Buđenje hrvatske Trnoružice

• Dnevnik ppetra - Uto, 08/02/2011 - 00:45
• Glasujte
  7 Up Down
• Komentari 34 dodaj komentar

Buđenje hrvatske Trnoružice

Hrvatska nije spremna za zatvaranje 23.poglavlja.

U njoj se trenutno odvija neviđeni teror i progon, poziv na linč, čak i ugrožavanje fizičkoga integriteta, hrvatskoga, neovisnoga, domoljubnoga književnika i barda hrvatskoga novinarstva Miljenka Jergovića.

Njegova trodimenzionalna vizija Draže Mihajlovića -Čiče, i istovremeno uočavanje dvodimenzionalnosti Tuđmana i Miloševića, uzrok je što gospodin Velimir Visković u svome istupu u Hrvatskom društvu pisaca, ugrožava fizički i duhovni integritet najvećega hrvatskoga književnika, od stoljeća sedmoga.

Zbog opasnosti od antituđmanovske kamarile, podršku fizičkome i moralnome integritetu M. Jergoviću daju najugledniji prohrvatski novinari i književnici (ili obrnutim redom): Dežulović, Tomić, Bogišić, Rizvanović i Gall, te najavljuju istupanje iz HDP.

Što će biti s HDP-om, ako pored istupa ovih najistaknutijih članova, masovno istupe i drugi!?
Ta institucija je pred totalnim raskolom i marginalizacijom.

Jergovićevi književni počeci u Hrvatskoj bili su prepuni preteških prepreka:

“Naime, nekadašnji je politički tjednik Danas, u čast prerano preminulome, osebujnome hrvatskom novinaru i književniku Veselku Tenžeri pokrenuo nagradu s njegovim imenom. Prvu je nagradu 1990. dobio beogradski novinar Bogdan Tirnanić. Godinu dana poslije nagradu je, na opće iznenađenje, dobio u Hrvatskoj tada nepoznati, mladi sarajevski pjesnik i novinar Miljenko Jergović. Njega je predložio i za njega se zauzimao Ivan Lovrenović. On je bio član žirija, a predsjednik žirija – Velimir Visković!”

Nije imao nikoga svoga u Hrvatskoj:

“Lovrenović je nagradu izlobirao za Jergovića.”,

Svugdje su mu postavljali prepreke, kao nikome drugome:

“Nagrada je ujedno bila i ulaznica za Jergovićev kasniji ulazak u ovdašnje novinarstvo i u hrvatsku književnost.”

I na kraju su ga izolirali:

- “S vremenom je i u jednome i u drugome postao "mjerom svih stvari", samovlasnim arbitrom koji prosuđuje o svemu.”
(gornji citati iz http://www.vecernji.hr/kultura/sukobi-ljevici-zbog-jergovica-tita-clanak... )

Iako je na hrvatsko tlo stupio iz Sarajeva, odmah se kao kakav pubertetlija zaljubio u Zagreb. Svojim umjetničkim, bogomdanim darom, obasjao je nebo hrvatske književnosti, što su prepoznali pravi poznavatelji istinskih književnih uradaka M. Jergovića:
http://www.nacional.hr/clanak/27740/jergovic-uvredljivo-o-zagrebu

Zagrepčani nisu zavrijedili toliku ljubav, pogotovo što su ga primili tako bezdušno, navalili na njega nagradama, a on ni kriv ni dužan.

Njegovom šogoru Bogišiću, bivši premijer je podmjestio mjesto ravnatelja HLZ “M. Krleža”, što nema veze s odama kojima je Miljenko obasipao bivšega premijera.
Sve su to samo insinuacije Velimira Viskovića, kojemu se nimalo ne sviđa vlastiti šef, Miljenkova živa poveznica s bivšim premijerom Sanaderom.

Obojica, i Ivo i Miljenko, obožavaju pisanu riječ i umjetnost, a imaju jednaku otvorenost prema medijima. Slobodni i neovisni hrvatski mediji, uvijek su znali prepoznavati istinsku kvalitetu, osjećaj za demokraciju, znanje stranih jezika, susretljivost, nebahatost i spremnost na strpljive odgovore svojim kritičarima.

Ivo se malo više orijentirao na materijalni aspekt Hrvatske, a Miljenko na kulturni. Oba su uživala, a i danas uživaju veliku medijsku pozornost, iako je danas jedan fizički izvan Hrvatske, dok mu je sva duša tu, dok je drugi cijelom dušom oduvijek izvan Hrvatske, ali fizički je u potpunosti ovdje.

Svojom pojavom M. Jergović fascinira. Njegov stilist, eksplicite je pokazao vanjsku ekspresiju, njegovoga rodoljubnoga zanosa pri dodjeli nagrade Jutarnjega lista, njihovom kolumnisti koji piše svoje kolumne kao “sumnjivo lice” :
http://cro.time.mk/read/a837f46df3/c7938f3b91/index.html

Koje li stilske genijalnosti u A,Б, В, Г,Д, Е, Ж, З..., na Miljenkovim snažnim, muškim prsima, ispisanih na svetom mu pismu: hrvatskoj glagoljici (?), proglašenoj i “pismom odmarajućih očiju”, poput prirodnoga zelenila, tamo u daljini!

Znalački i najbanalnije životne situacije, kroz svoj profinjeni izbor stilista, on koristi za isticanje pripadnosti hrvatskoj književnosti, vječnu povezanost sa svojom (s)rodnom grudom i vodeće mjesto u hrvatskoj literaturi s prijelaza 20. u 21. stoljeće.

Pravi poznavatelji njegovoga lika, a pogotovo djela, svjesni njegova silnoga značaja u hrvatskoj književnosti, smatraju kako je on predstavnik kraja hrvatske postmoderne i početak epohe koju već sada, njemu u slavu, treba nazivati - jergovnićevizmom.

Velimir Visković svojim nekontroliranim i bunovnim istupom u HDP-u, stvara kataklizmičnu situaciju u kojoj dolazi do rascjepa i izdvajanja perjanica hrvatske književnosti i novinarstva.

U povijesti književnosti, ovaj ključni događaj, mogao bi značiti stvaranje novih “krugovaša”- reprezentativnih književnika, esejista, kolumnista i apologeta- jergovnićanaca, okupljenih oko svoje progonjene intelektualne jezgre.

Zbog njihova svjetskoga uspjeha, i pomoći svjetski poznatih zaklada, postoji opasnost preuzimanja najeminentnijih nam književnika, od strane susjedne zemlje koja tihom diplomacijom pokušava Miljenka privući među svoje književnike.

Naime, od Branislava Nušića, do Danila Kiša, nije bilo takvoga talenta u ovom “regionu”. Međutim, veliki je problem zavist domaćih im književnika, koji mu ne mogu oprostiti njegovu izrazito nacionalističko-prohrvatsku orijentaciju, koju je pokušao ublažiti svojim dodvoravanjem, u časopisu “Vreme” u maju 2009. preko ocjene o “trodimenzionalnosti” i značaju Draže Mihajlovića- Čiče.
Ipak, oni su izvježbani za otkrivanje ustaša, klerofašista, ustašoida, i sličnih pojava, te ih ne može zavarati Jergovićeva nakićena mimikrija i romantičarsko-čaršijski verbalizam, kojim se pokušava skriti.

Istina, Hrvatska mu je zemlja-maćeha, ali on ju je svim srcem zavolio kao pravu i jedinu majku.
Uzvraća joj kapljicama ljubavi, koje svakodnevno prosipa u svojim književnim djelima i kolumnama Jutarnjega lista, dok genijalno primjećuje kako je hrvatska himna “Lijepa naša” premalo nacionalistička pjesma, te njeni ljubitelji, za sviranja himne, drže ruke na svojim dvodimenzionalnim srcima, što “bezvezno podsjeća na Amerikance”.

Miljenkova desna ruka na njegovu srcu, tik ispod A,Б, В, Г,Д, Е, Ж, З..., majice, za sviranja hrvatske himne, tek je prava istinska gesta, koja “Lijepoj našoj” vraća zatomljeni hrvatski duh, učvršćen i njegovom lijevom rukom pomno stavljenom na sredinu unutrašnje strane desnoga lakta.

Miljenkove kapljice domoljublja, pretvorile su se u izliveno more ljubavi, koje svojim valovima zapljuskuje otvorena nam srca:

° “ Iz beogradske perspektive, iz perspektive toga najvećega južnoslavenskoga grada i autentične kulturne prijestolnice Balkana, zajednička prošlost je tako lepa i tako blizu. Beograd je, u tim balkanskim mrakovima, lijep grad: “ On ima čudesnu moć da svetlom ispuni noć, belinom osmeha razgoni tugu”.

