Naslovnica › Dnevnici › mrak dnevnik

Europski sud za ljudska prava

Pet, 06/07/2007 - 10:19 — mrak

Proteklih nekoliko dana proveo sam u Vijeću Europe, Europskom sudu za ljudska prava i Europskom parlamentu. Iako ovo nije nužno tema koja se bavi politikom, možda je dobro da pročitate (ostatak se nalazi na mrak.org)

Ostao sam dužan neke fotografije. Ova prva je snimljena u velikoj dvorani Europskog suda za ljudska prava. Vijeće Europe kao svoj temeljni dokument koristi Europsku povelju o ljudskim pravima te je riječ o jednoj pravoj političkoj organizaciji. Jedan od najjačih i daleko najefikasnijih instrumenata vijeća europe je upravo Europski sud za ljudska prava. Svaka od zemalja članica ima jednog suca (ili sutkinju) koji se bira na mandat od devet godina. Suce predlažu države članice i to na način da parlamentarnoj skupštini moraju predložiti tri kandidata sličnih karakteristika s time da najmanje jedan mora biti žena (tako da se postigne spolna jednakost suda). Parlamentarna skupština potom odabire jednog od sudaca. Suci su organizirani u sekcije koje se sastoje od 5+2 suca. Svi suci mogu sudjelovati u diskusijama o nekom predmetu, no samo njih 5 smije glasati. Ako se stranke žale/prigovore na odluku sekcije, predmet je moguće prebaciti na veliko vijeće sudaca u kojem sudjeluje 17+3 suca, od kojih svi mogu sudjelovati u raspravi no njih 17 donosi odluku. Ova dvorana koju ovdje vidite je dvorana u kojoj se sastaje veliko vijeće.

Ono što je mene zanimalo je između ostaloga i kako se rješava konflikt interesa, tj. kako se hrvatski sudac (tj. u našem slučaju sjajna sutkinja) postavlja u predmetima koji se vode prema Hrvatskoj. Odgovor je vrlo jednostavan, i sudac mora sudjelovati u predmetu koji se vodi protiv njegove zemlje.

Europski sud za ljudska prava - velika dvorana

Dvorana kako je ovdje vidite je prazna, no baš ovaj tjedan u srijedu bila je diskusija o jednome predmetu no zbog drugih obveza nisam bio u mogućnosti vidjeti ovu po svemu sudeći sjajnu instituciju na djelu. Odluke Europskog suda provode države, a provođenje na tjednoj bazi kontrolira vijeće ministara (koje se sastaje nekoliko puta godišnje, a tjedne sastanke odrađuje voditelj misije pri Vijeću Europe).

Ulaz u Europski parlament

Ovo sam slikao s glavnog ulaza u Europski parlament i ovo je kadar kojeg često možete vidjeti na televiziji. Ono što je zanimljivo je da kada jednom dobijete propusnicu za ulazak u zgradu (a zgrade Vijeća Europe i Europskog parlamenta su međusobno povezane tunelima tj. mostom) tada se po zgradi slobodno možete kretati. Kada kažem slobodno onda to doslovce i mislim, možete hodati gdje god želite bez ikakvih ograničenja.

Ako postoji stvar koja me iziritirala ovih nekoliko dana tada je to famozni “BCS” jezik. Naime, na konferenciji na kojoj sam sudjelovao koristila su se četiri službena jezika; engleski, francuski, ruski i “BCS”. BCS je kratica od Bosnian, Croat, Serbian - no u praksi, u svim situacijama kada smo slušali prijevode to je bio isključivo Srpski, a ovaj hrvatski “C” nismo uspjeli čuti. Ono što je također zanimljivo, a što mi je zapelo nekoliko puta je tvrdnja ponekih govornika (redom iz srbije) koji su pokušali na konferencijama, sjednicama i radionicama govoriti “našim” jezikom. Iskreno, nemam ništa protiv tog BCSa jer je to jezik kojeg uglavnom svi razumijemo, no istovremeno ja srpski ne smatram našim jezikom. Ako norvežani i šveđani imaju svoje predvoditelje (a njihova situacija je vrlo slična, kako mi kažu, razlikama između hrvatskog i srpskog jezika) onda bi to morali imati i mi, ili, ako ništa drugo onda da barem ti prevoditelji budu podjednako raspoređeni. Ne smatram se nacionalistom, no ovo me doista smeta i koliko god ja tolerantan bio, vjerujem da u dnevnoj komunikaciji između tijela Vijeća Europe i naše zemlje takva tvorevina može stvarati probleme i nelagodu koju u cijelosti razumijem.

Nakon pet dana ovdje, moj sažetak bi mogao biti slijedeći. Osnovna teza i težnja Vijeća Europe je demokracija, a demokracija počiva na vladavini prava, a vladavina prava kako ga vidi Vijeće Europe temelji se na Europskoj deklaraciji o ljudskim pravima i sve ostalo proizlazi iz tog dokumenta. Vijeće Europe kao prvenstveno politička organizacija trudi se implementirati principe demokracije u svim zemljama Europe, i cijela bit Vijeća Europe se sastoji u okupljanja oko zajedničkih vrijednosti u srcu čega su ljudska prava.

Komentari

Sub, 07/07/2007 - 00:39 — opinioiuris

Ako smijem, dopistat ću

Ako smijem, dopistat ću nekoliko dodataka ovom informativnom dnevniku.

