pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ono što bi se svi trebali složiti sa mnom jest da je Hrvatska zemlja izuzetnih prirodnih ljepota u trojakoj podjeli na more, planine i ravnicu. Ono što ćete se također vrlo vjerojatno složiti sa mnom jest da bi upravo iz tog razloga trebala biti arhetip brige u okolišu. No, istu ovu zemlju nastava nekoliko vrlo zanimljivih endemskih vrsta iz roda "vrtirepki", a to su: zelene stranke.

Zelena opcija u Hrvatskoj

Na jednom od ekoloških, bioodrživih ili biorazgradivih seminara imao sam prilike upoznati Mirelu Holy, teoretičarku ekoloških pokreta i uvaženu ekofeministicu (iako mi pojam "uvaženi ekofeminist" zvuči otprilike kao i "cijenjeni trbuhozborac", dakle netko koga ni u ludilu ne bi trebalo suviše ozbiljno shvatiti). Ta ista osoba ima svoju kolumnu na portalu ZaMirZine, a u jednom od svojih članaka osvrnula se i na "virtualno nepostojeću" zelenu opciju u Hrvata:
Kada se pak govori o ’zelenim’ političkim strankama u Hrvatskoj, prema Registru političkih stranaka u Hrvatskoj djeluje sedam tzv. ’zelenih’ stranaka, točnije: Demokratski savez zelenih, Hrvatska stranka zelenih – Eko savez, Stranka nove alternative - pokret zelenih, Zelena ljevica Hrvatske, Zeleni demokrati, Zeleni Hrvatske te Zeleni za Zagreb. Nijedna od spomenutih stranaka nije parlamentarna, odnosno, nema nijednog saborskog zastupnika koji bi u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj mogao utjecati na donošenje propisa od interesa za zaštitu okoliša i prirode. Drugim riječima, što se tiče parlamentarnog djelovanja zelena scena u potpunosti ovisi o dobroj volji pojedinih zastupnika, ili stranačkih klubova da podrže i ’izguraju’ neku ’zelenu’ ideju ili projekt.

Od trenutka pisanja tog članka, u rujnu 2006. godine, jedino što se dogodilo na zelenoj sceni jest da se pojavila "Zelena stranka Hrvatske" i samim time postala slična svojoj zelenoj (nezreloj) braći. Uistinu, pogledamo li imena tih strančica shvatit ćemo da je naša zelena opcija razvodnjena do besvijesti i iako se sama imena ne razlikuju previše, među strankama očito postoje goleme prepreke za formiranje prirodne strukture, a to bi u našem slučaju bila velika zelena stranka ili zeleni blok. No, zalud meni pričati buduću da je "zelena opcija" tipičan primjer nezrele političke scene gdje pozicija predsjednika ništavne stranke više privlači neke pojedince, nego biti negdje u strukturama neke veće stranke. Uostalom, svi znamo da Hrvatska ima preko stotinu registriranih stranaka, što je peterostruko više od jedne Finske, koja je slična po broju stanovnika Hrvatskoj, ali zato sve skupa ima petnaestak registriranih stranaka. No, osim što ne idu za prirodnim zakonom zelenog čopora ("Zelena stranka Hrvatske" će, recimo, dokazati svoju snagu samostalnim izlaskom na izbore, gdje se možemo kladiti hoće li sveukupno u Zagrebu skupiti 112 ili 113 glasova) i konačno učine suvisli zeleni blok, sedam minornih strančica se s vremena na vrijeme čak i uspijevaju pokoškati međusobno.

Ipak, kad bi se strančice prevazišle svoje međusobne razlike i zajednički nastupile na izborima, prema Mireli Holy dogodilo bi se sljedeće:

Prema pojedinim analitičarima izbornih rezultata ujedinjena zelena opcija osvojila bi oko 6% glasova na nacionalnim izborima što bi joj omogućilo ulazak u Sabor s nekih 6 ili 7 saborskih zastupnika/ca. S organiziranim djelovanjem, dobrim i razumljivim izbornim programom te suradnjom s važnijim ’zelenim’ udrugama ujedinjena zelena opcija mogla bi u perspektivi osvojiti i 10% glasova na nacionalnim izborima.

No, sve i da im uspije do studenog izgraditi suvislu zelenu opciju, poznavajući njihove razlike, budući da neke dolaze ne samo s lijevog ili desnog krila, nego uglavnom zastupaju interese skupina pojedinaca ili pojedinaca osobno, nakon ulaska u Sabor ili na relevantna mjesta tu bi opciju bilo upravo najlakše kupiti ili razjediniti. Pogleda li se još k tome i udruge o kojima sam već i suviše pisao, jedina suvisla zelena opcija u Hrvatskoj s konkretnim programom jest "Zelena akcija" koja se jedina, po meni, profesionalno bavi zaštitom okoliša. Ali, avaj nam razmišljanje da udjelimo njima glas jer je u pitanju udruga, a ne stranka, pa na sljedećim izborima Vi i ja, zeleno osviješteni glasači, nećemo imati prilike glasati za nju.

