Tagovi

Dijalektika

Petar Bosnić Petrus

DIJALEKTIKA

Prije nego otpočnem ovo kratko izlaganje, moram napomenuti da se pod dijalektikom često podrazumijeva puno toga što ona nije. Ima pisaca koji pod dijalektikom podrazumijevaju suprotstavljanje mišljenja, vještinu razgovora, „rastavljanje“ nekih mnijenja na njegove unutarnje suprotnosti, ili poimanje kod kojeg je svijet „jedinstvo suprotnosti“. Mnoge takve stvari nemaju veze sa dijalektikom, a ovo zadnje je naprosto dualistička ili pak pluralistička misaono-ontološka manira ili svjetonazor, a ne dijalektika.

Najstrože i najkonciznije govoreći,

dijalektika je zakonomjernost samorazvoja bića - zakonomjernost autopoietičnog procesa.

Taj je samorazvoj zakonomjerno kretanje koje je uzrokovano nekom svrhom ili ciljem, nekim svršnim, finalnim uzrokom.

Cilj samorazvoja je: postići ili ostvariti moć ili sposobnost za beskonačni opstanak.

Ovo mišljenje ima i povijesno-filozofsko uporište u jednoj sličnoj Aristotelovoj tvrdnji, ali također i u njegovoj tvrdnji: „da je svakomu biću njegovo postojanje drago“. Ako je doista tako, a nema razloga da se misli da nije, onda je istina i to da svako biće teži da razvije samo sebe do onog stupnja koji će mu omogućiti beskonačno postojanje ili besmrtnost.

Pod bićem podrazumijevamo Nešto određeno, Nešto što, za razliku od obične stvari, ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja.

Ključne etape u procesu samorazvoja bića su: teza, antiteza, sinteza i epiteza, o kojoj će kasnije biti više riječi. Sposobnost za beskonačni opstanak nastaje u sintezi, a u epitezi se ta sposobnost, upravo opstankom i otpornošću na ukidanje, samoukidanje ili uništenje bića, očituje, dokazuje ili potvrđuje kao istinska sinteza, istinski rezultat razvoja.

Djelovanje sposobnosti za beskonačni opstanak manifestira se kao specifična samoreprodukcija bića. Ima više načina ili tipova samoreprodukcije. Ključni je onaj kroz kojeg nastaje vrsta. Upravo je vrsta, species onaj stupanj razvoja i oblik postojanja bića u kojem ono može ostvariti i ostvaruje svoj beskonačni opstanak. A budući da je, za razliku od prolaznog i kratkovječnog postojanja individue, postojanje vrste beskonačno ili besmrtno i da je ona neusporedivo, bitno svestranija i bogatija karakteristikama čak i od najrazvijenije i najsvestranije moguće individue, može se smatrati ključnim oblikom postojanja bića.

No, aktualno, ne-zrelo, ego-centrično i prilično ne-misaono, „senzualističko ili empiriocentrično mišljenje“ pojedinačno biće, individuu, odnosno prostu pojavu smatra ključnim oblikom postojanja bića.

Biće koje se ne može reproducirati i ne može stvoriti svoju vrstu nije sposobno za beskonačni opstanak niti za opstanak uopće. Takvo biće zapravo i nije pravo biće, nego neki defekt, zastranjenje, nedovršenost ili slučaj. Gore spomenuta epiteza je etapa samoreprodukcije bića. Može se shvatiti kao samoreprodukcija individue kroz koju nastaje vrsta ali, istovremeno, i kao samoreprodukcija vrste kroz koju nastaje i nova individua, novi pripadnik vrste. Upravo zbog toga je uspostavljanje ili postavljanje bića - thesis, teza - ustvari samouspostavljanje, autothesis ili autoteza.

Klasična, novovjeka ili „Hegelova“ dijalektika nije poznavala moment epiteze, nego samo tezu, antitezu i sintezu. Stoga nije omogućavala da se shvati samouspostavljanje bića o čemu je, baš zbog toga, tako često govorila, a nije mogla objasniti niti kako nastaju i zašto postoje vrste, a sam razvoj shvaćala je kao nekakvu „permanentnu revoluciju“, vrtoglavo brzi razvitak koji nigdje ne zastaje, nego odmah ukida svaki postignuti stupanj razvoja, uključujući i sintezu, jer sinteza svakog ciklusa razvoja, po ovoj, triadičkoj dijalektici nije ništa drugo do teza novog, višeg ciklusa. Tako shvaćeni samorazvoj najvećim je dijelom kao ona heraklitovska „vječna mijena“ u kojoj nema svrhe ili cilja, samo što, za razliku od Heraklitove, nema dva, nego tri momenta. Ipak, treba reći i to da se ova se dijalektika također i razlikuje od Heraklitove, i to prvenstveno po tome što Hegel tvrdi da taj razvoj na kraju dovodi do ozbiljenja Apsolutne ideje, koja je zbiljska svrha, potpun, savršen i najviši oblik postojanja – sveopće „postojanje po sebi i za sebe“.

Prije nego krenemo dalje, jedna mala opaska. „Hegelovu“ dijalektiku nije „izmislio“ sam Hegel. Ona je prvi put postavljena u Novom Zavjetu, a u Hegelovom radu zadobila je racionalnu, pojmovnu formu i vrhunac svog razvoja, ali ujedno i kraj, jer su već njegovi neposredni sljedbenici: Marx i komunisti pokazali da ona ne može biti funkcionalan misaono-spoznajni instrument za uvid u zakonomjernost povijesnog razvoja (a niti razvoja bića uopće), pa stoga niti duhovni ili znanstveni instrument s kojim bi se on mogao projektirati ili voditi, tj. s kojim bi se moglo upravljati njime. Eto, samo toliko pa se vraćamo problemima opstanka.

Ovdje treba istaknuti da beskonačni opstanak, koji je cilj razvoja, nije, danost nego zadanost i ostvaruje se samo onda ako je vrsta sposobna i voljna iznalaziti sve bolje i efikasnije načine samoodržavanja. Način ili metoda samoodržavanja bića (vrste) postaje teza novog, višeg ciklusa razvoja, ali tek onda kad i sama postane bićevita i time nadiđe vrijednost onoga što bi trebala održavati.

Za razliku od negativnog, revolutivnog razvoja koji se zbiva kroz tezu, antitezu i sintezu, epitetički razvoj nije negativan, nego afirmativan i... evolutivan.

Ukratko, Antiteza nastaje samonegacijom teze, a sinteza samonegacijom antiteze. Epiteza, međutim, nastaje samoafirmacijom sinteze.

Već smo rekli da je Heraklitova diadička dijalektika izraz za „vječnu mijenu“ kod koje se sve mijenja u svoju suprotnost. Ovo kretanje, kako smo već rekli, nema nikakvu svrhu niti sintezu, nego samo tezu i antitezu. Aristotelova, također diadička dijalektika koja kretanje prikazuje kao proces samorazvoja ili samousavršavanja bića - transformaciju hyle u morfe - materije u formu ili mogućnosti u zbilju - za razliku od Heraklitove, a slično kao i Hegelova ima svrhu i sintezu u formiranju čistog savršenstva, „forme forme“, ali tek na kraju nekakvog beskonačno dugog razvoja. Najviša i najčišća, savršena forma, savršeni oblik i cilj postojanja, kod Aristotela je mišljenje. No, ona ne bi bila najviša niti savršena forma da nema samu sebe za svoj predmet. „Čista forma“, dakle, ili „forma forme“ je mišljenje mišljenja. Ono je, po Aristotelu, svrha i najviši oblik svekolikog kretanja i postojanja.

Savršenstvo te apsolutne forme, je ujedno i pokretač svekolikog kretanja. Sva bića, naime, po Aristotelu pokreće težnja da postignu njeno savršenstvo.

Dalje.

Dijalektika, odnosno zakonomjernost samorazvoja bića može biti nesvjesna i svjesna. Nesvjesni samorazvoj je naprosto „samorazvoj po sebi“, a svjesni „po sebi i za sebe“. Ovaj drugi pojavljuje se u filozofskom mišljenju i nije ništa drugo do misaono-spoznajni organon kojim samorazvoj ili, općenito razvoj reflektira, promatra i shvaća ili spoznaje samog sebe. „Dijalektika po sebi i za sebe“ je cjelovito, potpuno postojanje. Ono određeno (determinatum) (a ovdje mislimo na biće), postoji isključivo na način razvitka odnosno samorazvitka.

Kakvu važnost ima dijalektika?

Ako se pretpostavi da su sposobnost za beskonačni opstanak te postojanje ili bivanje nekakvo dobro, i što, kao takvo, i treba da bude, onda je tzv. svjesna dijalektika - dijalektika kao misaono-spoznajni aparat - znanje o tome kako nastaje to dobro – nekakva opća eumetodologija, etika, ili nekakva agathologija, eupragmatologija, ili eupoietologija - znanost o nastajanju ili stvaranju općeg dobra, dobra uopće.

Važno je da pojam dijalektičke zakonomjernosti, tj. zakonomjernosti razvoja bića odgovara stvarnosti, jer neodgovarajući pojam - kako se već pokazalo - i političko ili društveno djelovanje utemeljeno na njemu, može dovesti do loših posljedica, Kao što je npr. slijepo, nekritičko vjerovanje u adekvatnost, tj. potpunost, savršenost ili misaonu i instrumentalnu funkcionalnost „Hegelove“, triadičke dijalektike dovelo do pokušaja ukidanja kapitala i građanskog društva i uspostavljanja komunizma ili socijalizma.

No, kako izgleda, stvari su stajale, a i danas stoje malko drugačije, nego što se to činilo Hegelu i Marxu.

Zakonomjenost povijesnog razvoja i činjenica da su se kapital i građansko društvo oduprli ukidanju i da su „ukinuli“ one koji su ga pokušali ukinuti, ali i druge brojne i važne činjenice, koje sada ne možemo iznositi, upućuju na to da je stvaranje građanskog društva bila sinteza razvoja ljudskog društva. Stoga, nasuprot zahtjevu „Hegelove“, triadičke dijalektike, te naivnom Marxovom i marksističkom revolucionarnom entuzijazmu, tetradička dijalektika zahtjeva da se ta sinteza (građansko društvo) ne ukida, nego da mu se dopusti da ozbilji svoju epitezu, tj. da se reproducira, održava u postojanju iznalazeći sve bolje, tj. ekonomičnije, efikasnije i humanije načine, tj. metode i instrumente samoodržavanja, odnosno, da sposobnošću evoluiranja dokaže sebe kao istinsku sintezu, istinski, pravi rezultat cjelokupnog prethodnog, revolutivnog razvoja.

Gornji tekst pokazuje da poznavanje dijalektike ima presudnu važnost za povijesni proces. Hegelovo i Marxovo nepotpuno poznavanje, odnosno nepoznavanje dijalektike, te djelovanje na osnovu tog nepoznavanja dovelo je do najveće povijesno-političke katastrofe ili zastranjenja otkad čovjek postoji na Zemlji. Sreća, da je ta katastrofa, zbog plemenitosti komunista, imala i dobrih posljedica. Šteta što, kako izgleda, iz te katastrofe ili greške, niko ništa nije naučio.