1. Dok su Vijeće Europe i Europski sud za ljudska prava dio jedne organizacije, Europski parlament organ je Europske Unije. Vijeće Europe više je geografska politička zajednica čije članstvo je Hrvatska stekla 1996. jer je za njega potrebno ratificirati Konvenciju, ispuniti neke političke uvjete zaštite ljudskih prava i biti na europskom kontinentu u širem smislu. Organizacija broji 41 državu članicu (među njima su recimo Armenija, Azerbejdžan i Rusija) i ima drugačiju nadležnost od EU, makar je Hrvatska i ovdje imala problema pa je Tuđmanov režim dobio oko 16 pismenih uvjeta pod kojima je uvjetno primljen. U međuvremenu je većina ispunjena.

2. Ime "naše sjajne sutkinje" među sucima Europskog suda za ljudska prava je Nina Vajić, inače profesorica međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu koja između ostalog sjedi i na abritražnom sudu za mirenje i arbitražu u sklopu OSCE-a. Suci se na sudu za ljudska prava imenuju nakon posebnog screening procesa i imaju duže mandate bez mogućnosti reizbora. Sud inače vodi računa o zastupljenosti spolova i ima sudaca koliko i članica, što je još jedino slučaj sa Europskim sudom pravde, sudom Europske unije nadležnom za interpretaciju prava EU koji je naravno nešto različito od Međunarodnog suda pravde. Confusing? Nije to ni desetina sudova i organizacija za rješavanje sporova koje postoje.

3. Problem "sukoba interesa" koji bi imala sutkinja u slučaju protiv države iz koje potiče zove se zapravo neovisnost sudaca što znači da moraju biti slobodni od vanjskog utjecaja (to nije isto što i nepristranost sudaca koja je stanje uma i subjektivna stvar). U slučaju ECHR neovisnost je tek relativno ugrožena jer suci mogu davati izdvojena mišljenja pa je moguće identificirati tko je glasao za što (postoje sudovi na kojima nije tako, npr. ECJ), a mandat suca se ne može obnoviti i sud nema sustav mirovinskog pa se suci moraju vratiti u svoju državu, protiv koje su možda presuđivali, te u njoj još raditi i ostvariti mirovinu. No svaki sudac može profesionalno donositi odluku neovisno o tome i trebao bi odstupiti zbog "sukoba interesa" samo kada je stranka država koju su zastupali ili savjetovali unutar nekog perioda ili s kojom su imali značajan profesionalni/osobni odnos. To bi bilo u skladu s principom 10 iz pokušaja stvaranja univerzalno važećih principa neovisnosti međunarodnog sudstva zvanih Burgh House Principles on the Independence of the International Judiciary.

4. Europski sud za ljudska prava tipično je regionalno tijelo za zaštitu specifičnog područja. Na primjer, Afrika isto ima svoj Afrički sud za ljudska prava koji je doduše puno slabijeg utjecaja, a postoji i Interamerički sud za ljudska prava. Uz sudove postoje i razne komisije za ljudska prava (recimo UN-ova) i slično pa zbog mnoštva nadležnih tijela stranka se nekada može upustiti u zanimljivi "forum shopping". Predaja vlastitog slučaja pred ECHR je svojevrsna žalba nad žalbom raspoloživa građanima Hrvatske u slučajevima kad se radi o povredi ljudskih prava zajamčenih Ustavom, no prvo se moraju iscrpiti sva sredstva u Hrvatskoj što podrazumijeva odbijanje ustavne tužbe. Tim pravilom pokazuje se poštivanje suvereniteta države jer ona mora imati prvu priliku da popravi stvari, a pravilo je i praktično te naglašava odgovornost države - kada država ne uspije pruiti lokalno pravdu nastaje državna odgovornost i u slučaju presude protiv države ona plaća odštetu. Kako dogurati svoj slučaj do ECHR može se saznati ovdje.

5. Što se tiče BCS-a, ovaj tvoj komentar me malo podsjetio na Hrgino epileptičko zgražanje nad činjenicom da je Gotovina slušao prijevod na srpskom, a to nije kompliment. BCS je rezultat praktične potrebe i uštede, a ne pokušaja jezične unifikacije. Razlog njegova korištenja je taj što trenutne generacije koje se pojavljuju pred međunarodnim tijelima tu kombinaciju naprosto razumiju pa se može uštediti dobra lova. Naprosto nije ekonomično zahtijevati "bolju raspoređenost prevoditelja" ako si sve razumio. Radi se o jednostavnoj mjeri uštede koja će otići sa smjenom generacija. Napuhani problem BCS-a samo podigrava teoretičarima zavjere koji manipulacijom jezičnog pitanja plaše ljude novom Jugoslavijom.

Opinioiuris

Sub, 07/07/2007 - 01:43 — cnn

Da malo pobliže ilustriramo

Da malo pobliže ilustriramo kako taj sud za ljudska prava stvarno funkcionira, poslužit ću se primjerom u kojemu je Nina Vajić bila u sukobu interesa u predmetu gdje se odlučivalo o tužbi nositelja stanarskog prava, no svi su se pravili slijepi.

