pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U bliskoj povijesti demokratske Europe ideja socijaldemokracije ostavila je najdublji trag u razvoju društava mnogih europskih zemalja. Taj uspjeh temelji se na osnovnoj ideji da se istinske i pravedne promjene društva dogadjaju kao posljedica političkih odluka, a ne isključivo djelovanja tržišnog mehanizma i prava jačega. Vrijednosti koje njeguje socijaldemokracija – sloboda, jednakost i solidarnost - imaju gotovo magično značenje za veliki dio europskog stanovništva. Iako po pitanju proizvodnih i vlasničkih odnosa počiva na istim temeljima kao i liberalizam, socijaldemokracija je pokazala sposobnost stvaranja humanijih i uspješnijih društava nego nesputani liberalizam, i učinila je Europu značajno drukčijim društvom, nego npr. USA, gdje socijaldemokratske ideje nikada nisu dospjele u politički mainstream.

Medjutim, u posljednjih 10-20 godina socijaldemokraciji u Europi baš i ne cvatu ruže. Izbori se gube više puta uzastopno čak i u zemljama sa jakom socijaldemokratskom tradicijom. Netop stasale mlade generacije u Europi nisu niti približno naklone socijaldemokraciji kao njihovi roditelji ili djedovi i bake. Koji je tome uzrok i što se može očekivati u skoroj budućnosti?

Jedna analiza situacije na političkom lijevom centru u nekima od najrazvijenijih društava Europe pokazuje sličnu sliku koja se ponavlja u različitim nacionalnim okolnostima: socijaldemokratske i druge srodne partije pritisnute su i s lijeva i s desna, a posebno na centru, gdje danas dominiraju snage desnog centra. Npr., u Francuskoj je buržuj Sarkozy, a ne socijalistica Royal, dobio priliku da provede obnovu francuskog društva nakon 14 godina stagnacije pod Chiracom. U njemačkoj su Kurt Beck i SPD pod snažnim pritiskom i s lijeva i s desna. S desna, u koaliciji s CDU i markantnom Angelom Merkel, a s lijeva sa snažno rastućim Die Linke, gdje su se našli istočnonjemački ekskomunisti i dezerteri zapadnonjemačkih demokrata. U Velikoj Britaniji, Gordon Brown i Labour bore se protiv opadajućeg političkog angažmana ljudi, u situaciji obilježenoj najlošijim rezultatima javnog mnijenja u posljednje 24 godine, a suprotstavlja im se djelomično obnovljani Konzervativci, koji vode politiku smanjivanja političkog razmaka u odnosu na Labour. U Nizozemskoj, kolabirali su Wouter Bos i Radnička Partija, u konfrontaciji s ojačalom ljevicom, što je imalo za posljedicu da je inače jako oslabljeni premijer Balkende, dobio priliku da nastavi vladati s pozicija desnog centra. U Danskoj, nakon izuzetno uspješnog razdoblja vladavine socijaldemokracije u 90-ima prošlog stoljeće, socijaldemokrati su izgubili izbore tri puta zaredom. U Švedskoj, vlada desnog centra čvrsto sjedi u sedlu, usprkos brojnim skandalima koji su je pratili od samog osnutka. U Italiji, Berlusconi stoji pred velikim comeback-om, na krilima široke podrške radništva.

Jedini svjetao primjer za europske socijaldemokrate jest Zapaterovo ponovno osvajanje mandata u Španjolskoj.

Istovremeno s ovim pojavama, u gotovo svim zapadnoeuropskim društvima napreduje desni populizam, djelomično manifestiran u obliku brojčane podrške glasača, ali i izuzetnom sposobnošću da dominira dnevnom politikom.

Ova situacija ne može se razumjeti a da se ne sagledaju posljedice političkog i društvenog razvoja u posljednjih 10-20 godina. Možda je najbolju analizu toga pružio britanski socijaldemokrat i sociolog Anthony Giddens, najbolje poznat kao „guru” Blairovog Lew Laboura, od sredine 90-ih do danas. Ali, Giddensov utjecaj znatno je širi. On je opisao u univerzalnim okvirima, kako je individualizacija, globalizacija i modernizacija odnosa države i tržišta temeljno promijenila politički reljef. Njegova ideja sodijaldemokratske obnove trećim putem, osnovana na zaobilaženju starih ograničenja u značenju političkih „lijevo” i „desno”, precizno i provokativno odgovorila je na izazove koji zaokupljaju čitavu generaciju socijaldemokratskih lidera u periodu oko početka trećeg tisućljeća.

„Treći put” je zapravo nastao u političkim gibanjima stvorenim padom berlinskog zida. Socijaldemokrati širom Europe, a tako i demokrati u USA, našli su se pred zadatkom da ujedine dinamičke sposobnosti tržišta u stvaranju rasta i bogastva, s idejom društvene solidarnosti, blagostanja i jednakosti. Implicitno ili eksplicitno, to je dovelo do priznanja ograničenja koja su definirala socijaldemokratsku politiku u 80-ima i ranije.

To se je dogadjalo kada je na desnici Reaganov i Thatcheričin prezir prema društvenoj solidarnosti doživio je fijasko. Ljevica je pristupila temeljitom raščišćavanju s elementima politike koji ranije su doveli do okretanja k ultraliberalizmu - npr. odbačene su ideje da država i društvo mogu i trebaju rješavati svaki društveni problem, ideja sortiranja ljudi po klasama, ideja o upravljanu ekonomijom svjesnim povećavanjem i smanjivanjem potražnje, itd.

Giddens je, kao nitko prije njega, uspio spoznati te procese. On je stvorio recept za modernu socijaldemokratsku politiku, kojom se javni sektor reformira u smjeru potreba gradjana, kojom se štite ljudi-pojedinci, a ne radna mjesta, kojom se favorizira sigurnost u promjenama, kojom se potiče privatno/javno partnerstvo, optimira fleksibilitet tržišta rada i razvojnih mogućnosti poduzetništva, kojom se ekonomska odgovornost stavlja ispred svih ostalih obzira, kojom se medjunarodna trgovina i otvorenost vidi kao mogućnost rasta i razvoja, i kojom se unapredjuje obvezujuća medjunarodna suradnja oko globalnih problema.

U Skandinaviji, posebno u Danskoj, gdje su Socijademokrati znatno više utjecali na društveni razvoj nego laburisti u V. Britaniji, već i prije objave Giddensove knjige 1998., započeo je sličan, ali još pragmatičniji, efikasniji i vrijednosno odredjeniji proces obnove, s jasnijim odmakom od liberalno-konzervativnih elemenata kojih itekako ima u Giddensovim formulacijama. New Labour je preuzeo neke od elementa toga procesa i u dobroj mjeri, pored primjene Giddensove ideologije, stremio k skandinavizaciji V. Britanije.

Paradoksalno, Giddensova misao a i rješenja pronadjena u Skandinaviji, doveli su do pomaka desnih snaga prema centru koje su, shvativši snagu tih ideja, preuzele dobar dio toga i ugradile ih u svoju politiku. Danas praktično svaka politička opcija u Europi koja pretendira na vlast prihvaća rješenja tzv. trećeg puta.

Tako, koliko god su Giddensove ideje predstavljale scenario obnove britanskih laburista, osnovni rezultat njihove promjene na širem planu bio je smanjivanje razmaka – djelom stvarno, a dijelom i prividno - izmedju lijevog i desnog centra, odnosno koncentraciju glavnine političkih pitanja na vrlo uskom prostoru oko centra. To je pak otvorilo prostor za jasnije markiranje marginalnih, populističkih vrijednosno-političkih dimezija, prije svega na desnom krilu (npr. pitanje imigranata), što je privuklo veliki broj glasača i dovelo do gubitka vlasti socijaldemokrata. Situacija je slična u više zemalja.

Tako, gledano sa socijaldemokratskog stanovišta, izgleda da je kraj trećeg puta, koji je uistinu „pogodio u centar” u smislu održivih i realističnih rješenja u skladu s globalnim razvojem, blizu. Ili drukčije rečeno, treći put našao se na raskrsnici. Jer, u nedostatku markantnijih političkih rješenja za budućnost, koja bi ponovno stvorila odmak u odnosu na stranke desnog centra, šanse socijaldemokrata za osvajanje vlasti nisu baš sjajne. Potrebne su nove ideje, koje će većini običnih gradjana jasno pokazati zašto je za njih bolje da njihove interese zastupaju, odnosno usmjeravaju razvoj društva, originalni tvorci uspješnog društvenog modela, a ne prilagodjeni desničari koji pravu društveno angažiranu politiku često potiskuju u sjenu guranjem u prvi plan populističkih tema. Naravno, pri tome povratak na staro – već vidjeno u 80-ima i ranije, a što je dovelo do odbojnosti prema socijaldemokratskim idejama kod većeg broja gradjana – ne dolazi u obzir. Rješenje se traži na temeljima koje je utvrdio treći put, kroz uspostavljanju jasnije komunikacije s biračkom bazom i ukazivanju na neke jasne mogućnosti izbora u osnovnim pitanjima politike prema društvu. Jer, samo u slučaju kada ljudi-uposlenici (a tih je velika većina) postanu potpuno svjesni bitnih razlika oko temeljnih pitanja društvenog razvoja koje nisu isčezle, već su samo prikrivene, moći će donijeti odluku kome će dati svoj glas i okrenuti se prema onima koji su njihovi istinski zastupnici.

Ali, kakve veze ima sve ovo sa političkom situacijom u Hrvatskoj? U Hrvatskoj, gdje SDP u dresu „lijevog centra” nikako da s vlasti skine „desni centar”, predvodjen ušminkanim i kozmetički uljuđenim HDZ-om - usprkos tome što je HDZ-ova politika u vitalnim područjima blago rečeno konfuzna i nedorečena, bazirana na ad hoc populističkim rješenjima i bez jasne strategije razvoja društva u njegovim vitalnim segmentima, te u velikoj mjeri obilježena razgranatom korupcijom, neodgovornim kupovanjem socijalnog mira zajedničkim novcem, itd.

Na pojavnoj razini, situacija u Hrvatskoj je donekle slična onoj u Europi: medju stanovništvom prevladava precepcija suprotstavljenih političkih opcija u stilu „svi su oni isti” i odluke kome će se dati glas donose se na temelju relativno marginalnih i danas prilično irelevantnih i objektivno iracionalnih stvari: veća ili manja državotvornost, zasluge u domovinskom ratu, navodni komunjarski mentalitet, fizički izgled vođa stranaka i slično. Pri tome važne stvari, koje su vitalne za fizički opstanak ljudi na nemilosrdnom tržištu sada i u budućnosti, te za opstanak države (osim onih u kojima se obje opcije slažu) , ostaju u drugom planu potpuno marginalizirane.

Usprkos toj pojavnoj sličnosti, geneza situacije u Hrvatskoj je, naravno, potpuno drukčija. Niti HDZ sa satelitima kao otjelovljenje desnog centra, niti SDP kao otjelovljenej lijevog centra, ne barataju retorikom i djelima u duhu moderne europske politike (Giddensov treći put i nedoumice og njegovog nastavka), već bauljaju po bespućima političke stvarnosti bez jasno usmjerenog kompasa – naravno ako se izuzmu sasvim precizno baždareni mehanizmi za osobne materijalne probitke. Tako se fenomen „Svi su oni isti” u Hrvatskoj se nalazi oko razine poimanja poštenja i veće ili manje sklonosti kriminalu i korupciji, a ne na razini shvaćanja glavnih elementata politike razvoja društva.

SDP se, još uvijeg u knock-downu nakon neočekivano izgubljenih izbora, već mjesecima iscrpljuje oko intrenog kadroviranja i oko pitanja s kojom interesnom grupicom će koalirati ovdje, a s kojom ondje. Istovremeno, objektivno deprivilegirani društveni slojevi pojma nemaju da li je za njih, njihovu socijalnu sigurnost, i budućnost njih samih i njihove djece, bolja politika HDZa ili SDPa.

Koliko gradjana Hrvatske npr. zna i razumije elementarne odrednice politike HDZa i SDPa u vitalnim područjima kao što je gospodarstvo, zdravstvo, socijala, školstvo i sliččno, odnosno koliko ljudi razumije fundametalne razlike kojih tu sigurno ima. Za HDZ koji je na vlasti i jest razumljivo da se ne zamara objašnjavanjem, ali neshvatljivo je da SDP ne uvidja da jedino upornim kontinuiranim i sistematskim prosvjećivanjem biračkog tijela može pridobiti neodlučne glasače i neke iz protivničkog tabora. Zar je tako teško složiti jednostavnu tablicu sa deset osnovnih pitanja koji muče malog čovjeka i SDP-ovih odgovora na ta pitanja, u kontrastu na HDZ-ova (ne)djela i tupiti s time dok ljudi napokon se shvate? Ti odgovori mogu, naravno, sadržavati i neke gorke istine i odgovorno postavljanje prema njima (pogotovo u ekonomskoj i socijalnoj sferi) – narod ipak nije glup pa da ne bi shvatio da piut prema dobrim rješenjima može biti težak i trnovit.

Ili možda ni SDP nema zadovoljavajuće odgovore na ta pitanja.