Droge - dekriminalizacija svega

• Dnevnik lignja - Pet, 13/07/2012 - 23:54
• Glasujte
  23 Up Down
• Komentari 25 dodaj komentar

Pedesetak posljednjih godina restriktivne politike prema drogama se poprilično objektivno može sažeti u dvije riječi - potpuni neuspjeh.
Broj ovisnika i dalje je visok, broj zatvorenika povezanih sa zloporabom droga je na rekordnim razinama, a sve to unatoč basnoslovnim svotama novca koje se troše na prevenciju i kažnjavanje.
Je li napokon došlo vrijeme da se revidira i modernizira kontraproduktivni zakonodavni okvir u svjetlu novih znanstvenih saznanja i empirijskih istraživanja?
U našem društvu je problematika droge još uvijek tabuizirana i obavijena velom straha koji, kao i obično, proizlazi iz neznanja i neinformiranosti. Na ovisnike se gleda kao na neku vrstu modernih gubavaca, uništava se život tinejdžerima zbog eksperimentiranja s marihuanom, mete se pod tepih svaka povezanost nas ili naših bližnjih s drogom. Ni institucionalni odnos nije puno bolji, ne razlikuju se vrste opijata, ne pravi se razlika između vikend korisnika i organiziranog kriminala, ukratko, radi se više štete nego koristi društvu.

No u posljednjih desetak godina se sve više država okreće dekriminalizaciji, a odbacuje se sustav koji kriminalizira, marginalizira i stigmatizira uživatelje droga koji ne štete drugima. Polako se nazire promjena zastarjele paradigme. Kratko ću se osvrnuti na primjere par zemalja i različite modele koje su manje ili više uspješno implementirale.

Modeli dekriminalizacije variraju od države do države i uglavnom ih možemo podijeliti na dva tipa: de jure, gdje se dekriminalizacija vrši kroz promjenu zakonodavnog okvira, i de facto, u kojem posjedovanje droge gubi status policijskog i sudskog prioriteta.
Zemlje koje mijenjaju svoj odnos prema drogama u zadnjem desetljeću su Armenija, Belgija, Čile, Estonija, Portugal, Meksiko, Češka itd. Kao što primjećujete nema gotovo nikakvih geografskih ili ekonomskih sličnosti među njima.
Jednako tako se razlikuju i modeli dekriminalizacije koje provode, npr. u Meksiku je količina od 0.5 grama kokaina granica koja čini razliku između posjedovanja za osobne potrebe (lakši prekršaj) i namjere za preprodaju (kriminalno djelo), u Španjolskoj je to 7.5 grama, dakle razlika od 1400%.
Upravo ta granična količina droge koja se tolerira može dekriminalizaciju učiniti praktički samo deklarativnom.
Variraju i kazne, od apsolutno nikakvih sankcija do uhićenja, javno korisnog rada, oduzimanja određenih prava (poput vozačke dozvole, zabrane putovanja) itd.
Poprilične se razlike javljaju i u samom procesuiranju osoba zatečenih s manjim količinama droge, od obaveznog pojavljivanja pred sudom, savjetovanja pa opet sve do izostanka bilo kakve procedure.
Socijalne, kulturalne, ekonomske i religijske različitosti država igraju veliku ulogu razvoju procesa dekriminalizacije, kao i modeli javnog zdravsta koji su na snazi.
Svi ti čimbenici znatno otežavaju "mjerenje" učinaka dekriminalizacije, no unatoč tome se može decidirano ustvrditi da dekriminalizacija ima blagotvorniji učinak na društvo od kriminalizacije.

Ne treba se zanositi mišlju da je dekriminalizacija panacea za sve probleme vezane uz drogu, jer nije. Sva istraživanja pokazuju da politika države prema drogama, ovakva ili onakva, ima zapravo jako malo utjecaja na raširenost i konzumaciju droge u društvu. Ono što se ističe kao najbitnija razlika između ta dva pristupa su kolateralni pogubni utjecaji kriminalizacije.

