Božićna priča

• Dnevnik ppetra - Sri, 22/12/2010 - 04:55
• Glasujte
  16 Up Down
• Komentari 41 dodaj komentar

Božić je pred vratima

Na ulazu lomača s nešto sasušenoga grožđa, i s kivijem koji joj pomalo otima željezne oslonce. Nasmijan, u plavom radnom odijelu, još iz vremena „Đure“, s kanisterima u rukama, sam i uvijek spreman za predbožićni ritualni odlazak, po bor, po vino, crno i bijelo.

Nekadašnji stručnjak za instalacije u tenkovima, radnik u "Đuri Đakoviću" do njegove propasti, a zatim, malo ovdje, malo ondje, po Bosni, po Kornatima, po Etiopiji, Turskoj i Tanzaniji.
I priča on kako tamo nema ni sumraka, ni zore, već odjednom potpuna svjetlost, a slijedeći trenutak tama, a rakija se može ispeći i od banana.

Svake godine po bor, biraš najljepši, najpravilniji, a ovi drugi, manje lijepi, zato i uspiju postati veći od onih savršenijih.

Elektrostrojar, inženjer, gotovo nikuda ne ide bez svoje maskirne zeleno-smeđe torbice s alatom i čačkalicama, kako kaže: da mi vino ne zapne za zub.

„A što bih se tu patio kod nekoga za par tisuća kuna, odem van, odradim nekoliko mjeseci i onda se ima, ako ćeš polako, i nekoliko godina“, znao je reći, ali i planirati tako da za berbe bude tu.

I bio je vidovit. Još davnih dana, kada su se u Hrvatskoj poduzeća osnivala, „onako da se ima za bolje dane jer je sada jeftinije“, registrirao je „firmu“ među čijim je mnogobrojnim djelatnostima nabrojana i proizvodnja domaće rakije.
U tome je bio stručnjak istančanih postupaka i njemu znanih tajni obiteljskih majstora toga zanata. Ta cijela mnogobrojna obitelj, on, brat mu i sestre odškolovani su pomoću šljive i njezinoga derivata: rakije.

Stara im kuća, u selu je na izdignutom brežuljku do kojega vodi zavojita cesta, često skrivena maglom. Tamo je vrijeme već davno stalo, a i sve manje je predmeta i uspomena na duše koje su se tu rađale, živjele i umirale.
Na starim zidovima još se vide „mustre“ kojima su brižne „molerice“ ukrašavale svoj dom i poneka sveta slika, na jednoj je djevica s bijelim ljiljanom, a na drugoj s malim djetešcem..
U sobici iz koje se išlo na tavan, dokazi su da tu uz sjene bivših života živi i novi život :sova.
Zemljani podovi u dvorišnim prostorijama, izbušeni su, razrovani, a tu je podosta raspadnute buradi čije bi se duge i dana sasvim razasuli po podu, da nije starih obruča koji ih kao ogoljele kosti drže dok strše zrakom.
Uz stari bunar, pod strehom, nalazi se velika drvena kaca iz koje bi teško bez ljestava izašao. A do bunara, njegovo gospodstvo podzidani bakreni kazan, koji se u neka vremena mjesecima nije hladio, kao da je visoka peć u željezari.

Još dalje iza, najruševniji dio: štagalj sa sijenom, koje su gore pospremili, već odavno mrtvi ljudi.
U dvorištu ogromni orasi i voćke koje je on sadio, jedini i među najmlađima od mnogobrojne djece koji još osjeća spone što ga vuku k tome mjestu. I proljetos je posadio nekoliko divljaka, koje su iskalemljene u kolovozu, a između voćaka naslagana su susjedova drva.
Zato je toliko blato u prednjem dvorištu, a zemlja s dubokim tragovima traktorskih kotača.

I tih dana ovoga mjeseca studenoga padale su silne kiše. Poplave diljem Hrvatske, a priroda otužna, zrak prezasićen vlagom i hladan. Dosadno mu, a kom je već prešao. Neće biti dobro. Mobitel zvoni gotovo svaki dan, ni bolest ne bi primio kao izgovor.

I stiže subota, hladna i vlažna, bez kiše u Istočnoj Slavoniji.
Sve je pripremio, dočekao prijatelje u svome toplom radnom odijelu, sa sivim prslukom preko njega, na kojem je bezbroj džepova i patentnih zatvarača da su se već prepričavale priče o traženju ključeva po njima. Ni vino nije zaboravio.

Rano pada mrak, a spustila se i teška magla, kao u „Kući duhova“ iz Alan Forda
Ne ide mu se kući iz svoje stare kuće, najbolja je vatra, a moglo bi se i sve ispeći za jednu noć.
„ I tako, i tako, nema koristi od vas“, reče, dok uživa u poslu koji je toliko puta ponavljao u životu. Otkuda mu u takav glupi, vlažni, blatni i najvećim dijelom mračni dan, toliko poleta da skakuće kao „mladi jelen“ !?

Ni pila koja se pokvarila dok je pomalo pilao drveni otpad unutar naherenoga štaglja, nije ga omela u poslu. Do svoje torbice, po alat i platne, „drži ovdje“, „ne tako“, uz led lampu na dasci stavljenoj preko velike kante, nekadašnji majstor za tenkove na brzinu sredi stvar i nastavi posao.

Kakvi kemičari i alkemičari, tikvice i epruvete, ovo je bila prava kemija, prava destilacija, ali od kada je pravno regulirana više nikoga neće ni iškolovati, ni prehraniti, a i samim šljivama su loše zapisali.

Božić je pred vratima. Orasi iz starog mu dvorišta, očišćeni su za kolače. Pšenica raste.Treba otići po bor, po vino, crno i bijelo. Treba proći cestom pokraj Urbarie- šume čije je tajne spoznao u djetinjstvu, a u kojoj smo zastali svaki puta kada se predviđalo da bi moglo biti gljiva, nastaviti cestom pokraj odvojka što vodi toj staroj njegovoj kući, dalje preko mostića, ponovo u šumu do vinograda i kuće, do bora i vina.

Ovaj puta ići ćemo drugim putem. Neće nas na ulazu čekati sasušeno grožđe, ni kivi što se s lomačom otima za željezni oslonac, a ni: "nasmijan, u plavom radnom odijelu, još iz vremena „Đure“, s kanisterima u rukama, sam i uvijek spreman za predbožićni ritualni odlazak, po bor, po vino, crno i bijelo".

Pokraj odvojka štrecnut će nas pomisao na staru mu kuću, gdje vrijeme je već davno stalo, a i sve manje je predmeta i uspomena na duše koje su se tu rađale, živjele i umirale, osim na onu koja je na svome starom kućnom pragu, odabrala upravo nas da je otpratimo.

* * *

* * * * * * * * * * * * * * * * *
Sretan Božić i Nova godina !

* * * * * * * * * * * * * * * * *

• Dnevnik ppetra - Sri, 22/12/2010 - 04:55
  
• Komentari 41
• 1675 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar