pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nekoć je gotovo svaka bolja i svjesnija hrvatska kuća imala sliku „Hrvatski narodni preporod“ Vlahe Bukovca. Prisjetimo se: na povišenom prijestolju sjedi Ivan Gundulić a pred njim stoji velika grupa hrvatskih preporoditelja, predvođena Ljudevitom Gajem. Tu su i Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić itd.

Nazvao bi to razdoblje građanske hrvatske – romantičnim. Željelo se hrvatsku državu o njoj se pisalo, pjevalo pa i ginulo.

Išlo se u 20.stoljeću na predstave „Nikole Šubića Zrinskog“ i pjevalo „U boj, u boj, mač iz toka bane..“. Ili „Oj ti vilo Velebita“. Sve je to nekako izgledalo kao da se rade strašno važni politički potezi. Svjetska politika se mijenjala, ratovi su dolazili i prolazili, Hrvatska je iz jedne državne zajednice prelazila u drugu a mi smo pjevali „Nema Hrvata, nema junaka kao što je bio Jelačić ban“ i sanjali o samostalnoj Hrvatskoj.

Onda su nas događaji naprosto pregazili. Komunizam se urušio, urušila se Jugoslavija i prije nego što smo bili svjesni, imali smo Republiku Hrvatsku. I bili suočeni sa saznanjem da je jedno sanjati i pjevati o dalekoj i željenoj slobodnoj Hrvatskoj a sasvim nešto drugo tu u realnoj Republici Hrvatskoj izgraditi pravednu, socijalnu, bogatu i stabilnu državu. A grozota rata nanijela nam je nove traume.

I danas se vrtimo u krugu rasprava što bi i kako trebalo, bez jasnog koncepta, bez jasne predodžbe… Čini nam se da su pri stvaranju Republike Hrvatske učinjene sve moguće pogreške i da ne samo mi nego će i naši prapraunuci morati ispravljati sve ono zlo što se nakupilo, kako bi mogli u miru uživati ono dobro koje je vidljivo.

Nemam iskustva, ali možda mi samo želimo sve odmah, sve najbolje i savršeno. Toga nema u politici, očigledno.