Neovisni, ali ne i neutralni

Tomislav Apučić
Slavićeva 34
21.000 Split

Predmet. Prigovor na rad Ustavnog Suda Hrvatske
Veza: Tužba br. Us- 6437/2005-5
Vaš broj: Odluka U-III-3688/209

Ustavni sud Republike Hrvatske tražio je od državnog sabora da ozakoni neke nejasnoće u donašanju pojedinih presuda, posebno onih o deložacijama i jednakosti prava sudionika istih.Isto je objavljeno u Službenom glasilu Narodne novine 1996. i 1998. god, a o čemu je također u istom glasilu podneseno i štampano izviješće. Iz navedenog se može zaključiti da ingerencija sudskih odluka (pogotovo onih o deložacijama ) spadaju u domenu redovnih sudova općinskih i županijskih, te da nitko drugi nije za to nadležan. Protokom vremena od šest mjeseci isto postaje ozakonjeno.

Odluku o mom iseljenju donosi (neovlašteni ) organ Splitsko dalmatinske-županije 10.10.2005god, protiv čega , radi nedozvoljene radnje, dana 01.11.2005. god. podnosim tužbu Općinskom sudu Split na što mi isti do današnjeg dana (dakle prošlo je preko pet godina ) isti nije donio nikakvo rješenje.

U međuvremenu (uz pomoć Splitsko dalmatinske-županije) predmet dolazi pred upravni sud.

Držim da je općinski sud poništio nezakonitu odluku dalmatinske županije kao što nalaže odluka Ustavnog Suda republike Hrvatske od 20.Studenog 1996god. Pod br. U I 892-1994, bila bi riješena u moju korist ili odbačena, te Upravni Sud u ovom slučaju ne bi imao što raditi. Zbog namjernog propusta Upravni sud potvrđuje Županijsku odluku i ja gubim spor.Napominje se da ni do danas nisam još dobio odgovor općinskog suda .
Kao odgovor na navedeno ja ustajem protiv odluke upravnog suda tužbom Ustavnom sudu republike Hrvatske, koji također donosi (i to u za današnje doba i rada sudova u neobično kratkom vremenu) po mene krajnje nepovoljnu presudu.

Izveden je rutinerski slučaj prebacivanja na drugi kolosijek (pogledati presudu Ustavnog suda) tako da ta presuda mora rezultirati mojim gubljenjem spora.Što više, obrazloženje sadrži navode iz kojih je jasno da je netko, vođen svojim interesima, usmjeravao slučaj ovako nepravednog ishoda. Vidljivo je da su pojedine rečenice identične tužbi, koja traži deložaciju.

Poštovani, sve ovo upućuje na korupciju i navijanje za mog tužioca (navodi neistine i previdi činjenica), dakle, nije to ni zabluda ni zabuna već usmjeravanje na težak problem : KORUPCIJOM kojom su se, (izgleda) naši sudovi pomirili.
Sada Vas molim, da mi pojasnite kako je to moguće da Ustavni sud republike Hrvatske objavljuje u svom službenom glasilu Narodne novine zakonske akte i odredbe po kojima se treba postupati, a u praksi sam postupa suprotno od onoga što je tražio i objavio u Narodnim novinama i svojim izviješćima, te tražio od Sabora i zabranio bilo kakvu deložaciju, barem dok se ne popuni i ozakoni tzv. PRAVNA PRAZNINA.

Što je s aneksom G kojega Ustavni sud u svojoj presudi nije ni spomenuo, a po kojem ja imam neotuđiva prava koja su donesena u ranijim presudama Hrvatskih sudova.

Navodim da u ovom stanu obitavam od svog najranijeg djetinstva odnosno od 1932god. (bio sam star osam mjeseci). Dakle u njemu sam čitav svoj život gdje i danas živim sa mojom 24 godišnjom (studenticom), kćerkom uzdržavajući nas od svoje mirovine.

Znam da Vam je poznato kako je u bivšoj SFRJ kod ovakvih stanova vrijedilo tzv. stanarsko pravo, a u mom slučaju nosioci stanarskog prava su bili moja majka (četrnaest godina nepokretna) i tetka, sa kojima sam živio sa svojom djevojkom Mirom u zajedničkom kućanstvu.

Stanarsko pravo je ujedno bilo i imovinsko pravo i to tako: da je 10% bilo u vlasništvu iskonskog vlasnika dok je nosiocu stanarskog prava pripadalo 90% vlasništva. (U ovom slučaju majka i tetka su to pravo dijelile po pola). Smrću moje tetke majka postaje nosioc stanarskog prava svih 90%, a smrću moje majke sudskom odlukom ja postajem jedini nosioc stanarskog prava.
To pravo dala mi je i vlada SFRJ i vlada Republike Hrvatske.

