pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Unaprijed se ograđujući od povezivanja komentara s ijednim od posljednja tri slučaja jer svaki je sigurno priča za sebe, nekoliko općenitih natuknica.

Što se ročnika tiče, ogromna većina njih u vojsku odlazi odmah nakon prelaska praga punoljetnosti. Psihofizičko stanje tih mladića je u priličnom raskoraku s onim što ih čeka.

Sustavno izbjegavanje da u javnost dopru relevantne informacije o stanju u vojsci dovelo je do toga da se na služenje vojnog roka gleda s podozrenjem jer mladići odlaze u nepoznato i potpuno su nepripremljeni na ono što ih čeka.

Časnički i dočasnički kadar iznikao u ratu ili stvoren od tih istih ročnika "dorađenih" kakvim brzopoteznim tečajem bez osnovnih je znanja o sustavnom radu s ljudima. Oni znaju prenijeti pojedine radnje i borbene postupke a za odgojnu komponentu i išta u vezi toga nemaju znanja ni vremena. Ovo zato jer na tečajevima ne uče psihologiju i još važniju andragogiju pa se ni sami ne znaju nositi s problemima svojih vojnika za koje i uspiju saznati. Mladić, gotovo dijete, pritisnut problemima koje je donio ili do kojih je u njegovom ranijem životnom okruženju (djevojka, roditelji i sl.) došlo nakon što je postao vojnik, nema od koga i nema kada potražiti pomoć a ako je i zatraži, rijetko tko mu je može dati.

Profesionalni vojnici, dočasnici i časnici se susreću s drugom vrstom problema, mahom egzistencijalnim. Plaće im kao i drugima kojima je ista jedini izvor prihoda ne omogućavaju kupovinu stana ili gradnju kuće a tu su i ostali životni troškovi.

S druge su strane, najčešće zbog čestih preustroja OS koji zahtjevaju promjenu mjesta prebivališta, izloženi "nomadskom" načinu života na što nisu navikli. Ovo pada i teže jer su npr. nekadašnji gardijski ugovori (Šuškovi ugovori) predviđali veliku plaću (trostruku prosječnu) i stambeno zbrinjavanje.

Također, dobar dio dočasnika i časnika je znanje o radu s ljudima stjecao iz američkih filmova (ono kad se narednici deru na vojnike) a da istovremeno nisu upoznati s razlikama između našeg i njihovog vojnog sustava. Sve to i jednima i drugima stvara nemale teškoće kojima dio njih nije dorastao i teško se s njima nose.

Sve navedeno može imati manjeg ili većeg utjecaja na nečiju odluku da izlaz potraži tamo gdje ne treba. Naravno, tu je još rad vikendom, prekovremeni rad i razno drugo specifično za taj posao što bi trebalo uzeti u obzir.

Naravno, za ozbiljniju analizu treba više vremena i prostora nego za brzopotezni komentar.

Mislim da zaista postoji problem, kojeg treba sagledati realnije. Nekidan sam na Lionqeen blogu našao pitanje: Tko ubija ročnike?? Iako je to ona stavila u kontkst mogućih podvala u radi izbora (jer netko želi ili hoće naškoditi HDZ-u) to je apsurdno, uzmimo to tek kao znak da i ona uočava kako problem zaista postoji i da je neugodan svima osim HV kao organizaciji i Ministarstvu obrane koji takve slučajeve pometaju ispod tepiha, barem dok ne prođu izbori. Politizacija ovakvih događaja je jezovita sama po sebi. .

Suicid je uvijek dubljih korjena a najviše društveni (iz užeg i šireg okvira). Poznati francuski sociolog Émile Durkheim ( April 15, 1858 – November 15, 1917) je napravio i danas jednu od najboljih analiza suicida, u kojem opisuje 4 glavna tipa, ali je najinteresantniji onaj o društvenim krizama kao uzročnicima ili faktorima koji utječu na suicidalno ponašanje. On to zove anomija, tj. stanje u kojem se sruše postojeći regulatori društvenog reda i poretka, a ne uspostavljaju se kvalitetni i svima prihvatljivi novi, koji bi značili garanciju stabilnosti društvenih odnosa.

Evo kako se opisuju njegovi stavovi na jednom mjestu:

...anomic suicide can be described briefly as follows:
* Acute economic anomie: sporadic decreases in the ability of traditional institutions (such as religion, guilds, pre-industrial social systems, etc.) to regulate and fulfill social needs.
* Chronic economic anomie: long term dimunition of social regulation. Durkheim identified this type with the ongoing industrial revolution, which eroded traditional social regulators and often failed to replace them. Industrial goals of wealth and property were insufficient in providing happiness, as was demonstrated by higher suicide rates among the wealthy than among the poor.

Dakle HV kao jedna prisilna i manje-više zakonom zaštićena tajnovita organizacija, koja preuzima žive ljude u svoj sustav mora za njih i odgovarati, voditi dobru brigu o njima i njihovim problemima i poteškoćama, i nikako ih ne može niti smije svesti na individualni čin.

Jer i kad pročitate i ostale tipove suicida uijek ćete iza svega naći odgovornost društva za suicide, ili da ih direktno potiče, ili da ih indirektno dodatno motivira, ili pak radi nedovoljne brige da ih prevenira.

Opet se, kao i sve drugo u ovom društvu koje slabo funkcionira, pojavljuje pomanjkanje odgovornosti kao centralni problem nove Hrvatske države. A takva spoznaja je jezovita, kao i sami čin suicida.