Nina Vajić, jedina hrvatska sutkinja Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, pokrenula je sudski spor u Hrvatskoj protiv "svoje" stanarke Nede Engelsfeld, što je nije spriječilo da se nađe u Sudskom vijeću kad se rješavalo nekoliko žalbi "zaštićenih stanara" na sudu za ljudska prava. Žalbe su, jasno, odbijene uz tvrdnju da sukob interesa ne postoji. Gizeli Dražić, 88-godišnjoj stanarki koju je 2001. iz Rusanove 7 izbacio zamjenik pučkog pravobranitelja Željko Thür, sud je u svibnju ove godine odredio da se vrati u stan, što nije poštovano jer je Thür u međuvremenu podnio ustavnu tužbu. Spor protiv Vinka Krasića iz Šulekove 36 s obitelji pokrenula je Dijana Pleština, supruga Ivice Račana koji se na pitanje OESS-a u vezi sa stanarskim pravom, dok je još bio premijer, igrom slučaja sjetio da je riječ o preživjelom socijalističkom institutu. Ni bivši stanari iz Kozarčeve 21 nisu prošli bolje iseljeni su iz vile obitelji premijera Sanadera.

To je dio teksta iz članka u Večernjem listu, a na jednim drugim stranicama možete naći i pismo britanca koji se zatekao sa svojom ženom koja je Hrvatica, u nezavidnoj situaciji obespravljenog nositelja stanarskog prava. U tom pismu također se spominje i Nina Vajić.

Sub, 07/07/2007 - 13:51 — opinioiuris

Nina Vajić nije u "sukobu

Nina Vajić nije u "sukobu interesa" (odnosno ovdje "pristrana") zbog činjenice da sama vodi postupak protiv zaštićenog stanara dok istovremeno odlučuje o pravu drugog zaštićenog stanara jer ona odlučuje na temelju činjenica i prava i u slučaj o kojem odlučuje nije uključena. Tražiti izuzeće Nine Vajić zbog njenog postupka bilo bi slično kao tražiti izuzeće sutkinje koja presuđuje o silovanju, a istovremeno je (bila) aktivistica za ženska prava. To naprosto nije dovoljno dobar temelj za izuzeće.

Inače, na stranicama suda imaš nekoliko presuda u kojima se prilično argumentirano objašnjava zašto prekid stanarskog prava odnosno zaštićenog najmoprimstva nije suprotan Konvenciji pa ako imaš kontraargumente rado ćemo ih saslušati. U protivnom morat ćemo prihvatiti da sud funkcionira čisto u redu.

Opinioiuris

Sub, 07/07/2007 - 17:18 — cnn

Apsolutno kriva analogija

Apsolutno kriva analogija jer Nina Vajić je sudjelovala u donošenju odluke koja se automatski odnosi na sve nosioce stanarskog prava, pa tako i na njezin privatni slučaj. Dakle bila je itekako u sukobu interesa.

Problem kod tih presuda je što se u njima izjedačava stanarsko pravo s najmom, što ne odgovara istini. Stanarsko pravo je bilo trajno i neotuđivo. U prijevodu ono je značilo 90% vlasništva nad stanom, što je bilo i utvrđeno devedesetih godina kada se stanarsko pravo prodavalo za 10% tržišne vrijednosti stana. No taj "sud za ljudska" prava jednostavno ignorira tu činjenicu.

O stanarskom pravu sam pisao u nekoliko navrata ovdje i ako upišeš u tražilicu pojam "stanarsko pravo" naći ćeš tekstove u kojima je detaljno objašnjeno zašto je stanarsko pravo imovina, a ne najam.

Sub, 07/07/2007 - 18:56 — opinioiuris

Sve da je Nina Vajić bila

Sve da je Nina Vajić bila pristrana (a ja ostajem pri tome da nije i da je to neuspješni ad hominem), to ne obezvređuje odluku svih drugih sudaca koji sigurno nisu imali navodni interes, a odlučili su isto.

Te presude nisu problematične jer utvrđuju dominaciju prava vlasništva, jednog od prava jasno definiranih i štićenih Konvencijom. Nepravda oko stanarskih prava postoji, ali ona se ne može riješiti na uštrb privatnih vlasnika jer u kapitalizmu je vlasništvo svetinja. Proći će još neko vrijeme dok to lokalno stanovništvo ne osvijesti.

Upoznat sam sa tvojim tekstovima o stanarskom pravu, ali mislim da pravno jednostavno nemaš case. To ne znači da tu ne postoji nepravda, već samo da tvoje rješenje te nepravde nije pravedno.

Opinioiuris

Sub, 07/07/2007 - 19:28 — cnn

Pa stanarsko pravo je bilo

Pa stanarsko pravo je bilo vlasništvo jer je imalo sve elemente definicije vlasništva. Zemljišne knjige koje se spominju kao dokaz vlasništva ništa ne dokazuju jer i danas u mnogim zemljišnim knjigama ne stoji ime stvarnog vlasnika. A tu je svakako i činjenica da su svh tih godina vlasnici stanarskog prava imali veća vlasnička prava od nominalnih vlasnika tako da i s te strane stanarsko pravo je vlasništvo.

Postoje snažna sumnja da ostali suci nisu bili upoznati sa značenjem stanarskog prava te da je sutkinja Nina Vajić kao netko tko poznaje problematiku, krivo informirala ostale suce, jer se u svim njihovim dokumentima stanarsko pravo se izjednačava s najmom, a to jednostavno nije istina.