Iz navedenog je jasno da je prilikom prodaje postojalo tzv. pravo prvo otkupa tj. vlasnik stana je morao najprije nosiocu stanarskog prava ponuditi otkup njegovih 10% pori čemu bi nosioc stanarskog prava postao vlasnikom 100%. Ako je, pak, nosioc stanarskog prava odbio tu ponudu, trebao je dati pismenu suglasnost da se ne protivi prodaji drugome u kojemu je slučaju kupac bio dužan osigurati mu najmanje isti ili čak bolji stan kojim bi stanar bio zadovoljan. Tek kada bi nosioc stanarskog prava dao vlasniku dozvolu za prodaju stana on je u tom slučaju mogao prodati stan, a pri tom bila je obavezna pismena dozvola za prodaju. Moji roditelji majka i tetka u tom smisli nisu nikada dali nikome nikakvu suglasnost. Ovim napominjem da sam na svim sudskim raspravama od tužitelja Puljića tražio da predoči sudu dozvolu mojih roditelja, da može osim njih i netko drugi otkupiti stan. ( za njega svakako najvažniji dokument).
Međutim takav dokument nikada sudu nije predočen.
Nadalje, za spomenuti je da ovo nije jedini stan kojeg je obitelj Puljić kupila, već su kupili više stanova na različitim lokacijama iz kojih su nebiranim načinima izbacivali legitimne stanare (sa stanarskim pravom).

Dakle, ne pravi vlasnik već prekupac (Puljić Šime otac Zvonimira ) kupuje stan opterećen nosiocima stanarskog prava a da nitko ne zna ništa o kupoprodaji (i to svih stanova u zgradi Slavićeva 34). Nakon smrti nosioca stanarskih prava Puljić Šime me tjera iz stana uz kasniju pomoć sina Zvonimira, tada predsjednika općinskog vijeća Splita, kasnije gradonačelnika Splita i saborskog zastupnika.

Za napomenuti je da ja pored mnogih presuda od Općinskog Okružnog i Županijskog suda imam čak i presudu i vrhovnog suda republike Hrvatske broj revizije 1126-1991-2 (napominjem da je reviziju tražio Puljić Zvonimir).
Dakle pravno priznata republika Hrvatska donosi presudu u moju korist i odbacuje sve navode tužitelja Puljića i sve njegove navode koje je naveo u tužbi, a koju reviziju danas nitko od svih koji su sudjelovali u donošenju presude da ja iselim iz stana nije htio ni pogledati. Naročito sam ogorčen što ni to nije učinio ni Ustavni sud republike Hrvatske već me presudom br.U-III 3688-2009 ekspresno izbacuje iz mog doma kojeg mi je vrhovni sud Hrvatske dodijelio i potvrdio.

Proizlazi:da se sada sudi o već presuđenoj stvari (ista lica, ista tužba, ista traženja, isti dokazi, A POTPUNO DRUGI REZULTAT ).
Van svake pameti je i konstatacija u vezi s kupovinom stana na Brdima (predio Splita) a koji je kupljen na ime moga brata i mene ( kao fiktivnog kupca ) jer su ti stanovi bili namijenjeni samo za prodaju radnicima poduzeća a ja sam jedini bio radnik poduzeća. Stan je kupljen jedna polovina za moga brata a jedna polovina za moju nevjenčanu suprugu. Kasnije me je brat tužio da je kupio čitav stan pa je sud i kao u tužbama obitelji Puljić ustanovio da ja govorim istinu a ne tužitelji, uostalom to je revizija vrlo slikovito objasnila.

Sudovi koji su raspravljali da je obiteljsko domaćinstvo moga brata sačinjavalo četiri člana, dok je moje sačinjavalo dva člana.Dakle ukupno 6 članova u ukupno stambenoj površini od 72,50m2. U Ustavnoj presudi se navodi kako sporni stambeni prostor sadrži 72m2, a meni kao samcu od cjeline pripada 36m2, što mi je više nego dovoljno te stoga moram napustiti stan u Slavićevoj ulici.

