Tagovi

Demitologizacija mitologije 2 – Il' sa mitom, il' na mitu!

Knez Mihajlo

Podnaslov je parafraza spartanske poslovice, kojom majka navodno ispraća sina u rat govoreći Il' sa štitom, il' na štitu! , i čini mi se primjerenom u objašnjavanju srpske mitološke svijesti (u serijalu „demitologizacije mitologije“). Na jučerašnji dan, tj. 10 lipnja 1868 godine ubijen je srpski knez Mihajlo Obrenović 1823 –1868. koji je vladao Srbijom u dva navrata: prvi put od 1839. do 1842. i onda opet od 1860. do 1868.

Ono po čemu je ovaj srpski vladar ostao zapamćen je u prvom redu praktična samostalnost koju je od Turske izborio – a s druge strane po inauguraciji mita o srpskom „pijemontizmu“ i u državnu politiku. Evo što piše na Wikipediji:
6. aprila 1867. na Kalemegdanu je pročitan sultanski ferman od 29. marta, i Ali Riza paša, poslednji beogradski muhafis, predaje knezu Mihailu ključeve od sviju gradova u Srbiji, a zatim se na beogradskim tvrđavama istače srpska i turska zastava. Zatim je knez na konju svečano ušao u grad, a za njim i jedna streljačka četa koja je smenila turske straže. U spoljnoj politici, knez Mihailo je zaključio ugovore sa Grčkom, Crnom Gorom i Rumunijom za zajedničku akciju na Balkanu. Knez Mihailo je prvi shvatio zadatak Srbije, označivši je Jugoslovenskim Pijemontom.

Ubijen je u atentatu 1868 godine, a razlozi su bili vrlo prozaični: Ubili su ga neka braća Radovanović radi osobne osvete, mada se to u javnosti prikazivalo teorijama „svjetskih“ zavjera. On je taj „srpski pijemontizam“ promovirao kao temelj ujedinjenja svih Južnih Slavena oko Srbije na osnovu dobro poznatih „Načertanija“ (1844 godine) još poznatijeg srpskog političara Ilije Garašanina (1861-1867) tvorca političkog programa „Srbi svi i posvuda“, zasnovanog na fikciji o „veličanstvenoj“ ulozi jedne male balkanske zemlje u velikoj svjetskoj povijesti. Taj je mit donio mnogo zla cijeloj regiji, ali ipak najviše svom vlastitom narodu. Taj Garašaninov mali mit o velikoj ulozi jednog marginalnog i zaostalog balkanskog naroda se poslije 164 godina ovih dana definitivno raspada, i to upravo na kotama zacrtanim na Knez Mihajlovom spomeniku u Beogradu - tj. sva mitomanija se završava na onome što se popularno naziva „beogradskim pašalukom“:

Srpski narod podigao je u sredini prestonice spomenik knezu Mihailu na kome su s dve strane zabeležena imena gradova: Beograd, Smederevo, Kladovo, Šabac, Užice i Soko, gradova koje je knez Mihailo dobio za Srbiju. Na začelju spomenika je uklesan srpski grb, a sa začelja je napisano: "Knezu Mihailu M. Obrenoviću III. Blagodarna Srbija".

Naglašavam da mi nije bila namjera se baviti poviješću a najmanje mi je namjera vrijeđanja nacionalnih osjećaja nama susjednog, u osnovi također napaćenog naroda, kojega su njegove „elite“ kroz stoljeće i pol vodile iz zla u gore. Iz takvih „elitističkih“ manipulacija, pomoću kojih su se kreirali opravdavanja za nesreće koje su taj narod zahvaćale (tj. uvijek su bili krivi neki drugi) posve normalno su se rađale frustracije. Takvim „objašnjavanjima“ se nacionalna elita iskupljivale za promašaje, ali kod sebe i svog naroda podizale „osjećanja“ vlastite veličine. No, kod ovih rasprava ni mi sebi ne bismo smjeli dozvoliti bilo kakav „trijumfalizam“– jer sličnih kontraproduktivnih mitova je bilo i još ima posvuda – pa i kod nas u Hrvatskoj.

Mitomanija u srpskoj tradiciji ima duboke korijene, i ona se stalno miješala sa sadašnjošću. Uoči posljednjih dramatičnih događanja na Balkanu (i raspada Jugoslavije) opet se mogla čuti poštapalica o kulturnoj nadmoći Srba (koji su eto jeli zlatnim žlicama dok su drugi rukama“). No to je ustvari mitomanski ostatak iz vremena cara Dušana (1308 —1355) kada je navodno Srbija bila najveća, što je ugrađeno u snove o stalno prisutnoj ideji „velike Srbije“. U to davno doba se o nacijama i nacionalnostima, u današnjem smislu, nije vodilo računa. Sam Car Dušan Silni se u prvom redu osjećao bizantskim velikašem, koji je koristio krizu moći u Bizantskom carstvu, pa je svoju nenadanu premoć pokušavao širiti što dalje i dublje na jug, u Grčku sve do Carigrada - kao zadnjem i jedinom svom cilju.

Mit svih mitova kod Srba je ipak onaj o Kosovskoj bitci 1389. Taj mit je stalno bio živ i utjecajan, čak i u novija vremena, baš na 600 godišnjicu Kosovskog boja,l kad je Slobodan Milošević, 28 lipnja 1989 na mitskoj kosovskoj ledini Gazimestana najavio nove bitke, koje su u crno zavile cijeli Balkan. Povjesničar i profesor na Zadarskom Sveučilištu Ivan Pederin (nije šala – tako se zaista zove) više je puta bio rezolutan u svojim tvrdnjama da Kosovske bitke nije ni bilo, barem ne onakve kakvom ju Srbi vide u svom mitskom pamćenju. U časopisu Kolo (broj 3 -jesen 2003.) u raspravi pod naslovom „Austrougarski prodor na Balkan - protektorat nad Srbijom 1879–1881“ upozorava na dva vrlo važna detalja:
Autoru, a i Dučiću, moramo zamjeriti što je Kosovsku bitku uzeo zdravo za gotovo, a ona je ipak puka tradicija srpske pravoslavne crkve, i ne oslanja se ni na kakav dokument. Autor nije spomenuo ni dobar i priznat položaj koji je srpska Pravoslavna crkva kao politička i vjerska organizacija Srba u Osmanlijskoj Carevini imala.

S ovim važnim detaljima ću se kasnije podrobnije pozabaviti. U članku „Stadler, Pilar i Jugoslavenski odbor u Londonu 1917./1918. (prema spisima ministarstva c. k. kuće i vanjskih poslova u Beču) Pederin citira slično mišljenje Pava Živkovića iz njegova članka u Književnoj reviji, (Sarajevo Novembar 1989) pod naslovom „Neki manje poznati detalji o boju na Kosovu polju“:
Ovdje će valjati dodati da Kosovska bitka ipak nije povijesni, nego legendarni događaj, do danas nije nađen ni jedan dokument o toj bitki.

U vrijeme ovog našeg rata imao sam jedan članak profesora Ivana Pederina u kojem radikalno tvrdi da Kosovske bitke nije ni bilo (žao mi je – no taj sam članak u ratnom vihoru negdje izgubio). U njemu je spominjao samo dva stvarna povijesna izvora, koji Kosovsku bitku, barem onako kako je prikazuje srpska mitološka svijest, čine krajnje nevjerodostojnom.

Prvo: U Dubrovačkom arhivu (koji je inače vrijedan i većinom vjerodostojan izvor raznih povijesnih istraživanja – ti praktični trgovci su uglavnom korektno zapisivali podatke jer su živjeli od realnosti - mitomanija ih nije suviše interesirala) postoji interesantan zapis: Dubrovnikom je u to vrijeme bila krenula priča, vjerojatno od Kralja Tvrtka I. Kotromanovića, da se nešto na Kosovu ozbiljno dogodilo, ali nitko nije znao što. Dubrovčani su se zabrinuli, jer su tamo imali svoje kolonije. Tako je ..nešto poslije 1389 godine jedan je dubrovački plemić (trgovac i diplomat – oni su sve to uspješno objedinjavali) otputovao brodom u Carigrad (propast Bizanta se dogodio tek 64 godine poslije tj. 1453 godine). Taj plemić je preuzeo na sebe zadatak da se vrati kopnenim putem i provjeri te priče. To je i učinio i u njegovom izvješću u dubrovačkom arhivu stoji da je bio na Kosovu, da tamo nitko ništa ne zna. Kako su u manastirima bili pismeniji ljudi obišao ih je nekoliko, i svugdje je dobio isti odgovor, osim u jednome, gdje mu je jedan stari kaluđer rekao da se on sjeća kako se nešto dogodilo - ali prije 50-tak godina.“

Drugo: O Tvrtkovom zapisu postoji članak i na Wikipediji:
Postoji samo jedan povijesni izvor iz prve ruke o boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovice 1389. godine:..... U tim dokumentima kralj Tvrtko ističe: „Ja sam pobijedio na Kosovu.“ .... ja kao glavni organizator i opunomoćeni predstavnik kraljice Marije, moj veliki vojvoda Vlatko Vuković, moja vojska i naši saveznici. .....Tvrtko u svojim dokumentima ne spominje Lazara, koji je u doba boja na Kosovu imao bar 66 godina, te ni po godinama, niti po činu i vojnim iskustvima nije ni mogao igrati važnu ulogu (osim što je 1369. godine pobjegao s Kosova i ostavio na cjedilu svog nećaka Nikolu Altomanovića)...

Ivan Lovrenović, hrvatski povjesničar iz BiH također je pisao o kosovskom mitu. U članku „Lament nad Beogradom“ on kaže: „Nema nikakve sumnje- Slobodan Milošević kao srpski vođa, Srbija, srpstvo, srpska vojska, u 21. stoljeće ulaze kao pojmovi omraženi i odbačeni od zapadne civilizacije. Nema junaštva, nema savezništva. Dalje kaže:

Srpski mit hranio se krivom slikom vlastite veličine i važnosti, što je zahtijevalo stalno, naravno fiktivno podešavanje svijeta prema sebi, umjesto da sebe prilagođavaju svijetu. To je progresivno uvećavalo udaljavanje od stvarnosti - od one vlastite, kao i od stvarnosti svijeta. Da su zvona crkve Nôtre Dame u Parizu 1389. zvonila u slavu pobjede srpskoga oružja na Kosovu dva dana nakon bitke, ta se patetična i potpuno lažna zvečka i danas među Srbima izgovara kao suha istina, kao informacija od presudnoga značaja za današnje relacije i odluke. Stvarni, pak, značaj toga događaja realno je tek jedna od etapnih bitaka u silnom nadiranju osmanlijske vojske i ekspanziji osmanlijske države u jugoistočnoj Europi, koja je u općoj historiji toga vremena zabilježena kao oveća fusnota. Usput rečeno, glasovi koji o njoj jesu stigli na Zapad, ticali su se sudjelovanja bosanskih trupa kralja Tvrtka u toj bitki, koje su u njoj, izgleda, jedine ostvarile nekakav znatniji uspjeh. Što je na neki način bio i red, jer je Tvrtko nosio krunu i srpskoga kralja.

Između suprotstavljenih tumačenjima srpskog mitološkog pamćenja (koje Kosovsku bitku smatra apsolutnom istinom) i profesora Ivana Pederina iz Zadra (koji to niječe), čini se najrealnijim prikloniti Lovrenovićevu mišljenju: Jest nešto bilo, ali nimalo toliko važno koliko se tome u Srba pridaje značaja. Više puta sam bio u Istanbulu i nekoliko puta posjetio carsku palaču Topkapi koja je danas povijesni muzej. Na jednom velikom zidu je nacrtana karta Eurazije sa svim glavnijim bitkama iz njihove povijesti - i među njima se nalazila i Kosovska bitka. Turci su mogli patiti od svojih, ali ne i od srpskih mitova. No treba shvatiti vrijeme u kojem se sve to događalo, kada su najkatastrofalniji događaji bili smrti sultana, kraljeva ili careva! Iza svake takve nenadane smrti nastajale su neizbježne dinastičke borbe s obveznom krvavim sukobima. Zato ih je povijest pamtila. Prolazile bi godine dok se ne bi okupile nova vojska, da bi ponovno krenula u nove pohode. Muratova smrt je izazvala nemilosrdne obračune u kojima je odnio prevagu Bajazit, a sljedeća bitka na Balkanu dogodila se tek sedam godina poslije kod Nikopolja u Bugarskoj (1396). I to neplanirano, jer je Bajazit potrčao s vojskom u pomoć opkoljenom Nikopolju koji je tada bio pod njegovom vlašću. Tako je iznenadio Žigmunda i njegovu, kažu posljednju križarsku vojnu, koju je hametice porazio, a ključnu ulogu u njegovoj pobjedi je odigrao Stefan Lazarević, sin Lazarov, Bajazitov šurjak i njegov najvjerniji saveznik. U engleskoj Wikipediji stoje sljedeće činjenice:

In the late afternoon, Stefan Lazarević led the charge of the 5,000 Serb Full plate armour knights left wing and encircled the undefended wings of Sigismund's troops. Bayezid and his ally and brother-in-law Stefan Lazarevic immediately recognized the well-known banner of another brother-in-law, Nikola II Gorjanski, fighting on Sigismund's side. A deal was made, and Sigismund's army surrendered. The Wallachian army, having witnessed the disastrous attacks made by the other crusaders and the surrender of Sigismund, retreated and started to head for home.

Interesantno je ustanoviti da u srpskoj Wikipediji o toj bitci se jednostavno preskaču ove činjenice, jer se ne uklapaju u mitsku sliku navodne srpske borbe protiv Turaka. ( vidi taj članak ovdje).

Čini se da je Lovrenović imao pravo kad je tvrdio da „kriva slika vlastite veličine i važnosti je zahtijevala stalno, naravno, fiktivno podešavanje svijeta prema sebi“. Tako su iskrivljavane i priče o drugim akterima Kosovskog boja. Povijesno je utvrđeno da je Marko Kraljević poznati nacionalni junak i borac protiv Turaka bio turski vazal, koji je poginuo 1395 u bitci na Rovinama protiv vlaškog vojvode Mirče - boreći se na strani Turaka. A Vuk Branković nije bio nikakva izdajica, jer se do kraja borio protiv Turaka koje nije priznavao.

Ovdje je poznat i neobičan podatak, da su poslije ujedinjenja u prvu Jugoslaviju, u Dubrovački arhiv (koji je uvijek za svakoga povjesničara bio izuzetno važan) dolazili povijesni "stručnjaci" iz Srbije, koji su malim promjenama u arhivskim zapisima nastojali povijest malo natezati u svoju korist. Takve intervencije u rukopisima su možda mogle prolazile neposredno poslije (prilagođavanjem boje tinte i rukopisa), ali s vremenom su se te intervencije u tekst sve jasnije razlikovale.

Tako dolazimo do tragova prave povijesne istine godinama i stoljećima zapretane ispod mitološke površine, a na koju je upozorio Ivan Supek (u knjizi „Ruđer Bošković“ izdanje JAZU 1989 godine) - da je poslije osvajanja Carigrada 1453 ustvari došlo do sporazuma između Turske carevine i pravoslavlja. Pravoslavlje je postalo druga službena religija u Otomanskoj carevini, imali su svoju vjersku autonomiju - i pravo ubiranja crkvenih poreza. Razne kneževine ili despotovine su postale vazali, i za Turke čak i ratovali protiv katoličkih zemalja na Zapadu. To srpska mitološka svijest nerado ili nikako ne želi priznati. Ovaj vjerski konkordat i široka međureligijska tolerancija u Otomanskom carstvu je omogućila širenje tursko-pravoslavnog imperija, pa su ratovi protiv Zapadnih prostora pojačavali postojeće i stvarali nove netolerancije. U knjizi „Otomansko carstvo“ (Josef Matuz Školska knjiga 1992) lijepo se opisuje kako je pravoslavna crkva imala pravo popisivanja kršćana i pravo ubiranja crkvenih poreza na novoosvojenim zapadnim prostorima. A to je pak značilo i širenje njihove moći i povećavanje broja vjernika. Tek kasnije, slabljenjem turske moći dolazilo je do anarhije, nepridržavanja suradnje, kao i neumjerenog pljačkanja od pojedinih turskih velikaša, što je naravno stvaralo unutarnje napetosti, pa čak i bune protiv turske vlasti.

U takvom ozračju je jedan u osnovi mali i marginalni balkanski narod koristio prilike za svoje imperijalne snove. Kad su drugi balkanski narodi stasali u pokretima za nacionalnim osvještavanjem (1848 godine i poslije), sve manje su nalazili razumijevanje za "srpski imperijalni san" pod maskom nekakvog surovog piemontizma, pa su sukobi između ovih tendencija često se pretvarali u obračune, ponekad i zvjerske.

I danas imamo to što imamo. Balkan je konačno postao ono što jest - konglomerat "otpadaka i ostataka" raznih naroda (kako nas je svojevremeno definirao Bizmark i Engels), i koji svoj bolji život mogu jedino ostvarivati na demokratskim principima u ujedinjenoj Europi. Politički Srbi jako zaostaju za općim tendencijama koja već značajno prevladavaju na Balkanu, jer nažalost još nisu uspjeli raskrstiti sa svojom mitološkom sviješću, koja ih opet tjera, u svojoj maniji veličine, da konkretne poraze pretvaraju u fiktivne pobjede.

Nadajmo se da hoće!

Komentari

Mitovi i bajke u sustini

Mitovi i bajke u sustini nisu losi. Kako smo svi mi borci za bolju proslost tako smo skloni mitologiziranju te proslosti u kojoj smo bili mladi i lijepi te neustrasivi borci protiv mraka komunizma koji su na dan smrti najvoljenijeg od svih sinova otvarali sampanjac. Nacionalni nitovi takodjer nisu losi u stvaranju nacionalne svijesti i homogenizaciji nacionalnog bica polovinom devetnaestog stoljeca. Od toga nisu cijepljeni vecina damasnjih modernih naroda poput Francuza, Nijemaca, Italijana i drugih o Englezima da ne pricam. Problem kod nas je bio u heterogenoj zajednici koja je uvijek bila na rubu ili raspada ili unitarizacije to jest centrifugalne i centripetalne sile usporedo su radile. U takvom stanju postavljanje svojih nacionalnih mitova kao mjerila za sve uz svjesno prekrajanje povijesti i prisvajanje pa i Rudjera Boskovica i Iva Voinovica a o Jovanu Gundulicu da ne pricam u svoj nacionalni korpus zarad odrzavanja privida napretka i kroz razdoblje kasnog srednjeg vijeka kad je Srbija bila tamni vilajet turskog carstva dovelo je do toga sto imamo danas.
No problem je i dalje zivot u mitovima te ne prihvatanje stvarnosti kako je to frederik dobro rekao. Taj neumitni proces koji ce se morati odigrati zove se katarza. Neka vrst budjenja iz kosmarnog sna o velicini i jacini. No bojim se kako u Srbiji za tako nesto nema niti volje niti zelje a svakoga tko bi tako nesto pokusao ubili bi poput Djindjica.

Tko je glasao

Ovaj dnevnik me podsjetio na

Ovaj dnevnik me podsjetio na jednu davno izblijedjelu uspomenu.
U praskozorje nedavnih turbulentnih vremena nekim sam se poslom našao u jednodnevnom posjetu Beogradu i taksijem se vozio iz zračne luke u grad. A takstist, sav zanesen, pita me dolazim li na skori miting, zakazan negdje idućih dana na Ušću. Bio je zabezeknut odgovorom da ne dolazim jer me to ne zanima. U nastavku (nije valjda mislio da će me nagovoriti da dođem?) pričao je kako svaka 'mesna zajednica' ima obilježenu svoju poziciju (okupljalište mitomana) i kako se svi revno pripremaju za taj povijesni događaj.
Ludega li svita, ča bi reka Smoje.

ragusa

Tko je glasao

Snaga priče pokretala je za

Snaga priče pokretala je za nepovjerovati i pripadnike moje generacije,ne samo s onih prostora. Visokoobrazovani mladi ljudi ,Zagrepčani,nosili su u novčaniku zajedno sa slikama djece i sliku patrijarha Pavla s proslave 600 obljetnice i prepričavali nam kako su hodočastili na Gazimestan.
A u jednoj ordinaciji opće medicine u Novoj Gorici,tada je to još bila Jugoslavija, danas Slovenija,liječnik mi je s ponosom tumačio bakrorez izložen na zidu koji je prikazivao Kosovku djevojku...

cvjetići

Tko je glasao

Frederik, Puno knjiga sam

Frederik,

Puno knjiga sam pročital u životu i tih događaja koje opisuješ je bilo isto među tim istima, no kak sam čital zbog ljubavi za pisanim slovom a manje radi toga da nekaj naučim i zapamtim je puno toga ishlapilo i samo djelomično ostalo negdje u kutu.

Fala ti na tom dnevniki jel mi je on dokazal da se ono pročitano nikad ne zaboravi do kraja i kad tad dojde pred oči.

Stvarno si ne nadmašiv i mislim da bi pollitika.com bila bez tebe siromašna.

