pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

(Uz ovaj tekst idu tri zgodne fotografije, nađene na webu, plus linkovi. Možete naći na mom blogu.)

Hillary Clinton je priznala poraz, i sada je sigurno, da će Barack Obama biti kandidat Demokratske stranke na američkim predsjedničkim izborima. Dobra vijest?

On najavljuje promjene, i to ima značaj ne samo političke parole. Ljudi se mentalno pripremaju da promjene oko njih znače da i sami moraju nešto promijeniti u sebi i svojem ponašanju. Da shvate, da ni oni ni njihova moćna država ne mogu nastaviti s ponašanjem "najjačeg frajera" koji dolazi do onog što treba tako što može razbit' pičku svakom tko mu se suprotstavi.

Parole političkih lidera padaju na plodno tlo jedino, ako artikuliraju nešto što ljudi u sebi već osjećaju. ("New Deal", "Great Society" isl.) Današnje ponašanje SAD ne ide u korist većine naroda. vrhnje ubiru velike kompanije, korist neposredno izvlači oko jedan, a posredno oko 20 posto onih s najvišim prihodima u SAD. Ostali imaju samo štetu. Ima nekih kompenzacija, koje pomažu održavati socijalni mir, kao što je jeftin benzin.

Dolar stalno pada u odnosu na euro. Cijena benzina prvi je put porasla preko četiri dolara za galon; oko pet kuna za litru - tj. polovica cijene u Europi. Ameri su navikli puno se voziti u automobilima koji puno troše, bez obzira na sva upozorenja i apele na svijest proteklih desetljeća. Moraju se u tome, i u puno drugih stvari, mijenjati. A to je teško, kad su ti od pelena utuvljivali "There is no way like the American Way"

U svijetu spektakla, koliko god čovjek ima razloga biti ciničan, mislim da je značaj Obaminog Change! znatno veći od puke političke parole. Te, također, da na širem društvenom planu prevazilazi značaj puke političke retorike i onog što se na političkm planu može i želi napraviti. Na dulji rok, društvene promjene bitno mijenjaju i političku pozornicu. Ta dvojnost vidljiva je u aktualnim ocjenama o važnost studentskog bunta 1968.: od toga da je davno mrtav i pokopan (gledajući užu političku sferu) do toga da je promijenio sve (gledajući društvene obrasce i navike).

Koliko, stvarno, Obama može promijeniti, ako bude izabran? I McCain će svakako donijeti neke promjene - negirati npr. klimatske promjene više se ne može. A da bi bio izabran za predsjednika, svatko mora raditi bezbrojne kompromise i zadovoljiti razne skupine birača. Koliko je kompromisa dozvoljivo učiniti? Pitanje na koje nema načelnog odgovora.

Prošle sam godine objavio tekst Kako Al Gore nije postao predsjednik SAD. Jedan od bitnih razloga bila je pojava nezavisnog kandidata Ralfa Nadera, koje je podržala američka zelena stranka; osvojio je tri posto odnosno oko tri milijuna glasova - osam posto u nekim državama. Ti su glasovi vitalno nedostajali Alu Goreu. Glasovi za trećeg kandidata u SAD uvijek su samo "prosvjedni glasovi", onih koji ni s jednim od dvojice predloženih nisu bili zadovoljni. Mnogi, koji bi u Europi bili u zelenoj stranci, u SAD su članovi, aktivisti i lokalni lideri Demokratske stranke, kao njeno progresivno krilo.

Kad je postalo jasno kako će odluka biti tijesna, oko mjesec dana prije izbora, mnogi su nagovarali Nadera da se povuče i javno pozove svoje simpatizere da glasuju za Ala Gorea, kao manje zlo. On je to odbio, i odgovorio opsežnim dokumentom u kojem Gorea i Billa Clintona optužuje da su se "prodali" korporacijama" - tj. beskrupuloznoj eliti vlasnika i menadžera koji ubiru profite od ratova, skupopće i nestašica.

Barack Obama napravio je već mnogo kompromisa da bi do nominacije došao, i morat će napraviti još mnogo, da bi eventualno postao predsjednik, a onda i da bi s pozicije formalno najjačeg čovjeka na planeti nešto stvarno i napravio. Opozicija je danas razmrvljena i puno slabija. Nader se ponovo kandidira, a Green Party of USA ima ovog tjedna nacionalnu konvenciju, na kojoj bira svojeg kandidata za predsjednika SAD (između četvoro predloženih). Zajedno s još nekoliko "trećih" kandidata, daleko su od bure koju je Nader prije osam godina podigao.

Ostaje dakle nada u Obamu. Nada umire zadnja; a svijet već umire.