Međutim gospođa sutkinja je predvidjela činjenicu da je stan nedjeljiva cjelina koju treba raspodijeliti po posebnim pravilima ( i to ako se dobro slažu sustanari) ili pak prodati i podijeliti dobit. Osvrnemo li se na mog brata i mene onda vidimo kako to nismo on i ja već je to obitelj Apučić Ante i obitelj Apučić Tomislava. Dakle prema društvenom dogovoru o nivou stambenog standarda za stambenu izgradnju (objavljenom u službenom glasniku opčine Split br. 24/85 od 29.Prosinca 1986god. )
Stan ima površinu 72,50m2, U raspodjeli površine stanarima mora se odbiti lođa jer lođa ima posebnu ulogu u stanu. Površina lođe iznosi 5,20m2, dakle za raspodjelu trebalo je biti kada se odbije lođa 67,30m2, ako je meni sutkinja dosudila 36m2 onda za mog brata i njegovu obitelj ( 4 člana ) ostaje punih 31,30m2. ili 7,82m2 po članu obitelji.
Bravo Ustavni sude opet si se proslavio.

Međutim, sudovi su utvrdili sve parametre razdiobe, utvrdili sve zakonske vlasnike (gdje se Tomislava Apučića 80 godišnjeg, nigdje se ne spominje kao vlasnika. Sudski utvrđeni vlasnici su zajednički poštujuči i plačajući sve zakonske dače zajednički prodali spomenuti stan i novac podijelili popola. Tako je zavšila odiseja stana na Brdima.Čudno kako Ustavni sud to nije znao, a za sve postoje sudske presude.

PITANJE : zašto Ustavni sud republike Hrvatske nije uopće spomenuo aneks G koji mi daje sve ranije stečena prava na stan koje sam sudskim putem dobio, a Ustavni sud to jedini ne vidi.U presudi Ustavnog suda naglašeno je da mi nije povrijeđeno ni jedno Ustavno pravo, a povrijeđeno je više od polovine mojih Ustavnih prava, što više čak nam meni i sličnima sami Ustavni sud daje takozvani prisilni otkup stanova na koje imaju stanarsko pravo ( čl.48 ZNS ) što više taj isti Ustavni sud 31.03.1998. god. odlučio je da je taj prisilni prijenos vlasništava ustavom RH i Europskom konvencijom, posebno sa protokolom 1.
U presudi US HR je naglašeno da mi nije povrijeđeno ni jedno ustavno pravo, a ja se pitam što je s člancima br. 3, 19, 29, 34 i mnogim drugim koji štite mene i prava mog djeteta.
Pa što je onda i sa odlukom US HR od 29.01.1997g. koja kaže (nositelji stanarskog prava stjecali su ta prava po zakonskim propisima i postojao je jedan oblik istog bez obzira tko je bio davatelj) NN 11/97 STR. 681.
Članak 48 ZNS daje stanarima i u privatnim stanovima s dugotrajnim stanovanjem pravo da prisilno otkupe te stanove na isti način i po istim uvjetima kao i stanari u društvenim stanovima.
US RH 31.03.1998G, odlučio je da taj prisilni prijenos vlasništva nije u suprotnosti nego u skladu s Ustavom RH i Europskom konvencijom posebno protokolom 1.
Ovakvih stvari bi Vam mogao napisati pun kufer, ali ovo je i više nego dovoljno za shvatit kako je sud korumpiran, i kako nema poštenog suđenja.

Napomena: Ja nisam saborski zastupnik kao moj tužitelj P.Zvonimir, ni pročelnik za komunalne poslove i građevinarstvo Splita, kao supruga moga tužitelja Branka Puljić, već sam samo jedan obični mali umirovljenik, koji unatoč svemu što su mu napravili još uvijek želi vjerovati da u sudstvu RH ipak postoji mikroskopska mrvica poštenja, s kojom se hvalimo i dičimo čitavom svijetu.

ZAKLJUČAK

Kada bi ovdje postojala (kako to stalno ističemo) pravna i poštena država, onda bi moje tužitelje i sudce koji su donijeli ovakvu presudu trebalo strpati u zatvor bez obzira na zaštitu i integritet saborskog zastupnika i pročelnika za komunalne poslove.

Neka mi pokojnik oprosti što ga spominjem i neka počiva u vijećnom miru.
OVO PISMO JE SAMO ISTINITA TVRDNJA O PROPUSTIMA U USTAVNOG SUDA R.H. IZREČENE U EKSPRESNOJ DONESENOJ PRESUDI I FIKSIRANOJ DELOŽACIJI.
Bez osiguranja smještaja za osamdesetogodišnjaka i njegove kćerke.

BRAVO HRVATSKA, EUROPA VAS ŽELJNO ČEKA, DA I ONA NAUČI NEŠTO O SUDOVIMA.