pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Deficitarnost stručnih glasova u svojim redovima antihaška nacionalna apologetska fronta već duže vrijeme pokušava kompenzirati angažmanom osobe koja ne dopušta da je se titulira nikako drugačije osim "professor emeritus". Makar se koristi kao oznaka profesora u mirovini kojem se dopušta da i nakon umirovljenja koristi svoju titulu, sadržajna pozadina riječi stvorene od "ex" u značenju "van (forme)" i "merere" u značenju "zavrijediti" meastralno je podcrtana u izjavi Ruperta Murdocha koji je svoj emeritus status sažeo s "E means 'exit' and 'meritus' means you bloody deserve it!".

Baš poput Murdocha i Željku Horvatiću, profesoru prava u mirovini, treba jednom zauvijek pokazati smjer prema izlazu iz javnog prostora i "haških pitanja" jer ga je itekako zaslužio.

Ovaj rođeni Sisčanin iza kojeg stoji preko četiri desetljeća apsolutno blistave znanstvene i profesionalne karijere, koja je uključivala neke od najistaknutijih položaja u Vijeću Europe i Ujedinjenim narodima, prije nekoliko godina stavio je svoj pravni autoritet u službu diskreditirajuće politike prema Haškom Tribunalu nakon čega je počeo redati neuspjeh za neuspjehom razotkrivajući kako ni desetak objavljenih knjiga i preko stotinu znanstvenih radova ni nesporni ugled ne pomaže u suočavanju s hibridnom granom prava koja se razvija i stvara u međunarodnim sudnicama danas i za vrijeme pisanja ovih redaka, a u čijem stvaranju ne sudjelujete. Konačni autonokaut vlastitoj veličini Horvatić je priuštio najnovijim istupom na skupu "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - što je to?"

Govoreći na skupu Željko Horvatić izjavio je da "zajednički zločinački pothvat nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kada su počinjena djela koja se optužnicama stavljaju na teret, pa je takva optužba u suprotnosti s načelom zakonitosti". Gotovo je nevjerojatno da i 10 godina nakon potvrde žalbenog vijeća u slučaju Tadić i desetak na njoj utemeljenih presuda, od kojih niti jedna nije uspjela oboriti zaključke iz Tadića, navodni autoritet za međunarodno pravo tvrdi kako je teorija odgovornosti po zajedničkom planu neutemeljena u običajnom pravu.

Zaključak da je ova vrsta odgovornosti utemeljena u običajnom pravu posljednji put napadnut je 2003. u postupku Milutinović i drugi u kojem je, upravo kao i Horvatić, Dragoljub Ojdanić tvrdio da je udruženi zločinački pothvat u suprotnosti sa načelom nullum crimen sine lege (zločin ne postoji bez zakona) odnosno načelom zakonitosti. Ojdanić je tvrdio da bi ta vrsta odgovornosti bila uključena u Statut da su ju njegovi autori imali na umu. Žalbeno vijeće u svojoj odluci (koju bi professor emeritus doista trebao pročitati) odbilo je tu tvrdnju uz obrazloženje da Ojdanić (baš kao i Horvatić) nije ponudio niti jedan kogentan razlog zbog kojeg bi vijeće trebalo odstupiti od ekstenzivne argumentacije iz Tadića te ponovilo da zločin ili vrsta odgovornosti ne moraju biti eksplicitno navedeni u Statutu da bi pali pod nadležnost Tribunala. Vijeće je odbacilo Ojdanićev argument da običajno pravo ne poznaje udruženi zločinački pothvat zaključivši da praksa država (konkretno Francuske, Italije, Engleske, Walesa, Kanade, Australije i SAD-a) i opinio iuris (svijest da je određeno ponašanje obvezno) dostatno podržavaju zaključak da je 1992. postojala takva norma u običajnom pravu, a svoj je zaključak podržalo postratnim presedanima iz slučaja Essen Lynching i Bokrum Island te talijanskim slučajem D'Ottavio et. Da je ta vrsta odgovornosti nesumnjivo bila dio običajnog prava barem sredinom 90-tih potvrđuje i činjenica da je odredba iz članka 25(3)(d) statuta stalnog Međunarodnog kaznenog suda, koja predviđa odgovornost po zajedničkom planu, prihvaćena konsenzusom bez ikakvih problema na konferenciji u Rimu, sa koje dotični profesor nije bio isključen.

