pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sinoć je, kao i svake nedjelje na HRT-u, Branimir Bilić imao svoju emisiju 'Lica Nacije'. Bilićeva emisija ima svoju vrijednost što čovjek stvarno zna voditi i moderirati polemičku diskusiju kao jedan demokratičan, tolerantan dijalog. Doduše, Bilić pred sebe ne stavlja velike moderatorske zahtjeve jer uvijek bira da ugošćuje intelektualce, koji vode uglavnom znanstvenu polemiku teoretskim diskursom, a ne raspravu o svakodnevnoj politici, kakvu možemo vidjeti u Otvorenom ili u Kontraplanu. No smatram da to pokazuje kako Bilić i nije (više) vrsni moderator, odnosno ne uspjeva usmjeravati temu emisije u željenom smjeru i uvijek, što zbog gostiju a što zbog gledatelja, rasprava ode u digresiju, pretvori se u 'ugodno časkanje' i završi bez zaključaka. Sličnog profila, gledano prema tipu sudionika, je 'Emisija opće prakse' koja ima puno jasnije zaključke i fokusiraniju raspravu.

No na stranu sa Bilićem, koji je svoju novinarsku vrsnost profilirao tokom proteklih desetljeća, koja je međutim ili bez željenog odaziva ili u nazadujućem trendu novinarskih sloboda u RH pomalo izgubila oštrinu. Prema godišnjem istraživanju novinarskih sloboda udruge 'Reporteri bez granica', Hrvatska je od 2002. do 2006. pala sa 33. mjesta i indeksa od 8.75 na 53. mjesto i indeks 13.00 koje dijeli sa Botsvanom, Tongom i SAD-om. Primjerice Slovenija je po istom istraživanju u top 15. (Preporučam da odete na www.delo.si a zatim na www.vecernji-list.hr i usporedite kvalitetu komentara ispod pojedinih članaka - ne ukazuje na slobodu medija ali ukazuje na 'nacionalni' nivo političkog dijaloga laičkog stanovništva - a isti svjedoči o informiranosti (dakle kvaliteti domaćih medija), obrazovanju i političkoj kulturi slovenskih građana koju preuzimaju od svojih novinara i političara). Česi su 5. sa indeksom od 0.75, a vjerovali ili ne Federacija BiH je 19.

Ono što bi me potaklo na pisanje ovog teksa je tema emisije 'Manipulacija mladima' i gosti emisije, Zlatko Miliša i posebice Goran Dodig.
Zamislite si svoj stereotip konzervativca. Dodig je to, puta 2.
Ovo ne bi pisao da Dodig nije dominirao cijelom emisijom, ohrabren brojnim pohvalama gledatelja, i to sve redom starijih ljudi, iz malih, ruralnih sredina, a tema je manipuliranje mladima u kontekstu globalizacije i masovnih medija. Dodig je bio nezaustavljiv. Ako je slušati Dodiga (i što je ironično, on predaje o globalizaciji na Sveučilištu u Splitu), odgovor na globalizaciju je kulturološko razvrgavanje i odbijanje kompletne zapadne civilizacije, zatvaranje u seoske, ruralne mikrokozmičke zajednice, bez pristupa 'svim zlima' modernog svijeta, pod patronatom pater familiasa koji štiti sve od manipulacije i pruža 'spas mnogima'. Dakle odgovor na civilizacijski napredak je retrogradno djelovanje.

Evo ovako je to izgledalo. Dodig uporno tvrdi da je za sve kriv novac, da se našim mladima manipulira iskrivljavanjem vrijednosnih kriterija kroz medije, da odgovor na narkomaniju i 'noćni život', mora biti policijska (totalna) kontrola, provjera na droge, alkohol po izlasku iz kafića i zatvaranje ugostiteljskih objekata u ponoć. I da, zabraniti javni prijevoz poslije ponoći tako da svi moraju biti kući u 11 i kvarat. Amsterdam odnosno isključivo njegove poroke, je istaknuo kao primjer hedonističke naravi zapadne civilizacije i globalizacije općenito, koja svesrdno navire svojim pohlepnim, urotničkim raljama u 'predziđe', zavaravajući priprost i nadasve pošten rvacki puk o svome sjaju i blještavilu. Uspoređuje generacije koje su bile u ratu, koje su ratovale kako su one bolje i zahvalnije od ovih sad koje samo traže, daj, daj, daj. Uz to, napao je studente da su pasivni, da se bune samo oko jelovnika menze, i da su društveno neodgovorni u smislu da ne poduzimaju nikakve akcije.

Da je Dodig jedan i da je sklon dijalogu, ne bih imao ništa protiv, konzervativizam mora poslužiti kao savjest progresiji i reformi, ali obrnuto taj odnos ne funkcionira jer je konzervativizam po svojoj prirodi previše represivan u ostvarivanju svojih ciljeva. Odnosno, upravo konzervativne struje pribjegavaju manipulaciji kao sredstvu ostvarivanja svojih ciljeva; status quo, konformizam i trajna vertikalna hijerarhija i stratifikacija odnosa se može ostvariti jedino suzbijanjem reformatorskih ideja, koje su ljudskoj prirodi neizbježne. No iz te rasprave možemo otići i u društveni (vrijednosni) sraz kreacionizma protiv darvinizma, a to nije cilj ovog teksta.

Bilićeva emisija je ukazala na stanje u hrvatskom društvu - gledatelji su pretežito imali krležijanske monologe o dekadentnosti društva, međutim za razliku od krleže se ničime ne nadopunjuju na aktualnu temu; konzervativac je dominirao prodornošću i potporom neobrazovane većine (o neobrazovanosti svjedoči nesposobnost gledatelja da sami doprinesu raspravi i fokusiraju temu); tema je završila bez ikakvih zaključaka o ciljevima i rješenjima (uz izuzetak nekoliko Milišinih indikativnih primjera) i sve je prepuno 'salonskih' fraza koje se nadovezuju na pravnu državu, moral, vrijednosti, zapad, drogu i sve što prijeti jadnim Hrvatima protiv kojih su se svi okrenuli, svojim porocima.

Pokušao sam se javiti u emisiju, ali nisam uspio, i zato ću ovim putem napisati što sam mislio uputiti g. Dodigu:
1. Ako se on protivi manipulaciji mladih, i ako smatra da su apsolutne, odnosno negativne slobode rezultat manipulacije, zašto onda predlaže daleko restriktivnije mjere 'fizičke' kontrole nad mladima koji su žrtve manipulacija. Zašto se ne bismo branili od manipulacije proaktivnim metodama, obrazovanjem, tolerancijom, uviđavnošću i otvorenošću prema drugima i svijetu, umjesto odbijanjem, neznanjem, dogmatičnošću i spasom 'mnogim ljudima'? Ako ćemo nešto odbijati, to neće nestati, i dočekati će buduće generacije. Odgovor na svaki problem je njegovo razumjevanje i nadiaženje, a ne sakrivanje i potiskivanje. Čovjek može postati imun na manipulaciju jedino razumom, razvijenom kognicijom, a ne dodatnom manipulacijom u smislu da se njome odbija od prvobitne manipulacije kao dogmatično štetne.
2. Zašto ističe samo negativne strane Amsterdama kao primjera zapada i europske kulture, a ni u jednom trenu nije uzeo u obzir političku kulturu, stupanj naobrazbe i konstitucionalnu tolerantnost te zemlje koji su ispred ostatka svijeta stotinama godina, a kamoli ispred Hrvatske. Negativna sloboda potencira ljudsku razboritost jer se bazira na iskustvu a ne totalitarnoj kontroli ponašanja. O tome najbolje svjedoči tko zapravo posjećuje amsterdamski 'red light district' i coffe shopove - isključivo turisti.
3. Zašto se od globalizacije braniti izolacijom umjesto prihvaćanjem svih trendova modernog društva kao evolutivnom fazom čovječanstva, ljudskog znanja te međusobnog shvaćanja i komunikacije? Ako ćete ljudima postavljati fizičke i mentalne barijere, za par desetljeća će te generacije naići na nove 'vanjske prijetnje' na koje opet neće imati prilagođeni odgovor osim reaktivnog izoliranja i odbijanja.
4. Kako da mladi budu aktivni i reagiraju ako im stariji zbog vlastitog probitka ograničavaju na sve moguće načine utjecaj na političko odlučivanje? Zlatko Miliša je lijepo rekao da njegovi studenti koji volontiraju, koji su aktivni i koji se ponašaju društveno odgovorno, ne mogu doprijeti u medije, a kako da onda utječu na išta?
Ako pokušamo nešto mijenjati onda smo mladi, nezreli i ne znamo ništa o svijetu, a ako ne pokušamo onda smo neodgovorni, pohlepni, nemoralni, dekadentni, i to sve prema riječima istih ljudi istih svjetonazora (konzervativnih) i društvenog statusa (intelektualci, vladajuće elite, mediji).

Uglavnom, da rezimiram što sam uočio iz te emisije.
Stariji, konzervativni(ji) ljudi, većinom demokršćanskog političkog usmjerenja su dominatni u hrvatskom mainstreamu i određuju tok kompletnog dijaloga. Konzervativnim pristupom priječe napredak društva ka građanskom društvu u kojem je glavni akter građanin koji je 'aktivni sudionik u političkom odlučivanju' (Almond, Verba). Drugim riječima, dominantne elite koje utječu na političko odlučivanje i imaju privolu većine, guše i koče politički napredak (politike u smislu društvenog procesa odlučivanja) Hrvatske u smjeru sazrijevanja sistema prema modernoj, civilnoj, pluralnoj, participativnoj demokraciji (kojim putem je RH krenula prihvaćanjem demokratskih i liberalnih konvencija poput konstitucionalizma, općeg biračkog prava), a time i prihvaćanju i implementaciji mehanizama participacijske demokracije koji se razvijaju u naprednijim participacijskim demokracijama svijeta poput Nizozemske i SAD-a, a koje sadrže slobode medija, javnu raspravu, javno nadmetanje, aktivnu participaciju građana, a time i građansku regulaciju zakonodavstva i ustavnosti.

Globalizacija je tek jedan evolutivni korak koji čovječanstvo u ovom trenu prolazi, i kao što vidimo neke barijere postepeno pucaju. Recimo, sada svi mogu vidjeti kako u Maroku novinare zatvaraju zbog viceva na račun religije, diktatore centralne Azije, međutim to otvaranje perspektiva i pucanje barijera je dosta jednosmjerno; dok zapada civilizacija uviđa nedostatke islamskih i afričkih društava, ova ista ne mogu uvidjeti vlastite nedostatke spram zapadnih društava, a isto tako zapad ne može vidjeti vlastite nedostatke spram ideala kojima teži. Elementarne razine ljudskih prava, sloboda i komunikacijske tehnike (uključujući fizički i interpersonalni aspekt) u pripadajućem društvu su na razini nedostatnoj za autorefleksiju, no dovoljne za uviđanje u slobode i prava 'nižih' stupnjeva. Naravno, sve je ovo vrijedi za 'laičku perspektivu' pripadajućeg društva, kategorija koja bi se na zapadnu nazvala 'srednjom klasom' odnosno iz politološke perspektive, prosjekom 'političkog obrazovanja' (znanja o vlastitom državnom poretku, sistemu odlučivanja te ostalim mogućim perspektivama).