I još nešto... stečeno stanarsko pravo se ne može ukinuti. Ono se može zamijeniti nečim drugim (zaštićeno najmoprimstvo), ali samo ako se vlasnik stanarskog prava s time složi. Stečena prava ne mogu se ukidati, što uostalom potvrđuje i Anex G međunarodnog ugovora o sukcesiji. Ukidanje stanarskog prava znači da se više ne može dodjeliti nekome novo stanarsko pravo (iako je i nakon izmjena zakona o stanovanju stanarsko pravo bilo dodjeljeno nekim privilegiranim pojedincima), ali oni koji su imali stanarsko pravo imaju ga i dalje dokle god ga se vlasnici tog prava ne odreknu.

Ned, 08/07/2007 - 02:54 — opinioiuris

Stanarsko pravo nije

Stanarsko pravo nije vlasništvo. Možda mu je slično, ali isto nije.

ECHR ne smatra stanarsko pravo vlasništvom. U slučaju povratka stanarskog prava izbjeglim Srbima odlučio je da sudsko oduzimanje tih prava (zbog proteka vremena, itd) provedeno u skladu s domaćim zakonom nije u suprotnosti s pravom na dom i pravom na mirno uživanje vlasništva, koje Konvencija štiti. Očito je da sud radi razliku između stanarskog prava i vlasništva.

Annex G ne tvrdi da se stečena prava ne mogu ukidati nego da su stanarska prava dio stečevine koja ulazi u sukcesiju/sukcesijsku masu što znači da svaka država mora riješiti ta prava onim građanima koji su njeni državljani/nastanjeni na određeni datum (ili slično) pa je tako Hrvatska nasljedila problem svih stanarskih prava na svom području, Srbija na svom, Makedonija na svom, itd. Ali nigdje nije propisano kako problem tih prava riješiti.

Članak 1. Aneksa kaže samo da će se prava "štititi", a u članku 2. paragrafu (a) jasno objašnjava da osobe koje ne mogu realizirati ta prava imaju pravo na naknadu u skladu s "civil and international legal norms". Drugim riječima, stanarsko pravo se može ukinuti odnosno ne realizirati, ali mora postojati naknada. Ono što ja tvrdim je da ta naknada ne može i ne smije zakonskom prilom biti stan pravog vlasnika koji je onda u tom vlasništvu ograničen.

Jedino gdje se stanarsko pravo eksplicitno spominje u Aneksu je u članku u kojem stoji da će se "domaća legislativa" glede takvih prava donositi bez diskriminacije na jednom od navedenih temelja, ali nitko nije uspješno osporio usklađenost Zakona o najmu s ovom odredbom na Ustavnom sudu.

Dopustit ćeš mi da tvoju "snažnu sumnju" za koju nisi ponudio niti jedan dokaz potpuno ignoriram jer nemam običaj vjerovati nedokazanim tvrdnjama. Slučajno si sjedio na plenarnoj sjednici sudačkog vijeća pa znaš što je Nina Vajić pričala?

Uostalom sve da je i Nina Vajić rekla drugim sucima da je stanarsko pravo isto što i najam ona nije lagala - to određuje Zakon o najmu koji je stanarsko pravo ukinuo i pretvorio ga u vrstu (posebnog) najma tako da je ta informacija točna, a eventualno može biti nepotpuna ako se ne objasni posebnost tog najma.

Uostalom, zanima me koja je to problematična presuda suda. Možeš navesti ime slučaja please?

Opinioiuris

Ned, 08/07/2007 - 12:03 — cnn

Izbjegli Srbi nisu jedini

Izbjegli Srbi nisu jedini koji su imali stanarsko pravo. U Hrvatskoj postoji 7000 obitelji, koji su cijelo vrijeme bili u svojim stanovima i imali su stanarsko pravo, ali su 1996. godine postali građani drugog reda jer im nije bio omogućen otkup društvenih stanova kao i svim ostalim građanima koji su to pravo ostvarili.

Po zakonima iz SFRJ stanarsko pravo bilo je jedno jedino. Od 1996. godine napravljena je diskriminacija nositelja stanarskih prava koji su živjeli u stanovima koji su bili oduzeti neuseljivi stanovi. Naime po tom novom zakonu ti nosioci stanarskog prava nisu mogli otkupiti stanove (iako su čak i mnogi takvi stanovi bili otkupljeni nakon stupanja na snagu novog zakona o stanovanju).

Kad govorimo o sudskim odlukama onda se to odnosi na slučajeve Kresimira Strunjaka i drugih (broj zahtjeva: 46934/99 ; odluka suda od 05.10.2000.) i Branka Sorića (br.: 43447/98 ; odluka od 16.03.2000.) Više o tim presudama može se pročitati na http://soric-b.tripod.com/bstr/id9.html

U ovom drugom slučaju apsurd ide čak do te mjere da je Branko Sorić dobio stanarsko pravo voljom izvorne vlasnice, da bi mu 1996. godine to pravo bilo jednostavno ukinuto. Ništa drugo nego državna otimačina. Čovjek se obratio sudu za ljudska prava (jer njegova prava su takvom otimačinom pregažena) no sud je vodeći se krivim zaključcima da je stanarsko pravo = najam, odbacilo tužbe.

