Neovisni, ali ne i neutralni

Zamoljen sam prenijeti Vam tekst gospodina dr. Davora Vidasa, pa to i cinim. Dobio sam pismo elektronskom postom i prenosim ga u cijelosti, bez ikakvih intervencija u tekstu. Svoj vlastiti komentar dodajem naknadno.

Odgovornost za granice

Od najveće je važnosti da se preostala neriješena granična pitanja medu državama nastalima u raspadu bivše Jugoslavije urede temeljem međunarodnog prava. Pitanje razgraničenja sa Slovenijom za Hrvatsku nije primarno vezano uz pitanje što brže procedure za stjecanje formalnog članstva u EU. Indikativni rokovi u pregovorima za članstvo u Uniji u tom su sklopu zapravo marginalni, bez obzira na pokušaje stvaranja psihoze kako je upravo to – baš u ovoj, 2009. godini – ključno, gotovo sudbinsko pitanje. Hrvatska je povijest odveć duga i mukotrpna da bi se njezin narod danas moglo uvjeriti u takve priče.

Naprotiv, na početku godine u kojoj se i Hrvatska i Slovenija bliže, na isti dan (25. lipnja), svaka svojoj 18. obljetnici novostečene samostalnosti, riječ je sada o presudnom testu njihove državne zrelosti – bilo kao mlade članice EU-a ili kao kandidatkinje pred vratima Unije. Slovenija neće dokazati svoje ”europejstvo” utjerivanjem razgraničenja s Hrvatskom koje bi bilo tek u skladu s njezinim željama, ali ne i temeljeno na međunarodnom pravu. Hrvatska, isto tako, neće osigurati uvjete za članstvo u Uniji popuštanjem pred nelegalnim i politički nelegitimnim zahtjevima i blokadama. ”Nagode” li se, u sadašnjoj situaciji, Hrvatska i Slovenija – pa i uz eventualno europsko posredovanje – o granici na način koji ne bi imao uporišta u objektivnim, za sve jednakima kriterijima međunarodnog prava, šteta nastala po obje zemlje bila bi dugoročna i, moguće, nepredvidljiva. Razgraničenje nastalo političkom
improvizacijom, a ne temeljem objektivnih kriterija, služilo bi samo dnevnopolitičkim
probicima, uz tek možda kratkotrajnu, ali zasigurno samo prividnu korist.

Sada je velika odgovornost i same Europske unije u tome da se, na prostoru bivše Jugoslavije – gdje su se i kroz noviju povijest granice uglavnom krojile oružjem i, u konačnici, redovito pod političkim patronatom velikih sila – napokon takva praksa stjecanja područja u potpunosti nadomjesti razgraničenjem prema međunarodnom pravu. Od toga neće imati koristi samo male zemlje na jugoistočnom rubu Europe, nego i cijela Europa koja će na tom prostoru time imati sve manje neuralgičnih točaka. Nedavni dogovor između Hrvatske i Crne Gore, o putu rješavanja preostalih otvorenih graničnih pitanja pred Međunarodnim sudom u Haagu, dobar je primjer za takvo zatvaranje žarišnih područja – rješavanjem graničnih sporova mirnim putem, u skladu s Poveljom UN-a.

Zato je nužno stati na put svakom pozivanju na ”povijesne razloge”, ”moralna prava” ili čak ”emocionalne aspekte”, a sve to u cilju izbjegavanja primjene međunarodnog prava na razgraničenje, kao i za opravdanje navodnog prava na ”izravni teritorijalni izlaz Slovenije na otvoreno more”. Umjesto prizivanja ”povijesnih okolnosti”, riječ je o tome da danas postoji povijesna odgovornost za promjenu pristupa razgraničenjima medu državama nastalima nakon raspada nekadašnje Jugoslavije. Umjesto pozivanja na ”moralna prava” za opravdanje političkih zahtjeva pri razgraničenju, potrebna je moralna snaga da bi se uvidjelo kako nas samo objektivni, a nipošto subjektivni kriteriji razgraničenja vode u zajedničku europsku
budućnost. Umjesto apeliranja na ”emocionalnu težinu” u pokušaju opravdanja aspiracija na teritorijalna prava, nužan je razum koji bi kod graničnih pitanja smirivao, a ne podgrijavao emocije.

U svemu tome je danas nužan iznimno visok stupanj odgovornosti i hrvatskih i slovenskih političara. Oni su odgovorni za omogućavanje postizanja trajnog i stabilnog rješenja graničnog spora. Odgovorni su, dakle, i za to da se ne upuštaju u pokušaje stvaranja privida u kojoj se niti jedna strana ne bi ”doživjela” ni kao ”pobjednik” ni kao ”gubitnik”. U improviziranim rješenjima kratkog daha pobjednika doista neće biti, no gubitnici će biti – obje strane.

Ključno je zato sada što hitnije uvidjeti da je bit rješavanja graničnog spora između Hrvatske i Slovenije u osiguravanju dugotrajno stabilnog rješenja, a takvo može biti samo ono koje se temelji na vladavini prava u odnosima medu državama, tj. na međunarodnom pravu. Usvajanje takvog kriterija, a ne kriterija formalnog članstva bilo jedne ili druge zemlje u Europskoj uniji, bit će medu najvećim dostignućima što ih ”europeizacija” može donijeti području koje su europske velesile, nekoć, i same svesrdno pomagale ”balkanizirati”.

Ishod koji bi se sastojao u rješenju graničnog spora mirnim putem, kroz nepristranu primjenu međunarodnog prava osiguranu sporazumnim izlaskom pred međunarodno pravosudno tijelo vrhunske objektivnosti – Međunarodni sud pravde – bio bi doista povijesna promjena. I, danas, ujedno šansa za koju ne smijemo dozvoliti da se, političkim manevriranjima i špekulacijama, izigra. Jer, ulozi su veliki. Oni se više ne sastoje tek u metrima prostora koje ćemo ”prigrabiti” ili ”pokloniti”, nego sada već i u godinama i desetljećima u kojima ćemo, jedni pored drugih – i jedni s drugima – trebati i htjeti živjeti.
Dr. Davor Vidas