Tagovi

Dijalektika

Neću se nimalo naljutiti niti protiviti tvrdnji da je ovaj tekst, na ovom blogu vrlo ozbiljna šala, ali, molim vas, nemojte mi reći da on nema nikakve veze sa politikom.

No, da se posvetimo dijalektici.

Petar Bosnić Petrus

DIJALEKTIKA

Prije nego otpočnem ovo kratko izlaganje, moram napomenuti da se pod dijalektikom često podrazumijeva puno toga što ona nije. Ima pisaca koji pod dijalektikom podrazumijevaju suprotstavljanje mišljenja, vještinu razgovora „rastavljanje“ nekih mnijenja na njegove unutarnje suprotnosti, ili poimanje kod kojeg je svijet „jedinstvo suprotnosti“. Mnoge takve stvari nemaju veze sa dijalektikom, a ovo zadnje je naprosto dualistička ili pak pluralistička misaono-ontološka manira ili svjetonazor, a ne dijalektika.

Najstrože i najkonciznije govoreći,

dijalektika je zakonomjernost samorazvoja bića - zakonomjernost autopoietičnog procesa.

Taj je samorazvoj zakonomjerno kretanje koje je uzrokovano nekom svrhom ili ciljem, nekim svršnim, finalnim uzrokom.

Cilj samorazvoja je: postići ili ostvariti moć ili sposobnost za beskonačni opstanak.

Ovo mišljenje ima i povijesno-filozofsko uporište u Aristotelovoj tvrdnji: „da je svakomu biću njegovo postojanje drago“. Ako je doista tako, a nema razloga da se misli da nije, onda je istina i to da svako biće teži da razvije samo sebe do onog stupnja koji će mu omogućiti beskonačno postojanje ili besmrtnost.

Pod bićem podrazumijevamo Nešto određeno, Nešto što, za razliku od obične stvari, ima moć samopostavljanja, samorazvoja i samoodržanja.

Ključne etape u procesu samorazvoja bića su: teza, antiteza, sinteza i epiteza, o kojoj će kasnije biti više riječi. Sposobnost za beskonačni opstanak nastaje u sintezi, a u epitezi se ta sposobnost, upravo opstankom i otpornošću na ukidanje, samoukidanje ili uništenje bića, očituje, dokazuje ili potvrđuje kao istinska sinteza, istinski rezultat razvoja.

Djelovanje sposobnosti za beskonačni opstanak manifestira se kao specifična samoreprodukcija bića. Ima više vrsta ili tipova samoreprodukcije. Ključni je onaj kroz kojeg nastaje vrsta. Upravo je vrsta, species onaj stupanj razvoja i oblik postojanja bića u kojem ono može ostvariti i ostvaruje svoj beskonačni opstanak. A budući da je, za razliku od prolaznog i kratkovječnog postojanja individue, postojanje vrste beskonačno ili besmrtno i da je ona neusporedivo, bitno svestranija i bogatija karakteristikama čak i od najsvestranije moguće individue, može se smatrati ključnim oblikom postojanja bića.

No, aktualno, ne-zrelo, ego-centrično i prilično ne-misaono, „senzualističko ili empiriocentrično mišljenje“ pojedinačno biće, individuu, pojavu smatra ključnim oblikom postojanja bića.

Biće koje se ne može reproducirati i ne može stvoriti svoju vrstu nije sposobno za beskonačni opstanak niti za opstanak uopće. Takvo biće zapravo i nije pravo biće, nego neki defekt, nedovršenost ili slučaj. Gore spomenuta epiteza je etapa samoreprodukcije bića. Može se shvatiti kao samoreprodukcija individue kroz koju nastaje vrsta ali, istovremeno, i kao samoreprodukcija vrste kroz koju nastaje i nova individua, novi pripadnik vrste. Upravo zbog toga je uspostavljanje ili postavljanje bića - thesis, teza - ustvari samouspostavljanje, autothesis ili autoteza.

Klasična, novovjeka ili „Hegelova“ dijalektika nije poznavala moment epiteze, nego samo tezu, antitezu i sintezu. Stoga nije omogućavala da se shvati samouspostavljanje bića o kojem je često govorila, a nije mogla objasniti niti kako nastaju i zašto postoje vrste, a sam razvoj je shvaćala kao nekakvu „permanentnu revoluciju“, vrtoglavo brzi razvitak koji nigdje ne zastaje, nego odmah ukida svaki postignuti stupanj razvoja, uključujući i sintezu, jer sinteza svakog ciklusa razvoja, po ovoj, triadičkoj dijalektici nije ništa drugo do teza novog, višeg ciklusa. Tako shvaćeni samorazvoj najvećim je dijelom kao ona heraklitovska vječna mijena u kojoj nema svrhe ili cilja, samo što, za razliku od Heraklitove, nema dva, nego tri momenta. Ipak, ova se dijalektika razlikuje od Heraklitove, i to prvenstveno po tome što Hegel tvrdi da taj razvoj na kraju dovodi do ozbiljenja Apsolutne ideje, koja je zbiljska svrha, potpun, savršen i najviši oblik postojanja – sveopće „postojanje po sebi i za sebe“.

Prije nego krenemo dalje, jedna mala opaska. „Hegelovu“ dijalektiku nije „izmislio“ sam Hegel. Ona je prvi put postavljena u Novom Zavjetu, a u Hegelovom radu zadobila je racionalnu, pojmovnu formu i vrhunac svog razvoja, ali ujedno i kraj. Već su Marx i njegovi sljedbenici, komunisti pokazali da ona ne može biti funkcionalan misaono-spoznajni instrument za uvid u zakonomjernost povijesnog razvoja (a niti bića uopće), pa stoga niti duhovni ili znanstveni instrument s kojim bi se on mogao projektirati ili voditi, tj. s kojim bi se moglo upravljati njime. Eto, samo toliko pa se vraćamo problemima opstanka.

Ovdje treba istaknuti da beskonačni opstanak, koji je cilj razvoja, nije, danost nego zadanost i ostvaruje se samo onda ako je vrsta sposobna i voljna iznalaziti sve bolje i efikasnije načine samoodržavanja. Teza novog, višeg ciklusa razvoja postaje način ili metoda samoodržavanja, ali tek onda kad i sama postane bićevita i time nadiđe vrijednost onoga što bi trebala održavati. Za razliku od negativnog, revolutivnog razvoja koji se zbiva kroz tezu, antitezu i sintezu, epitetički razvoj nije negativan, nego afirmativan i evolutivan.

Ukratko, Antiteza nastaje samonegacijom teze, a sinteza samonegacijom antiteze. Epiteza, međutim, nastaje samoafirmacijom sinteze.

Već smo rekli da je Heraklitova diadička dijalektika izraz za vječnu mijenu kod koje se sve mijenja u svoju suprotnost. Ovo kretanje, kako smo već rekli, nema nikakvu svrhu niti sintezu, nego samo tezu i antitezu. Aristotelova, također diadička dijalektika koja kretanje prikazuje kao proces samorazvoja ili samousavršavanja bića - transformaciju hyle u morfe - materije u formu ili mogućnosti u zbilju - za razliku od Heraklitove, a slično kao i Hegelova ima svrhu i sintezu u formiranju čistog savršenstva, „forme forme“, ali tek na kraju nekakvog beskonačno dugog razvoja. Najviša i najčišća, savršena forma, savršeni oblik i cilj postojanja, kod Aristotela je mišljenje. No, ona ne bi bila najviša niti savršena forma da nema samu sebe za svoj predmet. „Čista forma“, dakle, ili „forma forme“ je mišljenje mišljenja. Ono je, po Aristotelu, svrha i najviši oblik svekolikog kretanja i postojanja.

Savršenstvo te apsolutne forme, je ujedno i pokretač svekolikog kretanja. Sva bića, naime pokreće težnja da postignu njeno savršenstvo.

Dalje.

Dijalektika, odnosno zakonomjernost samorazvoja bića može biti nesvjesna i svjesna. Nesvjesni samorazvoj je naprosto „samorazvoj po sebi“, a svjesni „po sebi i za sebe“. Ovaj drugi pojavljuje se u filozofskom mišljenju i nije ništa drugo do misaono-spoznajni organon kojim samorazvoj ili, općenito razvoj reflektira, promatra i shvaća ili spoznaje samog sebe. „Dijalektika po sebi i za sebe“ je cjelovito, potpuno postojanje.

Kakvu važnost ima dijalektika?

Ako se pretpostavi da su sposobnost za beskonačni opstanak te postojanje ili bivanje nekakvo dobro, onda je tzv. svjesna dijalektika - dijalektika kao misaono-spoznajni aparat - znanje o tome kako nastaje to dobro – nekakva opća eumetodologija, etika, ili nekakva agathologija, eupragmatologija, ili eupoietologija - znanost o nastajanju ili stvaranju općeg dobra, dobra uopće.

Važno je da pojam dijalektičke zakonomjernosti, tj. zakonomjernosti razvoja bića odgovara stvarnosti, jer neodgovarajući pojam i političko ili društveno djelovanje utemeljeno na njemu, može dovesti do loših posljedica. Npr. slijepo, nekritičko vjerovanje u adekvatnost, tj. potpunost, savršenost ili misaonu i instrumentalnu funkcionalnost „Hegelove“, triadičke dijalektike dovelo je do pokušaja ukidanja građanskog društva i uspostavljanja komunizma ili socijalizma.
No stvari su stajale, a i danas stoje malko drugačije.
Zakonomjenost povijesnog razvoja i činjenica da se građansko društvo oduprlo ukidanju i da je „ukinulo“ one koji su ga pokušali ukinuti, ali i druge brojne i važne činjenice koje sada ne možemo iznositi upućuju na to da je stvaranje građanskog društva bila sinteza razvoja ljudskog društva. Stoga, nasuprot zahtjevu „Hegelove“, triadičke dijalektike, te naivnom Marxovom i marksističkom revolucionarnom entuzijazmu, tetradička dijalektika zahtjeva da se ta sinteza (građansko društvo) ne ukida, nego da mu se dopusti da ozbilji svoju epitezu, tj. da se reproducira, održava u postojanju iznalazeći sve bolje, tj. ekonomičnije, efikasnije i humanije načine, tj. metode i sredstva, instrumente samoodržavanja, odnosno, da sposobnošću evoluiranja dokaže sebe kao istinsku sintezu, istinski, pravi rezultat prethodnog, revolutivnog razvoja.

Nemoguće bi bilo da čitatelj koji već nešto zna o dijalektici nije primjetio da, pored već poznatih momenata: teze, antiteze i sinteze (nazive je dao Hegel), već od početka članka, svako malo govorim još i o nekakvoj epitezi. Taj novi moment dijalektike i njegov naziv uveo sam ja, knjigom Nacrt za kritiku dijalektike, Zagreb, 1985. i to iz gore već predočenih razloga, tj. radi toga da bi naše poimanje razvoja što potpunije odgovaralo zbiljskom razvoju.

Razvojni put same dijalektike, kao pojmovne samorefleksije bića po sebi, tj. kao misaono-spoznajnog aparata ide od apstraktne “monadičke“, dijalektike koja je zapravo logika, preko Heraklitove i Aristotelove, diadičke, do „Hegelove“ triadičke. Budući da se Hegelova dijalektika, kako je gore već rečeno, pokazala nefunkcionalnom i neodrživom, ja sam dodavanjem epiteze pokušao zaokružiti, tj. izvesti sintezu njenog razvoja. Tetradička dijalektika trebala bi, dakle, biti sinteza, ostvareni cilj razvoja ovog misaono-spoznajnog aparata. Hegelova triadička dijalektika bila je prosta antiteza antičkoj diadičkoj i Novozavjetnoj, ne-pojmovnoj triadičkoj dijalektici.

No, tetradička je dijalektika istovremeno je i sinteza u razvoju bića. Ona je sebesvijest vrste – najvišeg oblika postojanja prirodnog bića.

Budući da je ovom, istinskom sintezom biće (kao vrsta) ozbiljilo svoj pojam, tj. da je u pojmu same sebe postiglo onaj stupanj razvoja u kojem najpotpunije i najadekvatnije postoji, „po sebi i za sebe“, i da je upravo time, te određenim karakterom, funkcionalnom čvrstoćom, trajnošću i nepromjenjivošću ostvarilo moć beskonačnog postojanja, instrument njegovog samopromatranja, samorazumjevanja i samoodržavanja više ne može biti dijalektika, nego logika, i to prvenstveno novovjeka induktivna logika

Logika je, naime misaono-spoznajni instrument koji se bazira na neosvještenoj ili nepotpuno osvještenoj pretpostavci da je biće Nešto određeno i nepromjenjivo. No, logika nije samo instrument samopromatranja vrste kao vrste, nego ujedno i njen misaono-znanstveni instrument za iznalaženje sve boljih načina samoodržavanja. Ključni, od tih boljih načina je stvaranje umjetnog bića koje vrsti treba poslužiti kao sredstvo za samooslobađanje i beskonačni opstanak u slobodi.

No ovdje se moramo zaustaviti.

Jer, kako kaže sam naslov članka, „Dijalektika“, ovdje je riječ upravo o njoj, njenom definiranju. O tome kako, po mom mišljenju, razvoj teče dalje i kamo vodi, te koji su sve njegovi aspekti, ovdje ne može biti govora, jer bi onda „Dijalektika“ prerasla u „Ontologiju“ ili filozofiju povijesti, a to nije bio cilj. O tome je, uostalom, bilo već dosta riječi u nekim mojim prethodnim raspravama.

Komentari

Plusevi

Vidim da je ovaj dnevnik, s obzirom na svoj sadržaj postigao nevjerojatno veliku čitanost - 129 čitanja. To je da čovjek ne povjeruje svojim očima. No čudi me da nigdje ne vidim nikakve pluseve, a očekivao sa ih cijelu kišu.

Ima li koga da mi objasni taj paradoks?

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. Carica Milankica, ađutant Bero i caričina istražiteljska garda / Hrvatska policija grubo vrijeđa Republiku Srbiju od Laganini komentara 1
  2. Čovjek i političar od mario121 komentara 5
  3. Licence to kill od Feniks komentara 12
  4. Februarska revolucija od Zlatno doba kap... komentara 0
  5. Orepiću, predmet si ismijavanja neprijatelja Hrvatske / DORH se odmetnuo i suspendirao Kazneni zakon čl. 349. od Laganini komentara 9
  6. ŠEFovski rashod (bez obzira na prihod) od aluzija komentara 0
  7. Im Süd-Osten nichts Neues od Feniks komentara 6
  8. ŠEFovi programiraju ubrzati humane ciljeve od aluzija komentara 0
  9. Uputa za borbu protiv loših sudaca/1 od rodjen komentara 1
  10. Resident Evil: HAVC Afterlife od Laganini komentara 24
  11. NATO je preskup i suvišan u mirovanju od aluzija komentara 0
  12. ŠEF ministarstva Dobrović bi ministarstvo širio od aluzija komentara 0
  13. Tomislav Merčep je bio i ostao na pravoj strani, dok je veliki dio pravosuđa i politike u RH na pogrešnoj strani od ppetra komentara 32
  14. HND bizarni agitprop van svakog razuma i zakona / Novosti – Hrvatska nije vaša država od Laganini komentara 18
  15. Stranka PETICIJA od mAjAdrK1IO komentara 14
  16. Indijska vlada najavljuje da bi se do 2024. mogla potpuno okrenuti obnovljivima od Zoran Oštrić komentara 15
  17. ŠEFovi hoće drugima NE plaćeno umiranje od aluzija komentara 0
  18. Proročanstvo od petarbosni4 komentara 14
  19. "Zašto sam napustio ljevicu" od MKn komentara 23
  20. PSIHIJATRI I PACIJENTI od mAjAdrK1IO komentara 2
  21. budućnost bit će kasno SUTRA razumjeti od aluzija komentara 1
  22. Prava hoće, kune hoće, upravljati hoće, obaveze neće? "Predsjednice odjebite" piše čoban Vojković sa indexa od Laganini komentara 51
  23. Kreatori smrti i zločina od otpisani komentara 97
  24. O banalnosti zla / Bernardić: SDP-u je mjesto na proslavi genocida nad Hrvatima od Laganini komentara 7
  25. Hribar: Ne priznaje etiku, pravosuđe i sudove i osobito zakone RH, priznaje samo sud partije od Laganini komentara 11

Tko je online

  • Feniks
  • ppetra

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 2
  • Gostiju: 41

Novi korisnici

  • mAjAdrK1IO
  • F1
  • valentino
  • justiceforall
  • sandy199