Vraćamo se unutrašnjim problemima dijalektike

Nemoguće bi bilo da čitatelj koji već nešto zna o dijalektici nije primjetio da, pored već poznatih momenata: teze, antiteze i sinteze (nazive je dao Hegel), već od početka članka, svako malo govorim još i o nekakvoj epitezi. Taj novi moment dijalektike i njegov naziv, u dijalektiku, uveo sam ja sam, knjigom Nacrt za kritiku dijalektike, Zagreb, 1985. i to iz gore već predočenih razloga, tj. radi toga da bi naše poimanje razvoja što potpunije odgovaralo zbiljskom razvoju.

Razvojni put same dijalektike, kao pojmovne samorefleksije bića po sebi, tj. kao misaono-spoznajnog aparata ide od apstraktne “monadičke“, dijalektike koja je zapravo logika, preko Heraklitove i Aristotelove, diadičke, do Novozavjetne, odnosno, Hegelove“ triadičke. Budući da se Hegelova dijalektika, kako je gore već rečeno, pokazala nefunkcionalnom i neodrživom, ja sam dodavanjem epiteze pokušao zaokružiti i tako dovršiti njen razvoj. Tetradička dijalektika trebala bi, dakle, biti sinteza, ostvareni cilj razvoja ovog misaono-spoznajnog aparata. Hegelova triadička dijalektika bila je prosta pojmovna, racionalna antiteza Novozavjetnoj, ne-pojmovnoj triadičkoj dijalektici.

No, tetradička dijalektika istovremeno je i sinteza u razvoju bića. Ona je sebesvijest vrste, odnosno roda – najvišeg oblika postojanja prirodnog bića. Rodovi su vrste vrsta. A najviši rodovi – megista genes – kategorije, samo su „vrste“ koje su neposredni produkt ili posljedica samootuđenja, samonegacije ili samozaborava bitka. To su zapravo najniži rodovi, ako su uopće rodovi, a ne elementi, kao npr. vatra, voda, zemlja, zrak. Najbliže istini čini se pak Kantova tvrdnja da su ti elementi ili kategorije nešto što je transcendentalne naravi. Ali, te ontološke probleme prepustimo ontologiji.

Idemo dalje.

Budući da je ovom, istinskom sintezom biće (kao vrsta) ozbiljilo svoj pojam, tj. da je u pojmu same sebe postiglo onaj stupanj razvoja u kojem najpotpunije i najadekvatnije postoji, „po sebi i za sebe“, i da je upravo time, te određenim karakterom, funkcionalnom čvrstoćom, trajnošću i nepromjenjivošću ostvarilo moć beskonačnog postojanja, instrument njegovog samopromatranja, samorazumjevanja i samoodržavanja više ne može biti dijalektika, nego logika, i to prvenstveno novovjeka induktivna logika, koja svojim osnovnim principom – inductio per enumerationem semplicem – otkriva biće kao vrstu, a i to da se kani baviti bićem isključivo kao vrstom.

Logika je, naime misaono-spoznajni instrument koji se bazira na neosvještenoj ili nepotpuno osvještenoj pretpostavci da je biće Nešto određeno i nepromjenjivo - A je oduvijek i zauvijek A. No, logika nije samo instrument samopromatranja bića kao vrste, nego ujedno i njen pozitivni misaono-znanstveni instrument za iznalaženje sve boljih načina samoodržavanja. Ključni, od tih boljih načina jest stvaranje umjetnog bića koje vrsti treba poslužiti kao sredstvo za samooslobađanje i beskonačni opstanak u slobodi. Induktivna logika ne bavi se samom bićevitošću umjetnog bića, nego vrstama elemenata ili momenata koji ga čine, tj. od kojih se sastoji.

Prigovor koji je potrebno uputiti pređašnjim dijalektičarima – misliocima razvoja - jest to da su previdjeli da je i sama dijalektika imala razvoj i da, kako sam već pokazao, nije oduvijek bila tročlana, te da kao tročlana nije bila potpuna.

Ljudi koji su nedovoljno razumijevali opću narav stvari, ovdje su često postavljali slijedeće pitanje:

Ako postoji i četveročlana dijalektika, zašto onda ne bi mogla postojati i peteročlana, šesteročlana itd?

Ovo pitanje zapravo i nema unutrašnjeg smisla, pa je zato na njega nemoguće odgovoriti. Možda bi bilo najbolje tim ljudima odgovoriti protupitanjem: zašto je nastala tročlana dijalektika ako je prethodno već postojala dvočlana ?

No da bi smo ipak donekle udovoljili ovakvim i sličnim zahtjevima, navodimo da se cjelokupni razvitak i postojanje mogu shvatiti pomoću misaono-spoznajnog aparata kojeg smo upravo predstavili, tetradičke dijalektike, a evo zbog čega.

Kad vrsta evoluira dotle da postane ontogenična – sposobna svoriti nešto bićevito - ključni način njenog samoodržanja prestaje biti spolna samoreprodukcija, a postaje kreativna aktivnost i rad. Produkt ontogeničnosti je umjetno biće. Ono počinje svoj život kao bićevito sredstvo održavanja slobodnog života vrste koja ga je stvorila.

Isto kao i prirodno biće, umjetno biće, projektirano je tako da teži ka beskonačnom, vječnom opstanku, ali da ga ne nastoji ostvariti putem stvaranja svoje vrste, ili rodova, nego samousavršavanjem sebe kao jedinke, individue. Njegovo samousavršavanje zapravo je njegovo širenje koje u sebe uvlači sve više drugih vrsta bića. U njemu, pomoću njega ili posredstvom njega, ove vrste spoznaju sebe i na kraju otkrivaju da su ono Jedno – Postojanje koje upravo u znanju sebe samog potpuno ozbiljuje samo sebe kao Dobro, odnosno kao Nešto nasuprot ne-bivajućem nebitku. – ničemu.

Razvoj umjetnog bića nije put individuacije, nego put generalizacije, sažimanja - put koji vodi ka izvoru ili iskonu bića i bićevitosti. Razvijajući se, dakle, ono postaje sve mudrije, ali ne i sve starije, nego sve mlađe, dok na kraju potpuno ne utone u u svoj Izvor - Mudrost i Svemoć iz koje je proizišlo biće.

Eto to je razlog zbog kojeg nije potrebna nekakva peteročlana, šesteročlana ili neka druga takva, slična dijalektika?

Ima još jedan važan razlog.

Dijalektika je pored ostalog i misaono-spoznajni instrument razumijevanja razvoja, i ako bi on imao bezbroj elemenata ne bi služio ničemu. Budući da je dijalektika i instrument, da bi bila upotrebljiva, ona mora biti, svrsishodno sažeta i ekonomična refleksija onoga na što se odnosi.

I na kraju, sve što se radi, radi se za vrstu.Vrijedno je i važno samo ono oruđe kojim se može služiti ili koristiti cijela vrsta, a ne samo mali broj genija ili idiota. To važi i za dijalektiku. I s njom, isto kao i sa logikom mora biti moguće upoznati se tokom uobičajenog školovanja. Eto toliko o tetradičnosti dijalektike.

Ostaje još da se pozabavimo s jednim skliskim i pretencioznim ali neodoljivim pitanjem: zašto je došlo do stvaranja, ovog nesavršenog svijeta, individua, dijalektike, vrsta, i do takvog načina bivanja koje je potpuni samozaborav bitka, i zašto uopće postoji svijet.

Čini se da bi odgovor mogao biti i u slijedećem.

Bitak, koji je apsolutno savršenstvo, ono što jest, treba da bude vječan. Vječan pak može biti jedino ako je svemoćan. A svemoćan pak može biti jedino ako može opstati i postojati čak i kao zbiljski i apsolutni apsurd – ako može postojati na način na koji se ne može ili nije moguće postojati, te ako ga takav način ne-postojanja ne uništi, ne strovali u ništavilo.

Svemoć nije istinska ako postoji samo potentialiter. Bitak, dakle, ne može biti svemoćan samo potentialiter, nego i actualiter.

Stoga, da bi istinski ozbiljio, aktualizirao neophodnu, nužnu svemoć, on se otuđuje od savršenog sebe u „vječnu mijenu“. To je način postojanja na koji se ne može postojati. Temeljni način pojavljivanja ove „vječne mijene“ jest vrijeme (koje se najprije ukida u memoriji). Priroda i svijet uopće su ono nepostojeće, mnoštvo, privid, laž, pojava, zlo, nešto što je uvijek „drugo sebe samog“ - kako bi rekao Hegel – „nešto što se izdaje za ono što nije, i nije ono za što se izdaje“ – kako kaže jedna izreka.

Svijet je Leta bitka.

No bitak, ako je uistinu svemoćan, kako smo rekli, onda treba da, odnosno mora moći (posredstvom umjetnog bića) prevladati ili nadvladati to svoje nepostojeće postojanje, i „isplivati“ na suprotnu obalu svoje Lete.

Mijena, dijalektičko kretanje svijeta i njegov razvoj proizlaze iz njegovog napora da se ozbilji kao istinsko postojanje: ono Jedno, Vječno, Savršeno, Svemoćno, Dobro. Uvjet za takvo samoozbiljenje jest to da se bitak sjeti i spozna samog sebe. Početak Njegovog sjećanja na sebe i samospoznavanja je početak kraja vremena, zapravo kraja vremenske određenosti - prošlosti i budućnoti. Ali nije samo to. Njegova samospoznaja je kraj svake vanjske određenosti, tj. kraj bićevitosti uopće, kraj onoga što je, kako neki kažu, proizišlo iz „Istočnog grijeha“ i postalo „Dolinom suza“.

Težnja, specifičan eros ka ozbiljenju Toga je volja. Ona treba da bude jedino i isključivo svrhom uzrokovano kretanje koje vodi ka Njemu. Ta volja ili pravolja jest manifestacija moći tj. točnije nadmoći - nadmoći bitka nad prividom vlastitog postojanja.

Iz toga opet proizlazi da je etika nauka o ciljevima i metodama djelovanja ove istinske, esencijalne nadmoći.

Onaj Delfski imperativ GNOTHI SEAUTON – spoznaj samoga sebe – je, prvenstveno esencijalno-moralne naravi, i ne važi samo za ljudske individue i ljudsku vrstu. Kozmičko, ontolpoško ozbiljenje tog imperativa, samospoznaja bitka je ona konačna „pobjeda Dobra“ - uvjet opstanka i bivanja onoga što Jest. Ova pobjeda treba da se zbude, ali ona nije zagarantirana i moguće je da istinu govore oni ljudi i učenja koja tvrde da čak samo jedan „mali“ zločin neke individue može prevagnuti nad Dobrom i dovesti u pitanje ili onemogućiti sveopći istinski opstanak.

No, ovdje se moramo zaustaviti.

Jer, kako kaže sam naslov članka, „Dijalektika“, ovdje je riječ upravo o njoj, njenom definiranju. O tome kako, po mom mišljenju, razvoj teče dalje i kamo vodi, te koji su sve njegovi aspekti, ovdje ne može biti šireg govora, jer bi onda „Dijalektika“ prerasla u „Ontologiju“ ili filozofiju povijesti, a to nije bio cilj. Uostalom, o tome je, gore već bila pala poneka riječ, a o tim stvarima bilo je dosta govora i u nekim drugim mojim raspravama. Ovo što je bilo rečeno pri kraju članka bilo je nužno iskazati radi što potpunijeg razumijevanja same dilalektike. Tu je zapravo izrečen njen ratio essendi i fiendi, a on, ukratko, glasi: dijalektika je (uključujući tu i logiku, i svrsishodnu djelatnost), put ka onome što uistinu jest, odnosno put ka istinskom bivanju.

Eto, još samo nekoliko riječi koje će ukazati i na praktičku, svakodnevnu važnost dijalektike.

Već smo Gore, a i na drugim mjestima rekli da se ljudska vrsta razlikuje od ostalih po tome što je ontogenična, sposobna stvoriti nešto bićevito – umjetno biće. Povijest je ontogenički proces – proces stvaranja umjetnog bića. Ovo je biće, s jedne strane, instrument ozbiljavanja ulitmativnih ciljeva, te samooslobođenja i „spasa“ ljudske vrste, a s druge, praoblik, klica onog što će se u nekoj dalekoj budućnosti razviti u ono Jedno, Vječno, Savršeno....

No, vraćamo se u ovu našu banalnu sadašnjost i ovaj jadni realni svijet.

Tu ćemo kazati riječ, dvije u svrhu demistifikacije umjetnog bića.

Ono nam je poznato pod zloglasnim nazivom KAPITAL.

Nužni, unutrašnji stupnjevi njegovog razvoja su: teza - novac, antiteza – tehnika, sinteza – znanost, epiteza - tehnologija. Znanost je ključni, najvredniji moment kapitala. Sve materijalne i duhovne stvari kojima je čovjek napučio svijet: gospodarstvo, tehnika umjetnosti, nauke, društva, države... također su samo raznorodni momenti postojanja kapitala. Materijalna civilizacija i kultura su tijelo i duša kapitala.

U prethodnim radovima, na puno mjesta sam govorio, da je, stvorivši kapital, nešto bićevito, umjetno biće, čovjek postao sličan Bogu, jer Bog je, po vjerovanju religioznih ljudi, tvorac bićevitosti i ovog bićevitog svijeta, I ovdje bih, radi samorazumijevanja ljudske vrste, htio posebno istaknuti taj, ontogenički aspekt ljudskog stvaralaštva.

Strogo, najstrože uzevši Kapital je ono jedino što je ljudska vrsta, stvorila na ovom planetu i jedino dobro kojeg je ona, i ne bivajući svjesnom svrhe svoje žrtve, uporno i u muci stvarala otkad postoji, i koja, to svoje stvaranje tokom nekoliko zadnjih stoljeća uspješno privodi kraju.

Tetradička dijalektika pokazuje kakve je naravi to dobro koje naivnom, nemisaonaom promatranju izgleda kao nekakvo radikalno samootuđenje čovjeka ili nepregledna zbirka najraznorodnijih stvari, od kojih je većina sasvim nepotrebna.

Imajući to u vidu, ali i činjenicu da se velika većina suvremenih ljudi, uključujući tu i mislioce (i to naročito njih), poput neandertalaca, prema kapitalu odnose kao prema nekom radikalnom zlu, imajući, dakle, to u vidu, retorički se pitamo: ne bi li ljudska vrsta trebala konačno promijeniti svoj odnos prema kapitalu, ili npr. prema državi, koja je jedan od njegovih najvažnijih, ili čak najvažniji vanjski moment? Da li bi i državu, isto kao i kapital, trebalo shvaćati kao nekakvo zlo i pokušavati ju tjerati putem “odumiranja“ i slabljenja do konačne „eutanazije“ i stvarnog nestanka, ili bi zapravo tek trebalo pristupiti stvaranju istinske ljudske države, države ljudske vrste u okviru koje bi, na osnovu tzv, prirodnog, tj. točnije generičkog prava (ius generis) i jednog, jedinstvenog, pravednog zakonskog sistema živjele sve rase i narodi i djelovala cijela ljudska vrsta pod geslom:

Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon, jedno mjerilo za sve!

Jedan od praktičkih zadataka tetradičke dijalektike, a i filozofije uopće je i to da čovjeku pokaže da je ljudska vrsta ključni oblik njegovog postojanja i da toj vrsti pokaže ka čemu je težila i što je radila i stvarala cijelo vrijeme svog postojanja i što je konačno stvorila. Pri tom će, između ostalog, izići na vidjelo i to da je produkt njenog stvaranja, kapital, nešto sasvim drugačije i suprotno onome što se do sada mislilo o njemu, a o čemu smo gore već rekli nekoliko riječi.

Eto, mislim da je upravo to, gore izloženo razumijevanje svijeta, ono što može promijenti njegovu i našu sudbinu.

Današnji su ljudi skloni nekakvom nemisaonom aktivizmu u uvjerenju da će upravo tako izmijeniti i poboljšati svijet. To ne proizlazi samo iz nekakve misaone lijenosti, nesklonosti mišljenju, nego također i u vrlo u velikoj mjeri iz velikog utjecaja one Marxove „Jedanaeste teze o Feuerbachu“.

„Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.“

Ovdje je dovoljno primjetiti samo to da je Kopernikova je interpretacija svijeta izmijenila ovaj svijet i usavršila civilizaciju, društvo a možda i samog čovjeka neusporedivo više nego sve revolucije prije i poslije Marxa.

Komentari

Plusevi

Vidim da je ovaj dnevnik, s obzirom na svoj sadržaj postigao nevjerojatno veliku čitanost - 129 čitanja. To je da čovjek ne povjeruje svojim očima. No čudi me da nigdje ne vidim nikakve pluseve, a očekivao sa ih cijelu kišu.

Ima li koga da mi objasni taj paradoks?

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Čuli ste da je rečeno: Voli svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja… od Zoran Oštrić komentara 5
  2. Saborsko istražno povjerenstvo, kako ga osnovati i onemogućiti mu rad od Feniks komentara 0
  3. preživljavanje u civilizacijskom sistemu od aluzija komentara 0
  4. reKapitulacija državnih političkih činjenica od aluzija komentara 0
  5. BUDUĆE DRUŠTVO I GLOBALNA DRŽAVA od petarbosni4 komentara 0
  6. državni politički rashod od aluzija komentara 0
  7. pobačaj i lopovi tuđe pameti od aluzija komentara 0
  8. čovjek kako živi svoj opstanak od aluzija komentara 0
  9. znanje pojedinca od aluzija komentara 0
  10. Dan neovisnosti od smogismogi komentara 1
  11. Pred izbore u Austriji: “mali Kenedy” postaje kancelar? od Zoran Oštrić komentara 0
  12. NEW SOCIETY AND GLOBAL STATE od petarbosni4 komentara 0
  13. ministri sumnjive vrijednosti od aluzija komentara 0
  14. Istru i Rijeku je oslobodila i matici zemlji priključila KC od Feniks komentara 82
  15. Pred referendum o otcjepljenju Katalonije od Zoran Oštrić komentara 28
  16. Fašistička obilježja od Skviki komentara 0
  17. živjeti od otpada i smeća od aluzija komentara 0
  18. Pred parlamentarne izbore u Njemačkoj (1): ankete i socijalna psihologija od Zoran Oštrić komentara 0
  19. Javno trganje originalnog znaka,mrtvom HOS-ovom ratniku,nije odavanje počasti nego izdajnička zlouporaba i zločiniziranje Hrvata od ppetra komentara 0
  20. demoKracija ministara od aluzija komentara 0
  21. I bez SAD, svijet nastavlja akcije zaštite klime od Zoran Oštrić komentara 0
  22. Predsjednik vlade RH, A. Plenković, odrađuje protiv SAD-a i predsjednika D.Trumpa, protiv KGK i protiv RH od ppetra komentara 2
  23. historijska top lista uspješnih opsjena/ra od indian komentara 98
  24. čovjek proizvodi uzrok i posljedice od aluzija komentara 0
  25. čovjek ima alat... alat ima čovjeka od aluzija komentara 0

Tko je online

  • bube
  • indian

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 2
  • Gostiju: 26

Novi korisnici

  • mikepear
  • psyPEbl
  • mmarijan
  • Crvena
  • gived