° “ Ni Zagreb, ni Split, iz niza razloga ne mogu, niti će biti europski gradovi kulture, osim možda tek svojom poviješću, ponekim arheološkim spomenikom, lijepim parkom, urbanom betoniziranom uvalom ili fino složenim nizom zgrada, koje bi u ekranizaciji Kafkinog procesa tako lijepo i uvjerljivo glumile, sivi birokratizirani pakao na zemlji.

° Za razliku od nas, koji imamo samo more, Beograd ima jedinstveni Sajam i svoje more knjiga ( “na koji lično dođe i Dobrica Ćosić”)

° Naša zgrada Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu habitusom podsjeća na dom zdravlja u bugarskoj provinciji. Kosoruša se uneredila po hrvatskoj kulturi, otvarajući ga i blebećući da je to događaj desetljeća. To je pod nenačitanim vođama i vodiljama, od Pavelićeve Mare, do Kosorove Jadranke – uzaludna želja Hrvata da budu ravni s drugim narodima, ili da uopće budu narodom. Da Boris Tadić otvori betonsko-staklenu dvokatnicu, na Novom Beogradu, i to proglasi vrhunskim događajem, poznavaoci prave kulture bi ga gađali trulim jajima..”

° “Hrvatska je teokratska zemlja, jer bosansko-hercegovačko stanovništvo dobiva domovnice samo na osnovu krštenice u nekoj katoličkoj župi. I Dalmatinci su izgubili identitet, jer se početkom devedesetih nisu uspjeli definirati na način Istrijana, nisu uspjeli sačuvati srž svoga regionalnoga, zavičajnoga i kulturnoga identiteta, nego su pali kao žrtve tuđmanovskog, duboko lažnog, projektivnog hrvatstva.”

° “ Za genocid iz NDH su odgovorni svi koji su toga časa bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima, Romima”.

°S Tuđmanom ima problem, jer je na kraju ispao važna istorijska ličnost, iako je svojim ljudskim i intelektualnim formatom bio sitna i bijedna, napuhana kancelarijska hulja, koja je samo u ratu, i to nizom tuđih blagonaklonosti, mogla postati visoki oficir. Bio je potkapacitiran za bilo kakav ozbiljan posao, ljubomorni jadnik, koji je imao beskrajnu sujetu, o kojoj se u Srbiji nedovoljno zna."
° “ U tijeku je restauracija Tuđmanova trupla i refašizacija hrvatskoga društva”.

° “Zašto bismo RH baš uvijek trebali smatrati histeričnom, neduhovitom i nešarmantnom glupačom? Hrvatsku jednom treba vidjeti kao Snježanu Kordić, koja je pohvaljena u Frankfurter Rundschau, a to nitko nije izvijestio u RH, osim portal h-alter.”
....

Ni generali, ni ZERP, ni Arbitražni sporazum, ni topnički dnevnici, ni najnoviji događaji oko branitelja, ni brodogradilišta, ni preostali kriminal i korupcija, neće biti tako težak teret za ulazak u EU, kao Miljenkov progon od strane zagriženih nedomoljuba. On istinito tvrdi da progon njegove slobodne riječi i ulazak u EU, ne idu zajedno.
Dosta je bilo “Hrvatske šutnje”- Jergovića se mora pustiti da slobodno govori!

A “Hrvatsko spavanje”?

“Taj san se proširi po čitavom dvorcu: kralj i kraljica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa. Čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povući za kosu svog pomoćnika, jer je nešto ubrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić.

Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. “

Inteligencija i književni krugovi, Matica hrvatska i Crkva, svjesno i tiho zašli su u višegodišnji san, dok je živo trnje prožimalo okolinu dvorca, zalazilo sve dublje i dublje pod zidine i na kraju ih ubodima svoga trnja, a ne poljupcima mirisnih cvjetova, počelo buditi iz sna.

I nisu ugledali, ono što je ugledala Trnoružica, prespavanu nevolju i lijepu budućnost u ljubavi s prekrasnim princem, već zvijer koja svojim likom sablažnjava, zloćom razara i cereka se.

• Dnevnik ppetra - Uto, 08/02/2011 - 00:45
  
• Komentari 34
• 2113 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar