pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Opet mi se dogodilo da mi se svidjelo - pa se nadovezujem na Frederikov post. Oni koje zanima iskljucivo politika i samo su zbog toga na ovom portalu, mogu odmah odustati od daljnjeg citanja. Ja osobno pak volim svijet promatrati kao mozaik gdje svi djelici razlicitih boja daju veliku i bogatu sliku, i svaki od njih je u odredenoj mjeri vazan za razumijevanje detalja prizora koji gledamo. Jucer sam prerostala svoj arhivski disk gdje su pohranjeni dijelovi knjiga koje sam u svrhu ovladavanja tipkovnicom svojevremeno prepisivala usporedo s citanjem - ovo je nesto u cemu vjerujem da cete i vi uzivati. Ako nadete pogreske u tipkanju, zanemarite - oglusit cu se na svaki komentar takve prirode LLOLL - tako je kako je.

" UMIJEĆE LJUBAVI*Erich Fromm / The art of loving/ Harper&Low Publishers, INC. / New York 1956 ***** Prijevod : Hrvoje Lisinski-“Naprijed” Zagreb – 1986 ***** izvadak

Kao predgovor autora ***
Tko ništa ne zna, ništa ne voli. Tko ne umije ništa, ne razumije ništa. Tko ništa ne razumije, bezvrijedan je. Ali onaj tko poima, taj i voli, zapaža, vidi… Više se voli ono o čemu se više zna… Tko god zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna ništa o grožđu.
PARACELSUS

 Ljubav – odgovor na problem ljudske egzistencije
Čovjek je obdaren razumom: on je život svjestan samoga sebe. Ta svijest o sebi kao odvojenom biću , svijest o činjenici da je bez vlastite volje rođen i da će bez vlastite volje umrijeti, svijest o bespomoćnosti prema silama prirode i društva- sve to čini njegovu odvojenu , otuđenu egzistenciju zatvorom. Doživljaj odvojenosti izaziva tjeskobu. Biti odvojen znači biti bespomoćan , neposoban da se svijet – predmete i ljude primi aktivno.

Silan strah čovjeka da se ne bi razlikovao od ostalih, strah da ne bi bio ma i nekoliko koraka udaljen od gomile može se razumjeti jedino onda ako se razumiju duboke potrebe neodvojenosti ; katkada se taj strah pred nonkonformizmom racionalizira kao strah pred praktičkim opasnostima koje mogu ugroziti nonkonformista. Međutim , mnogo je češća pojava da ljudi žele biti konformni negoli da ih se prisiljava na to, barem u zapadnim demokracijama.
Suvremeno društvo propovijeda ideal neidnividualizirane jednakosti jer ono treba ljudske atome od kojih je svaki isti, da bi funkcionirali u masovnim nakupinama , glatko , bez trvenja , da bi svi slušali iste zapovijedi , a da ipak svatko bude uvjeren kako slijedi vlastite želje. Upravo kao što moderna masovna produkcija zahtijeva standardizaciju produkata, tako i socijalni proces zahtijeva standardizaciju čovjeka, a ta se standardizacija naziva “ jednakost “.

Osim konformizma pomoću kojeg se oslobađamo tjeskobe proizišle iz odvojenosti, još se jedan faktor suvremenog života mora razmotriti : uloga radne rutine i rutine stjecanja užitka. Čak su i osjećaji propisani : veselost, tolerantnost, pouzdanost, ambicioznost i sposobnost da se družimo sa svakim bez trvenja. Može li čovjek uhvaćen u tu mrežu rutine ne zaboraviti da je čovjek, jedinstveni individuum , biće kojem je dana samo ova jedina šansa života …
Treći način postizavanja sjedinjenja leži u stvaralačkoj aktivnosti ma koje vrste.

Ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna ljudska snaga, snaga koja probija zidove koji razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih. Ako kažemo da je ljubav aktivnost, suočavamo se s teškoćom koja leži u dvosmislenom značenju riječi AKIVNOST. Pod aktivnošću se u modernoj upotrebi riječi obično misli na radnju koja proizvodi promjenu u postojećoj situacije posredstvom utroška energije. Zajedničko je svim tim aktivnostima da su one upravljene prema vanjskom cilju koji moraju postići. Nije uzeta u obzir motivacija aktivnosti. Jedno shvaćanje aktivnosti , moderno , odnosi se na upotrebu energije za postizanje vanjskih ciljeva, drugo opet na korištenje čovjekovih urođenih snaga, bez obzira je li proizvedena bilo kakva vanjska promjena. To drugo shvaćanje je najjasnije formulirao Spinoza. On razlikuje među afektima aktivne i pasivne – RADNJE i STRASTI. U odvijanju aktivnog afekta čovjek je slobodan , on je gospodar svoga afekta; u odvijanju pasivnog afekta čovjek je tjeran, on je objekt motivacija kojih sam nije svjestan. Tako Spinoza dolazi do tvrdnje da su vrlina i snaga jedno te isto. Zavist, ljubomora , ambicija i svaka vrsta pohlepe su strasti. Ljubav je djelovanje, primjenjivanje ljudske snage koja se može obavljati jedino u slobodi , a nikad pod prinudom.
Na najopćenitiji način karakter ljubavi se može izraziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje, a ne primanje.

Što je davanje? Najraširenije nerazumijevanje je ono koje pretpostavlja da je davanje “napuštanje” nečega, lišavanje ili žrtvovanje. Osoba čiji se karakter nije razvio iznad receptivne , izrabljivačke ili sakupljačke orjentacije doživljava akt davanja na takav način. Tržišni karakter je sklon dati, ali samo u razmjenu za primanje. Davanje bez primanja njemu se čini kao prijevara. Ljudi koji su pretežno neproduktivni osjećaju davanje kao osiromašenje. Stoga većina pojedinaca te vrste odbija da daje. Neki davanje smatraju vrlinom u smislu neke žrtve. Oni misle da je upravo zato bolno dati što to čovjek mora činiti. Vrlina davanja leži za njih u samoj činjenici da se prihvaća žrtva.

Za produktivni karakter davanje ima potpuno drugo značenje. Davanje je najviši izraz moći . U samom aktu davanja ja doživljavam svoju čvrstinu , svoje bogatstvo , svoju snagu. Taj doživljaj pojačane vitalnosti i moći ispunja me radošću. Ja doživljavam sebe kao bogatog, kao onog koji troši, koji je živ i zato radostan. Davanje je radosnije nego primanje, ali ne zbog toga što je to lišavanje, već zbog toga što u aktu davanja dolazi do izražaja moja životnost.
U području materijalnog davati znači biti bogat. Nije bogat onaj tko ima mnogo, već onaj tko daje mnogo. Sakupljač koji se boji nešto izgubiti jest, izraženo jezikom psihologije , siromašan, osiromašen čovjek- bez obzira koliko ima. Bogat je svatko tko je kadar davati.

Međutim, najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono specifično u ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj ? Ona daje od sebe , od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života – daje svoje radosti, svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti – sve izraze i manifestacije onog što u njoj živi. Takvim davanjem od svoga života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali u davanju ona ne može a da nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem. Svaki tvoj odnos prema čovjeku – i prema prirodi – mora biti određeno ispoljavanje tvog stvarnog individualnog života koje odgovara predmetu tvoje volje.

Gotovo i nije potrebno naglašavati činjenicu da je ljubavna sposobnost kao davanje ovisna o karakternom razvitku osobe. Ona pretpostavlja postizavanje dominantno produktivne orjentacije. U takvoj orjentaciji osoba je prevladala svoju ovisnost, narcističku svemoćnost, želju da izrabljuje druge, ili da gomila, zadobila je vjeru u svoje vlastite snage , hrabrost da se osloni na vlastitu moć u postizavanju vlastitih ciljeva. Ukoliko joj te kvalitete nedostaju , ona se plaši da se prepusti – a stoga i da voli.
Osim u elementu davanja, aktivni karakter ljubavi očituje se u činjenici da ona uvijek sadrži određene osnovne elemente zajedničke svim oblicima ljubavi. Ti su: briga, odgovornost, respekt i znanje.

Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onog što volimo. Gdje te aktivne zaokupljenosti nedostaje, nema ljubavi. Suština ljubavi je “truditi se” oko nečega, pomoći nečemu da raste – ljubav i trud su nerazdvojni. Čovjek voli ono oko čega se trudi, i trudi se oko onoga što voli. Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još jedan aspekt ljubavi : odgovornost. Danas se riječ odgovornost upotrebljava u značenju dužnosti, nečeg što je čovjeku nametnuto izvana. Ali odgovornost u svom pravom značenju , potpuno je dobrovoljan čin : ona je moj odgovor na potrebe , izražene ili neizražene, drugog ljudskog bića. Onaj tko voli osjeća se odgovornim. To se pretežno odnosi na psihičke potrebe druge osobe. Odgovornost bi se lako mogla izroditi u dominaciju i želju za posjedovanjem kad ne bi postojala i treća komponenta ljubavi : respekt . Respekt nije strah ni strahopoštovanje, on označava, u skladu s korijenom riječi ( respicere= gledati) sposobnost da osobu vidimo onakvu kakva jest, da smo svjesni njene jedinstvene individualnosti. Respekt znači brigu da bi druga osoba rasla i razvijala se onakvom kakva jest. Stoga respekt označava odsutnost izrabljivanja. Želim da ljubljena osoba raste i da se razvija radi sebe same i na svoj vlastiti način, a ne da bi mene služila. Ako ljubim drugu osobu , ja se osjećam istovjetan s njom, ali onakvim kakav on jest, a ne onakvim kakav bi meni odgovarao kao objekt moga iskorištavanja. Jasno je da je respekt moguć samo ako sam ja postigao neovisnost, ako ne moram vladati bilo kim. Respekt postoji samo na osnovi slobode : ljubav je dijete slobode , a nikada dijete dominacije.

Ne možemo respektirati neku osobu ako je ne poznajemo, briga i odgovornost bile bi slijepe kad ih ne bi vodilo poznavanje. Poznavanje bi bilo prazno kad ne bi bilo motivirano brigom. Postoje mnogi slojevi poznavanja – ono koje je aspekt ljubavi ne zaustavlja se na periferiji, već prodire do srži. Ono je moguće samo ako uspijevam nadići brigu za sebe i vidjeti drugu osobu na njezin vlastiti način.

 Ljubav između roditelja i djeteta
Općenita formula majčinske ljubavi : voljen sam zbog toga što jesam, ili točnije : voljen sam jer jesam.
Majčinska ljubav je bezuvjetna – nju se ne mora steći niti zaslužiti. Isto tako , nju također ne možemo steći, proizvesti niti kontrolirati. Očinska ljubav je uvjetna ljubav. Nju se treba zaslužiti, a može se izgubiti , steći ili kontrolirati u ovisnosti o postupcima. Uloga majčine ljubavi je da djetetu usadi osjećaj sigurnosti, a očeve da ga nauči suočavanju s problemima koje mu zadaje društvo.

Djetinja ljubav se ravna prema načelu : Volim jer sam voljen. Zrela ljubav naprotiv slijedi princip : Voljen sam jer volim. Nezrela ljubav kaže : Volim te jer te trebam. Zrela pak ljubav veli : Trebam te jer te volim.

 Objekti ljubavi
Ljubav nije prije svega odnos prema nekoj posebnoj osobi: ona je stajalište, orjentacija karaktera što odlučuje o povezanosti osobe sa svijetom kao cjelinom, a ne s jednim “objektom” ljubavi. Ako čovjek voli samo jednu osobu , a ravnodušan je prema svima drugima, njegova ljubav nije ljubav nego simbiotska vezanost ili uvećani egoizam. Pa ipak, većina ljudi vjeruje da se ljubav uspostavlja posredstvom objekta , a ne sposobnosti. Zapravo, oni čak vjeruju da je dokaz snage njihove ljubavi u tome što ne vole nikoga osim “ljubljene” osobe. To je zabluda koja podupire činjenicu da ljudi ne shvaćaju da je ljubav aktivnost, snaga duše, ljudi vjeruju da treba samo naći pravi objekt i da se sve odvija samo od sebe.

1. Bratska ljubav
To je vrsta ljubavi o kojoj govori Biblija kad kaže : Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ona je okarakterizirana odsutnošću ekskluozivnosti – to je doživljaj jedinstva sa svim ljudima, doživljaj ljudske solidarnosti, ljudskog izmirenja, a zasniva se na na doživljaju da smo svi jednaki. Razlike u talentima, inteligenciji , znanju mogu se zanemariti u usporedbi s ljudskom biti koja je zajednička svim ljudima. Da bismo iskusili tu istovjetnost, moramo prodrijeti sa periferije do srži. Ako uočavamo na drugom čovjeku samo površinu, uočavamo uglavnom razlike, ono što nas razdvaja. Ako zahvaćamo do srži , uočavamo istovjetnost. Bratska ljubav je ljubav jednakih – svima nam je povremeno potrebna pomoć. Bespomoćnost je privremeno stanje; sposobnost da se osovi i korača vlastitim nogama stalna je i zajednička. Ljubav se počinje ostvarivati jedino kod onih kojima ne služi praktičnom cilju.

2. Majčinska ljubav
Ta je ljubav bezuvjetna afirmacija djetetova života i njegovih potreba. Drugi, daleko bitniji vid seže dalje : ulijeva djetetu ljubav prema životu koji mu pruža osjećaj – vrijedno je živjeti, dobro je da sam na zemlji. Da bi bila kadra dati djetetu taj osjećaj, majka mora biti dobra majka i sretan čovjek, a taj cilj ne postižu mnoge. Učinak toga po dijete gotovo da i ne može biti veći. Ljubav majke prema životu je isto tako zarazna kao i njena tjeskoba, i oba stajališta duboko utječu na djetetovu ličnost. Međutim najteža faza majčinske ljubavi je trenutak kad mora svom djetetu omogućiti odvajanje na način koji zahtijeva nesebičnost, sposobnost da se dade sve, a da se ne želi ništa osim sreće ljubljenog djeteta. To je najteži majčin zadatak : svaka žena može voljeti dok je dijete maleno i ovisno. Samo žena stvarno sposobna za ljubav , žena koja je sretnija kad daje nego kad uzima , koja čvrsto stoji na vlastitim nogama može voljeti kad se dijete nalazi u procesu odvajanja. Majčinska ljubav za dijete koje raste, ljubav koja ne želi ništa za sebe, možda je najteži oblik ljubavi koji treba postići, i utoliko je varljivija što majka s velikom lakoćom može voljeti svoje dijete.

3. Erotska ljubav
Budući većina ljudi seksualnu želju poistovjećuje s idejom ljubavi, oni se lako dadu zavesti na zaključak da se međusobno vole, iako se žele fizički. Ako želja za fizičkim sjedinjenjem ne podstiče ljubav, ako erotska ljubav nije i bratska ljubav, ona vodi do sjedinjenja samo u prolaznom smislu – ljudi ostaju stranci. Nježnost nije nikako, kao što je Freud vjerovao , sublimacija seksualne želje. Ona je direktni rezultat bratske ljubavi i postoji u fizičkim kao i u nefizičkim oblicima ljubavi. Erotska ljubav pretpostavlja jedno : ljubiti iz suštine svog bića i uvažavati važan faktor te ljubavi – volju. Voljeti nekoga na takav način nije samo jak osjećaj, ono je odluka, sud , obećanje.

4. Ljubav prema sebi
Pogrešna je rasprostranjena predrasuda da je voljeti druge vrlina, a voljeti sebe porok. Ideja izražena biblijskim riječima “ljubi bližnjega svoga kao samog sebe” implicira da poštivanje vlastitog integriteta i jedinstvenosti , razumijevanje vlastite ličnosti i ljubav prema njoj ne mogu biti odvojeni od razumijevanja druge ličnosti, poštivanja i ljubavi prema njoj. Ljubav za moju vlastitu ličnost nerazdvojno je povezana s ljubavi za bilo koju drugu ličnost. Afirmacija čovjekova vlastita života , sreće , rasta , slobode ukorijenjena je u čovjekovoj sposobnosti da voli, to jest u brizi, respektu, odgovornosti i znanju. Ako je neki pojedinac sposoban da voli produktivno, on tada voli i sebe; ako on može voljeti samo druge, tada ne može uopće voljeti. Sebičnost i ljubav prema sebi nisu nipošto identične, one su zapravo suprotnosti. Sebična osoba ne voli sebe previše, ona sebe mrzi – prava istina je da takve osobe nisu sposobne da vole druge, one nisu sposobne ni da vole sebe.

5. Ljubav prema Bogu
Ljubav prema Bogu ima isto toliko različitih vidova i osobina koliko i ljubav prema čovjeku. Ako želimo razumjeti na koji način neki čovjek shvaća Boga, moramo započeti s analizom karakterne strukture čovjeka koji vjeruje u Boga. Luther je utvrdio kao svoje glavno načelo da ništa što čovjek čini ne može pribaviti božju ljubav. Božja ljubav je Milost i religiozno stajalište je da se posjeduje vjera u tu Milost. Tu se može nazrijeti skriveni matrijarhalni element – ljubav se ne može zadobiti – ona postoji ili ne postoji. Nasuprot tome, katolička doktrina zastupa isključivo patrijarhalni element religije – božanska ljubav se kao i očinska može zaslužiti i pridobiti poslušnošću i ispunjavanju njegovih zahtjeva.
… (zapadni svijet Aristotelova logika - suprotnost- paradoksalna logika – Heraklit*istočni svijet)/razraditi
-Heraklit : borba suprotnosti je osnova svega postojećeg – sve Jedno , boreći se sa samim sobom identično sebi : protuslovna harmonija.
U taoističkom mišljenju , kao i u sokratovskom najviša je stepenica do koje misao dolazi spoznaja o neznanju – “Znati a ipak ( misliti ) da ne znamo najviše je ( postignuće ) ; ne znati ( a ipak misliti ) da znamo jest bolest .
-Lao Ce – “Onome tko shvaća ( Tao ), nije do toga da govori ( o njemu ); tko je ( međutim spreman ) da govori o njemu, ne shvaća ga. Konzekvencija te filozofije je da se Bog ne može imenovati. Najviša zbilja, najviše Jedno ne može se razumjeti posredstvom riječi ili misli.

Bramanska filozofija je bila zaokupljena odnosom raznolikih fenomena i jedinstva. Harmonija ( jedinstvo ) se sastoji od protuslovnih elemenata – bramansko se mišljenje od početka centriralo oko paradoksa istovremenih antagonizama - a opet – oko istovjetnosti manifestnih sila i oblika pojavnog svijeta. Misao koja shvaća mora transcedentirati sebe ukoliko želi doseći istinsku realnost. U svojem traženju jedinstva iza raznolikosti bramanski su mislioci došli do zaključka da uočene dvije suprotnosti ne odražavaju prirodu stvari već prirodu uma koji uočava.
Paradoksalna je logika u značajnoj vezi sa shvaćanjem Boga. U tom smislu, najviši cilj religije i težište nije na ispravnom vjerovanju nego na ispravnom djelovanju. Prvo posljedično stajalište - to vodi do tolerancije koju nalazimo u istočnjačkim religijskim zbivanjima. Drugo paradoksalno stajalište stavilo je težište više na preobražaj čovjeka nego na razvoj dogme s jedne strane i razvoj znanosti s druge.
Za glavni smjer zapadnog mišljenja vrijedi suprotno. Budući da je čovjek očekivao da će naći najvišu istinu u ispravnom mišljenju , glavno je težište bilo na mišljenju, mada se i ispravno djelovanje također smatralo važnim. U religijskom razvoju to je dovelo do stvaranja dogmi i do netolerancije. Štoviše , to je dovelo do isticanja “vjere u Boga” kao krajnje svrhe religioznog stajališta.

Sažetak : U dominantnom zapadnom religijskom sistemu ljubav prema Bogu je isto što i vjera u Boga, u božje postojanje, pravednost, ljubav. Ljubav prema Bogu je u biti misaono iskustvo. U istočnim religijama i u misticizmu ljubav prema Bogu je snažno osjećajno iskustvo sjedinjenja , neodvojivo vezano s izrazom te ljubavi u svakom životnom aktu.

 Ljubav i njezina dezintegracija u suvremenom zapadnom društvu
Nijedan objektivan promatrač našeg zapadnog života ne može sumnjati da je ljubav: bratska ljubav, majčinska i erotska ljubav – relativno rijetka pojava , i da su njezino mjesto zauzeli brojni oblici pseudo-ljubavi, koji su zapravo oblici dezintegracije ljubavi. Kapitalističko društvo se zasniva s jedne strane na principu političke slobode , a s druge strane na tržištu kao regulatoru svih ekonomskih , pa stoga i socijalnih odnosa. Ljudski problem modernog kapitalizma može se formulirati ovako : moderni kapitalizam treba ljude koji surađuju glatko i u velikom broju , koji žele sve više i više trošiti, i čiji su ukusi standardizirani, lako podložni utjecaju i mogu se predvidjeti. Njemu su potrebni ljudi koji se osjećaju slobodni i nezavisni , koji nisu podređeni nikakvu autoritetu , principu ili savjesti- a ipak ljudi koji su voljni da se njima upravlja , da rade što se od njih očekuje, da se uklope u socijalni stroj bez trvenja, dakle ljudi koje se može usmjeravati bez prisile , voditi bez vođa , navoditi na aktivnost bez cilja – osim jednoga : da se uspijeva, da se kreće , funkcionira, napreduje. Što je rezultat ? Moderni čovjek se otuđio od sebe, od svoga bližnjega i od prirode. On je transformiran u robu, doživljava svoje životne snage kao investiciju koja mu mora donijeti maksimalno mogući profit po postojećim tržišnim prilikama. U shvaćanju ljubavi i braka glavno je težište na pronalaženju skloništa od inače neizdrživog osjećaja usamljenosti.
Bitno je također napomenuti osnovnu tezu da ljubav nije rezultat adekvatnog seksualnog zadovoljenja , već je seksualno slaganje – čak i poznavanje takozvane seksualne tehnike – rezultat ljubavi. Proučavanje najčešćih seksualnih problema – frigiditeta u žena i manje ili više izrazitih oblika psihičke impotencije muškaraca – pokazuje da uzrok ne leži u nedostatku znanja o ispravnoj tehnici, nego u inhibicijama koje onemogućuju ljubav. Strah od drugog spola, netrepeljivost ili mržnja prema njemu osnova je tih teškoća koje sprečavaju osobu da se potpuno preda , da djeluje spontano, da vjeruje ljubavnom partneru u neposrednosti i otvorenosti fizičke bliskosti.

Nadalje, moramo spomenuti jednu čestu grešku – zabludu da ljubav nužno znači odsutnost sukoba. Stvarni sukobi između dvoje ljudi , oni koji ne služe prikrivanju ili projekciji , već oni koji se doživljavaju dublje u njihovoj stvarnosti nisu destruktivni. Oni vode razjašnjenju, oni proizvode katarzu iz koje oboje izlaze obogaćeni znanjem i snagom. Ljubav je moguća jedino ako dvoje ljudi međusobno komunicira iz centra svoje egzistencije i ako pri tom svaki doživljava sebe iz centra svoga postojanja. Ljubav tako doživljena, neprekidni je izazov; ona nije mjesto odmora , već mjesto neprestane aktivnosti, rasta, zajedničkog nastojanja .

*****
Dezintegracija ljubavi prema Bogu dosegla je iste razmjere kao i dezintegracija ljubavi prema čovjeku. Ta je činjenica u napadnom proturječju s idejom da smo svjedoci religiozne renesanse u našoj epohi. Ništa nije dalje od istine. Svjedoci smo ( mada ima izuzetaka ) povratka na idolatrijsko shvaćanje Boga i transformacije ljubavi prema Bogu u odnos koji odgovara otuđenoj karakternoj strukturi. Danas je svakodnevni život strogo odvojen od bilo kakvih religijskih vrijednosti. On je posvećen nastojanju oko materijalne udobnosti i uspjeha na tržištu personalnosti. Principi na kojima se naša svjetovna nastojanja zasnivaju su indiferentnost i egoizam ( ovaj drugi se često označava kao”individualizam” ili “ individualna inicijativa”).

 Ljubavna praksa
Može li se išta naučiti o praksi nekog umijeća ako ga se ne prakticira? Primjeni svakog umijeća postavljaju se neki opći zahtjevi. Kao prvo, primjena nekog umijeća traži disciplinu. Činjenica je da moderni čovjek posjeduje vrlo malo samodiscipline izvan sfere rada. Kad ne radi sklon je da bude lijen, da se opusti, ili, da upotrijebimo ljepšu riječ – da miruje. Sama ta želja za lijenošću većim je dijelom reakcija protiv rutinizacije života. Bitno je da se disciplina ne vježba kao neko pravilo nametnuto izvana , već da ona postane izraz naše vlastite volje; da nam je ugodna i da se polako privikavamo na vrstu ponašanja koje bi nam vjerovatno nedostajalo kad bismo ga prestali primjenjivati. Jedan od nesretnih vidova našeg zapadnog shvaćanja discipline da se pretpostavlja kako je njezino vježbanje prilično bolno, i da jedino ako je bolno može biti dobro. Istok je odavno shvatio da ono što je korisno za čovjeka – za njegovo tijelo i njegovu dušu – mora biti i ugodno , iako se na početku mora prevladati stanoviti otpor.
Nadalje, za ovladavanje nekim umijećem potrebna je koncentracija. Ona je u našoj kulturi rjeđa čak i od samodiscipline. Naša kultura vodi rastresenom i difuznom načinu života. Čovjek radi mnogo toga odjednom: čita, sluša radio, razgovara, puši , jede, pije. Taj se nedostatak koncentracije pokazuje jasno u našoj teškoći da budemo nasamo sa sobom. Sjediti mirno, bez razgovora, pušenja, čitanja, pijenja, za većinu ljudi je nemoguće. Oni postaju nervozni, uzvrpolje se i moraju učiniti nešto sa svojim ustima ili rukama. Paradoksalno, ali sposobnost da budemo sami sa sobom uvjet je sposobnosti voljenja. Čovjek mora naučiti biti skoncentriran u svemu što čini : ta djelatnost u tom trenutku mora biti jedina kojoj smo se doista predali. Ovladavanje koncentracijom zahtijeva da se izbjegava, koliko god je moguće , trivijalan razgovor i loše društvo. Pod lošim društvom ne podrazumijevam samo ljude koji su poročni i destruktivni – čovjek treba izbjegavati njihovo društvo jer je područje njihovog djelovanja zatrovano i depresivno. Mislim i na društvo poraženih, na društvo ljudi kojih je duša mrtva , premda im tijelo živi, kojih su misli i razgovori trivijalni , ljudi koji brbljaju umjesto da govore, i izražavaju otrcana gledišta umjesto da misle. Međutim, ne može se uvijek izbjeći društvo takvih ljudi. Ako čovjek ne reagira na očekivani način, to jest frazama i trivijalnostima – već direktno i ljudski, često će utvrditi da takvi ljudi promijene svoje ponašanje , čemu u brojnim slučajevima pomaže iznenađenje što ga je izazvao šok od neočekivana odgovora. Biti koncentriran na druge znači prije svega biti sposoban slušati. Koncentracija se ponajprije mora vježbati s ljudima koje volimo. To podrazumijeva strpljenje. Prije svega čovjek mora biti osjetljiv prema samome sebi – primjerice kad je svjestan osjećaja umora, srditosti, razdraženosti ili potištenosti, umjesto da se prepusti i da ih podrži depresivnim mislima , mora biti svjestan tih stanja, definirati ih i biti otvoren za svoj unutarnji glas.
Treći faktor je strpljenje . Za modernog je čovjeka prakticirati strpljenje isto tako teško kao što mu je teško vježbati disciplinu i koncentraciju. Moderni čovjek misli da on nešto gubi – vrijeme – kad ne obavlja poslove brzo. Pa ipak, on ne zna što da učini s vremenom koje tako uštedi- osim da ubija vrijeme.

