pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U općoj i bolesnoj centralizaciji svega i svačega, početkom devedesetih godina u Hrvatskoj je naprasno dokinut sustav mjesnih zajednica. Time je mjesna samouprava, kao prvi stupanj građanske samouprave bila posve izbrisana iz političkoga sustava Republike Hrvatske, a njene su ovlasti automatizmom prenesene tadašnjim općinama. Građani su preko noći izgubili pravo neposrednoga odlučivanja o nizu izrazito bitnih pitanja komunalnoga razvoja i poboljšanja uvjeta života u mjestu u kojemu žive.

Sredstva prikupljena na područjima jedinica lokalne samouprave su centralizirana, stalno je povećavan udio koji se uplaćuje u državni proračun, ukinut je institut samodoprinosa, a nestao je i institut zbora građana, koji je do tada imao ne samo opću skupštinsku nego i kontrolnu funkciju nad izabranim vijećima. Na taj je način, a sve pod parolom „dokidanja socijalističkih institucija" i izlikom „uvođenja demokracije" (a zapravo, što bi dr. Vesna Pusić rekla - uvođenja demokrature) zapravo bio dokinut jedan od najvažnijih oblika građanske samouprave.

Kakve su bile posljedice toga poteza? Prije svega veliki broj aktivnih i stranački neopredijeljenih građana koji su smisao svoga djelovanja za opće dobro pronalazili u lokalnim, odnosno mjesnim okvirima potpuno se pasivizirao, bitno slabeći kapacitete društvenoga kapitala. Ulogu inicijatora i glasnogovornika interesa građana nerijetko su počeli preuzimati čelnici ogranka najjače političke stranke u mjestu, uglavnom odbijajući ili onemogućavajući one koji su imali drugačija politička opredjeljenja ili se nisu željeli priklanjati nekoj od političkih stranaka. Daljnja posljedica toga bilo je i zamiranje društvenoga života u naseljima. Nezanemariv broj sportskih klubova, kulturnih društava, ženskih, omladinskih i umirovljeničkih organizacija prestao je funkcionirati, društveni domovi su zapušteni, a vlasništvo (ali ne i brigu) nad njima preuzele su jedinice lokalne samouprave.

Kasnijim zakonskim intervencijama sustav mjesne samouprave formalno je vraćen u život ali u posve drugoj formi, bez sadržaja i gotovo bez ikakvih ovlasti, raspoloživih sredstava i funkcionalne pravne osobnosti. Političke elite općina i gradova su atomizirale mjesnu samoupravu na način da su bivše mjesne zajednice (koje su u manjemu broju slučajeva postale općinama) podijeljene na više malih mjesnih odbora, nerijetko prema kriterijima političkih preferenci i na način koji je građane razdvajao i onemogućavao im da zajedničkim naporima više naselja izbore neko pravo ili ostvare neki razvojni projekt od zajedničkoga interesa. I ne samo to. U Hrvatskoj ima još mnogo općina i gradova koji do danas nisu uopće proveli izbore za vijeća mjesne samouprave pa ona postoji samo i isključivo kao mrtvo slovo na papiru. Izbori članova vijeća mjesne samouprave preko stranačkih lista, tamo gdje su uopće i provedeni, dodatno su oslabili ideju mjesne samouprave jer je strančarenje postalo kriterij javnoga angažmana. Vijeće mjesnoga odbora praktički ne odgovara nikome, a njegov izbor je nerijetko tek dio političkoga folklora, putem kojega općinske i gradske političke elite odmjeravaju snagu bez jasnih vizija razvojnih potreba. Stavljanje na izborne liste pa onda i izbor u vijeće mnogi vijećnici shvaćaju neobveznim pa se onda niti ne odzivaju na sastanke, osobito ako njihova stranka ne dominira. Budući da je njihov mandat neopoziv to prečesto dovodi do paralize pa se neka vijeća niti ne sastaju. Građani između dvaju izbora, dakle pune četiri godine, nemaju nikakvu kontrolnu funkciju, a zbor građana posve je neobvezujući institut koji više nema obilježja opće skupštine nego tek konzultativnu funkciju.