Stanarsko pravo nikada nije bilo najam, već trajno riješeno stambeno pitanje koje je bilo nasljedno. To što sud radi razliku između stanarskog prava i vlasništva je pogrešno i nepravedno prema ljudima koji sad ispaštaju ni krivi ni dužni.

Anex G govori da se svi ugovori skopljeni do 1990. godine moraju poštovati. Pa sad ja pitam, kakvo je to poštivanje ugovora kad čovjek koji je voljom izvorne vlasnice dobio stanarsko pravo, da bi mu ga potom država oduzela? To je čista diskriminacija.

Nadalje stanarsko pravo se može realizirati izmjenama zakona kojim bi se omogućio otkup stanova svim nositeljima stanarskog prava, tako da ne stoji da se ta prava ne mogu realizirati. Nemogućnost realizacije bi bila kad bi stan bio uništen, recimo razoren u ratu. Tada se pristupa naknadi.

Ne moram znati što je Nina Vajić pričala da bih znao da je bila u sukobu interesa. Sudac ne smije sudjelovati u procesu u kojemu je on jedna od interesnih strana. Ako je Nina Vajić nominalna vlasnica oduzetog neuseljivog stana u kojem žive nositelji stanarskog prava i odlučuje o tužbi nositelja stanarskih prava u oduzetim neuseljivim stanovima, onda je to sukob interesa. To je školski primjer sukoba interesa.

Zakon o najmu stanova ne može ukinuti stečena prava, pa tako ni stečeno stanarsko pravo. Jeidno što se može ukinuti je stjecanje novog stanarskog prava (iako se i to omogućčilo pojedincima nakon donošenja zakona o stanovanju iz 1996.)

Ned, 08/07/2007 - 12:20 — grgo

Postavlja se pitanje zašto

Postavlja se pitanje zašto su ljudi onda bili prisiljeni otkupljivati ono što je bilo kako ti kažeš njihovo neotuđivo pravo izjednačeno s vlasništvom? Dakle, ili je nezakonit bio otkup kao takav ili su oni ipak bili podstanari. Europski sud nije i ne može ulaziti u ta pitanja, odnosno povinuje se "državnom razlogu".

Grgo

Ned, 08/07/2007 - 12:26 — cnn

Odogovor je jdnostavan.

Odogovor je jdnostavan. Stanarsko pravo je sadržavalo 90% elemenata vlasništva. Kako bi se to pretvorilo u 100%-tno vlasništvo donesen je zakon o prodaji u visini preostalih 10% vrijednosti stana. To su činjenice. Dakle država je tim zakonom priznala vlasništvo nosiocima stanarskog prava.

Ovdje uopće nije pitanje da li su i ostali obespravljeni nosioci stanarskog prava vlasnici tih 90%, već zašto su ti ljudi diskriminirani kada je u SFRJ postojalo samo jedno stanarsko pravo?

Ned, 08/07/2007 - 19:15 — mrak

nositelji stanarskog prava

nositelji stanarskog prava su samo dobili pravo prvokupa, i dalje su oni kupovali imovinu i tek činom kupnje su se mogli upisati kao vlasnici

Pon, 09/07/2007 - 01:37 — cnn

Nije to baš tako

Nije to baš tako jednostavno. Recimo kad bi danas kupio neki stan za 10% tržišne vrijednosti (na redovnom tržištu) ta kupovina bi se mogla poništiti jer je vrijednost kupoprodaje premalena. Sad ne znam točno koji je minumum, ali mislim da cijena nesmije biti manja od 50% stvarne vrijednosti.

Uglavnom, nije to bila klasična kupovina, već prije priznanje države da su ti ljudi kroz izdvajanja u stambeni fond za vrijeme SFRJ otplatili 90% vrijednosti svojih stanova, te im se dala mogućnost da otplate i preostalih 10%.

Pon, 09/07/2007 - 05:41 — Skviki

Ti stanovi su financirani od

Ti stanovi su financirani od svih građana Hrvatske. Svi nisu dobili stanove i njih je više od 10%. Znači da su financirali onima stanove koji su po liniji imali prednost kod dodjele tih istih.

Onda da se malo osvrnemo na vojna lica koja nisu uplatila niš jel su živjeli od radnika. Ti su dobivali največe stanove i kad su išli u penziju su mogli birat gde hočeju živet i tam su dobili stan. Puno ih je, kaj bi i ja izabral otišlo na more. Znam da se je oficirima djelilo oduzete kuče i uz samu obalu. Potomci tih vlasnika su još uvjek živjeli i bili u susjedstvu.

Pon, 09/07/2007 - 02:54 — ap

Zakonski je to rješeno kao

Zakonski je to rješeno kao klasična kupovina uz specifične dodatke da upis vlasništva u zemljišne knjige može zamjeniti polaganje kupoprodajnog ugovora u sudu te da se vlasništvo stiče zaključenjem ugovora a bez ostalih uobičajenih zakonskih obveza (izmirenje ugovornih obveza, primopredaja, porez itd.). Tako je to na brzinu rješeno pitanje nakon početnih nedoumica i uglednijih tumačenja (Tanja Tumbri i drugi) postao zakonski privilegirani oblik kupoprodaje i sticanja vlasništva, u velikoj prednosti pred ostalim klasičnim oblicima (običnim potpisom si vlasnik bez ikakvih ograda, vis major, i dodatno si dobio pripadajuće zemljište, što nije bio redovni slučaj).

