Tagovi

Dekodiranje OZ koda(1): „Il nome della Rosa!“

Villa Ruža na otoku Koločepu

I. „IL NOME DELLA ROSA!“!

Mada situaciju otoka Koločepa poznajem dobro, i već duže vremena i ovdje na Pollitika.com-u pratim događanja vezana za ovaj trenutno najveći hrvatski privatizacijski skandal (mada samo jedan u nizu sličnih), ovdje sam se poduhvatio pomalo teškog posla da malo dublje prokopam po daljoj i bližoj prošlosti, i njenim tragovima na Internetu, da bih pokušao dočarati razloge, radi kojih ovaj skandal se baš ovdje i na ovakav način događa.

Jedan od razloga radi kojeg sam ovom mom napisu dao kodni naziv „Il nome della rosa“ jest prema poznatom romanu erudita Umberta Eco-a „Ime Ruže“ , u kojem (ako se sjećate) franjevac William Baskervillski istražuje zločine koji se događaju u jednom samostanu, a sve radi navodno zabranjene i namjerno "zagubljene Aristotelove knjige “O Komediji“ . U ono mračno i samrtnički ozbiljno vrijeme Srednjeg vijeka, ideja veselja i radosti življenja su službenom političkom i vjerskom establišmentu bili nepojmljivi, neprihvatljivi i destruktivni.

No roman je roman! Da bi ga učinio zanimljivim (i tako poruku napravio probavljivom) Umberto Eco je priču o zatucanom i nehumanom srednjovjekovlju obukao u interesantnije ruho krimi-priče, simbolički se posluživši klasikom kriminalističkog žanra. Na Wikipediji ćete pronaći dekodiranje nazivlja u romanu „Ime ruže“:

Dekodirajući ime i prezime glavnog lika William Baskervillski, nalazimo dvije aluzije: jednu na fiktivnog detektiva Sherlocka Holmesa (veza - poznata priča „Baskervilski pas“), a drugu na engleskog franjevca Williama iz Ockhama (poznatom po izuzetno racionalnoj istraživačkoj metodi „Ockhamova britva“ - koju je jednom ovdje spomenuo kolega Opinioniuris suprotstavljajući se mistifikacijama, koje su kod nas često prisutne u „teorijama zavjera“). Pri dekodiranju imena Williamovog učenika Adso-a (koji priča priču „Ime Ruže“) također se aludira na Galileja (Dialogue Concerning the Two Chief World Systems – Adso dolazi od slične Galilejeve metodologije „ad simplicio“ ili "k pojednostavljenju stvari“ mada se istovremeno aludira i na Holmesovog prijatelja Dr-a. Watsona).

Držeći se deduktivnog selekcioniranja suvišnih detalja, pri čemu su uvijek bili pri ruci i "Ockhmova britva" (koja se zasniva na poruci: "Ako imate više teorija koje predviđaju isto, odaberite jednostavniju." ), ili Galilejeva težnja k simplifikacijama („ad simplicio“ ), prišao sam (moram priznati ciljano) svoj toj naoko kompliciranoj i mistificiranoj materiji poznatoj kao „Otok znanja“, da bih u njenim temeljima pokušao pronaći jednostavnija, razumljivija i prihvatljivija objašnjenja.

Dakako, postoji i drugi razloga radi kojeg sam ovom mom posto dao ovakav kodni naziv. U istraživanju "slučaja" sam se, posve logično i očekivano, po drugi put susreo s „imenom Ruže“, no ovaj put u jednoj manje kontemplativnoj, ali više konkretnijoj i suvremenijoj varijanti . Taj susret ustvari upućuje na kalamotsku priču o „Villi Ruži“, jednoj od najljepših i najvrjednijih jadranskih i hrvatskih rezidencijalnih objekata, koja se nažalost stjecajem raznih okolnosti našao u imovinskom portfelju tvrtke „Hoteli Koločep d.d.“ (koja je, kako znamo, u većinskom vlasništvu „brojnih“ tvrtki „Otoka znanja“ ( kao što smo vidjeli - pogledajte ovdje ponuđeni link - jer se ne radi o jednom nego o tri „Otoka znanja“, a poslije nedavne famozne dioničarske skupštine, izgleda da su još dva u osnivanju ).

II. KODNO IME „VILLA RUŽA“

Prema svemu onom što se događalo, još događa i što će se još događati u "nadzemlju i podzemlju" afere „Otok znanja“ treba svakako razmotriti i mogućnost da je cijeli ovaj problem najvećim dijelom vezan za posebno istaknuti značaj i ulogu „Ville Ruže“. O tome ćete naći malo više detalja kad na Google otkucate „Villa Ruza Kolocep“! Prvo što će se pojaviti bit će web stranica Dubrovnik / Kolocep Villa Ruza: Legal Claim . Za one koji dovoljno vladaju jednim od tri svjetska jezika (Engleski, Francuski i Španjolski) neće biti problema da uđu u bit te web prezentacije o jednom zakonski utemeljenom zahtjevu za povratom nekada nasilno otete vrijedne imovine staroj dubrovačkoj obitelji Rusko. Na toj istoj stranici ćete naći i povijest „Ville Ruže“:

Rezidencija „Villa Ruža“ na otoku Koločepu blizu Dubrovnika, trenutno u posjedu tvrtke Hotel Koločep kao restaurant i kupalište, je konfiscirana prije nekih 60 godina od strane Jugoslavenskih komunističkih vlasti, a da pravi vlasnici nikada nisu dobili bilo kakvu kompenzaciju.
Villu Ružu je kao svoju ljetnu rezidenciju 1936 godine izgradio dubrovački brodovlasnik i industrijalac Rusko. On je kupio zemljište, unajmio tada vodeću zagrebačku arhitektonsku tvrtku Kauzlarić i Gomboš , i financirao čitavu izgradnju. Poslije dolaska partizanske komunističke vojske na Koločep 1944, lokalni komunisti su uz asistenciju partizanske vojske, tada stacionirane na otoku, zauzeli kuću i pokrali svu pokretnu imovinu, a sud je potom „in absentia“ i bez ikakve pravne osnove konfiscirao svu nepokretnu imovinu. Kad se 1950 godine formiralo prvo državno hotelsko poduzeće, malom hotelu, koji je postojao na drugoj strani otoka, pridodano je i ovo imanje. Za takav akt nije postojao nikakav pravni temelj koji bi dozvoljavao takvu upotrebu, i sve do 2004 godine je imanje bilo upisano u zemljišnom registru kao državna imovina.

O cijeloj ovoj priči možete više saznati na spomenutoj Web stranici, koju je napravio vlasnikov unuk Mark Rusko, sve u nadi da će potaknuti savjest i solidarnost ljudi i institucija u novoj Hrvatskoj, a odgurnuti pohlepne strvinare koji su nagrnuli na rasprodaju „Hotela Koločep“ d.d. (prema natječaju raspisanom od strane HFP-a ).

Na tim istim stranicama ćete naći i link na članak „Obitelj Rusko traži povrat Ville Ruže“ u Slobodnoj Dalmaciji od 17.09.2005, zatim članak u Vjesniku od 19. rujna 2005 pod naslovom http://www.vjesnik.com/html/2005/09/19/ClanakTx.asp?r=gos&c=2 "> "Hotele Koločep žele Štrok, Orco, Radeljak, Dom holding, Tedeschi, ali i potomci bivših vlasnika - Unuk bivšeg vlasnika Vile Ruža Mark Rusko najavio da će u pravnoj bici za povrat imovine ići do suda u Strassbourgu" , te na članak u Jutarnjem listu od 11.02.2007. pod naslovom http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,2,11,sanader_mafija,62148.jl "> Linić: 'Sanader štiti mafiju'

U već spomenutom Vjesniku od 19. rujna 2005 piše:
http://www.vjesnik.com/html/2005/09/19/ClanakTx.asp?r=gos&c=2 "> Goran Štrok, luksemburška Orco grupa, Josip Radeljak, Lukšić grupa, Atlantic grupa Emila Tedeschija, Dom holding - samo su neki u nizu koji broji više od 20 investitora koji su, kako se neslužbeno saznaje, u Hrvatskom fondu za privatizaciju kupili ponudbenu dokumentaciju za Hotele Koločep kod Dubrovnika.
………….
Zašto vlada toliki interes za tvrtku smještenu na istoimenom otoku Koločep kod Dubrovnika jasnije je kad se pobroje nekretnine tvrtke - Vile Koločep (apartmansko naselje s osam vila), Vila Ruža, Vila Oliva, hotel Koločep i Vila Lovor ukupnog kapaciteta od 136 soba i 15 apartmana. Upravo su vile koje se nalaze u sklopu tvrtke (a riječ je o objektima, koji su nakon rata konfiscirani imućnijim Dubrovčanima), a posebno Vila Ruža, glavni razlog tolikog interesa za Hotele Koločep, pišu dubrovački mediji.

U članku Slobodne Dalmacije od dne 17.09.2005 vrlo jasno stoji „objašnjenje“ cijele ove OZ enigme:
….velika zainteresiranost čak 17 tvrtki za kupnju hotelskoga poduzeća s gubicima može se ogledati i u atraktivnim hotelskim nekretninama. Poznato je naime, da cijene metra četvornog u Dubrovniku i okolici svakodnevno rastu, a da se atraktivne vile i kuće za prodaju uz more mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Naravno, zainteresiranih za kupnju je puno, puno više.
Aktualni zakonski propisi, koje su neke obitelji iskoristile, propisuju da se imovina poduzeća ne može vratiti već da nasljednici imaju pravo na nadoknadu. To su uglavnom dionice poduzeća, u ovom slučaju Hotela Koločep, koje nemaju nikakvu tržišnu vrijednost. No zanimljiv je podatak (još uvijek na snazi) da je velebna Villa Ruža 1992 godine procijenjena na 300.000 njemačkih maraka iako se njena stvarna tržišna vrijednost može mjeriti u milijunima Eura.

I eto konačno, one najjednostavnije računice koja se nalazi u podlozi ovog skandala, koja se metodom "Ochkhamove britve" pomalja iz hrvatske baruštine i magle u svoj svojoj moralnoj mizeriji. Vrijednosti samo dviju villa (Villa Ruža i Villa Lovor) danas u posjedu „Otoka Znanja“, a koje su po svim suvremenim mjerilima morala, pravde i prava već trebale biti vraćene bivšim vlasnicima (što je spriječeno „neopartizanskim“ revolucionarnim zakonima nove Hrvatske države), u vrijeme pretvorbe su bile procijenjene na cca 450.000 DEM zajedno (danas nešto više od 200.000 Eura - tj. vrijednost jednog malo boljeg stana), prema današnjim provjerenim tržišnim procjenama trgovaca nekretninama vrijede najmanje 5-6 milijuna Eura (ukoliko se neke izuzetne kulturne vrijednosti kao npr. Villa Ruža uopće mogu u Eurima mjeriti). Da apsurd bude veći, danas cjelokupna imovina Hotela Koločep (vjerojatno izračunana po nekim statičkim a ne tržišnim procjenama) i koja uključuje obje spomenute vile, hotelsko naselje, poveliko zemljište s dodatnim zgradama i starim hotelom (na posebice atraktivnoj poziciji) oficijelno su procijenjeni na samo cca 6 milijuna eura ( pogledajte link na Dubrovački vjesnik Broj: 2985 od 11.04.2008.). Dakle, sada svakome mogu biti razumljive sve te „nadzemne i podzemne igre“, strastvene bitka do istrjebljenja, podvale, ucjene i prijetnje. Jer, dobiti u ruke takve izuzetne vrijednosti za sitnu lovu, motiv je koji sve pokreće, i koji neće prezati ni od čega. Zato treba očekivati još mnoge možda i okrutnije događaje.

Ali, u svemu ovome pojavljuje se i jedna druga dimenzija, o kojoj treba bolje razmisliti. Naime, u vrijeme trajanja tendera, bio sam zamoljen da budem pomoćni član jedne od ekipa, koja se trsila da na natječaju Fonda "osvoji" Hotele Koločep. Dok smo mi, prema službenom rasporedu, sjedili i kopali po knjigama i podacima, vođe drugih ekipa su „slijetale“ na Koločep da bi se bolje upoznale s ponuđenim nekretninama. Tako su gore spomenuti Tedeschi, Štrok, Dikan, Dom fond, i ORCO (taj poznati „miljenik“ vlasti) svoje inspekcije razgledanja započinjali i završavali baš s Villom Ružom. Na otoku je zapamćena izjava Emila Tedeschog, da neće žaliti novaca da dobije to imanje! Dok su drugi bili malo škrtiji s javnim izjavama, nitko nije škrtario u ponudama, nuđene su vrtoglave sume, pa je ostalo nejasnim, kako to da je sve ovo neprocjenjivo blago dopalo ruku "nadobudnih mulaca", neprovjerenih biznismena i "gologuzih" investitora (Grgić, Lauc, Markota).

Ili možda ipak, sve je ovo postaje jasno da jasnije ne može biti, ako se uoči da poznati ORCO ipak nije jedini miljenik vlasti, budući da je „rumeni šerif“ sve dao spomenutom triju, iako nisu ni približno dali najbolju ponudu. Poslije svega je "miljenik vlasti" Siniša Grgić naglo „avancao“ čak do kontrolora državne televizije (Programsko viječe HRT-a), Lauc se zasada prošlepao, a neoprezni i brzopleti Markota (barem zasada) izvisio. Budući da u životu ipak ničega slučajnog nema, možda bi bilo dobro da svima nama ti „nadobudni mulci“ (mještanima Kalamote, građanima grada Dubrovnika i Hrvatske) daju odgovor - za koga je to Villa Ruža ustvari bila namijenjena. Naime, ovakvim "anonimusima" se takvi "pokloni" ne daju tek tako.

III. U IME RUŽE“

Ruža ima simboličko značenje savršene ljepote. Sam Eco je objašnjavajući zašto je odabrao pomalo enigmatični naziv svome slavnom romanu zapisao, da je to bilo „zato što je ruža simbolična figura toliko bogata u svome značenju da izvan nje teško da išta drugo ostaje“ . Istom simbolikom se vjerojatno rukovodio njen pravi i jedini vlasnik i kreator Marko Rusko, a najvjerojatnije su se s istom idejom rukovodili i poznati arhitekti Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš , koji su inače hrvatsku kulturnu baštinu obogatili s mnogo vrijednih proizvoda, pa je tako radi njih i Villa Ruža stavljena pod posebnu pasku Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.

Ljudski moral i Božja pravda bili bi dostignuti, da su se ove ustvari neprocjenjive krasote vratile njenim pravim vlasnicima (Villa Ruža obitelji Marka Ruska, a Villa Lovor obitelji Pava Svilokosa itd.). No, takvo mešto bi bilo svugdje u krštenom svijetu, osim u takozvanoj „najkatoličkijoj“ od svih europskih zemalja (koju je i Sveti Otac tri puta pohodio - što se često s ponosom ističe), ali u njoj još uvijek vlada "revolucionarna pravda“, pa se i zakoni se kroje prema prokušanim komunističkim obrascima. U članku Slobodne Dalmacije od 17.09.2005 pod naslovom „Obitelj Rusko traži povrat Ville Ruže“ , Paulina Peko je opisala to „revolucionarno“ pravo na osnovu kojeg su vlasnici bili onda izvlašteni, ali i na osnovu kojeg ni danas ne mogu svoje vlasništvo dobiti natrag. Ona kaže:

Villa Ruža, kao i sva druga imovina imućnog djeda Marka Ruska i bake Katice Rusko – od rudnika i pilana u Bosni, do nekretnina po Dalmaciji, Hotela Esplanade u Zagrebu, sadašnje kapetanije u Dubrovniku, nekretnina u dubrovačkom Solitudu, bivšem Radeljeviću, Zatonu itd. – konfiscirana je. Na osnovi prijave, a tada je tako išlo, baka Katica proglašena je narodnim neprijateljem, a sva imovina je nasilno oduzeta. Štoviše, kaže Mark Rusko, u obitelji je još sačuvana lista namještaja koji im je oduzet, neprocjenjivih obiteljskih vrijednosti.

Sličnih optužbi i osuda je bilo mnogo u vremenima poslije Drugog svjetskog rata, a sve u cilju oduzimanja imovine „narodnim neprijateljima“. Jednom sam u rukama imao jednu takvu slikovitu „u ime naroda“ presudu, u kojoj je stajalo "crno na bijelo" zašto se vlasnici otima prelijepa vila u Srebrenome (danas u posjedu Hotela Srebreno i Anđelka Leka). Za vrijeme tuđinske okupacije, dok je sama i nezaštićena boravila u svojoj kući, okupatorska vojska je odlučila tu lijepu zgradu uzeti za svoju komandu. Kasnije je „Narodni sud“ presudio, da joj se kuća konfiscira zbog toga što se „ona mogla i usprotiviti ali to nije učinila, pa je dakle posve jasno da se radi o klasnom neprijatelju, kojemu imovinu treba oduzeti!“ U ovom ratu ta kuća je izgorjela, no samo njena lokacija i još uvijek neobnovljeni zidovi na slobodnom tržištu vrijede najmanje polovinu onoga što je Anđelko Leko dao za cijelo poduzeće "Hoteli Srebreno".

Žao mi je da je taj kuriozni dokument u vrijeme ovoga rata izgorio skupa s mojim pisaćim stolom, no u državnim arhivama ovi i ovakvi monstruozni dokumenti i dalje postoje! Nova Hrvatska ih nije korigirala, a ne samo da ih nije korigirala, nego je novim zakonima nastavila istu „revolucionarnu i postkomunističku" praksu, kako bi svoju novu elitu namirila tuđom imovinom (na isti način kao što je to činila ona iz 1945 godine).

Danas nitko od novopečenih vlasnika i bogataša i ne razmišlja, da su sve te vrijednosti u kojima se danas oni šepure, stvarali neki drugi ljudi, da su tamo svoje živote živjeli neki drugi ljudi, da su se tamo igrala nečija tuđa djeca, i da sve to za nekoga ima svoju duboku emotivnu vrijednost, koja nadrasta onu materijalnu. Gore spomenuti Mark Rusko (unuk onog Marka Ruska) je uoči HFP-ove rasprodaje njegove imovine (s kojom je inače duboko emocionalno vezan) na svojoj je web stranici naivno pozivao sve te potencijalne kupce na bojkot privatizacije. No taj vapaj se nikoga nije dojmio – u svome grabežljivom pohodu okrutna i pohlepna novopečena hrvatska elite se na nikoga i na ništa ne obazire, nego u rojevima nalijeće kao muhe ne "neku stvar".

III. CONCLUSIO

U ovom mome „malom istraživačkom pohodu“ osjećao sam se donekle kao Ecov William Baskervillski. Doživljavam sebe u nekom drugom vremenu i prostoru kako također istražujem tamne dubine ljudske duše, koje se ravnaju prema jednoj drugoj, isto tako zabranjenomj i namjerno zagubljenoj knjizi „nekakvog apostola zla“, koji je u nekoj vrsti „anti-evanđelja“ obezvrijedio sva moralna i civilizacijska postignuća Mojsija i njegovih deset zapovijedi. .

Gotovo da fizički mogu opipati kako takva nekakva knjiga doista postoji, no da se pomno čuva unutar posvećenog kruga gornjih slojeva vlasti i ( nažalost) crkve u Hrvata, jer kako drugačije objasniti da se ta „neodoljiva strast za raspolaganjem tuđim“ događa među nama bez prigovora i sankcija. Očito je da taj "posvećeni krug" vrlo dobro poznaje pravu „tajnu života“, u kojoj su Mojsije i Isus obične izmišljotine za široke mase, a samo oni točno znaju što i kako treba činiti, kako sve to odraditi bez imalo grižnje savjesti. Jer za njih je i sama savjest obična izmišljotina za široku upotrebu, koja dakako ne važi u posvećenim krugovima "svemoćnih i sveznajućih"!!

Komentari

Držeći se deduktivnog

Držeći se deduktivnog selekcioniranja suvišnih detalja, pri čemu su uvijek bili pri ruci i "Ockhmova britva" (koja se zasniva na poruci: "Ako imate više teorija koje predviđaju isto, odaberite jednostavniju." ), ili Galilejeva težnja k simplifikacijama („ad simplicio“ ), prišao sam (moram priznati ciljano) svoj toj naoko kompliciranoj i mistificiranoj materiji poznatoj kao „Otok znanja“, da bih u njenim temeljima pokušao pronaći jednostavnija, razumljivija i prihvatljivija objašnjenja.
Nemoj zanemariti u tvojim istraživanjima i "Hrvatsku britvu" ("Ako imate više teorija koje predviđaju isto, odaberite NAJGLUPLJU."). :) Ali možda se "Otok znanja" odnosi na neko drugo "znanje" u koje još uvijek nismo dobro pronikli a koje je tako uspiješno ovladalo ovom nesretnom zemljom.
Polušalu nastranu, odličan dnevnik. Zahvaljujem, sažeto si mi dao mnogo korisnih informacija.

Tko je glasao

frederik činiš mi se dosta

frederik činiš mi se dosta informiranim. Jel' možda imaš kakvu ideju, ili si možda načuo, kako je Grgić uspio umočiti direktoricu koja je lokalna a sve živo je baš ona potpisivala? Kako je nakon svega ovoga uspio uvuć i novog lokalnog čovjeka u NO (Bože)?

Ostavio sam sličan post na http://pollitika.com/polancec-opet-podrzao-lopove-iz-otoka-ne-znanja, ali vjerujem da ćeš ovaj prije vidit.

Tko je glasao

Samo ispada da sam

Samo ispada da sam informiran bolje jer znam logičnije tumačiti podatke koji su ionako tu okolo nas, po medijima itd.

Ovo s direktoricom i pomoćnikom direktora je uvijek ona vječna priča o faustovskim dogovorima: Njih dvoje (a možda još netko) nisu neškolovani ljudi (dipl.ekonimistica i pomorac), ali su odabrali živjeti na otoku, a tamo se sve vrti oko hotela, pa je pozicija i čast presudna. Oni , kao otočani (a otočki mentlitet je uvijek izoliran i otporan na vanjske mijene) su skloni kooperirati s onima koji predstavljaju izvanjsku moć, dakle s vragom, ali vjerojatno nisu sposobni prozrijeti stvarno stanje stvari i predvidjeti posljedice.

Kad se jednom sve sruši, a oni su kako i sam kažeš potpisivali nbit će svašta, ali kad do toga dođe imati će UDKOK-u najviše toga ispričati. Problem je lociran izvan otoka, ustvari u Zagrebu. Ona su trojica (sada dvojica) cijelo vrijeme sebe javno se propagirali da su pod zaštitom Sanadera, a Polančec je takvo nešto svojim ponašanjem zaista potvrđivao!!!

Pa što onda preostaje - da oni smognu hrabrosti i probleme riješe umjesto države, politike, policije, Uskoka, nas i općenito javnosti. Interesantno je da se na otoku i okolo otvoreno pretpostavlja, da je igra oko Ville Ruže "Sanaderova rezervacija"" No bivši vlasnici (Rusko i Svilokos) su i dalje na sudu protiv Hrvatske, što će dalje eskalirati, pa će se sve ubrzo zaplesti oko nepravnog sustava u Hrvata radi nepridržavanja pravnih stečevina EU. Ovaj problem (Villa Lovor, Villa Ruža, ali i neke fruge kao npr. Hotel Jadran u Vela Luci itd) će postati uteg u pregovorima s EU. Naime, te dvije spomenute ville nisu nikakva tehnološka cjelina Hotela (jer predstavljaju dva izdvojena restorana), pa nema nikakvih razloga da se ne vrate pravim vlasnicima - sve u skladu s pravnim stečevinama EU i osudi komunističkih režima u EU Parlamentu, kojeg je i HDZ podržao. Te ville i slični slučajevi upravo tako trebaju, moraju biti razriješeni - vraćanjem vlasnicima!!!

Zakon koji je sada na snazi, da se procjena vrijednosti poduzeća prilikom pretvorbe vršila prema nekim statičkim metodama ili bolje rečeno fikcijama, i da su visoko vrijedne nekretnine ustvari mali dionički udio u rezervacijama koje drži HFP, (pa je apsurdna bezobraština, da je Villa Ruža npr manje od 5 % ukupne vrijednosti tvrtke, a ustvari sama vrijedi više nego cijelo poduzeće), nije prihvatljiv model i pravno neutemeljen, i trebati će se mijenjati u vrijeme usklađivanja pravnog sustava i zakona. Koliko znam bivši vlasnici idu upravo tim putom, pa se uskoro može očekivati moguća blokada pregovora, radi takvih zakonskih pravnih neusklađenosti.

Zato treba pričekati pa vidjeti.

Valjda sam dobro objasnio?

Tko je glasao

frederik dobro si ti to

frederik dobro si ti to objasnio, samo meni ipak ne izgleda logično da ljudi s otoka tek tako nasjedaju na priče o povezanosti Grgića sa politčkim vrhom. Oni su svjedoci da je on običan gologuzi spletkaroš i mislim da je umočenima ipak namjestio neku igru pa ih drži za ja**. Mora se to vrtit oko novca ili prijetnje, jer pozicija i čast su ovom slučaju ipak vrlo upitni, pa su domaći sigurno promišljali i o gubitku i jednoga i drugoga. Za nešto su uhvaćeni, a ne znam za što, ili im je obećano nešto čega nema pa zagrizli.

Tko je glasao

NOVAC JE SVAKAKO MOTIV, NEKE

NOVAC JE SVAKAKO MOTIV, NEKE KORISTI OD SVEGA UMOČENI IMAJU, A MULCI JEDNI IMAJU ISKUSTVA, MJERE I NAČINA DA IH UMOČE!!

Tko je glasao

Jedino što mogu zamjeriti

Jedino što mogu zamjeriti ovom tekstu je literarno ili bolje rečeno poetsko uljepšavanje i dekoriranje naše vulgarne realnosti drpačine vulgaris.

To je obična priča koju s drugim imenima kuća i osoba možemo naći po cijeloj domovini u istom identičnom obliku. Ono što je ona država konfiscirala u posljeratnoj devastacijskoj euforiji mržnje i zavisti prema imućnima to ova danas dodjeljuje svojim izvrsnicima.

Ključ je jednostavan do banalnosti:

Tko je raspolagao tom imovinom do 90. taj je jednostavno zadržao ključeve držeći ruku na prsima negdje kod srca i novčanika.

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Tko je raspolagao tom

Tko je raspolagao tom imovinom do 90. taj je jednostavno zadržao ključeve držeći ruku na prsima negdje kod srca i novčanika.

pa da, pogotovo ovdje u Rijeci.

"Vilo moja
Ti si moj san, ti si moj san
Al lagje bilo bi
Da si tuja mi
Da te ne poznan
Da te ne znan."

Vila na Pećinama, vila u Aleji bogataša, vila sim, vila tam...

Dragi moji, lijepi pozdrav!

Tko je glasao

A bogami i neki jugogenerali

A bogami i neki jugogenerali na Tuškancu (F.T.)

leddevet

leddevet

Tko je glasao

Ovim dubinskim postom po

Ovim dubinskim postom po pustopoljinama duha se sada naziru siluete nekih likova i nužnost, na tragu posta, pri čemu nužnost lako prelazi crte i isto stavlja iz krajnosti u krajnost.
Iako ovi mladići nisu za potcjeniti, mladi uz star majstore čine čuda, sada je jasnije da su u viziji i zbilji prste imali neki majstori duha. Ne zato što je dobijena utakmica sa impresivnom konkurencijom (nezvršenih automehaničara, tatinih šminkera i slično, za to majstori duha nisu nužni), nego baš zato što se preko središnje točke, Ville Ruža, nazire kontinuitet majstorskih upliva.
U projektu je sudjelovao i promovirao ga akademik Andrija Mutnjaković zvani Mutni, arhitekt. To je majstor snalaženja u nemogućem. Tim djelom akademije je vječnost, uz Frica Krležu, upravaljao akademik Andrija Mhorovičić, čovjek koji je u ključnim trenucima revolucije (duha) sa 32 godine od asistenta za NDH postao rektor Zagrebačkog sveučilišta i pol stoljeća čelnik toga krila duha i zbilje, pa je on nedvojbeno Mutnog uveo u akademske odaje a ujedno i očuvao autora Villa Ruže Kauzlarića, starijeg od sebe, za razliku od mnogih koji nisu mogli pratiti skokove. To, uz prethodnu iznimnu spretnost Mutnog i u bezizglednim situacijama, zajedno daje jaku osnovu za još jednu uspješnu operaciju po pustopoljinama duha. Nije isključeno, tako to često ide, da su aakdemici već davno pikirali to za oazu svojih duhovnih gibanja, nerijetko opet povezano sa novcima i raznim.
Mladići su pak bili u dodiru s nesuđenim akademikom Vladimirom Veselicom. On i njegov brat Marko su također djeca revolucije, iste koja je djecu lako bacala amo tamo, i sada su na pozornici takvi likovi, koji su stotinu puta pjevali drukčiju pjesmu, varijacije na istu temu. Vladimir je velemajstor poslovanja i dobitakaa na ničem, onaj kojem i najjače snage priznaju da je daleko najsposobniji i nepripremljen najbolje rješiti ili izvući izgubljeno, već samo retorički, netko tko je bio profesor raznim profesorima i majstorima glume (kao npr. Valentić), ekonomist nad ekonomistima. tako da su mladići uz takvog majstora osjetili toga, kada su razni od te arome igrali glavne uloge, uključujući da je trega možda ideji dalo i sprečavanje Vladimira na ulasku u hram (akademiju).

Tako da su i ova zbivanja možda nužda, čisti nastavak nužde kao i većina toga, da mladići vode nužnnu bitku da potpuno na zaostanu za raznim akademskim i instant snagama, nezvršenim mesarima, konobarima, henaičarima i sličnima, koji praše po Jadranu, a oni i uz takve majstore nad majstorima duha (Mutni, Vlado Veselica) ne uspjevaju izvršiti zadatak. Ne samo da to škripi tu, očito škripi po raznim djelićima moćne industrije napredovanja i duha, od siline nužde nije se stiglo ni zamjeniti kakav dihtung ni sjetiti šta je bilo jučer, pa se to javlja ta mrtva materija, oživljava.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Od 25. listopada 2017. godine na pollitika.com više nije moguće dodavati novi sadržaj (postove, komentare), niti je moguće kreirati nove ili se ulogirati na stare korisničke račune.
Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Najkomentiraniji članci

Najčitaniji članci