Neovisni, ali ne i neutralni

Posljednjih dana ponovno se aktualizirala priča o takozvanim „topničkim dnevnicima“ koji navodno postoje i koje RH nije predala Haškom sudu.

Tužiteljstvo je u jednoj od točaka optužnice optužilo generale za neselektivno gađanje gradova, te pri tome navodi da su „krajinski“ Srbi otišli zbog „prekomjernog granatiranja civilnih ciljeva“. Obrana dakako tvrdi da granatiranje Knina i drugih gradova u ZP Split, provedena u skladu s vojnom doktrinom SAD-a ( poznatu pod nazivom AirLand Battle 2000 (PDF)) i sa zakonima o ratovanju.

Zašto su ti topnički dnevnici tako važni tužiteljstvu, kad je evo neselektivno gađanje gradova tek jedna od devet točaka optužnice?

Da točno neselektivno granatiranje gradova je tek jedna točka optužnica, no vrlo lako bi se moglo dogoditi da ako padne optužba za neselektivno granatiranje, da kao kule od karata padnu i ostale točke, počevši od one za udruženi zločinački poduhvat (UZP). Zašto?

Odgovor je, koliko se ja razumijem u ovo jednostavan, tužiteljstvo ukoliko želi dokazati UZP mora dokazati da je postojao plan državnog vrha o „etničkom čišćenju“ Srba sa prostora „krajine“, ali isto tako da optužili pojedinog člana UZP moraju dokazati da je taj sudjelovao u tome na način da je počinio neke djelo koje je dovelo, u ovom slučaju do „etničkog čišćenja“ Srba iz Krajine. I upravo je glavni argument tužiteljstva, po mom mišljenju, da je Ante Gotovina bio u UZP-u to što je neselektivno i prekomjerno gađao gradove, s ciljem da preplaši civilno stanovništvo, koje je kasnije zbog tog prekomjernog granatiranja otišlo s prostora „krajine“.

Tako da je vidljivo da ukoliko sud proglasi da nije bilo prekomjernog i neselektivnog granatiranja gradova, neće moći optužiti generala ni za UZP, a time kako kaže Nobilo biti će puno teže dokazat i pojedinačne zločina: Ukoliko tužiteljstvo dokaže postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, onda će pojedinačne odgovornosti okrivljenih biti znatno lakše dokazive. Utoliko će i kazne biti teže, smatra Nobilo. No, ukoliko optužba o zločinačkom poduhvatu otpadne, kaznena odgovornost trojice optuženika bit će znatno manja, ili će biti oglašeni nevinima. (Anto Nobilo, H-Alter, 03.03.2008).

Tužiteljstvo je argumente o prekomjernom granatiranju gradova u početku najviše zasnivala na jednom ograničenom broju UN-ovih Kanadskih sudionika mirovne misije u Kninu („UN sudionici mirovne misije“(UNPF)) i na njihovim izvješćima.

No kako je vrijeme odmicalo došlo je puno informacija koji su bacili potpuno drugo svijetlo na slučaj u odnosu na ono kako ga je gledalo tužiteljstvo. Tako se pokazalo da Kanadski sudionici mirovne misije (UN-ovi) nisu prošli obuku UN-a za procjenu granatiranja, niti je takvo vojno promatranje bilo dio njihovog mandata. Također u New York Timesu (21. ožujka 1999) je procurilo Interno OTP izvješće operaciji Oluja, u kojem stoji jedan zaključak da Kanađani „nisu sposobni samostalno provoditi analize“.

Sa druge strane Vojni promatrači UN-a (UNMO), koji su bili posebno obučeni od strane UN-a za provođenje vojnih prosudbi i izvješća su u procijeni granatiranja Knina utvrdili iduće:

„granatiranje Knina od strane hrvatske vojske može se opravdati, budući da su se tamo nalazili glavni štabovi ARSK-a [...]. Smatram da je hrvatska vojska u razumnoj mjeri koristila oružje i silu, osobito u usporedbi s drugim metodama osvajanja grada. Prema mojem tumačenju Ratnog zakona, hrvatsko granatiranje Knina od 04.08. ne bi se trebalo smatrati ratnim zločinom.” (Doc. 0045-9519-0045-9523, str. 5)

Nadalje tijekom operacije mirovne snage UN-a širile su neistine o tome da je Knin razoren do temelja od prekomjernog granatiranja. Što je naravno odmah nakon operacije međunarodni mediji proglasili za preuveličavanje:

U UN bazi u Kninu, časnici UN-a ljutili su se zbog policijskog sata i zabrane kretanja. Međutim priznali su da je UN pretjerao s podacima o oštećenju Knina tijekom borbe. Zapovjednik UN-a, brigadni general Alain Forand iz Kanade, izjavio je kako bolnica u Kninu nije izravno pogođena. Novinari su vidjeli nekoliko velikih kratera kao posljedica granata kojima je razbijeno većina prozora na obližnjoj stambenoj zgradi ali tu nije bilo dokaza o neselektivnom granatiranju. (Newsday: „U Krajini vlada nered“ (8. kolovoza 1995.))