I najzad, da bismo ovladali bilo kojim umijećem, to nam ovladavanje mora biti od najveće važnosti. Čovjek ne počinje ovladavati umijećem direktno , već indirektno. Prije nego li ovlada umijećem, čovjek mora ovladati brojnim drugim i često naoko nepovezanim faktorima. Čovjekova vlastita ličnost postaje instrumentom u ovladavanju umijećem i mora biti uvijek spremna, već prema specifičnim funkcijama koje mora obavljati. Želimo li ovladati umijećem ljubavi, moramo nastojati biti objektivni u svakoj situaciji , i postati osjetljivi u situacijama u kojima nismo objektivni.
Prakticiranje umijeća ljubavi također zahtijeva prakticiranje još jedne osobine : moramo imati vjeru. Riječ nije o iracionalnoj vjeri koja se zasniva na čovjekovu podvrgavanju iracionalnom autoritetu. Racionalna vjera nije vjera u nešto već kvalitet izvjesnosti i čvrstine koju imaju naša uvjerenja. Vjera je prije karakterna osobina koja prožima cijelu našu ličnost nego neko specifično vjerovanje. Racionalna vjera se korijeni u produktivnoj intelektualnoj i emocionalnoj djelatnosti. U racionalnom mišljenju gdje se smatra da vjeri nema mjesta, racionalna vjera je važna komponenta. Na svakom koraku, od začinjanja racionalne vizije do formuliranja teorije, vjera je potrebna: vjera u viziju kao racionalno valjan cilj kojemu treba težiti, vjera u hipotezu kao vjerojatan sustav, vjera u konačnu teoriju dok se ne postigne opća suglasnost o njenoj valjanosti. Dok se iracionalna vjera prihvaća kao nešto istinito samo zato što autoritet ili većina tako kažu, racionalna se vjera korijeni u neovisnom uvjerenju, zasnovanom na nečijem vlastitom produktivnom promatranju i mišljenju, usprkos mišljenju većine. U sferi ljudskih odnosa, vjera je prijeko potrebna kvaliteta svakog značajnog prijateljstva ili ljubavi. “Vjerovati “ u drugu osobu znači biti siguran u pouzdanost i nepromjenjivost njenih osnovnih stajališta, srži njezine ličnosti , njezine ljubavi. Pod tim se podrazumijeva ne da osoba ne smije promijeniti mišljenje, nego da njezine osnovne motivacije ostaju iste. U istom smislu mi vjerujemo u sebe: svjesni smo postojanja svojega “ja”, jezgre naše ličnosti na kojoj se zasniva naše uvjerenje o vlastitom identitetu. Ako ne vjerujemo u trajanje našeg “ja” naš je osjećaj identiteta ugrožen i mi postajemo ovisni o drugim ljudima čije odobravanje tada postaje osnovom osjećaja našeg osobnog identiteta. Samo je osoba koja vjeruje u sebe sposobna biti vjerna drugima, jer jedino ona može biti sigurna da će u budućnosti biti ista kao i danas i da će zato osjećati i djelovati kako se sada očekuje od nje. Osnova racionalne vjere je produktivnost, naša vjera u misao koja je rezultat našeg promatranja i stava , dok su iracionalnoj vjeri korijeni u podvrgavanju sili i u abdikaciji vlastite snage i moći. Vjerovati u silu koja postoji znači ne vjerovati u razvitak mogućnosti koje još nisu realizirane. Ne postoji racionalna vjera u silu. Postoji podvrgavanje sili,ili , u onih koji je imaju, želja da se zadrži. Dok se mnogima čini da je sila najrealnija od svega, dotle je čovjekova povijest dokazala da je sila najnestalnije od svih ljudskih dostignuća.
Vjera zahtijeva hrabrost, sposobnost da se preuzme rizik, spremnost čak i da se prihvati bol i razočarenje. Tko god inzistira na sigurnosti i zbrinutosti kao osnovnim uvjetima života, ne može vjerovati. Tko god se zatvori u system obrane služeći se suzdržljivošću i posjedovanjem kao sredstvima za svoju sigurnost, stvara od sebe zatvorenika. Biti voljen i voljeti također traži hrabrost, hrabrost da se procijene izvjesne vrijednosti kao najviša vrijednost – da se učini skok i stavi sve na te vrijednosti.
Ima li išta u vjeri i hrabrosti što bi se trebalo prakticirati ? Vjera se zapravo može prakticirati svakog trenutka. Potrebna je vjera da se odgoji dijete, da se zaspi, da se započne bilo koji posao. Ali , svi smo navikli posjedovati tu vrst vjere. Tko god je ne posjeduje, pati od pretjerane zabrinutosti za svoje dijete, nesanice, ili od nesposobnosti za obavljanje bilo koje vrste produktivnog rada. Pridržavati se svog suda o nekome, čak i ako ga javno mišljenje ili neke nepredviđene činjenice opovrgavaju, pridržavati se vlastitih mišljenja , čak i ako su nepopularna – sve to zahtijeva vjeru i hrabrost. Vjera i hrabrost su potrebni da se teškoće, udarci i nesreće života shvate kao izazov, kojim , svladavajući ga jačamo sebe , a ne kao nepravedna kazna koja se nije morala nama dogoditi . Prakticiranje vjere i hrabrosti započinje sitnim detaljima svakodnevnog života.

Aktivnost je također neizbježno stajalište u prakticiranju umijeća ljubavi. Sposobnost da se voli zahtijeva stanje žestine, budnosti , povećane vitalnosti, što može biti samo rezultatom produktivne i aktivne orjentacije u mnogim drugim sferama života. Ako čovjek nije produktivan u drugim sferama, nije produktivan ni u ljubavi.
Pretresanje umijeća ljubavi ne može se ograničiti na samo područje osobnog stjecanja potrebnih karakteristika . Ono je neodvojivo vezano sa socijalnim područjem. Ako je ljubav karakterna osobina , ona mora nužno postojati u čovjekovu odnosu ne samo prema obitelji i prijateljima , već i prema onima s kojima čovjek stupa u dodir na random mjestu, na tržištu. Premda se puno lažnog udivljenja iskazuje za religijski ideal ljubavi prema bližnjemu, naši su odnosi stvarno zasnovani – u najboljem slučaju – na principu korektnosti.

Ispada da su ljudi koji su sposobni voljeti nužno izuzeci u sadašnjem sistemu. Ljubav je nužno granični fenomen u zapadnom društvu , uglavnom zbog toga što duh društva koje se orjentiralo na proizvodnju i glad za dobrima takav da se jedino nonkonformist može uspješno od njega obraniti. "