom i još 86 000 umjetnina od indian komentara 7
  17. Šteta od preko 5 milijardi kn građanima RH, traži ostavku Bože Petrova i hitnu akciju DORH-a od ppetra komentara 14
  18. Je li 2016. za Hrvatsku prijelomna godina? od vkrsnik komentara 11
  19. Politika Donalda Trumpa: ako su znanstvene činjenice suprutne mojoj politici, treba ukinuti znanost od Zoran Oštrić komentara 23
  20. O bankrotu ljevice u doba globalizacije od Zoran Oštrić komentara 4
  21. Međunarodni kazneni sud od Zlatno doba kap... komentara 1
  22. Veleizdaja Ustavnog suda RH od sjenka komentara 11
  23. Igra Plenkovića i Petrova, MOST-a i HDZ-a, odigrana na Badnjak, vulgarna je kao gluma Frljićevih glumica s državnom zastavom od ppetra komentara 5
  24. Izgubljena arbitraža: Upravljačka prava u INA-i nije predao Sanader, nego hrvatska vlada od sm komentara 49
  25. satnica obiteljskog preživljavanja od aluzija komentara 0

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 0
  • Gostiju: 41

Novi korisnici

  • F1
  • valentino
  • justiceforall
  • sandy199
  • Puležan