Bile su iscrpne rasprave oko toga s 99 % udjela kako to doraditi u smislu kako je rješeno a preostalih 1 % su bila pitanja šta sa stanarima u stanovima oduzetim bivšim vlasnicima, šta sa pravima ostalih 70 % suvlasnika tih društvenih stanova (onih koji su za to uplaćivali i po prijašnjim zakonima bili suvlasnici u specifičnom društvenom vlasništvu) i šta sa raznima, na što su premijer Stipe Mesić i razni politički i drugi predstavnici odgovarali "to ćemo odmah početi rješvati i sve rješiti". Tako je Hrvatska postala svjetski rekorder po nekoliko osnovnih podataka o stambenom fondu sa - 10 % (nerješene obveze) udjela države i društva. Npr. Švedska ima cca 80 %, imperijalna Velika Britanija prije reforme 1990.g. cca 75 % itd. To i ne bi bilo strašno da to nije još dodatno pretočeno nekoliko puta sa ogromnim troškovima, tako da je taj kapital koji su dobile određene generacije i djelovi cca dva puta plaćen i postavljene osnove za dugoročnu ekonomsku i društvenu nestabilnost.

Taj oblik je, uz prethodne veome uhodane pravane oblike SAS-ova (samoupravnih sporazuma koji su osiguravali zakonito vlasništvo i bez ičega plaćenog), Markovićev (Barbićev) zakon o privatizaciji aktivan u isto vrijeme, bio snažni stimulans za nastavak pretvorbi i privatizacija na način da dobiješ jedan dokument (rješenje, ugovor i slično) i neupitan si vlasnik si i onoga što je eventualno sporno. Na osnovi takve prakse su i sada uhapšeni rukovodioci HFP zakonski naknadno dodavali i oduzimali ogromne količine zemljišta uz hotele i slično bez ikakvih uplata i bilo čega, što nije čudno jer se to tako zakonito masovno radi od kraja sedamdesetih. Tako je upravo u postupku oko Kontruktor inženjeringa vještak akademik Barbić dao zaključak da je potpuno zakonita pretvorba društvene tvrtke potpunim pretakanjem bez ikakve naknade u privatnu osnovanu u njezinim prostorijama i njezinim novcem (za takse i slično), uključujući pretakanje ogromnih količina državnog novca (kumovi Žderić i Jure Radić).

Dakle, radi se o kupoprodaji ali i da je SAS, pretvorba, pretakanje. "libijska blagajna" ili bilo koji drugi oblik rezultat je uvijek privilegirano vlasništvo, zaštićeno od bilo čega čemu su izloženi ostali diletanstki oblici sticanja vlasništva i održavanja vlasničkih prava (puno bolje nego lički medvjed). Razvijeni svijet ne cijeni puno toga kod nas ali i dalje cijeni naša dostignuća kao ova, to je za njih viša matematika. U tom smislu ti cnn ni itko drugi ne može ništa postići oko pravnih i sličnih elemenata te materije. Sasvim drukčije će biti kad osim ovih kojima se ti baviš, nekih Srba i po koje manje specifične grupe pitanja počne otvarati većina građana legitimnih nasljednika ogromne imovine, stambene i druge. I oni koji još nisu rođeni po ostalim tadašnjim i sadašnjim važećim ustavnim odredbama i zakonima imaju neka zasad neregulirana prava na tu nekad zajedničku imovinu, a ne samo nove i nove obveze, pa neće dugo proći do početka ozbiljnih rasprava oko toga. Mesića je dobro podsjetiti da je kao predsjednik Vlade obećao rješiti svima a ne samo sebi i njima i Srbima. On će naravno, kao uvijek, biti spreman na sve u svakom pogledu.

Ned, 08/07/2007 - 12:37 — grgo

Ako je priznala onima koji

Ako je priznala onima koji su imali udjel 90%, zar nije logično da prizna i onima koji su prije komunističke nacionalizacije (i ostalih postupaka oduzimanja privatne imovine) imali 100% udjela? Vlasništvo je vlasništvo. Nisam upućen u algoritam primijenjen u izračunavanju postotaka udjela u vlasništvu, ali ne stoji da je država bilo što "priznala", nego upravo suprotno - ponudivši pravo na otkup 10% vlasništva poručila je da stanari nisu stopostotni vlasnici, nego da svoje vlasništvo dijele s nekim (državom ili firmom).

Grgo

Ned, 08/07/2007 - 12:45 — cnn

Nitko ne spori da treba

Nitko ne spori da treba obeštetiti one kojima je oduzeta imovina, ali to se ne smije raditi nanoseći nove nepravde ljudima koji nisu krivi za tu otimačinu. Rješenje je pravična naknada za svu oduzetu imovinu koju nije moguće vratiti bez nanošenja novih nepravdi.

Ljudi žive 50 i više godina u takvim stanovima i to je njihov dom. Do stanarskog prava došli su po tada važećim zakonima i svih tih godina pridržavali su se zakona. Te ljude se ne smije sada zbog toga diskriminirati. Sad nakon tih 50 godina ljudi ostaju bez domova jer su vjerovali da im je trajno osiguran dom ako žive po tada važećim zakonima.

Ako 90%-tno vlasništvo nije vlasništvo, ona je 10%-tno vlasništvo još manje vlasništvo od 90%-tnog. Zato se prodavalo onih 10%, a ne 90%.

Ned, 08/07/2007 - 11:56 — grgo

Pravno gledano, argumenti su

Pravno gledano, argumenti su na strani Opinioniuris-a. Međutim, ako se pitanje stanarskih prava gleda u kontekstu pretvorbe i privatizacije na način kako ju je osmislio i proveo HDZ (sjećam se izjave Z. Mateše objavljene u VL '91. da "društveno vlasništvo mora nestati"), na način da su svi stanovi prvo podržavljeni, a potom prodani stanarima za bagatelu, onda se dobija ponešto drugačija slika. Ljudi su se osjećali prevarenima, jer nikada stanove u kojima su živjeli nisu doživljavali kao državne, a sebe kao državne podstanare (tu je mrak apsolutno u pravu). Isto tako ni poduzeća nisu bila državna (bar većina njih), već su njima upravljali radnici. Generalna ocjena pretvorbe i privatizacije kao pljačke vrijedi i slučaju stanova. Alternativa je bila vaučerska privatizacija (bez prethodnog podržavljenja).

E, sad, p&p drama je unutarnje pitanje Hrvatske (tzv. reson d'etat - još uvijek, na žalost, vladajući princip međunarodnog prava), jer je Hrvatska suvereno odabrala opisani model. A to se Europski sud za ljudska prava uopće ne tiče tj. nije u njegovoj jurisdikciji.

Grgo

Ned, 08/07/2007 - 12:17 — Potjeh

Države moraju biti

Države moraju biti pragmatične. Ako je rješenje zadovoljilo 90% ili više nositelja stanarskog prava s tog aspekta je bilo optimalno. Nažalost ostao je manji dio problematičan, koji bi se vjerojatno riješio izgradnjom novi stanova ili već čega, da nije bilo rata. Dakle možemo se složiti da dvije obitelji, jedna u nacionaliziranoj zgradi, a druga u novoj interpolaciji broj do, nisu bile u istom položaju jer je prva postala zaštićeni najmoprimac, dok je druga mogla povoljno otkupiti stan. No i jednima i drugima je zajamčeno uživanje tog stana dok u njemu žive - tu nastaju problemi jer bivši vlasnici na razne fore izbacuju zaštićene najmoprimce, naročito starije osobe i tu država treba odreagirati kroz funkcioniranje pravne države. A ovo da su svi stanovi podržavljeni, nisam baš siguran, konkretno znam da moji otplaćuju stan koji je bio vlasništvo firme.

Ned, 08/07/2007 - 12:30 — cnn

Čak niti formulacija

Čak niti formulacija neometanog uživanja prava stanovanja nije zadovoljena novim zakonom o stanovanju. Tzv. zaštićeni najmoprimci ne mogu se ženiti bez pristanka nominalnog vlasnika, ne mogu imati djecu bez pristanka nominalnog valsnika, ne smiju imati prijavljenu firmu bez pristanka nominalnog vlasnika, ne smiju čak niti svoju rodbinu ugostiti bez pristanka nominalnog vlasnika.

Osnovna ljudska prava su zabranjena tzv. zaštićnim najmoprimcima koji nisu uopće zaštićeni jer ih se raznim smicalicama izbacuje iz stanova.

Ned, 08/07/2007 - 12:14 — ap

O društvenim stanovimaa je

O društvenim stanovimaa je odlučeno odmah, predsjednik Vlade Stipe Mesić, ali ne samo HDZ nego su 100 %- tno za to bili svi, uključujući sve nestranačke snage. Paralelno su tekle dvije razine tzv. Markovićeve (i Barbićeve) privatizacije - masovno razne tvrtke i sustavi (npr. ZABA za koju se i danas zna samo za 0 ali tko i kako ne) te također masovno sveukupna praktična privatizacija, otprilike do daske.

Ad stanova je bitni dio privatizacije odigran na prijelazu iz sedamdesetih u osmadesete, model zajedničkog financiranja i prava je znatno preudešen u model "tko je jamio jamio" i prešlo se na radikalnu redukciju i sofisticiranije selektivne pojave, npr. 32 super vile na Zelenegaju su Franjo Gregurić i društvo legalno dobili u vlasništvo za 0 dinara a cijeli masovni Ksaver je slično u vlasništvo ali ipak za ponižavajućih (u odnosu na model Zelengaj) 1-2 % tržišne vrijednosti. Bilo je i raznih bizarnih modela privatizacije, kao npr. "libijska blagajna" i raznih čuda.

Dakle, stanje bitno bogatije i krenulo ranije od Mateše, mlađeg šegrta i zeta među henesijevcima i drugim školama a hdz devedesetih je samo nastavak iza čega su novi nastavci, često sa istim osobama na sceni (najprovjereniji igrači su oni koji su sedamdesetih preko noći postali mlade prekaljene snage, previtalni su i danas, eksplodiraju svako malo).

Sub, 07/07/2007 - 18:12 — Skviki

Kolko je meni

Kolko je meni poznato,stanarsko pravo se gubi kad neko 6 mjeseci u njemu ne živi.

Sub, 07/07/2007 - 19:23 — cnn

Gubilo se ako se izbivalo

Gubilo se ako se izbivalo neopravdano duže od 6 mjeseci. U suprotnom bi netko mogao završiti u bolnici na 6 mjeseci i ostao bi bez stana.