Kako graditi zeleni imidž?

Svojedobno je, prije pobjede Angele Merkel na zadnjim izborima u Njemačkoj Gerhard Schröder i njegov SPD bio prisiljen formirati vlast sa njihovom lokalnom vrtirepkom, njemačkim Zelenima. Po svemu sudeći, takva nas situacija očekuje i nakon ovih izbora i slavljenička stranka (HDZ ili SDP) morat će vjerojatno birati između tradicionalnih mutikaša ili smutljivaca: koalicije HSLS+HSS, HSP-a ili HNS-a kako bi oformila vlast. Da se slučajno zelena opcija prije par godina ujedinila i na ovim izborima imala šest ili sedam zastupnika, bila bi u poziciji da postavlja uvjete pri formiranju vlasti. Ipak, u ovakvom nedostatku prirodne zelene opcije ono što niti jedna od vodećih velikih ili malih stranaka nije uočila ili za sada prema mojim saznanjima nema u planu, jest izgradnja zelenog imidža. Javnost je u Hrvatskoj, naime, za sada vrlo otvorena za zelene poruke što dokazuje visoko protivljenje gradnji nuklearne elektrane (78% javnosti protiv), te već tradicionalni NIMBY (Not In My Back Yard) sindrom ili protivljenje svakog ozbiljnijem projektu, što kod nas već godinama koči najuznapredovaliju baznu granu gospodarstva: energetiku. Sami primjeri mobilizacije javnosti potaknute u slučaju Cvjetnog od strane ekoloških udruga ili u slučaju Karlovačke pivovare od strane medija dovoljno govore u prilog izgradnji takvog imidža. No, pridobivanje vrlo nepovjerljive hrvatske javnosti koja većinski i razmišlja zeleno trnovit je i težak zadatak o kojem je trebalo razmišljati nekoliko godina prije izbora, a ne šest mjeseci. U tom smislu već je trebalo ostvariti sljedeće:

Suvisli ekološki segment unutar programa stranke ili gospodarskog programa ili zasebni ekološki program koji bi bio prihvatljiv s najšireg gledišta, od javnosti do vodstva, članova i lokalnih ogranaka stranke.

Ostvariti suradnju s ekološkim udrugama ili suvislim zelenim strankama na lokalnoj i državnoj razini, o čemu je kod nas sa svim silnim zelenim vrtirepovima sa sadašnje razine gotovo iluzorno razmišljati. Dijelom bi se to uspjelo olakšavanjem pristupa financiranju zelenih projekata.

Osobnim primjerom dokazati svoje zelenilo, što bi otprilike trebalo značiti da je potrebno, počevši od vrha stranke promovirati ekološki pristup, od populističkih metoda pojavljivanja na poslu biciklom, do vrlo konkretnih primjera uvođenja energetske efikasnosti u svoje redove.

Ove tri točke čine se upravo kao trening gađanja koša s linije trice, budući da je potrebno mnogo puta ispucati loptu, no jednom kada se uđe u đir bacanja lopte prema košu s te udaljenosti, polako trica za tricom političkih bodova počinje ulaziti u stranački koš. No, šest mjeseci pred izbore, može se razmišljati jedino o zeleno intoniranoj političkoj kampanji, koja bi privukla birače kratkog pamćenja koji bi konačno pomislili da netko misli i na njih. Nekako mi je, ipak, nevjerojatno da će se itko od stranaka na takav nekakav potez i odlučiti.

I za koga na kraju mogu glasati "zeleni birači"?

S nezrele političke pozicije gledano, tzv. "zelenim glasačima" preostaje jedino uputiti glas svom drugom izboru, to jest nekome gdje njihov glas naizgled vrijedi, budući da upućivanje glasa marginalnim zelenim strančicama po meni, iskreno, zbog njihove političke nezrelosti jednostavno nema smisla, budući da u ovoj konstelaciji ni u ludilu neće biti u prilici da odlučuju. Također, ako bi se u idućih nekoliko dana uspio oformiti jak zeleni blok u zagađenjem najpogođenijim područjima (Sisak - Karlovac, Zagreb ili Slavonski brod) s jakom podrškom zelenih udruga, mislim da bi zelena opcija tada imala šansu nešto postići na idućim izborima.

Sve ostalo je "zelenom biraču" doslovce za prekrižiti listić...