pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Na današnji dan prije 63 godine je propao atentat na Hitlera poznat kao „Dvadestosrpanjska urota“ ( The July 20 Plot ) kad je pukovnik Claus von Stauffenberg pukim slučajem propustio ubiti Hitlera. Kako je u zavjeru bio uključen značajan dio vojnog vrha Njemačke (s istaknutijim njemačkim vojnim zapovjednikom i feldmaršalom Erwinom Rommelom na čelu), nema sumnje da bi Drugi svjetski rat bio završio skoro godinu dana ranije.

Slučajni sklop okolnosti je htio da Hitler preživi, ali je to izazvalo veliku sječu glava, i čišćenja u vojnim i civilnim strukturama tadašnjeg njemačkog društva. Hitler je neke urotnike odmah postrijeljao, ali je Rommelu pružio šansu da to sam učini, da bi mu onda licemjerno organizirao veličanstveni pogreb. Naime bojao se karizme koju je Rommel stekao kao veliki ratni heroj Drugog svjetskog rata.

Koliko bi samo bilo manje rušenja, manje mrtvih, sakatih, manje gladnih i prognanih da je Von Stauffenberg tada uspio. Sva zla počinjena do tada se ne bi mogla lako izbrisati, ali bi nesreća bila bitno umanjena. Slika post-ratovske Europe bi bila posve drugačije, „istočno carstvo zla“ se ne bi bilo toliko proširilo i izazvalo mnoge druge nevolje i smrti.

Ono što iznad svega zapanjuje jest ta samoubilačka upornost s kojom je Hitler gurao svoj projekt do samog kraja, projekt koji je njega zasluženo stajao glave, ali je svoj vlastiti narod odvukao u pravu katastrofu golemih razmjera, ispod svih civilizacijskih razina. Hitler je definitivno najveći njemački zločinac svih vremena, i to velika većina njemačkog naroda shvaća, oni su naučili iz svoje nevolje, pa je Njemačka danas, bez imalo dilema, jedna od ključnih demokratskih perjanica Europe i svijeta.

Ipak dogodilo se tako kako se već dogodilo. Prošlost ne možemo promijeniti pa nama ostaju sjećanja, iz kojih bismo trebalo učiti i naučiti za budućnost. Tako ostaje vječnim pitanje što sve možemo i smijemo činiti u svoje ime i za svoj račun, a što si smijemo dozvoliti kad odlučujemo o tuđim sudbinama. Vjerujem da su u novu Europu ugrađene spoznaje do kojih je čovječanstvo došlo nakon Drugog svjetskog rata.

Ali pogledajmo što je donijela ta 1944 godina, što je vjerojatno izazvalo tu urotu:

U vremenu od siječnju do srpnja 1944 je započeta bitka u Italiji kod Monte Cassina , završena je legendarna opsada Lenjingrada. RAF (englesko kraljevsko zrakoplovstvo) je već redovito bombardiralo Berlin i druge gradove u Njemačkoj. Saveznici se već iskrcali kod Anzia. U travnju su Nijemci na istoku napustili Odesu, a u svibnju Sevastopolj i Krim. Na zapadu su u lipnju saveznici ušli u Rim, i uspješno je izvršeno iskrcavanje u Normandiji. Na sjeveru su Rusi započeli ofenzivu na Finsku, istjerali Nijemace iz Bjelorusije te oslobodili Minsk na istoku, a Cherbourg i Caen na zapadu. Svakome normalnom i razumnom čovjeku je tih dana polovinom srpnja 1944 bilo jasno da je rat praktički odlučen. Zato je 1944 godina bila godina dilema i pobuna (ne samo u Njemačkoj, nego i u Warszawi, i u Slovačkoj).

I puč Vokić-Lorković se u Hrvatskoj događao samo mjesec dana iza Von Stauffenbergova neuspješnog atentata, kad je na zapadu već bio oslobođen Pariz, a na istoku Rumunjska se predala. Mladen Lorković je još u svibnju 1944 zajedno s ministrom oružanih snaga Antom Vokićem , održao tajni sastanak sa predstavnicima HSS-a Košutićem i Ivankom Farolfijem To je bio početak tzv. "puča Vokić-Lorković" , u kojem je bilo planirano da se korištenjem domobrana kao regularne hrvatske vojske, NDH okrene protiv Njemačke, i pređe na stranu Saveznika. No, na sjednici vlade održanoj noću 30. kolovoza 1944., Pavelić je razotkrio urotu, naredio uhićenje sudionika. Jedino je August Košutić uspio prebjeći k partizanima (koji su ga ubrzo zatvorili, ali je preživio i još dugo živio). Ostali zavjerenici su zatvoreni u Lepoglavu do pred sam kraj rata, da bi krajem travnja 1945., dakle pred sam bijeg Pavelića i vjernihg mu sljedbenika iz zemlje prema Bleiburgu, u zatvoru bili ubijeni Mladen Lorković, Ante Vokić, Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić (kažu da je to sredio Maks Luburić ).

To je onaj neshvatljivi i zaprepašćujući kraj tih obećavajućih događaja kritične ratne 1944 godine, kad se uz malo manje sebičnosti a malo više razuma i domoljublja mogla promijeniti povijest Hrvatske. Nažalost, neki „najveći hrvatski sinovi“ (koje neki i danas glorificiraju) radije su pokupili narodno blago i pobjegli u inozemstvo, prije toga pobivši svoje najbliže suradnike, i prepustivši svoj narod hudoj sudbini. Povijest to ne smije zaboraviti, a oni koji danas veličaju te „sebičnjake upitnog domoljublja“ (jer se računaju samo konačni rezultati), trebali bi sami sebe dobro preispitati.

P.S.

Isto tako držati ih 8 mjeseci u zatvoru, (da narod od njih ne bi napravio heroje i mučenike) necivilizirana je i dvolična gesta, isto onoliko koliko je bilo natjeravanje Rommela na samoubojstvo, da bi mu se potom za javnost priredio veličanstveni sprovod (kojeg je i zasluživao).