Sub, 07/07/2007 - 18:59 — opinioiuris

Stanarsko pravo više ne

Stanarsko pravo više ne postoji, zamijenjeno je posebnom vrstom najmoprimstva ("zaštićeno najmoprimstvo").

Opinioiuris

Sub, 07/07/2007 - 02:14 — ap

Hrvatska je svjetski ekstrem

Hrvatska je svjetski ekstrem u praksi sa stambenom (a valjda i drugom) imovinom. Određene generacije i "elitne" društvene skupine su sustavno zgrabile imovinu prethodnih i idućih generacija, razne oštetile, stvorile sustavne minuse i kontinuirano nastavljaju daljnju diskriminacijsku praksu. Toga nema nigdje.

Ovaj tvoj komentar potvrđuje da se to nastavlja do daske, bez ostatka. Vjerojatno se radi o dubokom poremećaju, ne samo običnog grabeži i pohlepi, jer je to u potpunoj suprotnosti sa svom tradicijom i matičnom praksom. Dodatne ukazuje da osobe bez malverzacija sa stambenom i drugom imovinom nemaju šanse za "uspjeh" na takvom širokom društvenom i političkom "tržištu".

Sub, 07/07/2007 - 14:41 — Potjeh

Ali će to konačno stati

Ali će to konačno stati kada ova sadašnja generacija "zaštićenih najmoprimaca" svoje pravo iskoristi do kraja na bilo koji način. Naime, prema meni poznatim podacima spadamo među rijetke države s velikim postotkom privatnog vlasništva kuća i stanova, što je dobrim dijelom i posljedica otkupa stanova s početka 90-tih. Poznati su mi slučajevi zloporaba obaju stana, kako vlasnika tako i zaštićenih najmoprimaca. Država, već ako nema sredstava ili već čega, da riješi to pitanje, mora minimalno osigurati funkcioniranje pravne države za sve "zaštićene najmoprimce" kako ih nitko ne bi nezakonito bacao na cestu jer to mora i kao socijalno odgovorna država. No svi znamo kako nam funckcionira pravo, pa sam i sam svjestan da će biti nepravdi. Jedino ako bi se osigurala kakva takva ekspeditivnost kao u slučaju radnog prava. Pitanje rješavanja ovog "stanarskog prava" treba gledati i u svjetlo zahtjeva za rješavanjem "stanarskog prava" Srba povratnika. Radi se o spojenim posudama, koliko god to na prvi pogled izgledalo nespojivo.

Sub, 07/07/2007 - 15:13 — ap

Civilizacije teku tako da su

Civilizacije teku tako da su oni sadašnji u obveznim odnosima sa onim drugim sadašnjima i sa budućim, a vezano na činjenicu da su prezuzet prava i obveze prošlog.

Ovdje se radi o tome da je trećina jedne do dviju generacija uzela sve bez obveza za buduće, ostale dvije sadašnje trećine i bez obveza prema prošlom, uz ideju te će to rješiti ove dvije trećine koje su uložile i ulažu puno a imaju samo probleme i dugove. Kako sa stanovima slični i sa drugim. Tako velike ideje dobro prolaze dok od predobrog tijeka ne počnu problemi. Sada smo u fazi da problemi počinju. Kad se otkrije da nema zemlje sa ni približno takvim relacijama, pojačati će se problemi.

Osim zaštićenih najmoprimaca i Srba, još puno kategorija građanstva reflektira na temu stanovi (društvene stanove je od onih koji su dobili još više ljudi to izravno dugo plaćalo a nije dobilo ništa) a u krajnosti cca 3/4 sadašnjih građana. Nije isključeno da će već slijedeća Vlada padati na tom pitanju a potom i cijele društvene elite - naprosto su popljačkale ostale puno dublje i sustavnije nego na drugim temama i nemaju ni slamčice za koju se mogu uhvatiti. Pod elitama su političke, gospodarske, akademsko-stručne, mafijaške i razne druge. To se je dešavalo svuda i na manje ekstremnim praksama a gdje ne bi kod nas gdje te ne može održati i ne tako katastrofalan pristup.

Kod nas je pravilo dugo ide svašta a onda ne ide ni nešto što nečem liči - ad stanova je tako sa POS-om, Bandićevim i sličnim oblicima stanova. Što se više toga rješi, ovi koji su profitirali neće reći ni hvala a razni drugi opravdano pojačavaju oko toga tko se tu pravi lud. Npr. na Brodarici u Splitu su na preprodaji stanova, koje se plača 940 EUR/m2, već mnogi zaradili po 1.300 EUR/m2, graditelji desetak milijuna EUR i razni akteri znatno za ništa, dok na istom mjestu neki plaćaju 2.300 EUR/m2, čiji roditelji ili kumovi su dobili društvene stanove za 40 EUR/m2 i prave se pametni. I tu se stvaraju nove novčane obveze koje bi trebali platiti ovi koji plaćaju 2.300 EUR/m2. Obzirom da puno takve arheologije samo čeka da proradi, mogući su i efekti eksplozije. Oko otkupa društvenih stanova su sve političke i druge snage bile suglasne. Šta će kad taj lonac zakuha?

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.
www.crvenikarton.com - samo nogomet!
Syndicate content