pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Moja namjera nije bila zamahati jezičnu raspravu ali eto, kad je već započela dodat ću nešto na moj zadnji pasus kojeg smatram najvažnijim u mom gornjem komentaru. Naime poznavanje povijesti je i poznavanje jezične povijesti, a jezik se mijenjao, i stalno se mijenja, i nikada nećemo moći reći da je sve gotovo, jer ni povijest nije završila svoj hod. Da ponovim pasus:

Ustvari stvari stoje obrnuto: Srpski jezik je stvaran u kolijevci hrvatskog izričaja (austrougarska Vojvodina) i ne vidim nikakva razloga da se mi trebamo odricati vlastith riječi - tj. učestvovati odnosno sudjelovati u siromašenju hrvatskoj jezičnog izričaja.

Moj osobni stav je da se mi ne bismo trebali odricati ničega iz naše rtealne i jezične povijesti. Hrvatski jezik je postao književnim barem par stotina godina prije Vuka Karadžića1787. -1864. nasuprot Bartulu Kašiću 1575.-1650. Ili Petar Zoranić (1508. - 1569) za kojeg nam treba stručna jezikoslovna pomoć nasuprot Dubrovačkoj književnosti (koju je danas lijepa i može se dosta lagodno čitati).

Dok je hrvatski imao svoj kontinuitet, Srbi su svoj jezik gradili u Austrougarskoj, tj. u Vojvodini koja je kulturno bila većinski hrvatska (ako niste znali tamo u Sremskim Karlovcima čak još postoji crkva na kojoj mislim da još piše "Hrvatska pravoslavna crkva"). Vuk je gradeći svoju lingvistiku se oslanjao na hrvatske korijene i tako de facto podigao i srpski jezik i noviju srpsku književnost. Prije toga su govorili mješavinom staroslavenskog i novosrpskog. Kad je Josip Jelačić postao ban svih hrvatskih zemalja uključujući i Krajine obratio se poslanicom na oba jezika, tj. na hrvatskom i srpskom. Proučavanje te poslanice bi pokazalo da je u hrvatskoj inačici jezik malo kitnjast ali blizak današnjem, a srpski mješavina staroslavenskog.

Dakle, bez obzira na to što se netko s onu stranu može uvrijediti, srpski je nastao iz hrvatskih korijena (to je i sam Crnjanski priznavao), a Vuka, koji s naslonio na dubrovačku književnost, tj. jezik Dubrovnika i zaleđa (kažu Stolac koji je uvijek bio većinski hrvatski) sami Srbi su kasnije modificirali na ekavicu).

Moj komentar je samo ukazivao na to da ne vidim niti postoji iti jedan razlog da se odričemo niti jedne riječi u našem jeziku, zapisanoj u hrvatskoj književnosti, pa niti čak da bismo nasilu činili razlike. Ti "mrski" završeci -isati (umjesto -irati) su bili česti u hrvatskoj starijoj književnosti. Bilo što bilo kada zapisano u hrvatskoj književnosti dugog kontinuiteta je hrvatsko bez ikakve kasnije ideologijske ili druge prosudbe. Čak ako nam danas pomalo smiješno zvuči., ne moramo tako danas govoriti ali moramo s poštovanjem priznavati kao naše. Što to ima veze ako je u međuvremenu usvojeno u nekom drugom jeziku kao nji8hov jezični standard. To vam je kao kad vozite auto - ako vozite gledajući naprijed i za sebe ništa vam se neće dogoditi, ali ako se stalno osvrćete kako drugi voze mora vam se dogodit nesreća.

Mi u Hrvatskoj se nemamo čega stidjeti pa ni odrastanja hrvatskog jezika, ali proglašavati Anića neznalicom(za Rječnik iz 1991 godine i kasnije još veće izdanje) kao i cijelu grupu lingvista koji su odrađivali enciklopedijski rječnik 2002-2004. je bezvezarije. Predlažem da se malo više čita starija književnost a ne današnje novine.