Ne čini se da je grad toliko oštećen koliko su to sugerirala izvješća o granatiranju tijekom proteklih dana. Na primjer, bolnica nije granatirana iako je o tome izviješteno... jedina opustošena građevina je bila rimokatolička crkva, koja je služila Hrvatima katolicima, a Srbi, koji su pravoslavne vjeroispovijesti, razorili su je tijekom okupacije. (New York Times, „Hrvati slave zauzimanje glavnog grada srpskih pobunjenika“ (8. kolovoza 1995.))

Dok je Knin bio pod artiljerijskim napadom HV-a proteklog petka i subote, časnici UN-a u svojoj su bazi prebrojali do 1.800 eksplozija u gradu. Izvijestili su kako je jedina bolnica u Kninu bila pogođena te su sugerirali da je velik broj civila ubijen, međutim posjeta gradu nam je ispričala drugu priču. Glavni gospodarski i stambeni dijelovi grada bili su pošteđeni granatiranja kao što nije gađana niti bolnica. Samo je jedna zgrada na glavnoj ulici pogođena i uništena. (Nacionalno Javni radio, transkript iz Morning edition (10. kolovoza 1995.))

Kako su neki svjedoci tužiteljstva po pitanju neselektivnog granatiranja pokazali pokazali vrlo nevjerodostojnim, čak su neki uhvaćeni u laži dok su drugi tvrdili da su procijene radili na temelju podataka koje su dobio od Ureda tužiteljstva, a k tome još su se neki video materijali tužiteljstva pokazali falsificiranim, tako je tužiteljstvo došlo do vrlo nezgodne situacije.

I upravo tu počinje priča o „topničkim dnevnicima“. Ako sad postoje, „topnički dnevnici“ su definitivno postojali i 2000 godine, pa se ja pitam zašto ti „topnički dnevnici“ nisu predani Hagu sa tisućama drugih dokumenata nakon dolaska Mesića i SDP-a na vlast, i zašto Haško tužiteljstvo tad nije tražilo te dnevnike?

Tako da iz toga lako možemo zaključiti da tužiteljstvo ili povlači očajničke pokušaje, u obrani svoje teze o neselektivnom granatiranju (ali i UZP-u) ili je već krenulo s pravdanjem u slučaju da im optužnica padne. Te se u zadnje vrijeme odvijaju neviđeni pritisci na RH zbog „ne dostavljanja topničkih dnevnika“ Hagu, te se prijeti blokiranjem pregovora oko ulaska Hrvatske u EU Diplomatski izvori tvrde, pak, da bi upravo taj slučaj mogao ponukati Nizozemsku da spriječi otvaranje pregovora u poglavlju pravosuđa. Iako ne govore izravno o mogućoj blokadi, naši sugovornici ističu da je hrvatskim vlastima dano do znanja da je Hrvatska preblizu članstvu u Europskoj uniji a da bi joj se tolerirala i najmanja sumnja u potpunu suradnju s tribunalom u Haagu. (izvor: t portal, 02.02.09))

Već tjednima neslužbena vijest sada je i službeno potvrđena: Nizozemska i Velika Britanija zaustavile su Hrvatsku u pristupnim pregovorima za ulazak u Europsku uniju. Riječ je o poglavlju "Pravosuđe i temeljna prava", koje na koncu, baš kao što smo i predviđali, nije otvoreno. Prema službenim podacima te dvije zemlje zatražile su stanku u otvaranju tog poglavlja u dužini od nekoliko tjedana. U tom vremenu glavni haški tužitelj Serge Brammertz trebao bi potvrditi kako je službeni Zagreb ispunio dogovor o topničkim dnevnicima. (Index, 25.02.2009).

Naši političari se nisu baš proslavili oko odnosa prema temi „topničkih dnevnika“, za koje će, inače, svi relevantni svjedoci reći da ne postoji, niti kao stvarni dokumenti, niti kao izraz u topničkom jeziku, druga su stvar zemljovidi i tablice ciljeva.
Jadranka Kosor prvo je tvrdila da tako nešto ne postoji
( Vlada nema ni jedan razlog da bilo što skriva i mi radimo u skladu s Ustavnim sudom i mislim da bi bilo apsolutno apsurdno da sada na kraju puta bilo što skrivamo i dovodimo vjerodostojnost RH u pitanje. Istraga će se nastaviti i vjerujem da će to haaško tužiteljstvo prihvatiti kao činjenicu - kazala je za medije Jadranka Kosor. (Jadranka Kosor, javno.hr,05.02.09)), da bi zatim, iz nekih meni nepoznatih razloga, promijenila stajalište.

