pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ajde, ajde, pa nije baš toliko, vidiš da je svećenika i opatica dosta ostalo!

Pa nije Luka Bebić držao propovijed, nego Bozanić!!!

ateizam nije sljedba ! Nitko ne može slijediti ateizam ....

Evo još jedan tekst na ovu temu koju sam dobio, nepoznatog izvora i autora pa procijenite:

Razdoblje poslijemoderne zahvatilo je cjelokupno ljudsko društvo i sve njegove dimenzije. Tehnički je napredak približio ljude i razne kulture. Time je došlo i do relativiziranja vlastite kulture i vlastitih svetinja. Čovjek je osjetio da više ne mora nužno pripadati jednoj vjerskoj zajednici i jednoj kulturi da bi bio religiozan i duhovan. To je sigurno za nj jedno novo otkriće, koji put osjećeno kao skidanje teškoga jarma, jer na neki način želi biti religiozan i želi duhovno živjeti, ali ne onako kako mu netko to izvana sugerira. On sam otkriva iskrenu, duboku �" a onda zašto ne i pravu! �" religioznost i kod drugih vjera i kultura i divi se duhovnosti koja živi i tamo gdje mu se sve donedavno sugeriralo da je sve neispravno, krivo, zastranjeno, jednostavno rečeno: da je sve djelo sotone. Stoga s pravom kaže Sudbrack: «…Svatko je i bit će sve jače konfrontiran s pluralizmom svjetonazora. Tko tome želi izbjeći, može samo preko getoizacije osobne religiozne odluke.» Upravo su tehnokracija i relativizam oni koji povezuju tražitelje «duhovnoga» i djeluju na pounutrašnjenje čovjeka. Tu se više ne radi o nekakvom odvajanju, nego o stvaranju temeljnoga stava iz kojega vjernik živi i djeluje, njegovoga unutarnjeg, duhovnoga stava (bez obzira na vjersku pripadnost i bez traženja nje, ponekad upravo izbjegavanjem, otpadanjem od određene vjerske pripadnosti) koji usmjerava sve njegovo življenje i djelovanje. Već je to odavno Origen, koji se, uostalom, nalazio u situaciji donekle sličnoj današnjoj poslijemodernoj, ustvrdio, a poslije njega mistika kroz stoljeća potvrđivala: čovjek koji je pravedan i koji čini dobra djela rađa se iz Boga.
Sekularizacija je oslabila neprijateljstva među religijama i ukinula mnoge barijere te omogućila interreligiozni dijalog koji otkriva široko polje zajedničkih iskustava i mogućnosti zajedničkoga djelovanja: «Interreligiozni dijalog ne smije se iscrpsti u razmjeni teoloških naučavanja ili duhovnih iskustava, nego mora voditi k dijalogu djelovanja u kojemu kršćani i nekršćani zajedno djeluju za sveukupni razvoj i oslobođenje čovjeka.»
Osim ovog pozitivnoga iskustva mogućnosti zajedničkoga djelovanja postoje i negativna iskustva koja ljude različitih religija i opredjeljenja dovode do zajedništva. To mogu biti vanjski čimbenici (rat, nepravde, gruba globalizacija) i oni unutarnje naravi (neispunjenost u životu, osjećaj ograničenosti, kao i religiozni osjećaji Božje šutnje i daljine).
Sva je ta iskustva �" pozitivna i negativna �" posebno proučavao i analizirao R. Otto, koji spominje nekoliko čovjekovih iskustava bez obzira na religiju, kulturu i vrijeme u kojemu živi. Čovjek doživljava što se Boga ili Božanskoga tiče: tremendum, fascinosum, numinosum. Sve to potječe iz iskustva Misterija, nečega ili nekoga Sasvim Drugoga. To čovjeka stavlja pred adoraciju, rađa u njemu osjećaje čuđenja, divljenja, frapiranosti, dionizijske radosti, grčkoga erosa, istočnjačke praznine. Jednostavno: osjećaj Svetoga.
Univerzalno duhovno iskustvo bazira se na njegovim istraživanjima, osobito na trima gore navedenim iskustvima.
Stoga će Sudbrack sva tri elementa ujediniti u jedno govoreći da je univerzalno duhovno iskustvo čovjeka osjećaj okruženosti nečim Većim nego što on sam je: «U tom ljudskom 'primarnom' iskustvu ukorijenjene su sve religije.» Ne može se, međutim, to poistovjetiti s onim što se želi iskusiti izvan prostora i vremena putem raznoraznih tehnika, jer one same odvode od iskustva Boga budući da im je konačni cilj iskustvo Sebe (Suzuki i njegovo «veliko oslobođenje»), bez obzira na to hoće li ono za cilj imati čovjekove izvanredne moći ili poniranje u nirvanu. Premda se veliki mistik Ruusbroec nije imao prilike na današnji način suočavati s ponudama nekršćanskoga Istoka kršćanskome Zapadu, već je tada uočio problem poniranja u samoga sebe koji su prakticirali već tada neki kršćani, osobito Istoka, ako se ono događa bez Boga: «Mir koji oni posjeduju leži u praznini njihovoga Sebstva… A u toj se naravnoj tišini ne može naći Boga … Nadnaravna mirnoća u Bogu traži se neprestano s velikim žarom i nalazi u nagnuću punom ugode…» Dok je raznim zen-metodama i jogi cilj samoostvarenje čovjeka, religije koje ispovijedaju vjeru u jednoga i osobnoga Boga više će govoriti, kao što bi rekao Chardin, o takvoj «centraciji» (samoostvarenje) koja se događa kroz «ekscentraciju» (samonadilaženje).
Neki su nam putevi ipak zajednički, a neki slični, jer su mnoga iskustva jedinstvena za ljudski rod: tjelesno osjećanje (ono što čovjek doživljava izvana �" extra), pounutrašnjenje, osjet, svijest o onome što se događa izvan i unutar mene (intra), osjećaj da je nešto iznad mene, da me nešto nadilazi (supra). Ta je dinamika univerzalna za sve ljude, svih vjera i kultura.
Budući da je Zapad više vezan na izvanjsko i na djelovanje, a Istok više sklon pounutrašnjenju, Istok možda ima prednost pred Zapadom u zamjećivanju obrisa Boga i Apsoluta u svijetu oko nas dok Zapad previše sve raščlanjuje i dogmatizira. U suvremenom hinduizmu i budizmu postoje tendencije kretanja između monizma i teizma, prirodnog vjerovanja u neku transcendenciju i nekog Transcendentnoga. No osobni odnos prema Bogu još je daleko, usprkos pokušajima nekih i na tome području (Aurobindo, + 1950.). Suzuki se izrijekom suprotstavlja pokušaju osobno shvaćenoga Boga, jer je to za nj degradacija Božanstva i čisti antropomorfizam. Ali ipak u svakom čovjeku postoji želja za osobnim iskustvom Boga (makar ga se ne držalo osobom) i prijateljevanjem s njim, osjećajem Božjega prebivanja u čovjeku. Krišna sam odavno već govori: «… oni koji me pobožno časte (bhakti), žive u meni i ja u njima». Ovo mistično iskustvo, jedna zasebna tema, nalazi se, dakako, i u islamu, židovstvu, kao i u budizmu, pa čak i u najprimitivnijim ljudskim vjerovanjima, a ne samo u kršćanstvu.
Očito je da mi danas s pravom govorimo o «povratku religioznoga», ma kako ono bilo shvaćeno: kao pseudoreligiozno, metareligiozno, religiozno. Ipak moramo razlikovati u svemu tome religioznu urođenu čovjekovu čežnju (gdje se sve religije i religioznosti susreću; je li to «religiozna globalizacija»?) od onoga što je već netko s pravom nazvao «svetoga divljanja». Danas se ne traži apologetika niti anatemiziranje. Zato postoji jedna zajednička točka za svakog čovjeka shvaćenoga kao homo religiosus. On ne traži više toliko Boga po sebi, nego Boga za nas, Boga okrenuta čovjeku. Upravo se u traženju Boga koji će biti u čovjekovoj svakodnevnici �" kao utjeha, poticaj, zaštita, osmišljenje svega djelovanja i življenja �" vidi univerzalnost duhovnoga iskustva. To iskustvo čovjek želi prenijeti drugima i podijeliti s drugima, nalazeći i sličnost i različnost u iskustvima Boga. Petrova zapovijed kršćanima povezuje sve vjernike međusobno: «…budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama». To nije sinkretizam, nego učenje jednih od drugih. To je način na koji drugi svojim načinom vjerovanja mogu pobuditi nas da produbimo svoje načine vjerovanja. To nije, dakle, odbacivanje svojega i preuzimanje drugoga samo zato jer je to drugo za nas moderno, makar bilo staromodno odakle dolazilo. Dajući svaki svoje svjedočanstvo, mi se međusobno susrećemo. Naravno da iskustvo dolazi prije reflektiranja o njemu, da ima svoj spontani karakter i da ne ovisi nužno o prethodnom doktrinalnom znanju. To je ono što Bog na suveren način stavlja u ljudska srca bez obzira na sve obzire. Ali ta iskustva treba izraziti i protumačiti. Tada ona dobivaju svoj univerzalni i eklezijalni karakter za religijsku zajednicu kojoj pripadamo i u isto vrijeme povezujući karakter za one koji pripadaju drugim religijama.
«Više ili manje svjesno, svaki je čovjek otvoren Transcendentnome, okrenut je prema Bogu. Prema kršćanima, to se ostvaruje Božjom inicijativom: Bog sam dolazi ususret čovjeku i privodi ga k sebi svojom milošću. U konačnici zajedništvo života s Bogom, koje je cilj kršćana, preko tajnovitih puteva darovano je svakom čovjeku dobre volje. To je susret koji se događa u savjesti koja je 'najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini' (GS 16).»
Drugi je vatikanski sabor izrijekom izrazio ono što katolik duboko danas vjeruje ili je obvezan vjerovati: Božja milost pokreće svakoga čovjeka na susret s njim. Bog se služi i stvorenjima i iskustvima ljudi da čovjek taj susret može ostvariti. Bog želi, i to je jasna vjerska definicija Katoličke Crkve, da se svaki čovjek spasi, a za to postoje za Boga bezbrojna sredstva. Naravno, Bog nudi, a ne prisiljava. Također ga ni mi ne možemo ni na što i ničim prisiljavati. No kod isticanja Božje suverenosti u davanju milosti ne smijemo dati dojam kao da je Bog «svojeglav» u davanju milosti. Tako Bog daje dar svoje nazočnosti u svojoj apsolutnoj ali ne svojeglavoj slobodi svima, «na način i u vrijeme koje on drži najpogodnijima prema nedokučivom planu».
Da bi to pokazao, Rahner je već odavno uporabio naziv «anonimni kršćani» koji ne pridaje samo vjernicima drugih vjera, nego i ateistima ako žive po svome uvjerenju a na dobrobit čovječanstva («mistika služenja»). Koliko se je on možda tim izrazom i nespretno izrazio (Balthasar), toliko ipak zahvaljujemo njemu za današnja jasnija tumačenja vjerovanja da Bog sam želi da se svi ljudi spase. Cilj je, dakle, postavljen, jednak za sve, samo su putevi mnogostruki, jer su različite kulture. Svako je iskustvo Boga dostojno velikoga respekta, pa i onda kad za kršćane neko iskustvo može biti primitivno. Važno je da nije protiv čovjeka i da u sebi ne sadrži moral koji se ne može prihvatiti. Sva ta iskustva imaju trajnu vrijednost, mogu biti korisna i za kršćane u prvom redu da mogu preispitati sebe i svoje vjerovanje i vjersku praksu. Olako preuzimanje tuđih iskustava može biti samo kao surogat za neživljenu svoju vjeru. Iskustva drugih u molitvi, meditaciji, askezi mogu pomoći u vlastitom vjerovanju, ali neće biti od pomoći ako se vlastita praksa odbaci samo zato da se preuzme nešto što je drukčije. Zato ostaje činjenica da se duhovno iskustvo ne smije poistovjetiti s osjećajima, i to samo lijepima i ugodnima, nego je ono dano čovjeku s pozivom na odgovornost i zadaće u svijetu.
Kod svih ljudi u svim religijama naziremo ne samo iskustvo nazočnoga Boga, nego puno više Boga kao Deus absconditus. Zapravo, Bog je u isto vrijeme nazočan i sakriven. I sam ga Mojsije promatra samo s leđa, a ne i njegovo lice. Nekadašnja je ascetika iskustva promatrala suviše vremenski, govoreći najprije o duhovnim utjehama, a onda o duhovnim suhoćama. Iskustva Boga nazočnoga i sakrivenoga događaju se u isto vrijeme. Koliko god čovjek bio "obožen", on je to samo po sudjelovanju, a ne i po biti. Čovjek je svet zato jer ga Bog posvećuje, obožen zato jer se Bog nastanjuje u njemu, govorili su već crkveni oci kršćanskoga Istoka "iskustvo Božje nazpčnosti blagoslovljen je dar, ali istovremeno prolazan i mučan, jer, na kraju, više osjećamo težinu nego njegove odsutnosti: on se daje i istovremeno izmiče. Ali i do te spoznaje da ne može biti nego tako dolazimo ako je Bog naš partner (podvukao autor). istu 'distancu' osjećamo također u poznavanju Boga: što ga više nastojimo obuhvatiti, to više osjećamo da nam izmiče, da nas transcendentira, i tajna Boga postaje sve dubljom. Rado priznajemo da je to njegovo 'biti iznad', to 'nepoimanje' garancija koja nam garantira da je upravo Bog taj koga susrećemo ..." Pa i kad imamo osjećaj da sve manje znamo tko je Bog, upravo tada njemu dopuštamo da bude ono što on jest: Bog čovjeku nedokučiv.