pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Evo što g. Željko Žutelija piše o urbanizmu i arhitekturi jednoga dijela Zagreba (Slobodna Dalmacija, 30. prosinca) pod naslovom 'S ponistre se vidi užas':

Ružne nove stambene zgrade na Vrbiku doimaju sa kao da ih je naplavila Sava. Zbijene jedna uz drugu, tako da ljudi iz dnevnog boravka svog stana gledaju u toaletne prostorije susjednog stana, lišene primjerene prometne infrastrukture, uskraćene za minimum zelenila koje bi barem podsjećalo na nekadašnje vrbike, stravičan su primjer mafijaške sprege u 'bermudskom trokutu' investitori-urbanisti-arhitekti, u kojem je jedini kriterij beskrupulozno profiterstvo.

Pogled je bio s prozora na vrhu Eurotowera, prigodom jednoga božićnog domijenka. Ne poznam taj dio Zagreba, ali ovo prenosim kao ilustraciju stanja (i uzroka). Jer ovo nije samo aktualna zagrebačka priča, mogle bi se slične panorame opisati u mnogim našim gradovima. A autor dalje piše:

Arhitekti, urbanisti i investitori koji su sudjelovali u gradnji novog Vrbika trebali bi biti procesuirani za urbocid. Ne znam je li ta ekipa urbanih sabotera ikad prošetala Zrinjevcem, Rooseveltovim trgom ili Gornjim gradom i uočila arhitektonske vrednote kojima je obilježen današnji Zagreb, i ne znam jesu li se za svoja arhitektonska ostvarenja na Vrbiku nadahnjivali albanskim bunkerima iz doba Envera Hoxhe, tibetanskom arhitekturom ili španjolskim kolonijalnim graditeljstvom, ali smatram da bi za svoje štetočinstvo trebali kazneno odgovarati.

I onda ključno pitanje:

Ako se nekoliko dimova marihuane kažnjava dvogodišnjim zatvorom, kolika bi zatvorska kazna trebala biti odmjerena onima koji su unakazili grad?

Slijedi završna ocjena:

Ono što se dogodilo na Vrbiku nije izolirana pojava, karakteristična samo za Zagreb. To je, jednostavno, zrcalo naše civilizacije, zrcalo u kojem se ogleda novi sustav vrijednosti, novi estetski svjetonazor, zrcalo u kojem nemamo prigodu vidjeti neki novi Zrinjevac, nastavak visokih dometa arhitekture šezdesetih godina minulog stoljeća ili pak stremljenje prema europskim uzorima primjerenima našoj sredini. Kad se popnete na najvišu točku u Zagrebu, u uredske prostorije tvrtke ... (ispušteno, op.a.), tek tada shvatite koliko se nisko može pasti na mjestu gdje su nekad rasle žalosne vrbe.

Nakon I i II svjetskog rata Zagreb je tretiran kao poraženi grad. "Pobjedničke" snage su se suočavale sa složenom "poraženom" zbiljom, koja im je kao takva sve više trebala.

II svjetski rat je bio brutalniji i stanje koje su nove vlasti zatekli bitno respektabilnije. U jesen 1941.g. su intervencije iz vrha Reicha odlučile da se nad Zagrebom kao gradom ne primjenjuju pravila "novog doba", nakon što su svi eminentni zagrebački stručnjaci pozvani da elaboriraju mjere za novo doba zaključili da treba nastaviti postojeću praksu - Hitlerov najomiljeniji ministar Speer je kao arhitekt znao da zagrebačka praksa tridesetih spada u evropski vrh i da se pravila "novog doba" mogu samo blamirati. Od 1944.g. teče revolucionarno discipliniranje ljudi, praksi i grada. Ovo zadnje je bilo suočeno s istim problemima kao Reich-NDH, jer su impresivni razvoji gradova u SSSR-u pokušavali slijediti baš to što je u Zagrebu bilo na višem nivou. Šezdesetih dolazi do paradoksa da isti Holjevac, koji je kao mladi boljševik dobio drugu vrstu zadatka sređivanja 1944.-45.g., nakon uvodnog Tripala dobiva mandat za promjene u upravljanju graadom - brzo dolazi do potpunog obrata ljudi i prakse, svi iz prednjih i drugih linija kao štakori bježe a vade se preživjeli od čistki i mlađi ljudi. Radi se kao pred II svjetski rat, punom parom. Rijetke zapadne stručne delegacije su šokirane da se iza željezne zavjese radi kao kod njih, te vijesti su i trebale posrnulom režimu jer su snažno podstakle pojačanu diskretnu pomoć. Uz ostalo, grupa od cca 120 najboljih ljudi na čelu sa arhitektom Josipom Uhlikom koordinira sve gradnje i izrađuje novi GUP (generalni urbanistički plan), naslonjen na onaj slavni iz tridesetih (čime je sve to rehabilitirano) ali i sa svim značajnim iskoracima bitno većeg grada. Nakon 1971.g. je počišćen i zadnji bitni čovjek iz bilo kakvog procesa i u prvi plan su stavljeni stari i novi jurišnici.

Od 1971.g. je vraćen režim "na liniji revolucije". Od tada na ovamo nije smišljen niti jedan novi bitno djelić, mulja se na sve načine sa naslijeđenim, do stupnja da svi koriste istog Dakića koji već od osamdesetih bulazni bez dvije smislene rečenice i bilo kakve dosljedne i suvisle točke.

Rat devedesetih, kojeg u Zagrebu de facto nije bilo, je iskorišten da se sve snage nakon 1971.g. proglase pobjedinicima i tako ne samo rehabilitiraju nego i profitiraju. Međutim, problemčić se sastoji u tome da je umjesto "pomiridbe", "prevladavanja", "uspjeha" i slično nastavljena i produbljena podjela ljudi i praksi na dva dijela, bez prave međusobne crte ali svima i u svemu vidljive i sve dublje. Kao da se radi o dvije kompozicije koje paralelno voze na dva različita kolosjeka. Proces uključivanja u kompoziciju "pobjednika" je završen i preiscrpljen, to naguravanje desetljećima u prenapunjenu kompoziciju već davno bere žrtve koje ispadaju iz prenapunjenih kompozicija. Zbog toga se razni pokušavaju prebaciti u ovu drugu "gubitničku" kompoziciju ili držati kakvu vezu, sidra i slično.

Npr. socijalna stambena gradnja pred II svjestki rat je Cvijetno naselje i nizovi kuća pored tvrtke Ericson Nikola Tesla, što je danas čista elita. Današnji POS Špansko i Bandićevi stanovi su definitivno smeće i problem.

Situacija Zagreba je delikatnija od Osijeka i drugih gradova (Splita ....). Sve je veće, složenije i drukčije. S jedne strane to beskrajne divizije opaja već sedamdesetih uigranom i razvijenom praksom da je sve moguće i dozvoljeno i bez rizika u masi a s druge to produbljuje proces koji možemo nazvati "napredak jede sam sebe" - desetljećima "pobjedničkog puta" samo raste i raste "priča" istih stratega i vladara da je stanje sve problematičnije, nered u prostoru sve veći, stanje infrastrukture sve gore, da su potrebni sve veći novci i svašta, da je sve nužnije sređivanje i da su istovremeno ostvareni sve impozantniji koraci naprijed. U završnici smo tog serijala. Vrlo brzo će doći do spektakularnih čuda. Krenuti će šokom da Slavko Dakić nije glavni gradski strateg, to su šokovi s kojima nitko nema iskustva, tipa da Gromiko više nije ministar vanjskih poslova ili Jekaterina Furcova komesar za kulturu. Onda će se raspasti zaštita spomenika kulture i prirode otjelovljena u Doris Kažimir. Onda će krenuti odvoženje beskrajnih količina smeća sa Jakuševca, vjerojatno na tajne lokacije kao makarsko smeće. Onda će pojaviti duhovi predvođeni spomenutim Uhlikom, Vladom Antolićem i Iblerom, dr Vlatkom Mačekom ...

Onda će Zagreb utonuti u "sivilo" tipa Berlin sada, koje će biti dulja "mora". Ništa neće biti iznimno dramatično niti jasno niti važno a sva impresivna zbilja koju poznajemo će u sustavnu reciklažu, o čemu će se snimati SF filmovi i vršiti razne umjetničke obrade. Marina MD i Bandić će i kao živi biti SF, isto tako razni likovi po većini gradova.

Da, planovi se rade bez vođenja računa o tome što je za grad dobro, a što nije. Uzimaju se u obzir samo interesi pojedinih kleptokratskih grupa, pa ako se u to daju uklopiti i neki interesi građana i grada, super, ako ne, onda se ide s "džonom" i na silu se ostvaruje ono što se hoće.

Jedan od najužasnijih primjera je i to da se teži tome da se novi kvartovi grade bez i ili s vrlo malo zelenih površina, a čak se i u starima planira (a negdje se i gradi) na prije projektiranim zelenim površinama. Živim u naselju u kojem su zgrade loše napravljene (Zapruđe u Novom Zagrebu), u doba komunizma. Nije se, doduše, mislilo da bi stanarima trebala neka spremišta u podrumu, nedostaje parkirališnog prostora (iako ga u odnosu na neke starije i novije kvartove ima puno), ali u to doba, kad je naselje građeno nije se očekivalo da će biti toliko privatnih automobila. Dakle, zgrade ružno izgledaju i nemaju baš sve što im je potrebno, nisu ni bog zna kako toplinski izolirane, ali su građene protupotresno, međutim, naselje je (kao i sva u ono doba) rađeno planski i smišljeno i sve ostalo je izvanredno zamišljeno. Na primjer, oko zgrada ima puno zelenih površina, parkova, igrališta za djecu. S jedne strane naselja je veliki park Vjekoslava Majera bez kojeg ćemo možda ostati što zbog izgradnje novog mosta preko Bundeka, a što zbog lake željeznice koja će tim istim putem ići, pa nema baš mjesta i za cestu i za prugu ako se ne uzme dio zelene površine (taj dio ima opravdanje), ali i zbog toga jer, kako sam čuo, neki planiraju izgraditi zgrade s naše strane parka, a uz zgrade moraju biti i dodatni prostori koji pripadaju svakoj zgradi (uz neizbježna parkirališta), što baš nije opravdano.

Zatim planirani su i napravljeni vrtići (dva komada), osnovna škola (velika i lijepa s dvoranom za tjelesni), opskrbni centar s raznim prodavaonicama, Dom zdravlja, dakle naselje ima sve što mu je potrebno, pa njegovi stanovnici ne moraju svaki čas ići nekamo drugamo kako bi ostvarili svoje osnovne svakodnevne potrebe.

Danas se tako ne radi. Rade se zgrade bez pravog projektiranja okoliša, zaobilaze se i postojeći zakoni koji određuju što bi te zgrade morale imati.... Kaos i tragedija...

Ne moze se tek tako jednostavno nadic taj jedan prevladavajuci sentiment kad nema temeljne slobode vec se robuje slavnoj proslosti po svim mogucim presjecima drustva. Ono sto je danas pod najvatrenijom zastitom tog sveprozimajuceg sentimenta jos jucer je u doba stvaranja mnogih monumentalnih prostornih (ali i upotrebnih) rezervacija izazivalo podsmjeh i prezir slican ovome sto ga izaziva svaki novi pokusaj bilo cega danas.
I potkova i Maksimir, i sve moguce i nemoguce po Zagrebu i sire izazivalo je raznorazna protivljenja i komesanja i prigovaranja ugledne gospode zastitnika sklada, jednostavnosti, miline i raznih drugih vrednota pred najezdom suprotih pokusaja.
Argumentacija i protivljenje su oduvijek na isti kalup.
Medutim ipak, danas demokracija kao oblik funkcioniranja politickog drustva prenosi se grubo na razna podrucja pa i arhitektonsko urbana pitanja. Za razliku cak i od notornog socijalizma koji u danasnjim uvjetima izgleda turbo sreden i uravnotezen, sve izgleda posve sizofreno i beznadezno. Danas par dva glasnija ego egzibibi tipa i ili tipke ucine nevjerojatnu predstavu od bilo kojeg pokusaja ili bilo cega bez obzira o cemu se radilo i sto li se htjelo. Oni prosvjedom iznude javnu karijeru i javnu slavu, a Grad se prigiba i suspreze dok ne probije po prisili koje onda servisiraju bez ikakvih pitanja i zafrkancija uzurbani gradonacelnici i serviseri nagomilane nuzde. To je toliko infatilno da infatilnije ne moze biti, a jedino sto veseli je sto su u toj predstavi zivopisni likovi tipa Al Bandy & co pa se covjek moze nauzivati raznoraznih skeceva, rola i komada i da ne mrdne po ucmalim kazalistima i rupetinama danasnjim.
Ovo demokratsko prenemaganje zahvatilo je puno sire od arhitekture i urbanizma i ja bih sad poteg'o temu bez kraja i konca, a ne prilici.

Tridesete godine 20. st., koje se nastavljaju na ovaj slijed, su najozbiljnije razdoblje Zagreba i Hrvatske ukupno. Tada su dograđene osnove koje se dan danas eskploatiraju. Paralelno je apsolvirano naslijeđe, postavljene dalekosežne osnove i izvršen sustavni razvoj u svim područjima, čime je se je iz neke niže lige ušlo u normalnu prvu evropsku ligu.

Uz impozantni razvoj, stigli su npr. izgraditi i u rad punom parom pustiti sve i danas bitne bolnice, škole, fakultete a i industriju.