Tko je glasao

Kao i po običaju užitak je

Kao i po običaju užitak je pročitati većinu federikovih postova, kao da gledate federera, ja bih se složio sa tezom o mitovima u naših susjeda no tema zaslužuje malo širi pogled. Mitovi se većinom baziraju na nekim najčešće izmišljenim i pretjeranim događajima u prošlosti kojima se nacija ili narod "katalizira" i homogenizira sa nekakovim ciljem. Davno je na tv-u bila BBC-jeva briljantna serija o Starom zavjetu gdje su autori pokušali znanstvenim pristupom i arheološkim istraživanjima potvrditi postojanja starozavjetnih likova i događaja, pa su, da ne duljim zaključili da je veliki dio pretjeran i mitologiziran. Kontroverze oko Novog zavjeta nisu ništa manje, zanimljiv Isusov lik o čijem životu su napisana Evanđelja debelo nakon razapinjanja, kontradiktornosti među istima, sabor u Niceji, deizacija Isusa, Konstantinova darovnica, crkvene dogme (heliocentrični sustav, a evo nedavno smo čuli da se Papa ne protivi postojanju izvanzemaljaca-jesu li i oni katolici ili ćemo ih istrijebiti kao Maje...)
Osnova mita je neznanje, bilo svjesno ili namjerno, ograničeni krug ljudi zna pravu istinu, zadržava je za sebe, a masama se iskrivljena istina plasira radi manipulacije.
Mitovi su poput bajki, neobavezno se uvuku u naš mentalni sklop i postaju snažni podsvjesni stavovi kojih postajemo svjesni u vrijeme kriza kada smo okruženi irealnošću, strahom. Strah nas je, umrijet ćemo ali smo hrabri Hrvati koji su se do posljednjega borili na Krbavi (premda smo i tamo zasrali, jer su Turci iskoristili našu legendarnu neslogu), i ničega se ne bojimo.
Nedavno je naš vrli ministar temeljem vrlo malog i nepouzdanog statističkog uzorka došao do zaključka o Iranskom porijeklu, našoj tobožnoj starosti i drugim ingenioznim zaključcima,a Srbi su doduše bili i tu originalniji, pa su se proglasili potomcima Hazara, Sumerana, itd...Zar nije antemuralis Christiana mit? Mi zaustavili Turke, moš mislit....Britanska imperija je mit, mit o hrabrim, poštenim i pravednim kraljevima (bez obzira što su bili pederi kao Edo drugi, bludnici, sifilitičari, psihički bolesnici, a i ova sadašnja ekipa na čelu nije bog zna kakova.) Ima li veće ironije od činjenice je kraljevska loza Hannover-Braunschweig and Sachsen-Coburg-Gotha bila na čelu antihitlerovske alijanse. Razumije se da su vremenom, iz čisto praktičnih razloga promijenili ime u Windsor, em je kraće i više je britiš......
Ima li većeg mita od Tita,legende o svinjskoj glavi kojom je nahranio gladnu braću, vrijednog i vrsnog tokara koji je proveo mladost po tamnicama i čitajući Platona, Sofokla i Marksa, genijalnog vojskovođe koji je na sebe vezao armije i armije Nijemaca i divizije kvislinga, itd, lider nesvrstanih, reformatora i jedinstvenog vladara bez premca u bližoj povijesti...Zar nije Domovinski rat mitologiziran (kontroverza oko Vukovara, o kupovini oružja, mit o Gotovini playboyu i vojskovođi koji je pored osvojenih Krajinskih gradova osvojio bezbrojne ljepotice svih boja i oblika....)
No, ipak apsolutno najveći mitomani su danas bez konkurencije Hollywoodski neimari (recimo film 300 je klasična američka namještaljka, Spartance su proglasili spasiteljima Zapada i braniteljima protiv zlih Istočnjaka, a povijest kaže upravo suprotno da je Sparta bila pojam drakonske tiranije, bazirane na ekstremno okrutnom ropstvu....jeftina propagandna alegorija o američkom ratu na Bliskom istoku).

Tko je glasao

Dinastija je

Dinastija je SAXE-Coburg-Gotha, promijenjeno u "Windsor" za vrijeme 1. svj. rata.
Osobno prezime je Battenberg, odnosno Mountbatten (jer je prvo zvučalo previše njemački).
Ukratko, najbolje je to opisao skeč iz Crne guje, kad se navodni njemački špijun kune da je Englez kao i kraljica Viktorija, na što Blackadder odgovara, parafraziram, da to znači da su mu djed i baka Švabe, da mu je bračni drug Švabo, te da mu je kći udana za Švabu :-)

Tko je glasao

Večinu od toga kaj si pisal

Večinu od toga kaj si pisal je meni poznato i nije mi jasno kaj si htel s tim meni reči.

Tko je glasao

Nisam mislio na tvoje

Nisam mislio na tvoje pisanje, post je pukim slučajem ispod tvoga :), nikad se nisam volio gurati u prve redove, i ne mislim da sam otkrio Ameriku, tema je zanimljiva, no ne bih generalizirao, Srbi su možda zanimljiv primjer kao naši susjedi, no svakako nisu jedinstveni u tome jer smo okruženi mitovima.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci