Neovisni, ali ne i neutralni

„Sine kakav god da jesi bitno je da koliko toliko si svoj, ma i Dunav bi katkad od sve te muke i bijede promijenio smjer, sve te mrtve i ranjene duše, ma sve to sine ode s njim, sine ostani svoj..“

Teške riječi za dijete, do tada prvenstveno mamino i tatino dijete, riječi koje u šumi igre i bezbrižnosti izgledaju poput onog naoko nebitnog žbunja koje se vječito mota negdje ispod velikih i impozantnih hrastova i topola, nebitno žbunje koje dočeka i naposljetku pogledom otprati sve te silne hrastove i topole kako ih šumski radnici odvlače, nekada strašni gorostasi postaju nečiji ormari i komode, kako ti hrastovi i topole te velike misli u mojoj glavi sve više nestaju polako shvaćam te riječi to žbunje koje ostaje.

Da u glavi imam žbunje i nije neka dika, dobra stvar u svemu tome je ta što me katkad te sitne male grančice zagolicaju po lubanji, pa se katkad ipak počešem po glavi i pokušam ostati svoj, uz sva ta pravila, zakone, prohtjeve i zahtjeve i nije lako biti svoj, nije lako za svih tih oluja i mećava za žbunje se držati, lakše bi bilo iza hrasta se sakriti ali tada ne bi ostao svoj, tada netko drugi u ime tvoje vodi tvoj boj, „tada sine više nisi svoj, sine nisi svoj“.

Budi nebitan ali budi svoj.

U svoj mojoj nebitnosti nagrade mi nema veće od te da mi glave prepune hrastova i topola viču da sam ološ, glave „skrivene iza lažnih imena“, glave bezgrešne i neupitnih kvaliteta u svoj svojoj impozantnosti i veličini, glave oglušile na sitno žbunje oko sebe, u svoj veličini svojih misli uljuljkane u svoje diplome i časna zvanja, glave tuđe na ramenima slabim, glave poniznosti i glave slugana, „sine kada te takvi ne vole tada znaš da si na putu da ostaneš svoj“.

I nema tu velikih mudrosti i još većih posebnosti, što manje ljudi me voli više ostajem svoj, što manje ljudi me voli manje ih se gura da vodi moj boj, ta nije moguće sa svakim stati u isti kroj, padovi i usponi, greške i uspjesi, suze i smijeh sve će to stati u život moj, velebne topole i velebniji hrastovi sve će to proći, al bez obzira na sve „sine ostani svoj“.

I mrgud i namćor i vaki' i naki' sve sam to bio i biti ću još, ko' drumski put prašnjav i grub, ko' Dunav hladan i dubok, cinik i bundžija, provokator i uzurpator, sve to i mnogo još toga dokle god sudbina ne kaže : „Stoj“, sve do tada ja trudim se biti svoj, trudim se biti svoj sa uspjehom katkad većim a katkad i manjim, sa manama i vrlinama, u dolinama i nizinama, u bitkama i primirjima, sve je to na koncu samo moj i ničiji više boj, stoga je važno ne zaboraviti „sine budi svoj“.

"Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj."

"Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!"

August Šenoa