pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U tragikomičnom prepucavanju na relaciji Mirjana Hrga - Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara oko (budimo realni) trivijalnog i tek najavljenog uključivanja u emisiju "Epicentar" deklariranog podržavatelja srpskih radikala i ishlapjelog pjevača Bore Đorđevića, u oči upada jedna rečenica iz najnovijeg pisma udruge koja maestralno sažima sukus perspektive nacionalista koji iza braniteljske ili neke druge fasade uporno pokušavaju preuzeti ultimativni i isključivi legitimitet za državu koja pripada svim njenim građanima i koja je prije dvije godine ušla u pubertet. Zbog državnog puberteta i divljanja državnotvornih hormona ili možda zbog sjete za djetinjstvom koje je gotovo, a u kojem su uživali zaštitu političkih roditelja ultradesnice, pojedinci sigurno skriveni iza braniteljske maske poručuju Mirjani Hrgi: "Mi koji smo stvorili ovu državu u kojoj i Vi djelujete imamo pravo da Vam zabranimo takvo novinarstvo u hrvatskom medijskom prostoru."

Makar se osnova Tuđmanova političkog projekta nezavisnosti Hrvatske zasnivala na pomirenju ideoloških frakcija (što ga je onda između ostalog usmjerilo i k apologetizmu fašizma), ratni metež i rasap društvenih vrijednosti stvorili su uvjete za borbu oko prava na predstavljanje kao nositelj hrvatskog legitimiteta. U konačnici pobjedu su izvojevale uglavnom nacionalističke snage koji su si nakon osvajanja titule "stvoritelja", "oca" ili sličnih kreacionističkih epiteta uzele za pravo da odmah i arbitriraju tko je "pravi", a tko "krivi" Hrvat te što se smije, a što ne smije u "njihovoj" Hrvatskoj. Ovaj proces kidnapiranja nacionalnog identiteta i legitimiteta te poistovjećivanja identiteta sa nacionalističkim ideološkim svjetonazorom rezultirao je daleko većom podjelom od one koju je Tuđman svojevremeno htio pokrpati politikom pomirenja, a direktna posljedica monopoliziranja državnog legitimiteta (koji HDZ pokušava održati i danas ne propuštajući priliku da istakne kako su upravo oni - i samo oni - Hrvatsku stvorili i obranili) reflektira se u drskoj opasci Damira Jašarevića, potpisnika dvaju pisama Mirjani Hrgi.

Mirjanu Hrgu, o čijem bi se nefokusiranom i prečesto površnom novinarskom radu dalo napisati štošta, Jašarević je u pismu u najboljoj rasističkoj maniri pohvalio jer nosi križ oko vrata i jer je "dična Hercegovka", ali je ni te božjom providnošću dane kvalitete nažalost ne ekskulpiraju od najgoreg grijeha: dopuštanja glasovima drugačijim od onih koje zastupa Jašarević da se pojave u hrvatskom medijskom prostoru na koji Jašarević polaže ultimativno pravo kao branitelj. Jašarevićev monopol na stvaranje države koji se temelji na njegovom braniteljskom statusu ima dakle i svoje druge dimenzije, a jedna od njih je ultimativno pravo određivanja što je dopušteno u (ne "hrvatskom" nego očito) Jašarevićevom medijskom prostoru. Otimanje identiteta tako metastazira u otimanje bilo čega čemu se može prišiti epitet "hrvatski".

Hrvatski medijski prostor je (barem deklarativno i perspektivno) slobodan. Iskrivljena desničarska vizija demokracije oduvijek je imala problema s konceptom slobode, a ponajviše s konceptom jednakosti, posebno kad su u pitanju mediji, što se kristalno ocrtalo u 10-satnoj (!) parlamentarnoj raspravi o televizijskoj emisiji o Tuđmanovoj ostavštini kada se Sabor umjesto zakonima bavio stavovima drugačijim od stavova vladajućih iznesenim u tamo nekoj Latinici. Ni perjanica te ridikulozne rasprave Vladimir Šeks ni Damir Jašarević čini se nisu upoznati s činjenicom da sloboda izražavanja, kako je više puta ponovio Europski sud za ljudska prava, ne uključuje samo uhu ili oku ugodne informacije i mišljenja, nego se podjednako odnosi i na ono što vrijeđa, šokira ili uznemirava. Dakako, ovako široka sloboda ne uključuje pravo na govor mržnje ili pozivanje na nasilje, a pravo na vrijeđanje ili šokiranje ne sadrži pravo na vrijeđanje moralnih osjećaja zajednice, no granice su svakako postavljene daleko šire od onog što su si Šeks ili Jašarević postavili kao kriterij. Upravo je ova europska vrijednost koja leži u osnovi demokracije bila temelj spora oko Muhamedovih karikatura koji je ispitivao granice dopuštenog, a iz čijeg primjera je Jašarević mogao naučiti bitnu lekciju: pravo na iznošenje različitih mišljenja ili stavova (pa bila ona i politički potpuno irelevantna mišljenja kreature koja se naziva Bora Čorba ili Nabor Ćušpajz ili kako god) dopuštena su u svakom demokratskom medijskom prostoru, pa i hrvatskom. Sve ostalo je nedopuštena cenzura, izolacionizam i brainwashing koji ne dopuštaju medijskim konzumentima da sami procijene vrijednost tvrdnji ili stavova već im pozivanjem na apstraktni legitimitet paternalistički određuju što će i kako konzumirati.

Nema sumnje da postoji rizik da bi nastup bilo kojeg pripadnika srpskog radikalnog pokreta u javnom medijskom prostoru mogao povrijediti osjećaje onih koji su stradavali zbog ideologije koju taj pokret sponzorira. No odgovornost za balansiranje dopuštene i nedopuštene slobode riječi te osiguravanje da ona ne povrijedi osjećaje žrtava leži na "Hercegovki s križem", a ne braniteljskoj udruzi. Također, određivanje medijskog prostora kao "hrvatski" nije sinonim za "isključivi" već upravo suprotno, makar na deklarativnoj razini i makar se vježbanje tih deklarativnih vrijednosti na praktičnoj razini nažalost prečesto ostvaruje upravo na bolnim temama iz prošlosti.

Ono što možda ipak najviše čudi je tišina kojom velika većina braniteljske populacije već duži niz godina promatra ovakve nedemokratske i prečesto nacionalističke postupke pojedinaca žednih medijske pažnje koju pridobivaju na potpuno krivi način pridonoseći nepotrebnoj i nepravednoj stigmatizaciji branitelja. Oni koji su omogućili sigurnost koju uživaju svi oni koji čitaju ovaj tekst i oni koji su napustili svoje obitelji kako bi se borili za demokraciju umjesto elitizma prečesto prešućuju monopolizaciju istine, državnog legitimiteta ili političke platforme koju propagiraju oni koji su se nakon borbi u rovovima probudili u društvu koje ne odgovara njihovoj iskrivljenoj viziji demokracije. Dakako, njihovo je pravo da šute i to pravo treba podržati jednakim žarom kao i pravo gospodina Jašarevića da iznese svoju kritiku uredničke politike u "Epicentru". Ipak, za ovo posljednje bilo bi mudro prvo pričekati samu emisiju koja je ovim potezom besplatno dobila vrhunski marketing upravo od onih kojima njen najavljen sadržaj i izbor gostiju ne odgovara i koji bi preferirali da tu emisiju nitko ne gleda.

Upravo u ovom paradoksu leži apsurd borbe protiv slobode medija: svaki napad vraća se poput bumeranga, posebno ako se roštilj sprema dok je zec još u šumi odnosno ako se kuhinja "dične Hercegovke" napada prije nego je čorba uopće pristavljena.

Dobar tek.