Devastirajući utjecaj državne politike prema drogama na društvo se najbolje može ilustrirati primjerom SAD-a. "War on Drugs" pokrenut za Nixonove administracije prije 40-ak godina je doveo do toga da SAD danas ima najvišu stopu zatvorenika u odnosu na broj stanovnika, šest puta višu od notorne "komunističke" Kine. Zapravo, privatizacija zatvora je dovela do situacije da se lobisti bore protiv dekriminalizacije jer im to "kvari promet". Građani SAD su paradoksalno postali žrtve vlastite vlade i unosnog zatvorskog biznisa. Razmjere te socijalne bolesti i tragedije, koja ocrtava sve opasnosti privatiziranja onoga što ni u igri monopolya nije na prodaju možda najbolje ocrtava ovaj citat iz godišnjeg izvješća GEO grupe:
"Bilo kakva promjena po pitanju dekriminalizacije droga mogla bi utjecati na broj uhićenih, osuđenih i zatvorenih osoba te tako potencijalno smanjiti potražnju za zatvorskim kapacitetima."
http://www.gurufocus.com/StockLink.php?type=sec&symbol=GEO&date=2012-02-...
Dakle cilj zatvora više nije kažnjavanje i rehabilitacija već zgrtanje profita.
O ovoj temi se može i treba pričati danima, ali to je tema za druge dnevnike.
Procjenjuje se da je ukupno u ratu protiv droge u SAD-u potrošeno preko bilijun dolara, i dalje se troši 40-ak milijardi dolara godišnje na tu bitku s vjetrenjačama.
http://www.drugsense.org/cms/wodclock
Droga u SAD nikad nije bila dostupnija i jeftinija, a građani masno plaćaju, prvo neuspješni "rat", a potom troškove zatvorskog sustava.
Indirektna posljedica politike SAD-a prema drogama su i narko-sukobi u Meksiku, gdje već godinama ginu deseci tisuća ljudi u kartelskim ratovima. Meksička vlada također radi na promjeni politike prema drogama, a sve češće apelira i na SAD da učini isto, no to je opet tema za drugi dnevnik.

Drugačiji primjer od SAD možemo naći u Portugalu koji je 2001. godine dekriminalizirao sve droge, uključujući heroin i kokain. Nakon gotovo jedanaest godina od početka tog eksperimenta, kojeg su mnogi osuđivali na propast, mogu se izvući jasni zaključci o njegovim posljedicama i učincima. Crne prognoze o "narko-turizmu" i strahovitom porastu uživatelja droge se nisu ostvarile, dapače. Riječima Glenna Greenwalda koji je istraživao posljedice dekriminalizacije u Portugalu: "Dekriminalizacija droga u Portugalu je postigla ogroman uspjeh, po svim kriterijima. Omogućila je portugalskoj vladi da upravlja i kontrolira problemom droge mnogo bolje nego ijedna druga zapadna zemlja." http://www.cato.org/pubs/wtpapers/greenwald_whitepaper.pdf

Do 2001. Portugal je imao najvišu stopu zaraženih HIV-om među konzumentima droge koji se koriste iglom – čak dvije tisuće novih slučajeva godišnje u zemlji s deset milijuna stanovnika. Nakon dekriminalizacije, broj zaraženih HIV-om među narkomanima pao je za čak 17%, a broj smrtnih slučajeva dvostruko je manji. Portugal također ima i najnižu stopu uživatelja marihuane starijih od 15 godina u EU. Posljednje studije pokazuju da se broj ovisnika prepolovio sa 100 000 u 1999. na 50 000 u 2012. godini, tokom istog perioda se za 40% smanjio broj ovisnika koji uzimaju drogu intravenozno. Zabilježen je i veliki porast ovisnika koji se prijavljuju na rehabilitaciju.

Gdje je u toj priči Hrvatska? Godinama se sramežljivo šuška o dekriminalizaciji marihuane, a sve ostalo je ravno bogohuljenju. Mislim da bi se i mi trebali ugledati na Portugal i početi ovisnike o teškim drogama tretirati kao ljude koji trebaju pomoć, ne kao kriminalce. Preusmjeriti sredstva za progon i sankcioniranje u liječenje i omogućiti im rehabilitaciju i savjetovanje uz minimalnu stigmatizaciju.

A što se tiče marihuane, o tom mislim da je suvišno trošiti riječi, duboko me rastužuje što većina ljudi nije za apsolutnu legalizaciju te biljke, dakle nikakva dekriminalizacija, legalizacija za medicinske svrhe i takvi bakrači. Marihuanu treba legalizirati jučer, posljedice toga mogu biti samo pozitivne. Svi oni koji marihuanu smatraju drogom, a alkohol uvriježenim društvenim običajem, tradicijom, maltene kulturom, potrebuju duboku introspekciju. Danas su sve informacije svijeta samo klik mišem daleko i sramotno je biti toliko neinformiran po pitanju trave, jednostavno sramotno.

• Dnevnik lignja - Pet, 13/07/2012 - 23:54
  
• Komentari 25
• 1810 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar