Božić "loših kršćana" u Zagrebu

• Dnevnik splica - Uto, 05/01/2010 - 17:04
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 25 dodaj komentar

Odmah na početku dnevnika upao sam u problem: da li loše staviti u navodnike ili ne. Napravio sam kompromis i odlučio da naslov bude politički korektan, a nastavak u slobodnom stilu, drzak. Prije 6 godina, kada je dr. Ivo Sanader počeo pohoditi božićne domjenke vjernika koji slave Božić po julijanskom kalendaru, prevedeno Srba, pokrenuta je mala srbofilna groznica među stranačkim vođama i njihovim vojnicima, koja se prelila i na dio Zagrepčanaca. Tih se dana političari rastrče da bi se slikali sa nekim srpskim političarom, guraju se pred kamere ozareni toplim osmjesima i viču novinarima: „Slikaj ovo, slikaj ovo“. Svećenici i popovi razmjenjuju poruke dostojne najvećih ljubavnika. Nisu ni neki građani ludi. Dohvatili su se prastarih telefonskih imenika i traže nekoga Jovu, Stevu, Lazu, kako bi se pokazali ispravnima i politički korektnima. Sutradan će se ujutro u kancelarijama hvaliti svojom građanskom hrabrošću, visoko uzdignuti na svoj pijedestal samodopadnosti. Sve u svemu, ljubavi kao na Woodstocku, ali na mnogo težoj drogi. Najsimpatičniji u tom pozerištu su mi oni koji svoju mržnju ne mogu skriti i koji će se taj dan „klanjati“ (udarati glavom o pod) u nevjerici što im se događa u Domovini. Ne trebam biti prorok da bih predvidio naslovnice novina sljedećih dana i sve te „iskrene“ zagrljaje i osmijehe. Čak je i u meni sve to licemjerje pokrenulo ludilo i navelo moj poduzetnički um na možebitno uspješan poslovni potez po principu ponude i potražnje: otvaranje agencije za najam Srba za Božić. Pošto je sve ionako, većinom, varka, što ne bi Kruno, Hrvoje i Stipe jedan dan bili Stevan, Čeda i Jovan. Pa kada je cirkus u điru, neka se svi vesele. Odmah sam razradio i marketing, ali sam zastao na PDV-u i na možebitnom dugotrajnijem razgovoru u policiji i zaokupljanju njihovih resursa koji su u posljednje vrijeme poprilično rastegnuti. Ne mogu griješiti dušu i reći kako neće biti i iskrenog poštovanja među građanima i vjernicima, no kada bi ono bilo prisutno barem u pola građana Hrvatske, mogli bismo govoriti o nekom stupnju tolerancije i mirnom suživotu na ovim prostorima, kao i o sigurnijoj budućnosti naše djece i nas.
Postavlja se pitanje kako osobno izaći iz tog licemjerja. Teško je odgovoriti na to, ali potrudit ću se, a kao pomoć uzet ću osnove Biblije. Neću se ispovjediti u crkvi, već u srcu, jer bih nekom „svetom“ licu mogao uvelike poremetiti duhovni mir i večeru. Kao prvo, priznat ću da sam i ja ponekad osjetio mržnju prema cijelom jednom narodu zbog jednog njegovog dijela koji je ubijao moje sunarodnjake i rušio moju državu. Stidim se toga, no nisam si mogao pomoći. Priznat ću i to kako sam se radovao bombardiranju moga dragog Beograda, iako su tad mogli nastradati moja majka, moji prijatelji i mnogi drugi nevini ljudi. Moj grijeh. Probat ću ući u svoje srce i izbaciti sve to nagomilano smeće. Probat ću ga očistiti najljepšom himnom na svijetu, „Lijepom našom domovinom“, koju je skladao Srbin Josif Runjanin, koji je mojoj domovini dao puno više od mene, a sigurno je nije volio manje. Sjetit ću se Tesle i njegove pripadnost srpskom narodu i hrvatskoj domovini. Zahvalit ću tisućama srpskih krajišnika koji su poginuli braneći nas od Turaka. Poklonit ću se onima koji su u ovom ratu branili Hrvatsku od svojih sunarodnjaka, a najviše nevinim žrtvama. Poželjet ću miran povratak onih koji u miru žele doći u tužnu pustu krajinu. Sjetit ću se bezbroj lijepih stvari koje smo jedni drugima dali, pa čak i te raznolikosti i časti da možemo dva puta slaviti Božić i nakratko naći mir u sebi.
Pošto zbog čudnoga datuma predsjedničkih izbora ne mogu na Badnjak otići u Bešku i Srijem, leći ću i budan sanjati. Sanjat ću djecu kako na ulicama pale badnjake, veselo skaču preko i kroz njih, kresove koji se dižu do nebesa. Ulazit ću u kuće komšija preko podova prekrivenih slamom, lomit ću pogaču (česnicu), možda me dopadne dukat u njoj, a najviše od svega uživat ću u njihovoj radosti. Ujutro, na sam Božić, dulje ću ostati u krevetu i sanjati konjanike u srijemskim nošnjama kako izlaze na ulice prekrivene snijegom i ponosno se kočopere. Tek puno poslije, kad se pravoslavna crkva isprazni od nekih “mojih“ ljudi, ušetat ću ponizno u nju i zapaliti svijeću. Za trajan mir među našim narodima. I još ću jednom ponoviti nepobitnu istinu.
Mir Božji
Hristos se rodi

Zagreb, 05.01.2010.

• Dnevnik splica - Uto, 05/01/2010 - 17:04
  
• Komentari 25
• 3287 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar