Neovisni, ali ne i neutralni

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Jedna od uloga koju u ratnom stanju preuzimaju novinari je istražiteljska. Za vrijeme ratnog sukoba, novinari na terenu mogu pružiti neposredna svjedočanstva o ratnim zločinima, a oni odvažniji mogu se istraživačkim novinarstvom približiti i odgovoru na pitanje tko je za njih najviše odgovoran. Etički sklop svakog novinara trebao bi zahtijevati da se ratni zločini nikada ne prikrivaju, da se suzbijaju i da se radi na njihovom kažnjavanju. Dijana Čuljak (čije vođenje vijesti u prozirnoj bluzi još uvijek predstavlja jedini pokušaj konzervativnih Naked News na HTV-u) se doduše pozabavila pitanjem tko je najodgovorniji ali tako da je odgovornost pokušala prebaciti na stupanj iznad sebe (Latin je više kriv od mene) tvrdeći u osnovi da Latin snosi odgovornost za njen neetičan prilog jer je bio nadređen. "Etablirana" novinarka još ne zna da se zapovjedna odgovornost primjenjuje na ratne zločine, ne na etiku. Sve da je Latin Dijani i naredio da napravi huškački prilog, etika ju je trebala natjerati da to odbije. Neetični novinari ozbiljan su problem hrvatskog novinarstva, a etika je temeljna vrijednost odgovornih i slobodnih medija.

Objava snimke priloga Dijane Čuljak u lokalnim medijima je svojevrsni zakašnjeli eho emitiranja te iste snimke u sudnici Tribunala za bivšu Jugoslaviju još u studenom 2007., kojih mjesec dana nakon što je DČ počela voditi "Otvoreno". Snimci je trebalo 6 mjeseci da ponovno doputuje do hrvatskog medijskog etera (jer snimka je već ranije objavljena, ali i ignorirana). Tužitelj je snimku pokazao za vrijeme svjedočenja Amora Masovića koji je govorio o zločinu u Vranici, jednom od zločina za koje se terete Prlić i ostali, čelnici hrvatske satelitske para-države u BiH koja je početkom i sredinom devedesetih po mnogočemu slijedila recept srpskih krajina u kojima se teren etnički čistio u pripremi aneksije "matičnoj državi". Bilo je to ono doba, sjetit će se stariji, kad je karta na vremenskoj progonozi na HTV-u imala istom bojom osjenčanu Republiku Hrvatsku i određene dijelove Republike Bosne i Hercegovine.

In the examination-in-chief, the prosecution showed a video clip of the BH Army troops immediately after they were captured. Because the footage had been broadcast all over the world at one point, Masovic said, the fate of the captured BH Army soldiers was a particularly sensitive problem in the relations between the two warring sides.
izvor

Nije nimalo iznenađujuće da hrvatska javnost prvi put čuje za zločin u Vranici 15 godina nakon počinjenja i 6 mjeseci nakon što je raspravljen. To je direktna posljedica ignoriranja više-manje svih postupaka na omraženom i udaljenom sudištu, osim onih u kojima su optuženici etnički Hrvati iz Hrvatske, uz pokoju iznimnu situaciju (npr. kada etnički Hrvat i bivši visokopozicionirani državni dužnosnik svjedoči za obranu "naših": Tuđman je podržavao BiH kao suverenu državu). Cenzura u izvještavanju o ratnim zločinima donosi šokove poput ovog s Dijanom Čuljak, a najbolniji su oni u kojima se javnost mora suočiti sa presudama koje ne odgovaraju očekivanjima, a da prije toga nije imala priliku biti informirana o nedostatku dokaza za očekivanja. Ta očekivanja posljedica su permanentne državno-medijske propagande koja je prisutna više-manje svugdje, ali je posebno uočljiva kad su u pitanju ratni zločini.

Prekrasan primjer cenzure predstavlja upravo slučaj Prlić i drugi, u kojem šestorica čelnika Herceg-Bosne i HVO-a odgovaraju za plejadu zločina koji uključuju osnivanje kampova (npr. Helidrom) u kojima su zarobljenici i civili mučeni i ubijani. Proces je već u stadiju iznošenja slučaja obrane, što znači da je tužiteljstvo završilo svoj slučaj što je moglo omogućiti hrvatskoj javnosti da se upozna s dokazima za optužnicu, no izvještaja o tome gotovo uopće nije bilo kako bi presuda opet bila šok, nepravda i "urota" protiv Hrvata. Optužnica protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića tvrdi da su s drugima sudjelovali u zajedničkom pothvatu čiji je cillj bio trajno uklanjanje Muslimana i drugih ne-Hrvata s područja BiH koje se proglasilo prvo Zajednicom, a kasnije Republikom Herceg Bosnom. Ovaj prepisani recept raznih Republika Srpskih i Republika Srpskih Krajina ostvarivao se naravno zločinima, od kojih je jedan bio na Vranici. Optužnica ga u paragrafima 94. i 95. opisuje ovako:

On the morning of 9 May 1993, Herceg-Bosna/HVO forces attacked Bosnian Muslims in Mostar. As part of this operation, the Herceg-Bosna/HVO forces attacked the Vranica building complex, which was an apartment complex in West Mostar housing a large number of civilians. A part of the basement in one building serving as a local ABiH headquarters, with a small number of ABiH soldiers. On 10 May 1993, the Vranica building's civilian and military inhabitants surrendered to the HVO. Most of the military-aged Bosnian Muslim men were detained and taken to the Tobacco Institute, some to the Mechanical Engineering Faculty building, and some to the police station (or "MUP building"). The other Bosnian Muslim inhabitants were taken to the Velez football stadium and from there to the Heliodrom. The Bosnian Croat inhabitants were released. Muslim men taken to the Tobacco Institute -- where they were presented to a gathering of senior Herceg-Bosna/HVO officials and officers -- were beaten, mistreated and abused by the Herceg-Bosna/HVO forces.