Horvatićeva tvrdnja još je zanimljivija ako se zna da je on pred Tribunalom predstavljao hrvatsku vladu u pokušaju prebacivanja postupka protiv vukovarske trojke na hrvatsko pravosuđe koji su isto tako bili optuženi temeljem zajedničkog poduhvata, a prilikom čega je Horvatić uvjeravao Tribunal da hrvatsko pravosuđe može procesuirati trojku na osnovi takve optužnice te da tada nije tvrdio da je takva optužba neutemeljena i protivna načelu koje zahtijeva da kazneno pravo bude propisano/poznato u trenutku počinjenja djela, a ne "dopisano" kasnije. Horvatićev angažman kao prijatelja suda-zastupnika Vlade bio je dakako neuspješan jer sud nije bio uvjeren da će optuženici dobiti fer suđenje u Hrvatskoj i postupak je nastavljen pred Tribunalom.

Niz dubioznih nastupa pred i u svezi s Tribunalom nastavljen je predstavljanjem Vlade u postupku prenošenja slučaja generala Ademija i Norca na hrvatsko pravosuđe u kojem je svaki argument Horvatićevog tima zahtijevao znatnu podršku i/ili ispravak posebnog prijatelja suda koji je dolazio s istog fakulteta kao i Horvatić. Odluka suda o prenošenju postupka pokazuje poprilični disparitet u uvjerljivosti argumenata između Vlade i amicusa, a i sama činjenica da se stručnjak iz istog područja odlučio uključiti kao amicus povrh sudjelovanja professora emeritusa indikativna je glede razine povjerenja odnosno rezerve koju sami stručni krugovi imaju glede Horvatića kad je u pitanju međunarodno kazneno pravo.

Vrhunac neuspješnih amicus curiae intervencija Horvatić je dosegao u slučaju Gotovina i drugi gdje je kao predsjednik savjeta za pripremu prijatelja suda pri ICTY odobrio podnošenje zahtjeva za intervenciju koji je suprotan prihvaćenim standardima međunarodnog prava prema kojem amicus ne može biti dio dokaznog postupka i iznositi činjenice već se mora ograničiti na pravna pitanja. Makar je toga kao stručnjak morao biti svjestan, Horvatić je predao zahtjev u kojem je Hrvatska najavila pomoć tribunalu "u interpretaciji povijesnih i političkih činjenica" makar je uloga amicusa ograničena na davanje stručnog savjeta o pitanjima koja su nova za sud ili zastupanje "javnog interesa" drugačijeg od interesa stranaka (npr. Greenpeace). S obzirom da stranke nemaju pravo na odgovor na dopis amicusa, amicus ne smije podržavati jednu od stranaka u postupku jer bi pristrana intervencija rezultirala prednošću jedne od stranka, protivno načelu jednakosti oružja. Sud je amaterski sročen zahtjev odbio što je dalo novu dimenziju Horvatićevom obećanju da će učiniti "sve da konstrukciju o zajedničkom zločinačkom pothvatu za hrvatske generale Antu Gotovinu, Ivana Čermaka i Mladena Markača te šestoricu iz BiH srušimo kao pravno neutemeljenu” jer ovo "sve" očito nije uključivalo pregled relevantnih važećih standarda za intervenciju niti konkretno specificiranje u čemu se pomoć sudu sastoji. Da je zahtjev bio spretnije sročen i da je savjetom predsjedala osoba koja bolje poznaje materiju, Republika Hrvatska izgledno bi danas uživala status intervenijenta u postupku Gotovina i drugi. No umjesto dokazane (ne)stručnosti važnije su bile zvučne titule.

Na "stručno-znanstvenom" (a zapravo političko-nestručnom) skupu, kojeg nisu zaobišle nadasve lucidne teorije zavjere u obliku izlaganja pod imenom "MKSJ - tajni pothvat svjetskih moćnika", Horvatić je izjavio kako Vijeće sigurnosti ne bi smjelo "dopustiti" odlazak Carle del Ponte s njene dužnosti bez utvrđivanja odgovornosti za nestručnost i trajno narušeno povjerenje javnosti u međunarodnu pravdu.

Ovu vrijednu inicijativu kulture odgovornosti treba dosljedno primijeniti i na njenog kompromitiranog autora čiji su potezi podjednako odgovorni za trajno narušeno povjerenje Tribunala u hrvatsko pravosuđe i politiku i čiji se zakašnjeli odlazak s "haške scene" također mora popratiti utvrđivanjem odgovornosti za nestručne propuste zahvaljujući kojima su propuštene neke jedinstvene prilike.