pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Tony Blair počeo je svoje ljetovanje izjavom da je "jako zadovoljan" odlukom tužiteljstva da ne podigne optužnicu nakon 16-mjesečne istrage korupcijskog skandala "Cash for honours" prema kojem su se navodno nominacije za visoke funkcije kupovale sponzorstvom Laburista. Blair čistog obraza silazi s britanske političke scene, a njegova stranka ostaje na vlasti bez dokazane korupcijske mrlje na svom dosjeu.

Za razliku od Hrvatske koja korupcijski skandal u vladinom resoru istražuje daleko od očiju javnosti, Cash for honours istraga obavljena je maksimalno transparentno i bez sukoba interesa kako bi javnost u njene rezultate imala povjerenja. Što hrvatski političari mogu naučiti iz slučaja Cash for honours i je li Cash bolji od Maestra?

Pri donošenju odluke o podizanju optužnice Crown Prosecution Service savjetovao se s neovisnim stručnjacima koje je predvodio David Perry QC. Sudjelovanje neovisnih stručnjaka osiguralo je vanjski korektiv procesa odlučivanja u tužiteljstvu i doprinjelo neovisnim savjetom. U svrhu kvalitetnijeg procesa iz njega je u potpunosti isključen Direktor javnog tužiteljstva koji je dio Home Office-a, državnog ministarstva laburističke vlade koje bi moglo imati interes utjecati na postupak. Umjesto participacije, glavni pravni savjetnik Direktora je samo dao svoj pravni savjet.

Istraga, koju su vodili The Mets odnosno Metropolitan Police (hrvatskim građanima poznati iz serija poput "The Bill") počela je nakon što je član škotskog parlamenta 2006. izjavio da su se plemićke titule pokušale dijeliti protivno Zakonu o počastima i njegovom dijelu o sprečavanju zloupotrebe iz 1925. Osim što je dugogodišnja zakonodavna tradicija pružila pravni temelj za istragu, parlament je odigrao ključnu ulogu u njenom pokretanju jer je u njemu podnesena prijava koja je tvrdila da je određen broj pojedinaca obećao obilato sponzorirati laburiste pod uvjetom da dobiju titulu i pripadajuće beneficije koje financira novac poreznih obveznika.

Tužiteljstvo je policiji pomagalo pravnim savjetom i na druge načine kad god su to ovi tražili ili je to bilo prikladno. Policija je tužitelju redovno dostavljala materijale, a konačni izvještaj podnesen je u travnju 2007. nakon čega je tužiteljstvo zatražilo dodatnu istragu pa je konačnu kutiju dokaza policija predala početkom ovog mjeseca. Odvjetnici su se bacili na posao i počeli pisati svoje savjete temeljene na dokaznom materijalu.

Savjeti odvjetnika su naravno "internal work product" i stoga tajni pa javnost nema pravo znati što je u njima pisalo no tužiteljstvo se ipak potrudilo objasniti javnosti koja pitanja je razmatralo i kako je otprilike došlo do odluke na press konferenciji. Zaključak je bio da nema dovoljno dokaza da bi se nastavio postupak protiv bilo kojeg pojedinca za kaznena djela predviđena zakonom, uključujući ometanje pravde. Što se zapravo događalo?

Nakon što su laburisti ponovno osvojili mandat 2005. i sastavili svoju listu nominacija za "peerages" koju je odobrio premijer te ju poslao odjelu za imenovanja House of Lords pojavili su se izvještaji da je dio nominiranih stranci tajno posuđivao novac za izbornu kampanju te da ti novčani tokovi nisu prijavljeni odboru za imenovanja. Laburisti su objavili popis svojih donatora, a on je uključivao četiri osobe na popisu nominiranih da postanu "working peers" (predstavnici stranke u House of Lords) pa se oglasio antikorupcijski alarm posebno nakon što je policija otkrila da su se i imena drugih pojedinaca s liste donatora pojavljivala na ranijim verzijama liste nominiranih.

Zakon iz 1925. zabranjuje i primanje i davanje darova za dobivanje titula pa zapravo kriminalizira sklapanje sporazuma o prodaji ili kupnji titula. Prilikom donošenja odluke o podizanju optužnice, tužitelj se vodi postojanjem realističnih šansi da će dobiti osuđujuću presudu na temelju dokaza koje ima pred sobom. Pred njim je podosta pitanja: postoji li vjerojatnost da će neki dokazi biti isključeni iz spisa jer nisu pribavljeni na odgovarajući način i postoje li drugi dokazi koji će podržati određenu činjenicu ako ovaj bude isključen? Koliko se tužitelj može osloniti na pojedine dokaze i kakvo je objašnjenje dao osumnjičeni te kolika je vjerojatnost da će mu sud povjerovati u svijetlu svih dokaza? Jesu li svjedoci vjerodostojni i postoje li dokazi o njihovoj (ne)vjerodostojnosti? Ako i kad odluči da je objektivno vjerojatnije da će porota ili sudac donijeti osuđujuću presudu nego obratno, tužitelj razmatra javni interes za progonom.

Dokazi u Cash for honours nisu pokazali da je itko primio dar u zamjenu za titulu i javnost je to saznala. Pred tužiteljem se nisu našle niti prijava osobe kojoj je dar nuđen niti se itko žalio da ga je netko tražio donaciju u zamjenu za titulu. Ako je netko i dao novac u nadi da će ga stranka nominirati i ta se želja ostvarila to ne znači da je počinjeno kazneno djelo. Slično, ako politička stranka nominira nekoga za titulu kako bi mu odala priznanje za dar ili pozajmicu ni ona nije ušla u kaznenu zonu.

Tužiteljstvo je došlo do zaključka da ne postoji realistična šansa da će dokazati da je postojao sporazum da se za dar nudi titula jer o tome direktnih dokaza nema. Indirektni dokazi (skup činjenica iz kojih se može donijeti zaključak da je sporazuma bilo) obrađeni su detaljno i s povećanom pažnjom, no ni oni nisu ponudili pravi smjer: postoje čvrsti dokazi da su nominirane osobe imenovanje zaslužile neovisno o donacijama i svi su negirali postojanje sporazuma.

Za razliku od otoka, Mladen Bajić na kontinentu nalazi se u daleko boljoj dokaznoj poziciji od Carmen Dowd u CPS-u i vjeruje da realistična šansa osude u slučaju Maestro postoji. No Carmen Dowd u daleko je čvršćoj poziciji jer je priznala javni interes u istrazi i potrudila se detaljno objasniti javnosti o čemu se zapravo radi i kako se odluke donose, dok je Bajić javnost zabavljao ekscesnim primjerima primanja 50k eura za kavu. Umjesto tajne, istraga CPS-a je bila javna uz iznimku povjerljivog materijala, a i premijer je bio ispitan u njenom sklopu.

Kraljevsko tužiteljstvo za razliku od domaćeg Državnog odvjetništva bolje se nosi i s političkim kontekstom vlastitih istraga koje provociraju političke rasprave jer povećanom transparentnosti učvršćuje vjeru javnosti da politika u postupku ne igra ulogu. Hrvatske institucije progona redovito ne uspijevaju u toj zadaći i prečesto svoje djelovanje korigiraju na temelju javnog mijenja i političkog pritiska umjesto na temelju profesionalne i neovisne procjene. Domaći organi mogli bi stoga ponešto naučiti iz ovog primjera i uočiti da načinom vođenja slučaja Maestro gube povjerenje javnosti u odlučnost borbe protiv korupcije, dok bi vladajuća politička stranka trebala shvatiti da ovako vođena istraga neće skinuti korupcionašku mrlju s njenog dosjea, kao što je uspjelo Laburistima.