Twelve of the military-aged Muslim men who surrendered at the Vranica building on 10 May 1993 were taken to an HVO military police headquarters at the Mechanical Engineering Faculty building, where they were interrogated, severely beaten and humiliated. (Annex) One of the detainees had an ear cut off while being beaten and was subsequently shot to death. After the beatings, two HVO soldiers entered the room where the men were held and fired numerous shots at the detainees at close range. None of the twelve Muslim men were ever seen again.
Optužnica na engleskom

Prema optužnici, Vranica je bila dominantno stambena zgrada. Ograničeno prisustvo vojske civilni cilj ne pretvara u vojni makar Dijana Čuljak u prilogu zgradu opisuje isključivo kao vojnu komandu. Vječni nestanak "ekstremističkih" gostiju njene reportaže (odnosno ratnih zarobljenika koji su se predali) koje je (valjda) pristojno zamolila da joj svi u mikrofon izgovore ime i prezime objašnjiv je vjerojatno radnjama u fakultetskoj zgradi, no nju novinarka bit će nije posjetila. Čini se da je ipak posjetila koncentracioni logor Dretelj glede kojeg je zaključila da "zatvorenici imaju siguran smještaj" ("Radila sam svoj posao"). Da je kojim slučajem Dijana Čuljak novinarka srpske televizije koja govori da su srpski logori pružali "siguran smještaj" ZNG žrtvama iz Slavonije koji su uz to još "ekstremisti" dok hrvatske majke još traže njihova tijela, bila bi otvorena žestoka javna rasprava u koju bi se uključio i državni vrh, a javnost bi unisono osuđivala nepoštivanje žrtava i razapela novinarku. Drugi novinari, koje bi vjerojatno predvodila kolegica Motrištarka Mirjana Hrga, pokrenuli bi lavinu napada u svojim 10 minutnim pop-politics emisijicama pod krinkom brige za odgovorno novinarstvo, koja netragom nestaje kad se radi o grijehu hrvatskog novinara prema ne-hrvatskim žrtvama.

Nerijetko se čuje da je propagandni rat dio rata i da ga treba prihvatiti kao nešto normalno. Taj stav je samo djelomično točan jer kao i u ratu, tako i u propagandi postoje pravila, a i sankcije. Kada propaganda postane oblik participacije u činjenju zločina (kao što je to recimo slučaj kod Šešeljeve retorike) ona prelazi u zonu kažnjivosti. Oblik sankcije ne mora nužno biti zatvorska kazna pa su u krivu oni koji tvrde da je apsurdno kažnjavati novinare za propagandu jer "ako se takve stvari ide u zatvor, onda treba sve potrpati u zatvor". Sankcije mogu biti i etičke, poput javnih opomena i isprika, premještanja na manje odgovorne funkcije i slično. Jedna od sankcija koja pada na pamet u ovom konkretnom slučaju mogla bi biti i avionska karta za Nizozemsku uz instrukciju da sudu u Hagu ispriča sva što zna o slučaju Vranica i drugim slučajevima, kako bi se odgovorni kaznili, a žrtve dočekale pravdu. Nažalost, nije dovoljno samo javno se čuditi vlastitim riječima ("Je li stvarno moguće da sam to govorila?")

Novinari ne moraju nužno biti odgovorni za ratni zločin samo zato što su se našli na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ono što je bitno shvatiti je da nisu imuni od progona i odgovornosti, neovisno o tome kakva je ona. Medunarodno pravosude otišlo je toliko daleko u progonu da su za poticanje na ratne zločine odgovarale i pjevačke zvijezde zbog tekstova svojih pjesama (Glazbenik optužen za genocid) što bi one maštovitije moglo potaknuti da počnu kovati planove o optužnici protiv Thompsona. Makar su takvi primjeri ipak ekstremi koji ne odražavaju realnu atribuciju odgovornosti, oni pokazuju da odgovornost za najteža kaznena djela (koja su sistemska po prirodi) uvijek leži na sustavu, a svi oni koji su dio tog sustava bili moraju propitati svoju ulogu. Čak i kad je ona samo svjedočka, takvi pojedinci su pod etičkom obvezom istupiti i reći što znaju, bez obzira radi se li se "našim" ili "njihovim" žrtvama. Ta nepristranost posebno se očekuje od novinara.

Dinosauri preživjeli potop "državotvornog" novinarstva 90-tih koji su se raštrkali po raznim medijskim kućama i zauzeli razne (često vrlo odgovorne) pozicije mogu očekivati niz medijskih aferica poput ove s Dijanom Čuljak kada se arhivi počnu otvarati. Imuni neće biti ni drugi jer Čuljak je u pravu kada kaže da je njen prilog još i blag u usporedbi s nekim drugima. Možda je zato mudrije započeti odgovornu raspravu odmah i u dogledno vrijeme zatvoriti poglavlje hrvatskih medija u ratu koje treba ostati tek kao podsjetnik na fetusnu i rudimentarnu demokraciju, neslobodne medije, medijske apartčike i komične i nedorasle uvezene anchore raznih wannabe-utjecajnih emisija koji danas mogu jedino služiti kao dobra cinična zabava i kao primjer što novinarstvo nije.

Mokrišta

Discuss.

Slučaj Prlić i drugi
Transkripti u slučaju Prlić i drugi
Odluke sudskog vijeća
Tužiteljev predraspravni podnesak (PDF)