Tagovi

Da li pravo na život negira pravo na smrt? (ili potencijalne zamke bioetike)

http://www.jutarnji.hr/nisam-razmisljala-o-posljedicama--zeljela-sam-da-...

Ponukana čitanjem ovog članka, odlučila sam napisati ovaj dnevnik, iako bi možda bilo pravednije reći, da sam prikupila različite materijale koje ovdje predstavljam i da je moj doprinos osim uloženog truda, zanemariv. Iz odabira sam citirala neke dijelove, ponajviše jer su materijali opsežni i da bolje prezentiram različitost stavova, ispod svakog citiranog materijala, nalazi se i link na citirano za one koji imaju vremena i volje pročitati sve. Vjerujem da je to jedno ozbiljno i podosta 'vruće' pitanje oko kojeg se lome koplja struke, vjerskih zajednica, zakonske regulative i mišljenja pojedinaca.

„Trideset i prvog ožujka 2005. preminula je Amerikanka Terri Schiavo, nakon petnaestogodišnjeg prebivanja u trajnom vegetativnom stanju i nakon duge bitke u koju se upleo čitav svijet - svijet politike, prava, bioetike, medicine, obiteljske psihologije, nakon bezbrojnih pravnih procesa, medijskih i socijalnih kontroverzi oko eutanazije, prava na život i smrt, prava na zastupanje, “živih oporuka”, i nakon odluke suda da se po treći puta pacijentici ukloni cjevčica za hranjenje. Terri Schiavo postala je u vrlo kratkom roku gotovo najpoznatiji i najkontroverzniji slučaj u povijesti bioetike.“
(citirano iz osvrta Darko Polšeka:“Kako je mogla izgledati pravda za Terri Schiavo?“)
http://mudrac.ffzg.hr/~dpolsek/terri%20schiavo.pdf

„Pojam “eutanazija” potječe iz antike i oblik mu je dao filozof SVETON. On ju je opisao kao laganu, bezbolnu smrt, a sam pojam znači “dobra smrt”, što dolazi od grčke riječi eu = dobro i thenesus = smrt. U svom izvornom značenju eutanazija je označavala čovjekovu želju i molitvu za dobrom, tj. brzom i bezbolnom smrću, bolje rečeno za blagim umiranjem. Na sljedećem stupnju označuje pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje, koliko je moguće, proživi bez tjelesnih boli i duševnih tjeskoba, poštujući život i naravni dolazak smrti. Treće, suvremeno značenje uključuje u sebi prva dva, dodajući mu novi, agresivni sadržaj. Taj se pojam danas uglavnom upotrebljava u njegovom preciznijem značenju, tj. u smislu namjernog i nasilnog oduzimanja života.

Prema europskoj Konvenciji o ljudskim pravima, pravo na život temeljno je pravo, bez kojeg su sva ostala besmislena. Ono je ugroženo ne samo ubojstvom već i svakom silom koja bi kao krajnji ishod imala okončanje života. Ozakonjenjem eutanazije niječe se ravnopravnost i jednako dostojanstvo svih ljudi jer je ljudsko dostojanstvo izvan dosega čovjekove moći. Ono je tu bez obzira na okolnosti u kojima pojedinac živi. Čovjek ga može poštivati ili ne, ali ga ne može dodijeliti ili oduzeti. Snagom svojega dostojanstva svaki čovjek u svakom stadiju svoga života uvijek zadržava pravo i dužnost na poštivanje temelja i preduvjeta tog dostojanstva. Tu je, zatim, pitanje slobode kao najveće čovjekove vrednote.

Zakon u zemljama u kojima je eutanazija legalna, istina, predviđa ograde. Pacijent u Nizozemskoj, na primjer, prije eutanazije mora biti trajno bolestan i patiti od velikih neizdrživih bolova te mora sam i dobrovoljno izraziti želju da umre. Ne smije postojati niti jedna mogućnost za liječenje koja nije primijenjena, a liječnik mora konzultirati bar još jednog liječnika. Protivnici ozakonjenja eutanazije smatraju kako ovo nisu dovoljno dobre ograde. Intenzitet bola ne može se izmjeriti i vrlo je subjektivan, tako da prvi razlog pada u vodu. Osim toga, nikada se ne zna je li neka bolest "trajno neizlječiva" ili jesu li primijenjene sve metode liječenja. Problem u Kolumbiji, recimo, koja također dozvoljava eutanaziju pod sličnim okolnostima, jest taj da siromašni pacijenti traže da umru brzo samo zato da ne bi ostavili ogromne račune svojim obiteljima.

Hrvatski Kazneni zakon ne poznaje eutanaziju pod tim imenom. Ipak, govori o njoj u članku 94. pod nazivom Usmrćenje na zahtjev: “Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina”.1 Eutanazija kao pomoć pri umiranju ili pospješivanje umiranja na zahtjev, u hrvatskom se zakonodavstvu, dakle, smatra ubojstvom čovjeka te je ubrojena u poglavlje o kaznenim djelima protiv života i tijela.“
(citirano iz Eutanazija , RINKOVEC Vlatka
http://www.kbf.hr/Spectrum/novo/7%20EUTANAZIJA.pdf

Kakav je po ovom pitanju stav hrvatskih političara i struke (u užem smislu gledano, liječnika i pravnika):
Saborski zastupnik i doc. dr. sc. Mirando Mrsić, specijalizant internist, hematolog, voditelj jedinice za transplantaciju koštane srži na KBC-u Zagreb zalaže se da se o eutanaziji pokrene otvorena i javna diskusija te da se i u Hrvatskoj regulira kao u Nizozemskoj.
- S jedne strane imamo pravo čovjeka da bira što će u životu raditi i kako pa onda i kakvu smrt zaslužuje, a s druge strane crkvu koja u svojoj dogmi drži da nitko osim Boga nema pravo dirati u život. Negdje u sredini toga su liječnici. Hipokratovom zakletvom smo se obavezali da ćemo svo svoje znanje upotrijebiti da spasimo život, a s druge strane su pacijenti i bolesti koje liječimo. Kad je riječ o raku, u visokom postotku završavaju smrću, a neki od tih karcinoma izazivaju velike patnje. Mi liječnici smo tu da smanjimo muke i omogućimo dostojanstvenu smrt jer je ona u tom slučaju neminovna – kaže dr. Mrsić, napominjući da je aktivna eutanazija krivično djelo još od bivše Jugoslavije.
- Niti jedan od kolega se o tome ne usudi niti razmišljati, ali je na djelu pasivna eutanazija i to u svim medicinskim praksama, iako nije zakonski regulirana. Primjerice, ako netko ima bolove i dajete mu visoke doze analgetika, to će vjerojatno izazvati i depresiju disanja i smrt. Dakle, smanjujete bolove i omogućujete dostojanstvenu smrt. Drugi slučaj je kad vam pacijent s terminalnom fazom karcinoma ode u respiratorni ili kardijalni arest. Većina kolega te pacijente ne reanimira. Povratak u život bi samo produljio patnje. U Europi je za to kodna oznaka ''DNR'' (do not resuscitate) odnosno ''ne oživljavaj'' rekao je Mrsić.
Otkad je Nizozemska donijela zakon o aktivnoj eutanaziji, pacijenti imaju pravo izraziti svoju želju da im se prikrate muke i stvari su jasne, a prošle je godine bilo tri puta više zahtjeva za eutanazijom no što ih je odobreno. Teret odluke osim pojedinca koji je tijekom života izrazio zahtjev za eutanazijom može podnijet i obitelj, tako da odlučuje želi li da bolesnik bude na aparatima ili ne. Bez obzira ne smislenost ili besmislenost takvog liječenja, ne odlučuju liječnici.

Mrsićev stranački kolega, zastupnik prof. dr. sc. Rajko Ostojić, gastroenterolog i voditelj Referentnog centra za kronične bolesti jetre, sasvim je drugog mišljenja. Pitanje ozakonjenja eutanazije je za njega, kaže nam, ekstremno sklizak teren, koje postavlja mnoga, mnoga pitanja, poput onoga trebaju li eutanaziju raditi liječnici koji su položili Hipokratovu zakletvu prema kojoj im se zabranjuje davanje savjeta ili sredstava koja bi pospješila smrt.
- Definitivno ne eutanaziji! Svjetsko liječničko društvo je prije deset godina proglasilo eutanaziju neetičkom, Hrvatska liječnika komora ne dozvoljava eutanaziju i moj stav je jasan: Svaki ljudski život je vrijedan poštovanja, ma kakav bio. Ljudski život je izvan dometa drugog čovjeka. Ljudsko dostojanstvo ne možete udijeliti niti ga uzeti. Jedini slučaj kad i medicina i etika dozvoljavaju završetak života je u slučajevima registrirane i verificirane smrti - tvrdi Ostojić.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang, šef saborskog Odbora za zdravstvo apsolutno je protiv bilo kakvog oblika eutanazije. Već tridesetak godina radi u bolnici pa mu je nezamislivo tko bi se usudio donijeti odluku o prekidu života, pa makar on bio i ireverzibilan, tim više što je napredak medicine takav da nitko ne može tvrditi da za nekoliko godina neće biti otkriven lijek koji bi ireverzibilnu komu mogao pretvoriti u reverzibilnu.
- Danas je moguće ono što nisam mogao niti sanjati kada sam počinjao studij. Nemamo pravo prekinuti nečiji život čak i ako sumnjamo da bi se jednom mogao naći lijek - kaže. Na pitanje ne misli li da se besmislenim održavanjem na životu neizlječivih bolesnika uzima novac koji bi se trebao uložiti u dijagnostiku i prevenciju kako bi se spasili životi, a za što sada nemamo dovoljno novca, dr. Hebrang je odgovorio da na takav način ne treba razmišljati.
- Ne bih na takav način mogao razmišljati, jer ću onda razmišljati kod svakog skupog lijeka ne bi li bilo bolje uzeti tri jeftinija za druge pacijente. Moramo napraviti takvo zdravstvo, i uglavnom ga i imamo, da tamo gdje život ovisi o lijeku imamo lijek, a gdje ovisi o aparatu imamo aparat. To i imamo u 99 posto slučajeva. Broj takvih jadnika koji su u dubokoj komi je tako mali da oni ne predstavljaju veliki financijski trošak, a brane princip nepovredivosti života. Mislim da čovjek uopće ne bi trebao prelaziti tu granicu i uzimati si za pravo da odlučuje o smrti. Kad se govori o argumentima da eutanazijom treba prikratiti muke, i opet sam protiv. Kad je riječ o pacijentima u vegetativnoj komi, oni ne osjećaju bol. Bilo je puno pacijenata koji su govorili da ne žele više živjeti zbog bolova, ali u jednom trenutku ipak se svi love za slamku spasa. Ne bih nasjeo na ničiju molbu, jer budi se biološki mehanizam samoodržavanja, netko vjeruje u Boga, netko u izlječenje i na koncu svi žele joj živjeti. Pokažite mi nekog teškog bolesnika koji si je sam oduzeo život - rekao je Hebrang.

Bivša ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović smatra da je zgražanje nad eutanazijom samo veliko političko licemjerje.
- Ma o čemu pričamo, pa država već provodi pasivnu eutanaziju nad teško bolesnima koji su prepušteni sami sebi. Ne mogu platiti lijekove, sustav ih ne želi liječiti, gleda se tko ima novaca. Recimo slučaj liječenja Martine Pirić kojoj je odobreno liječenje u inozemstvu 20 dana nakon što je umrla. Govoreći o samom zakonu o eutanaziji, mislim da treba otvoriti široku raspravu o tome i omogućiti da pacijent, kao što odlučuje o tome što će se nakon njegove smrti događati sa dijelovima njegovog tijela, odlučuje i o svojoj smrti, da si prikrati muke kad više nema šansi za život. Takav zakon ne ugrožava religiozne koji već žive po crkvenim zakonima, a onima koji to nisu omogućuje da si skrate muke - kazala je Anitčević-Marinović.

Vesna Škare Ožbolt, odvjetnica i bivša ministrica pravosuđa iz stranke DC, slaže se da današnja svijest i društvo traže reguliranje eutanazije, kako je to učinjeno u Nizozemskoj gdje se ne može dogoditi da iz jednog humanog čina budete osuđeni za ubojstvo.
- Vrijeme je da se sjedne i o tome provede opširna i široka rasprava sa svim stručnjacima iz različitih područja, među njima i s crkvom. Od rasprave ne treba bježati već treba pronaći načine kojima bi se nekome dala mogućnost izbora. Čvrstih i konkretnih odluka oko eutanazije neće biti na brzinu niti preko noći, međutim, treba se povesti za zemljama koje imaju tu praksu i vidjeti što treba, a što ne treba činiti - kazala je Vesna Škare Ožbolt, napominjući da bi odluku o eutanaziji tada trebalo prepustiti sudu.
http://www.javno.com/hr-hrvatska/dr-mrsic--vec-provodimo-pasivnu-eutanaz...

Ivo Josipović, novi predsjednik RH, o eutanaziji:
'Eutanazija će s vremenom biti dopustiva u velikoj većini razvijenih i prosvijećenih zemalja. Naravno, uvjeti moraju biti vrlo strogi, vezani uz terminalno oboljenje i patnju bolesnika, te njegovu jasnu volju da završi život.'
http://www.monitor.hr/clanci/josipovic-eutanazija-ce-biti-dopustena/26607/

Na linku ispod, u Zborniku pravnog fakulteta sveučilista u Rijeci, autorice, (Dr. sc. Anita Kurtović Ivana Petrić dipl. iur.), potaknute nesporazumima po kojima se usmrćenje na zahtjev izjednačava s eutanazijom, obrađuju najprije vrlo sporan pojam eutanazije i različite situacije koje taj pojam pokriva, a potom analiziraju pravna obilježja kaznenog djela usmrćenja na zahtjev. Na temelju toga ukazuju da de lege lata novo kazneno djelo usmrćenja na zahtjev "pokriva" slučajeve dobrovoljne aktivne i pasivne eutanazije, ali da je i širi pojam, jer se ne odnosi samo na situacije prikraćivanja patnji. Autorice predlažu de lege ferenda normiranje u smislu još blažeg kažnjavanja slučajeva u kojima je do usmrćenja na zahtjev došlo zbog osjećaja samilosti prema umirućem bolesniku. Također, smatraju da je krajnje nužno odrediti pravno rješenje slučajeva tzv. nedobrovoljne pasivne eutanazije odnosno slučaja koji se ne može podvesti pod usmrćenje na zahtjev, jer umirući takav zahtjev ne može uopće postaviti.
http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/hrv/20030306/Kazneno_djelo_usm...

„Moralni koncept da «život nije vrijedan življenja» potiče raspravu o važnosti problema vrednovanja kvalitete života (Farsides i Dunlop, 2001). Teško je znanstveno razmatrati kakva je kvaliteta života na osnovu izjašnjavanja osoba u terminalnom stadiju života jer ponekad radi težine bolesti nisu u mogućnosti izvršiti procjenu svoga stanja. Tome može doprinijeti i depresija, te se osjećaju manje vrijednima a time kvaliteta njihova života može biti još lošija. U takvim situacijama često se čuju dobro poznate izreke: «bolje bi bilo da umrem», «svima u obitelji bi bilo bolje da me nema», «kada bih mogao, ubio bih se». Zdravstveno osoblje treba biti dobro educirano da uoči promjene raspoloženja odnosno osjećaja pacijenata da bi se pravodobno spriječio nastanak depresije. Primjenom odgovarajuće antidepresivne terapije mogu se promijeniti ti osjećaji i takva razmišljanja, što će doprinijeti boljem raspoloženju.

Skupština Vijeća Europe je u Preporuci 1418 uputila apel državama članicama da neizlječivim i terminalnim bolesnicima zajamče potrebnu pravnu i društvenu zaštitu protiv opasnosti, posebno protiv rizika: a) da s približavanjem smrti osoba bude žrtva neizbježnih simptoma (bol, gušenje itd); b) da mu se suprotno volji produžava život; c) da umre u usamljenosti i napuštenosti; d) da okonča život u bojazni da predstavlja teret za društvo; e) oskudice uvjetnih sredstava za preživljavanje zbog ekonomskih razloga; f) oskudice sredstava potrebnih za skrb i potporu neizlječivim i terminalnim bolesnicima.

Preporuka 1418 završava dajući preporuke državama članicama za poštivanje i zaštitu dostojanstva neizlječivih i terminalnih bolesnika, što u biti predstavlja uvođenje filozofije palijativne skrbi u zdravstveni sustav odnosno u zakonodavstvo. Po tom pitanju važna je i međunarodna Preporuka Rec (2003) 24 Povjerenstva ministara
Vijeća Europe državama članicama o organizaciji palijativne skrbi prihvaćena od Povjerenstva ministara 12. studenog 2003. Kada je medicinski tretman beskoristan a smrt neizbježna, tada je primarni cilj medicinskih postupaka ublažiti bol i patnju.“
(citirano iz 'Bioetički ogledi o kvaliteti života pitanje distanazije i eutanazije.' Aleksandra Frković)

Hrvatska nema stav o eutanaziji, a jedini zakon kojim je regulirana jest onaj kazneni.
'Postavlja se pitanje živi li čovjek samo zbog postojanja ili je važna i kvaliteta življenja, koja osobito u trenucima teških bolesti postaje vrlo dvojbena', kaže dr. Jurić, profesor na katedri za etiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, te dodao da je on u skupini ljudi koji podržavaju pravo na život, ali i pravo na smrt. Zanimljivo je, tvrdi dr. Jurić, da Crkva ima prilično popustljiv stav prema okončanju života 'neliječenjem' pacijenta, ali kada nakon početka održavanja života treba nekoga osloboditi muka, Crkva ne želi odobriti taj čin. Ni liječnici nisu 'otvoreniji' prema eutanaziji. Poseban problem je i nepoštovanje tzv. biološkog testamenta. Primjer je pacijent koji ne želi da ga liječe, no u trenutku kada padne u komu liječnici ga moraju liječiti, a kako on nije svjestan, ne može se tomu protiviti, objašnjava dr. Jurić.
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/treba-li-ozakoniti-eutanaziju.html

Osobno, podržavam ideju eutanazije kao čovjekova neotuđiva prava da, ako tako svjesno odluči okonča vlastiti život, jer etički ne mogu prihvatiti da to nije apsolutno pravo pojedinca već 'sporno vlasništvo', u nadležnosti Boga ili države. Međutim, svjesna sam da se time otvara prostor za moguće zloupotrebe i ovime bih željela potaknuti raspravu kako bih i sama kroz različitu prizmu, bolje sagledala sve moguće strane ove etičke, medicinske i pravne dileme.

Komentari

potencijalne zamke eugenike..

potencijalne zamke eugenike.. eto nekad se to zvala rasna higijena, a danas pravo na eutanaziju, prevenciju i abortuse- no samo pod državnom paskom. privatno- to je ubojstvo. Sanitizirano bijelim kutama, to je osiguravanje raznolikih prava, kao što je Mengele svojim pacijentima omogućavao pravo na napredak medicinske znanosti i institucionaliziranu skrb. i naravno- eutanaziju, kad su nakon produženog medicinskog postupka njegovi pacijenti u pravilu, jako patili i vodili život koji nije bio vrijedan življenja, on im je humano omogućio izlaz. Ne bitno drugačije

Dok dobri šute, zli caruju

Tko je glasao

Tko ima pravo odlučiti o

Tko ima pravo odlučiti o tome je li vrijedno živjeti?

Pa prije svega, sama ta osoba. Naravno, osoba može biti depresivna, sužene mogućnosti rasuđivanja itd itd ali želite li da vas netko liječi protiv vaše volje?

Svatko može odbiti operaciju, pasivno odlučiti umrijeti. I tu zakoni ne mogu ništa (ponavljam, ako osoba ima sposobnost rasuđivanja).

Etička dilema je isto vrlo jednostavna: svi će umrijeti prije ili kasnije. O tome ljudi ne žele misliti, ali to je tako. Želite li provesti ostatak života u nepokretni, bez nade za oporavak, u bolovima? Nitko ne bi trebao odlučivati osim te osobe. Konačno, zdravu osobu se ne može spriječiti da se baci pod vlak ili raznese bombom, a netko prikovan za krevet nema te mogućnosti.

Malo su problematični i stavovi vjernika: kako netko drugi može znati što je najbolje za tu osobu, neće li Bog na kraju sve suditi, i nije li samo Bog onaj tko sve vidi i razumije?

U državi u kojoj 600 ljudi godišnje pogine u prometnim nesrećama, velik dio zbog alkohola, gdje se uglavnom radi o mladim i zdravim ljudima pred kojima je život, zgražati se što je nekom starcu dosta života nije baš pošteno.

Naravno da je problem moguća zloupotreba. Ali sve se može zloupotrijebiti...

Tko je glasao

Tanka je granica između

Tanka je granica između života i smrti.

Jedna naša mlada sportašica nakon prometne nesreće ostala je kvadriplegična i molila da je eutanaziraju.
Nakon izvjesnoga vremena oporavila se.
Postoji i niz vrlo neobičnih ozdravljenja, pa čak i vraćanja iz dugogodišnje kome.

Zakoni su nam čista eutanazija logičkog razmišljanja.
Mi više ne znamo stvarati, ali znamo eutanazirati pamet, proizvodnju, znanje, razum, pravednost, pravnu državu, naplatu, državne robne rezerve, branitelje, nacionalni ponos...
I na pollitici je prvo bio dnevnik o liberalizaciji prostitucije, sada o eutanaziji, a slijedeći je vjerojatno o liberalizaciji droga.

Nizozemska je liberalna ne samo po pitanju eutanazije, već i droga i prostitucije, dok se u Švicarskoj razvija eutanazijski turizam.

Možda i mi imamo šanse?
Možda bi bio dobar slogan : "Doživite čari eutanazije u maloj državi za veliki-konačni odmor"?

Tko je glasao

prije dosta godina sam

prije dosta godina sam operirana i greškom su me nakon operacije stavili u sobu kod onih koji su umirali od raka. (inače su sobe bili uredjene po principu stadija u kojem se bolesnik nalazi) nakon onoga što sam tamo vidjela, moj je glas svakako za eutanaziju.
naravno da postoji mogućnost zlouprabe tako nečega, ali mislim da takva mogućnost postoji kod svega.
kako ja gledam na to, bolesnik je onaj koji bi, pri zdravoj pameti, tako nešto mogao zatražiti od lječnika, koji bi opet, procjenjujući pacijentovo stanje, udovoljili ili ne njegovom zahtijevu.
ne vidim smisao u tome da se neko živo biće bezrazložno pati, bio to čovjek ili životinja.
bez zakona o eutanaziji, za preuzeti tako nešto ostaju samo osobe koje su najbliže bolesniku. koje opet, radi toga čeka zatvor, a da ne govorim o tome kako će se te osobe ikada pomiriti same sa sobom.
naravno, treba biti jako, jako oprezan kod eventualnog donošenja takvog zakona.
relativno sličnu situaciju, gdje smo u strahu od mogućih zlouporaba, imamo i kod doniranja organa. uglavnom se ljudi izjašnjavaju da bi bez problema donirali svoje organe, kada bi imali povjerenja u bolnice i lječnike da ih neće namjerno ubiti ukoliko bi neki organ hitno trebao nekom njihovom.
tako da mislim, kod ovakvih stvari, nikakav zakon neće biti dobar ako se njime ne spriječi svaka moguća zloupraba koja se može spriječiti.

Tko je glasao

Bez obzira što si tamo

Bez obzira što si tamo vidjela, objasni zašto misliš da bi liječnik, koji radi za desetak tisuća kuna plaće trebao morati nekome oduzeti život i imati ga na svojoj savjesti, pogaziti zakletvu koju je dao i svoje čovještvo?
Svatko ima pravo odustati od odlaska u bolnicu i umrijeti u svojoj vlastitoj kući na način na koji sam želi. Ubiti se ako baš hoće. Ne vidim razloga zašto bi se to skidalo s tereta obitelji i stavljalo na teret liječnicima ili bilo kome drugom, koga se to ne tiče, pa i sucima, ili okolišu! Bolnica je zato da pomaže ljudima koliko to može, a ne zato da nekome skraćuje život. Tko god misli da ne može više živjeti, neka traži otpust iz bolnice i u svojoj kući radi ono što hoće.

p.s. imala sam smrtni slučaj u obitelji i znam o čemu govorim. nije bilo lako, ali izdržalo se do kraja. obitelj i danas nosi traume iz tog vremena, ali je to ostalo u obitelji.

My Soul

Tko je glasao

Nije mi jasno kakve veze ima

Nije mi jasno kakve veze ima visina plaće sa eutanazijom.
Pa čak ni zakletva... A čovještvo?
To bi bili oni doktori koji odbiju primiti kuvertu ukoliko sumnjaju da će pacijent preživiti. Koliko je takvih??
A koliko je onih koji, bez imalo grižnje savjesti, uzimaju kuverte svjesni da ne postoji ama baš ništa što se može učiniti da pacijent preživi...

Ja bih rado svoju obitelj, u slučaju teške i neizlječive bolesti, poštedila traume umiranja u svojoj vlastitoj kući - ne vidim razloga zašto bi oni morali snositi taj teret. Jednako tako bi ih rado poštedila i posjeta bolnici i troškova u vidu kuverti - mislim da bi to bilo čovječno od mene.

Tko je glasao

@My Soul, mislim da ovdje

@My Soul, mislim da ovdje grijesis:
Bez obzira što si tamo vidjela, objasni zašto misliš da bi liječnik, koji radi za desetak tisuća kuna plaće trebao morati nekome oduzeti život i imati ga na svojoj savjesti, pogaziti zakletvu koju je dao i svoje čovještvo?
Lijecnik u tom slucaju (kad ta pomoc pri umiranju ne bi bila kaznjiva !) nikome ne oduzima zivot - on samo pomaze pri umiranju, cini ga dostojanstvenim, to umiranje !!!!.

Bolesnik u toj situaciji vec jeste na putu da umre, ali do konacnog cina ga ceka, za njega i njegove bliznje bezkrajno dugacak put patnje i neopisivih bolova.
Pustiti ga da svoje posljednje casove - koji se mogu protegnuti i na mjesece ! - provede u neizdrzivoj patnji znak je najopakijek sadizma provedenog nad bezpomocnom osobom!.

Pustiti jednu bezpomocnu osobu da se pati jeste cin uzkracene pomoci i nije ga moguce opravdati nikakvim moralnim floskulama. A pomoci da umre u miru i dostojanstvu covjeku koji nema nikakvih realnih izgleda za kakvo-takvo ozdravljenje i isto takav zivot jeste upravo duznost svakog lijecnika. I ne samo lijecnika.

Da je to potrebno zakonski jasno regulirati i to nakon duge i iscrpne javne rasprave na svim razinama i u svim drustvenim slojevima - razumije se samo po sebi.

To bi bilo moje misljenje.

Tko je glasao

Razumijem da ovo pitanje

Razumijem da ovo pitanje vjernici doživljavaju samo na negativan način jer vjera propovijeda da je život dar božji i da ga nitko nema pravo oduzeti osim samog boga. Tako valjda vjernici i bolest, nesreću i smrt doživljavaju kao božju volju (pa i preranu smrt kod npr. djece itd). Ono što mi je u tom nauku nejasno i nedorečeno jest da ti isti vjernici često puta sudjeluju u nepravednim (neobrambenim) ratovima i oduzimaju živote drugim ljudima. Zanima me kako tumače takve odluke?

Ili je to pragmatično gledanje 'Cezaru Cezarovo' pa se to prihvaća kao neizbježan čin vjernika koji živi u svjetovnom društvu te onda i igra po pravilima tog društva i čini bezbožna djela kao što su ubijanje i sakaćenje svoje ljudske braće?

Tko je glasao

Svatko ima pravo odustati

Svatko ima pravo odustati od odlaska u bolnicu i umrijeti u svojoj vlastitoj kući na način na koji sam želi

Svatko podrazumjeva kako mene tako i tebe, moja dušo. Kako bi ti rekla, nedao Bog, da tebe uhvati rak debelog crijeva u terminalnoj fazi. A ona dolazi polako...

Tko je glasao

Napisala sam gore da sam

Napisala sam gore da sam imala slučaj u obitelji. Prema tome, ne trebaš mi ti ništa o tome pjevati. A to što si pomislio, neka bude tebi! Vraćam ti! Pa ćeš drugi put možda razmisliti o čemu pišeš!

My Soul

Tko je glasao

Govoreći o samom zakonu o

Govoreći o samom zakonu o eutanaziji, mislim da treba otvoriti široku raspravu o tome i omogućiti da pacijent, kao što odlučuje o tome što će se nakon njegove smrti događati sa dijelovima njegovog tijela, odlučuje i o svojoj smrti, da si prikrati muke kad više nema šansi za život.
reče Ingrid Antičević.

Pa lijepo. Neka se onda Ingrid sama ubije, pa će biti samoubojica i ostatak onozemaljskog života provesti kod vraga, kao što joj i pripada. Ali nema pravo tražiti od drugoga da je ubije, pa da taj bude ubojica i završi kod vraga, a ona lijepo da se dokopa raja, kao žrtva ubojice!

To je početak i kraj te priče. Tko god želi skratiti sebi muke, umjesto otrpiti svoj križ do kraja, neka se sam ubije, a druge ljude pusti na miru! Kakva eutanazija, kad uvijek postoji mogućnost samoubojstva, da nitko ne zna. Pristojan čovjek ode u šumu i objesi se sam, bez da ikog zaje.ava oko toga.

My Soul

Tko je glasao

"Pristojan čovjek ode u

"Pristojan čovjek ode u šumu i objesi se sam" - krasno!!!

A što napravi nepokretan čovjek?

Tko je glasao

Čeka. Gledajući HTV.

Čeka. Gledajući HTV.

Tko je glasao

pa će biti samoubojica i

pa će biti samoubojica i ostatak onozemaljskog života provesti kod vraga, kao što joj i pripada.
To je početak i kraj te priče.

Brkanje Vjere (religije) i etike najčešče rezultira nemogućnošću analize etičkog problema. Dogma je neprovjeriva "istina", a etika je NAUKA o moralu; (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a norme odlučuju o specifičnom karakteru etike i tako ju razlikuju od drugih znanosti.
To je početak priče.

Tko je glasao

O tome sam i pisala: potpuno

O tome sam i pisala: potpuno je NEMORALNO tražiti od drugih ljudi da UBIJU, zato da bi tebi bilo lakše umrijeti! Ako se hoćeš ubiti, ubij se sam.

My Soul

Tko je glasao

Naravno. Ali zato ta druga

Naravno. Ali zato ta druga osoba to mora biti spremna učiniti, fizički i psihički. Dakle ili netko kome je jako stalo do tebe (dakle: bliski rođaci, supružnik, dijete) ili neki profesionalac (liječnik, ili tko već).

S druge strane, vrlo je SEBIČNO tjerati nekog da živi još koji tjedan ili mjesec samo zato "što ga želimo imati kraj sebe" i "ne damo mu da umre". Pa ne postoji ta osoba radi nas.

Tko je glasao

Covjek ima iskljucivo pravo

Covjek ima iskljucivo pravo na svoj zivot. Ako nema on, tko to pravo moze imati? Drzava? Zasto bi drzava imala pravo na covjekov zivot? Ili bilo tko? I kako bi to uopce bilo izvedivo? Sto se tice nekih drugih, trecih tijela da odlucuju o covjekovoj sudbini, samo pod uvjetom da je on u nekom trenutku njih delegirao za taj cin.

gpgale blog

Tko je glasao

Tako i ja razmišljam,

Tako i ja razmišljam, naročito kad pomislim da smo veći dio svog života 'taoci' države na jedan ili drugi način. U nekim zemljama je kažnjiv i pokušaj samoubojstva, znači da država krivično goni osobu koja si je neuspješno pokušala oduzeti život.

Svjesna sam da na stav kako države, tako i pojedinaca u velikom broju utječu religijski stavovi koji zastupaju mišljenje da je život dan od Boga i čovjek nema pravo taj život odbaciti. S druge strane, često te iste države prakticiraju izvršenje smrtne kazne nad svojim građanima, dakle posve su na sebe preuzele pravo odlučivanja o prekidu života, kojeg s drugog aspekta proglašavaju 'svetim i nepovredivim', kao npr. po pitanju pobačaja, umjetnog začeća i smrtne kazne.

Očigledno je da postoji velik jaz u poimanju same nepovredivosti života, jer bi se isto tako moglo tumačiti i da ako je život pojedinca nepovrediv, odnosno njegovo neprikosnoveno pravo - da je i odluka o okončanju tog života, isto tako u sferi njegovog neprikosnovenog pravo na vlastiti život ili smrt.

Pitanje eutanazije upravo se spotiče na tom pravu - jer ako npr. neizlječivo bolestan pojedinac svjesno zatraži da mu se omogući ispunjenje njegove volje a zakon mu to onemogućuje ili ga čak i aktivno sprječava i kažnjava, znači da se država postavila u ulogu skrbnika nad njegovim pravima i tako se jasno odredila prema njegovom pravu slobodnog pojedinca. Oduzela mu je utjecaj nad vlastitom sudbinom, time ga u stvari stavljajući u poziciju nekompetentne osobe koja nije u stanju valjano prosuđivati o svojoj vlastitoj dobrobiti i u tom smislu postupati.

Tko je glasao

u prilog razmišljanjima na

u prilog razmišljanjima na tu temu preporuke za dva sjajna filma (bez gorčine koju nosi ova tema), s tim da je ovaj prvi, kanadski, zanimljiv i zbog aktualnih društvenih tema ne samo eutanazije. Uglavnom ih videoteke imaju.
http://www.filmski.net/vijesti/dugometrazni-film/626/invazija_barbara_do...
http://www.filmski.net/filmovi/1267/zivot_je_more

Tko je glasao

Naravno, možda mi je lako

Naravno, možda mi je lako odovoriti jer nemam takvu situaciju u obitelji -hvala Bogu.
Protivnik sam eutanazije. Imam više razloga za to a najvažniji je taj da ljudi nisu "pozvani" da oduzmu nevinom ali bolesnom čovjeku pa makar mu to bio i najbliži rod.
Istovremeno, zagovornik sam smrtne kazne za neka djela zločina koja učine pojedince (neki opetovano) čak i nakon već odslužene kazne za neki prijašnji počinjeni teški zločin.
Pokušavam razumijeti majku čije se dijete godinama muči u užasnim bolovima a liječnici su "digli ruke". Teška je to prosudba ali ja mislim da to nisam u stanju učiniti i da bih učinio krivo pomažući u eutanaziji.
Čuda su uvijek moguća i bilo ih je. Nije to u našim rukama.

Referiram se ovdje na Ivana Pavla II! Svima je bilo očito da je umirao "godinama". Očigledno uz teške bolove i neviđenu patnju. Zadnjih mjeseci je svima, a poglavito njemu bilo jasno da umire a trpio je strašno. Nije se odlučio na eutanaziju.
Od takvih treba učiti.
Od najvećih!

Tko je glasao

Zanimljiva je ova usporedba

Zanimljiva je ova usporedba sa smrtnom kaznom. Većina zemalja je ukinula smrtni kaznu, najviše zbog važnog načela da kazna ima odgojnu funkciju (kako možemo nekoga preodgojiti ako mu oduzmemo život?)
Sljedeća važna stvar zbog koje je u većini zakonodavstava napuštena smrtna kazna jest mogućnost pogreške. Što ako optužimo nevina čovjeka? Upravo ovdje argument protiv smrtne kazne možemo povezati sa argumentom protiv eutanazije. Što ako pogriješimo? Što ako za dotičnu osobu još uvijek ima nade?

Kao što sam protivnik smrtne kazne, isto tako ne podupirem eutanaziju, zbog eventualne pogreške. Čovjek nije pozvan da uzima ničiji život, niti po pitanju kazne niti po pitanju eutanazije, kao ni po pitanju samoubojstva ako je u pitanju njegov vlastiti život. Može se dogoditi da se taj što se baca sa 25 kata s ciljem samoubojstva, negdje na pola puta do tvrdog asfalta i predomisli. Može se dogoditi da i osoba koja je u nekom dokumentu potpisala da je sporazumna sa eutanazijom, negdje na pola puta između kome i budnosti promjeni mišljenje.

Život je nepovrediv, a svaka odluka je relativna.

Tko je glasao

Čovjek nije pozvan da

Čovjek nije pozvan da uzima ničiji život

Točno.
Čovjek nije pozvan da uzima SVOJ život.
Točno?
Čovjek nije pozvan da odlučuje o ničemu. Uvjek hijerarhija odlučuje o čovjeku......

Tko je glasao

iznosiš vrlo uvjerljive

iznosiš vrlo uvjerljive argumente ali nemoj zaboraviti jedno - čovjek svakog dana odlučuje o svom životu i kad bi preispitivao svaku odluku koju donese putem, ili ju svako-malo mjenjao, ne bi u svom životu realizirao ništa od onog što je nakanio. Ili kako kinezi kažu 'onaj koji se cijeli život dvoumi napraviti prvi korak, prostajat će ga na jednoj nozi'.

Osobno sam uvjerena da ovdje govorimo o jako teškim i duboko promišljenim odlukama i iako, kako sam kažeš, ta mogućnost da se osoba predomisli uvijek postoji, ona jednako vrijedi za probnog-pilota koji ima 'čudan osjećaj' kad sjeda u avion, vojnika koji juriša na ukopan bunker, ženu koja se sprema pobaciti ili roditi....puno odluka koje donesemo u svom životu nepromjenjivih su posljedica. Ovdje je pitanje, imamo li pravo donijeti takvu odluku u skladu sa svojom voljom? Ili, već samim iskazivanjem takve volje, proglašavamo sebe nekompetentnim za odlučivanje o svom životu?

Tko je glasao

Ne možemo nikada znati

Ne možemo nikada znati "što bi bilo kad bi bilo".

Još nešto, bolest, umiranje, smrt su prirodne stvari. No velik napredak u medicini je te stvari učinio rijetkima, a u 20. stoljeću i tabu-temom u razvijenom svijetu. Npr. još početkom 20. stoljeća, kad je recimo rođena moja baka, od 8 njenih braće i sestara dvoje je umrlo dok su još bili jako mali. Ali to je tada bilo tako, svi su znali da mnoga djeca umiru, to je bila činjenica života.

Tko je glasao

vrlo obazriv odgovor

vrlo obazriv odgovor jelenska - sviđa mi se vaše nastojanje da se zamislite u toj poziciji. Mislim da je to možda jedna od onih situacija kad se i naša načela možda smrve pred stalnim svjedočanstvom tuđeg neizdrživog bola i patnje.

Kao što sam rekla, etički na to gledam s drukčije pozicije od vas, i to prvenstveno na moje vlastito pravo da odlučujem o svom životu i da mogu biti sigurna da će se poštovati moja volja o odbijanju produljenja života na aparatima. Što se tiče tuđe pomoći, ne vjerujem da bih mogla postaviti takav zahtjev na ljude koje volim, ali se istovremeno nadam da se nikad neću morati suočiti s takvom dilemom.

Hipotetski raspravljati o tome ili podržavati neki određeni stav po tom pitanju, jamačno je nešto posve drugo nego morati doista donijeti stvarnu odluku o nečijem životu ili smrti.

Tko je glasao

Postavke za pregledavanje komentara

Odaberite svoje postavke za pregledavanje komentata i kliknite na "Snimi postavke" da aktivirate promjene.

Novi dnevnici

  1. O budućnosti europske energetike u Brislu i Londonu od Zoran Oštrić komentara 0
  2. Prosvjed branitelja od Weteran komentara 4
  3. Prigovor savjesti, kvalitativno i figurativno od lunoprof komentara 63
  4. Dignitet i percepcija od StarPil komentara 15
  5. Tko gnoji hrvatski meinstream fašizmom od sjenka komentara 27
  6. Nevenka Topalušić, 100%tni HRVI i ostavke ministara F. Matića i A. Kotromanovića od ppetra komentara 28
  7. osvajači samoStalnosti RH od aluzija komentara 0
  8. Odletio Milanović. Na Krilima Kvarnera. od Papar komentara 0
  9. Delanec od pravednik vz komentara 22
  10. u povodu ratovanja daleko oko nas od aluzija komentara 0
  11. Dezinfekcija i čišćenje- za laži poraženih i frustriranih od ppetra komentara 70
  12. Bandić i "Bandići" od bosancero komentara 37
  13. Prijevremeni izbori za gradonačelnika u Zagrebu? od Zoran Oštrić komentara 39
  14. KURDI, žrtvovan narod? od Ljubo Ruben Weiss komentara 23
  15. Argumenati ZA i PROTIV preferencijalnog glasovanja od DEMOS komentara 15
  16. Pa promijenimo konačno taj ustav, … III od Feniks komentara 64
  17. Referendum kao odraz od lunoprof komentara 15
  18. SDP dopušta HDZ-u osvajanje RH od aluzija komentara 0
  19. Nakon posjeta Putina Hrvatska treba revidirati politiku prema Srbiji od vkrsnik komentara 59
  20. Suđenje u Muenchenu okidač za lustraciju u Hrvatskoj od vkrsnik komentara 56
  21. živim okružen surogatima od aluzija komentara 0
  22. Kome će se prikloniti Srbija? od Weteran komentara 49
  23. Između dva referenduma od Zoran Oštrić komentara 35
  24. HNS i privatizacija autocesta od Weteran komentara 25
  25. Dolazi li nova zapadna ekonomska kriza ...? od Busola komentara 7

Preporučeni dnevnici

Tko je online

  • grdipajek
  • lunoprof
  • miris
  • rupert
  • zaphod

Trenutno online

  • Registriranih korisnika: 5
  • Gostiju: 23

Novi korisnici

  • jeffrey
  • Turist s razlogom
  • Endrina
  • Primarijus iz BiH
  • narko