Predsjednik Mesić cijelo vrijeme tvrdi da „topnički dnevnici“ postoje (naravno, to ničim ne potkrjepljuje) te malo tvrdi da ih treba naći, te da su u ministarstvu obrane , a malo da treba uhititi one koje su ih uništili ili otuđili. I sad meni nije jasno kako će to oni naći topničke dnevnike ako su „uništeni“. Ili još gore kako će naći dnevnike u ministarstvu obrane ako su otuđeni.

I sad se evo traže krivci koji su uništili topničke dnevnike, najprije je na red naših „objektivnih“ novinara koji „nikad“ nisu pisali dezinformacije o tome gdje se nalazio Gotovina dok je bi u bijegu, a samim time „nisu“ usporili Hrvatske pregovore s EU, došao Gotovina , i to tako da su ga optuživali da je on uz pomoć svog odvjetkika Ivanovića „otuđio“ topničke dnevnike, tj. službene dokumente kako bi eto „uklonio“ dokaze. Protiv Ivanovića je inače podignut kazneni postupak.

Oni koji malo bolje prate vrlo dobro znaju da Ivanović nije ništa „otuđio“, a kamoli službene dokumente. Ivanović je došao do privatnih zapisa ljudi koji su sudjelovali u Oluji. I obrana i tužiteljstvo se slažu da 2 dokumenta do kojih je Ivanović došao kao član obrane generala Gotovine tokom istraživanja za potrebe obrane nisu dokumenti koje je tužiteljstvo suda tražilo od RH. , u što se jako lako možete uvjeriti ako pročitate transkript od 26.06.2009. sa suđenja Gotovini.

Dalje, desetak časnika iz oluje je primilo pozive općinskog suda u Splitu, u kojima piše da su okrivljeni zbog skrivanja tzv. „topničkih dnevnika“. Među njima je i umirovljeni brigadir Roko Mijić zamjenik zapovjednika Operativne grupe Sinj. Naime, Haško tužiteljstvo traži 23 dokumenta među kojima bi trebao biti i dokument Operativne grupe Sinj kojom je zapovijedao Ante Kotromanović.

No Kotromanović vrlo žestoko demantira postojanje takvog dokumenta . Jer kako kaže Operativna grupa Sinj nije imala dalekometno topništvo
Kako papagaj ponavljam, što je lako dokazivo, da Operativna grupa Sinj kojom sam zapovjedao u Oluji nije imala topništvo pa samim tim nije mogla imati ni topničke dnevnike. Moj zamjenik brigadir Mijić zadržao je jednu “kartu pozicije”. To je operativna karta stožera koja se ovisno o događanjima na terenu dnevno mijenjala i po desetak puta i bila je potrošni materijal. Čim bi se promijenilo stanje na terenu, kada bi došlo do mijenjanja položaja snaga, dotadašnja “karta pozicije” bi se bacala i radila nova. Danas smo došli u poziciju da časnicima sudi politika koja to ne razumije. (Ante Kotromanović, Slobodna Dalmacija, 14.10.2009).

Kotromanović se i prije vrlo žustro protivio tome da postoji taj dokument. .
Poslije nedopustive igre kako “topničkih dnevnika” nema, da bi se na kraju priča promijenila i ustvrdilo da su postojala 23 tražena topnička dokumenta, ja kao jedan od zapovjednika u akciji Oluja odgovorno tvrdim da bar jedan od ta 23 dokumenta nikada nije postojao. Haag od nas zahtijeva “ključne dokumente o topništvu”, ali ne topništva srednjeg, nego dalekog dometa. Netko ih je očito krivo uputio da je HV na početku Oluje dalekometnim topništvom zasuo Knin ne birajući ciljeve. Ne znam tko je tu tvrdnju podmetnuo Haagu, ali ona je izmišljotina. Među navodna 23 ključna dokumenta čije je postojanje Hrvatska potvrdila, trebao bi biti i dokument Operativne grupe Sinj kojom sam ja zapovijedao. Takav dokument ne postoji jer ga ja nikada nisam napravio zato što Operativna grupa Sinj nije imala nikakvo, a kamoli dalekometno topništvo. Taj i takav “moj” dokument nije jedini među 23 priznata. (Ante Kotromanović, Slobodna dalmacija, 17.03.2009)

Razgovor sa Rokom Mijićem u svojoj kolumni iznijela je Ivana Petrović. Nazvala sam Roka Mijića i zamolila za komentar. Šokiran, kazao je da se osjeća poniženo. U pozivu mu stoji da je okrivljen po čl. 327, st. 1, što znači za skrivanje ili uništavanje arhivske građe. Šokiran je činjenicom da u pozivu ne piše tko ga tuži, po kojoj optužnici i kojoj istrazi. Šokiran je i fusnotom prema kojoj će - kaže - njegov branitelj tek na glavnoj raspravi doznati o čemu je riječ. Kad sam slušala tog čovjeka učinilo mi se na trenutak da sam u Moskvi 1935., a ne u Zagrebu 2009. Takvog načina ne bi se posramio ni sam Visinski. Ustvari bi, posramio bi se. Jer zloglasni Staljinov tužitelj imao je umijeće nemogućega - montirane optužnice staviti u okvir prava, zakona i procedure. (Ivana Petrović, Dnevnik.hr, 15.10.09).

Iako tužiteljstvo ne posjeduje nikakve dokaze (bar ih ja nisam vidio) o postojanje „topničkih dnevnika“, Hrvatska vlast i pravosuđe provode eklatantne političke postupke, kojih se ne bi posramila ni bivša država, iz koje smo izišli upravo zahvaljujući ovom ratu, a u koju nas naše vlasti vraćaju upravo ovakvim procesima. Ovim političkim procesom Hrvatske vlasti nadoknađuju ne postojanje „topničkih dnevnika“ sa sudskim optužbama a vrlo vjerojatno i sudskim presudama protiv potpuno nevinih ljudi. Slično ovome što ja govorim je rekao i Kotromanović, čiju izjavu u potpunosti potpisujem.

Ako je stvarno uvjet Hrvatskoj taj da ako žele zadržati otvorene pregovore s EU u vez pravosuđa, taj da mora osuditi nevine ljude, onda se ja pitam ima li ulazak u EU uopće smisla...

No da se vratim na temu, odnosno na to da li su „topnički dnevnici“ potrebni ako se želi utvrditi istina? Ja kažem da nisu, naime potpuna i točna istina o neselektivnom granatiranju može se vrlo lako vidjeti iz dnevnika europskih promatrača koji su iz sata u sat bilježili kako se odvijalo granatiranje Knina, te kakve su informacije promatrači primali na terenu. Ti dnevnici mogu dokazati cijeli tijek borbe u Oluje te redoslijed granatiranja. Zanimljivo je da je u predmetu Strugar, koji je optužen za granatiranje Dubrovnika, sudsko vijeće zaključilo da su baš ti dnevnici EU promatrača ključni dokaz o granatiranju jer dokazuju vrijeme i lokaciju. Te dnevnike posjeduje EU. Ona je stavila na raspolaganje 24 dokumenta od 80-ak koje Gotovinina obrana traži, među kojima nema najvažnijih dokumenata.

No na zahtjev obrane još ih nisu predali, sad se ja pitam zašto tužiteljstvo i obrana nisu u istom položaju kad se radi o pritisku na institucije u jednom slučaju RH, a u drugom EU. I još važnije, ako je tužiteljstvu zbilja stalo do utvrđivanja istine, i ako su tako sigurni da je Knin i prekomjerno granatiran, zašto i oni ne traže te dnevnike EU promatrača?

Za te dnevnike EU, bolje rečeno Javiera Solana je tvrdio da su “hipotetski”, da “nisu postojali”. no uredi promatrača bili su dužni bilježiti u dnevnike događaje na terenu iz sata u sat. Posjedujemo dnevnik promatrača iz ureda u Zagrebu za 5. i 9. kolovoza 1995., ali nemamo za ostale dane Oluje. (Luka Mišetić, intervju za Večernji List, 25.04.09.)

No da ti dnevnici postoje dokazuje i to što je sud u posjedu nekih zbirnih izvješća europskih promatrača, koji citiraju iz dokumenata koje traži obrana. Da je sve ovo istina možete se jako lako uvjeriti ovdje, gdje je sve ovo jako lijepo prikazano (PDF).

Sad se ja ovdje pitam kako je moguće da Europska Unija, prijeti Hrvatskoj oko blokade poglavlja o pravosuđu, zbog ne suradnje sa sudom, odnosno zbog ne dostavljanja tzv. „topničkih dnevnika“ (iako ja nisam vidio ni jedan dokaz o njihovom postojanju) a istovremeno ne surađuje u potpunosti sa tim istim sudom. I može li se dogoditi (sad će se vjerojatno brojni nasmijati) da Hrvatska blokira pregovore s EU oko pravosuđa, zbog ne suradnje Europske Unije sa Haškim sudom. Sad bi ja trebao dati svoj glas ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. E ne znam baš.

P.S. Puno detaljnije u prekomjernom granatiranju Knina kad na red u mojim dnevnicima dođe svjedočenje Geoffrey Corn-a, po meni jednog od najboljih, ako ne i najboljeg svjedoka obrane.