Neovisni, ali ne i neutralni

'Samo nebo je granica', omiljena je sintagma kojom se iskazuju širom otvorene mogućnosti za dosege određenih poslovanja kojima su svi putevi otvoreni. Međutim, ako nebo uzmemo pomalo u religijskom smislu, onda ćemo lako doći do zaključka da ima podosta onih kojima ni nebo odavno nije granica. Naravno, zato jer do njega ne drže – ili malo konkretnije – zato što ne biraju sredstva da bi ostvarili svoje ciljeve. Ovo podrazumijeva da ti ciljevi baš i ne bi mogli proći carinsku kontrolu na nekim graničnim prijelazima, kao što su Moral, Ljudski Integritet i slični, ponekad čak ni meki prijelaz Bonton. Ali, s obzirom da smo na putu ka zajednici europskih naroda, gdje se teži brisanju granica, možemo slobodno zaključiti da smo na tom i takvom putu već ostvarili zavidne dosege. Naime, zorno svjedočimo da smo već mnoge granice uspjeli potpuno izbrisati, osobito one koje bi se mogle svrstati pod poglavlje Etika. Tu nema pregovora, poglavlje je zatvoreno.

Dosta glupoga filozofiranja. Ovim dnevnikom htjedoh zaokružiti trilogiju o cestovnom povezivanju Dubrovnika. Započeo sam sad već pomalo davnim uratkom na temu inačicâ trasâ auto- i brzih cestâ prema Dubrovniku (http://pollitika.com/politicko-prometna-tragedija-u-tri-cina-o-peljeskom...). Nastao je još u vrijeme dok su se u Zagrebu bistrile ideje na tu temu, a ono što je curilo u javnost nosilo je u sebi podosta čak i šokantnih elemenata. Svejedno, nitko se oko toga nije previše uzbuđivao. Nastavak priče uslijedio je nedavno (http://pollitika.com/039-s-ovim-trecim-imam-problem-039-ili-o-brzoj-cest...), a odnosi se na funkciju i trase novoplaniranih prometnica južno od Dubrovnika. I tu su naše snage napretka osmislile neka inovativna rješenja u duhu početka ovoga teksta ('samo nebo je granica').

Međutim, to su bile priče o našoj skoroj i svijetloj budućnosti. A dobro znamo da svijetle budućnosti nema bez prosvijetljenih vizionara u sadašnjosti. Tako ovaj dnevnik ukazuje na neke dosege snaga napretka u aktualnim poslovanjama na trasama auto-ceste u izgradnji, tamo negdje u zabiokovskim vrletima, teškom terenu koji vodi prema izmaglici na istočnom horizontu. A na obzorju su nepregledne, meke i zahtjevne močvare Neretve, nakon čega slijedi još teži teren (tzv. crna rupa zvana zaleđe Neuma). Ali ni tu nije kraj – iako bi kraj vjerojatno mogao (morao?) biti baš negdje tu, u dolini Neretve – daleko je još do Dubrovnika. Na tom putu ispriječit će se još dugô, uskô i kvrgavô Dubrovačko primorje, sve tamo negdje do Osojnika poviše Rijeke dubrovačke, krajnjega ćorsokaka do kojega su snage napretka uspjele ucrtati puni profil auto-ceste, bez da ona desnim zaustavnim trakom upadne u more i bez da lijevom zaštitnom ogradom povrijedi teritorijalni integritet susjednog nam ne baš svetoga trojstva od Republike Bosne i Hercegovine. Priznajem (i usput se slavodobitno predajem), to je uspijeh bez premca!

Aktualna dionica auto-ceste u izgradnji je Šestanovac – Ploče, a prvobitno je trebala biti dovršena do konca ove godine. Zapravo, pravi prvobitni termin (još dok je Čačić 'po zemlji hodao') bio je isti taj rok (2008. godina), ali do Dubrovnika. Međutim, to smo svi već davno prežalili, jer Sanaderova ekipa, koja već petu godinu drži volan u rukama, po vlastitom priznanju vozi u petoj brzini. S obzirom na pređeni put, lako je zaključiti da dotična družina zapravo vozi u leru, samo što oni ler nazivaju petom brzinom.

Dakle, ta dionica u izgradnji dijeli se u dvije poddionice, Šestanovac – Ravča, koja se valjda bliži kraju, i Ravča – Ploče, koja je pri početku izgradnje, upravo je maestralno trasirana. Imate pravo, ovo 'maestralno' je asocijacija na aferu 'Maestro', ne bez razloga.

Vijesti o ovome stižu iz Dubrovnika. Prošlo je već bar dva tjedna otkako su dožupani Karamatić i Galjuf na konferenciji za novinare objavili intrigantne podatke o igrama oko toga dijela trase, tj. državnoga kriminala iz naslova. Izvjestili su o tome mediji (za ovaj tekst koristim Feral Tribune od 23. svibnja i Dubrovnik News od 28. svibnja), ali bez odjeka prozvanih, To je ona šutnja je zlato iz naslova, dok se urotnička poslovanja uredno nastavljaju, tj. Idemo dalje!.

Međutim, ono što se već stanovito vrijeme događa s dionicom Ravča – Ploče upućuje na zaključak o mogućem novom probijanju rokova, dok je financijska strana tog zahvata obavijena mnoštvom čudnih nepoznanica koje će, uobičajilo se, u konačnici izfinancirati hrvatski porezni obveznici. Jer, prije dvije godine se iz HAC-a obećavalo i javno publiciralo putem plaćenih oglasa u dnevnim novinama da će dionica Ravča – Ploče koštati oko 1,7 dok je (za)sada izvjesno kako će isti taj podsektor autoceste Zagreb – Split – Ploče – Dubrovnik (gdje će stići jednoga lijepoga dana) stajati najmanje 2,2 milijardi kuna, i to bez PDV-a od 22 posto.

Tako izvještava Luko Brailo u Feralu u članku znakovita naslova 500 milijuna razloga. I nastavlja:

Petsto milijuna kuna tamo ili 'vamo bio bi problem i za mnogo razvijenije zemlje od Hrvatske, a time bi se vjerojatno bavila i posebna istražna parlamentarna povjerenstva. No, budući da je hrvatska praksa ipak ponešto drugačija od zemalja EU-a s kojima se volimo uspoređivati, najprije valja podsjetiti kako su se stvari odvijale sa spomenutom dionicom.

Prije dvije godine HAC je javno objavio usporedbu dvije varijante trase (sjeverne i južne), koje su razmatrane projektom. Da skratimo, izabrana je sjeverna varijanta (1,659 mlrd), jer je povoljnija od sjeverne, ali ne samo zbog više cijene južne varijante (2,029 mlrd), nego i zbog tehnoloških (građevinskih) prednosti.

Radovi na ovom dijelu trase tek su ugovoreni, ali ne za izlicitirani iznos od 1,659 mlrd, nego su aneksirani na ukupno 2,183 mlrd kuna (524 milijuna više!). Od radova još uvijek nema ništa, jer tek treba ishodovati lokacijsku dozvolu. Međutim, stvar je 'zabetonirana' – IGH projektira, a sestrinski domaći konzorcij će graditi.

Ali sad dolazi do neželjenoga obrata za državni kriminal. Skupina inženjera angažiranih na auto-cesti analizira ugovoreni projekt i dolazi do spoznaje o mogućnosti jeftinijega rješenja, tj. uštede od oko 700 milijuna kuna, ako se prihvati njihov prijedlog o promjeni dijela trase. Ušteda je rezultat smanjenja ukupne duljine trase za 4 kilometra, a unutar toga duljina tunela je kraća za 7,11 kilometara, a nudi i daleko povoljniji spoj na koridor Vc, koji na tom području ulazi u Hrvatsku iz Bosne i Hercegovine. Budući da predložena promjena sama po sebi ne bi dovela do prolongiranja rokova, predložili su svoju ideju HAC-u i Ministarstvu prometa, ali su naišli na zid šutnje. Tako je ona došla u javnost posredno, preko Dubrovačko-neretvanske županije. A ovaj prijedlog, osim što donosi nižu cijenu izgradnje, posebno je povoljan za tu županiju, jer novopredložena trasa prolazi područjem buduće velike poslovne zone Nova Sela u općini Kula norinska, čime bi se olakšalo i njezino aktiviranje. Ovo je tim značajnije jer je poslovna zona u luci Ploče praktički već 'potrošena', a potrebe te luke su sve veće.

Ali da ne preskočimo i važno pitanje – kako to da ovaj prijedlog ne prolongira radove? Evo što o tome donosi Dubrovnik News:

Naglasio je (Karamatić, op.a.) također da je kritična točka, koja u konačnici determinira vrijeme izgradnje dionice auto-ceste Ravča – Ploče je vijadukt 'Kotezi' dužine oko 1400 m, koji se nalazi na području očekivanih dugotrajnih poplava i u organizacijskom smislu dijeli dionicu na dva dijela. Radovi na ovom objektu još nisu započeli, a inžinjerska procjena je da će isti trajati oko dvije godine.

Ovo znači dvije stvari: dionica auto-ceste do Ploča ne može biti izgrađena do konca 2008., nego najmanje dvije godine kasnije, do konca 2010. ili – što je realnije – do sezone 2011. godine. Taj vremenski okvir omoguće prihvaćanje predložene promjene trase i obavljanje svih potrebnih predradnja, uključivo i njezino unošenje u Prostorni plan županije, čije su izmjene i dopune u tijeku.

Znajući da se novci za ovaj projekt osiguravaju putem kredita koji će nove generacije trebati vraćati, ovakva ušteda je u svakom slučaju velika. Dubrovnik i ova Županija po samoj logici stvari Hrvatsku ne bi trebali toliko koštati već bi znatno više trebali doprinositi državi – naglasio je Karamatić.

Dožupani drže da im je dužnost obavijestiti javnost o mogućnosti izbora jeftinije i kvalitetnije inačice, bez odugovlačenja rokova izvedbe. S druge strane, problem centralizacije vlasti u Zagrebu problem je regionalnih i lokalnih vlasti, tako da su izrazili nevjericu glede uspijeha svoje inicijative. Ne bez razloga, jer to je upravo ono što se događa. O ovome su izvijestili mediji, vrijeme prolazi, ali s državne razine nitko se ne oglašava. Šutnja je zlato, i to doslovno. Petsto milijuna kuna nije 'mačji kašalj', samo što treba izdržati – šutjeti i raditi dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Sasvim sitan ulog za veliku dobit. Naravno, za one koji su uključeni u igru. Za one druge – nas porezne obveznike – koga briga, netko će platiti. Tako je vrijeme već donijelo (očekivani) odgovor na postavljeno pitanje:

Hoće li Ministarstvo ipak uvažiti i saslušati što lokalni ljudi žele reći ili će se dionice IGH još više uzdignuti na tržištu? Naime, IGH radi projekt, dozvolu dobiva od nadležnog ministarstva kojemu je na čelu jedna od vlasnica tvrtke, a radove izvodi IGH sestrinska firma 'Konzorcij'. Njima je očito u interesu da cijena izgradnje ove dionice bude što veća.

Tako kaže Dubrovnik News i nastavlja:

Čudno da nitko nije reagirao na činjenicu da javne rasprave o ovom koridoru nije uopće bilo. Svima nam je jasno da se individualni interesi kod nas uvijek stavljaju ispred onih javnih, pa i u ovom slučaju. Trenutno prihvaćen projekt kritizirali su i stručnjaci iz Zagreba, te ga okarakterizirali kao 'političku odluku'.

Tako je ovaj slučaj (vjerojatno) zatvoren, a da na nadležnom mjestu – u Kalmetinu ministarstvu – nije niti otvoren.

Kao da je Hrvatska naftaška, a ne mala i prezadužena zemlja kojoj se stvaraju nove ogromne obveze koje će vraćati generacije poslije nas, ističe Ivo Karamatić.

Tako novinar Luko Brailo zaključuje svoj članak u Feralu. Još jedno oglušivanje nadležnih, nakon što su isto učinili na inicijativu pokrenutu unutar HAC-a, tek je novi dokaz kako snage napretka ostvaruju vrhunske rezultate. Samo nekoliko tjedana šutnje – dok medijska buka prođe – dovoljno je za inkasiranje dodatnih preko petsto milijuna kuna. I sve će biti u redu – opet ćemo slaviti nove kilometre cesta i naše marne vođe koji budno brinu o našoj svijetloj budućnosti. Javni interes realiziran kao državni kriminal. Eto zašto je šutnja zlato. Idemo dalje!