Neovisni, ali ne i neutralni

Danas časnu starinu Jacques Vergesa (84) politički establišment, salonski opinionmakeri, tužiteljsko sudačka galerija i vodeća grla Novog svjetskog poretka, opisuju kao vrlo nečasnog starca grozomorne profesionalne biografije. Verges je tako postao "briljantni gad" i "đavolji odvjetnik" a sve poradi kolekcije nevjerojatnih likova koje je zastupao u parnicama širom svijeta. Telefonski broj njegove kancelarije u 14. arrondissimentu Grada svjetlosti su okretali najopjevaniji terorist svih vremena Carlos "Šakal", osporavatelj holokausta Roger Garaudy, "krvnik iz Lyona" nacist Klaus Barbie, kroz vizuru službene historiografije (po indeksu istrebljenja sunarodnjaka) možda i najozloglašeniji državnik Pol Pot, danas pomaže Potovom ratnom drugu Khieu Samphanu... U petak je online izdanju njemačkog Spiegela Verges dao opsežan intervju iz kojeg sam, više ili manje uspješno, preveo nekoliko sočnih rekapitulacijskih zapažanja ovog neobičnog advokata.

Verges je, od ćaće Francuza i matere Vijetnamke, rođen 5. ožujka 1925. u Ubon Ratchathaniu na Tajlandu i zarana je trenirao nerv potlačenosti i neki osebujni, nikako očekivano kolonijalistički, osjećaj. Tako je još kao klinac na Madagaskaru vidio "jedan debeli europski bračni par kako se vozikaju rikšom, kad su došli do cilja opalili su nejakog vozača, pa tako ne tretiramo niti magarca...". Kao maloljetnik se priključio francuskim snagama pod De Gaulleom a sve pod maksimom da se bori za "Francusku Montaignea, Diderota, Robespierrea i Revolucije...", potom se primio knjige i strast spram sudskih arena je paralelno nastojao natkriliti nimalo šminkerskim osobnim interesima i ideologijom. Prvi jači slučaj je imao s Djamilom Bouhired, članicom Alžirskog pokreta za oslobođenje (FLN), kojoj je smrtna kazna za dizanje u zrak jednog kafića uskoro preoblikovana u oslobađajuću presudu. Verges je Alžirku i Alžirce ("razumijem vaš bijes i vašu borbu, imate moju punu podršku") uopće, predstavljao kao pripadnike pokreta otpora protiv strane okupacijske sile a ne kao kriminalni gang što je nastojalo dokazati francusko državno odvjetništvo. Nakon te 1957. između Jacquesa i Djamile je planula ljubavna iskra a u statusu para s bračnom perspektivom su 1963. otišli u Peking na čaj s Mao Zedongom. Opaki jurist je upoznao "nekog drugog, drugačijeg" Zedonga - "Mao je znao za našu vezu i rekao mi da ne oklijevam iako će to iz puno razloga biti teška veza ali da je ljubav subverzivna sila koja ruši sve pred sobom...".

Kao i pri susretu s kineskim diktatorom Verges je vječito nastojao sagledati drugu stranu svih tih ljudi koji su za suvremenike bili personifikacija samog sotone. Vođen principom da nema nikakvog principa Verges tvrdi da ne postoji nešto poput ultimativnog zla jer "priroda je divlja, nepredvidiva i bezosjećajno grozna a ono što nas ljudska bića dijeli od zvijeri je sposobnost da govori u ime vraga" te cinično zaključuje "zločin je simbol naše slobode". O klijenteli niti najmanje ne dvoji da "svatko ima pravo na pravedno suđenje bez obaziranja na navike publike da odmah nekom prišije etiketu monstruma jer takvih jednostavno nema, barem ne u smislu apstraktnog zla. Ono što je po sve nas zlokobno je to da svi ti ljudi imaju dva oka, dvije ruke, imaju svoj spol i svoje osjećaje...".

Verges bi, da mu se ukazala takva prigoda i da je povijest dopustila takvu mogućnost, bez krzmanja preuzeo obranu Adolfa Hitlera jer "branio bih i Osamu bin Ladena i Georgea Busha. Pogledajmo Hitlera, volio je svog psa, tajnicama uvijek dao rukoljub, uvijek, u svim mojim predmetima, sam pokušavao dokučiti što je sve te ljude nagnalo na nedjela koje su počinili ali s stupnjem odmaka od službenih histerija...". Trenutno je angažiran kao pravni savjetnik Khieu Samphana, predsjednika Kambodže u eri terora Crvenih Kmera. S Samphanom i Potom se upoznao još početkom 50'-tih tijekom studija u Parizu i "uvidio sam njihovu visprenost, neki dekolonijalni pravednički stav i nerijetku duhovitost, sada im se na leđa nastoji utrpati puno toga a većina žrtava je zapravo posljedica bolesti i gladi a ne nekog državnog terora. Uostalom, pojava Crvenih Kmera je imala prolog američkim bombardiranjem u režiji Nixona i Kissingera... Treba reći i da je sud u Phnom Penu gomilom gluposti već prokockao svaki ugled...".

Premda je, danas rahmetli, srpski vožd Slobodan Milošević odlučio s Haškim sudom igrati simultanku ipak je u krugu vanjskih savjetnika imao i prekaljenog Vergesa koji pak ne bira riječi za to sudište "Haški sud je obična farsa, prejako mi sve to smrdi na tzv. "pravdu pobjednika" da bi se moglo uopće govoriti o ozbiljnom pravu...".

O svojoj profesiji govori kao o posebnoj inspiraciji "ništa slađe nego protiv 39 predstavnika tužiteljstva i suca okrenuti proces u korist klijenta, dobro suđenje je kao Shakespearov roman, pravo umjetničko djelo..." a premda ne želi blizinu ikakvih principa i predrasuda nikad ne bi prihvatio obranu Barbiea s pozicija "dokazivanja superiornosti arijevske nacije, rekao bih mu da sam ja Maitre Verges s pariškom licencom a ne obersturmfuhrer...".

Tu se mogu pogledati Verges i njegov dream team a zaključke, preporučam, donijeti nakon pročitanog originala.