Građani se s pravom pitaju kakvoga smisla ima takav sustav mjesne samouprave ako između izbora ne mogu odlučivati o ničemu, ako izabrani predstavnici ne polažu račune za svoj (ne)rad njima nego političkim strankama, ako mjesni odbori nemaju nikakva izvorna financijska sredstva za lokalne projekte nego u potpunosti ovise o gradskim ili općinskim odlukama i ako im je oduzeto vlasništvo nad imovinom koju su uglavnom sami stvarali dobrovoljnim prilozima i vlastitim radom. Zbog te vrste rezigniranosti nerijetko se događa da na mjesne izbore izlazi tek desetak posto građana i to uglavnom onih koje „discipliniraju" političke stranke. Ta rezignacija se reflektira i na negativan odnos građana prema politici u cjelini. Naravno, ima i izuzetaka (koji uglavnom potvrđuju pravilo), gdje se lokalni aktivisti uspijevaju organizirati, ući u vijeća, nerijetko putem nezavisnih lista, i različitim načinima osigurati dio općinskih ili gradskih proračunskih sredstava potrebnih za pojedine manje projekte.

Nedavnim izmjenama propisa o lokalnoj samoupravi uveden je status velikih gradova i županijskih sjedišta, koji će od 1. siječnja 2008. g. preuzeti dio funkcija od županijskih i državnih ureda te je uveden sustav koji će od 2009. godine omogućiti neposredan izbor načelnika općine, gradonačelnika i župana, u kojemu je predviđena i mogućnost stanovite kontrole izabranih putem referenduma. Svega toga na razini mjesne samouprave nema ni u tragovima. Ona i dalje ostaje formalna, bez stvarnoga utjecaja i o tom problemu se ne izjašnjava ni jedna politička stranka osim HNS-a.

Sustav riznice, kojega svim gradovima i općinama nalažu već važeći propisi, ukinut će žiro-račune i onim mjesnim odborima koji su ih do sada imali. Ruralna i prigradska naselja, uglavnom nezadovoljavajućega komunalnoga standarda, vape za sredstvima za izgradnju i održavanje cesta, vodovodne, kanalizacijske i plinske mreže, dječjih vrtića, javne rasvjete, zelenih površina, dječjih i sportskih igrališta, društvenih domova itd. Zato se pod konac godine u pripremama općinskih i gradskih proračuna u nekim sredinama vodi nesmiljeno i nelojalno nadmetanje tko će za svoje naselje ili ulicu dobiti više, tko će svoj problem prikazati važnijim, bez mnogo obzira prema potrebama ukupnoga prostora i ljudi koji na njemu žive. A sve zbog toga jer je svima posve nedovoljno ono što mogu dobiti. Od 100 kuna prikupljenih porezima i prirezima u Hrvatskoj, čak 92 završe u državnome proračunu, oko 4 ostaju u Zagrebu a one bijedne 4 se dijele na 560 općina, gradova i županija. U takvom karikaturalno centraliziranom sustavu nemoguće je ostvariti politiku uravnoteženoga razvoja države niti razvijati demokratske institucije. Štoviše, on je posve oprečan standardima Europske unije koja, prema načelu subsidijarnosti, većinu problema nastoji riješiti na razini na kojoj i nastaju. To dalje znači da je decentralizacija ovlasti i sredstava u EU uobičajena praksa, u kojoj središnja država zadržava 60 do 70 posto javnih prihoda (federacije poput Njemačke, Austrije još i manje), a ostatak se prepušta regionalnoj, lokalnoj i mjesnoj samoupravi.

Nije li vrijeme da se dobro zamislimo u kakvoj državi zapravo želimo živjeti? Držim da je vrijeme da vlada naruči, a stručnjaci načine ozbiljnu i statistički fundiranu znanstvenu studiju ovoga problema te da se na tragu naših i tuđih iskustava pripremi i provede korjenita reforma sustava lokalne i mjesne samouprave. Zapravo, krajnji je čas.