pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Međunarodna pravna i politička zajednica je namjestila remindere na mobitel - u 10 sati ujutro 26. veljače Međunarodni sud pravde objavljuje odluku u slučaju Bosna i Hercegovina v. Srbija koji se s dobrim razlogom titulira kao landmark case pred najvišim sudom UN-a nadležnim za sporove između država i koji je po značaju usporediv sa slučajem Nicaragua v. USA iz 1986. kojim je ustanovljeno da je USA prekršila međunarodno pravo podržavajući gerilske Contras frakcije u Nikaragvi, a o kojem se i danas raspravlja s istim žarom kao i prije 20 godina. Slučaj BiH v. Srbija će, oglasi li se sud nadležnim, biti prekretnica u razvoju međunarodnog prava jer se po prvi puta u povijesti razmatra odgovornost države za genocid. Presude ICJ-a postavljaju temeljna načela razvoja međunarodnog prava jer imaju presedanski značaj pa će objava ove odluke nesporno biti povijesni trenutak u međunarodnoj borbi protiv ovog "the crime of crimes".

Ovaj je slučaj iznimno složen o čemu najbolje govori činjenica da su si najveći autoriteti za međunarodno pravo koji sjede u palači u Hagu uzeli točno 10 mjeseci da donesu odluku. Odluka koju donesu je obvezujuća, bez prava žalbe i provediva kroz prisilne mjere Vijeća sigurnosti ako je potrebno. Doduše, javnost u zemljama bivše Jugoslavije ovaj slučaj uopće ne promatra kao slučaj odgovornosti države za genocid nego kao nekakvu konačnu presudu o prirodi rata (složeni etnički sukobi ili čista agresija Srbije) što je vrlo daleko od istine. Redovi koji slijede će možda pomoći ispraviti tu pogrešnu percepciju.

Pozadina slučaja
Bosna i Hercegovina podigla je 1993. tužbu protiv tadašnje SRJ zbog navodnog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida u kojoj je zatražila određivanje privremenih mjera kojima bi sud naredio SRJ da se suzdrži od bilo kakvog djelovanja do razrješenja spora. Sud je slučaj prihvatio temeljem članka 9. Konvencije koji određuje da je za sporove glede interpretacije, primjene ili ispunjavanja obveza iz Konvencije nadležan ICJ. No članak 11. određuje da Konvenciji mogu pristupiti samo članice UN-a, a položaj SRJ u UN-u nakon raspada SFRJ bio je (u najmanju ruku) pravno problematičan.

Nakon raspada SRJ je tvrdoglavo inzistirala kako ona nastavlja članstvo SFRJ dok su sve druge republike morale ponovno aplicirati za članstvo te isto zahtijevale glede SRJ. Vijeće sigurnosti i Opća skupština složili su se da SRJ ne može automatski nastaviti članstvo SFRJ te da treba ponovno aplicirati što je ona učinila nakon pada Miloševića 2000. nakon čega je pristupila Konvenciji. Tada je zatražila i reviziju ranije odluke kojom se sud oglasio nadležnim za slučaj BiH v. SRJ na temelju argumenta da eto nije bila članica UN-a. Također, kako međunarodno pravo počiva na dobrovoljnim temeljima pa se državu (osim iznimno) ne može obvezati nečim na što sama nije pristala (jer su sve države suverene), naknadni pristup Konvenciji SiCG je iskoristila kao argument protiv primjene pravila Konvencije - ako država nije bila članica Konvencije u relevantnom periodu, ne može ju se smatrati odgovornom za kršenje obveza iz te iste Konvencije.

Da stvar bude još kompliciranija, sud je argument nečlanstva SRJ u UN-u iskoristio kako bi 2004. odbacio tužbu SRJ protiv članica NATO saveza za nezakonitu upotrebu sile (NATO bombardiranje) uskrativši SRJ pristup sudu jer njemu mogu pristupiti - samo članice UN-a. O nadležnosti za ovaj spor sud će konačnu odluku izreći u ponedjeljak, ali kakva god ona bude biti će u suprotnosti sa barem jednom prijašnjom odlukom. Šansa da se sud u konačnici proglasi nenadležnim mala je jer bi nakon 13 godina bila preveliki fijasko koji bi ozbiljno ugrozio prestiž i povjerenje koje sud uživa. Više o pitanju nadležnosti možete pročitati ovdje.

Genocid - jesu li masovna ubojstva genocid?
Termin "genocid" koji je skovao poljski pravnik Raphael Lemkin trenutno izaziva asocijacije na organizirano istrebljenje ljudi viđeno tijekom Holokausta ili u Srebrenici i snažnu moralnu osudu. Retorička snaga Lemkinove umotovorine razlog je njenog čestog korištenja u svakodnevnom govoru makar postoji značajna razlika između laičkog i pravnog značenja genocida. Dok za prosječnog konzumenta medija genocid predstavlja organizirano masovno ubijanje ljudi zbog rase, nacionalnosti, religije ili drugih karakteristika, pravniku je to "samo" zločin protiv čovječnosti dok je genocid specifično djelo jasno defnirano člankom 2. Konvencije o genocidu:
Genocide means any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such:
(a) Killing members of the group;
(b) Causing serious bodily or mental harm to members of the group;
(c) Deliberately inflicting on the group conditions of life calculated to bring about its physical destruction in whole or in part;
(d) Imposing measures intended to prevent births within the group;
(e) Forcibly transferring children of the group to another group.Genocid za pravnika nije samo kazneno djelo ubijanja ljudi naprosto iz razloga da pripadaju nekoj grupi već napad na samu opstojnost te grupe izražen u posebnoj namjeri koja mora pratiti bilo koji od pet navedenih čina (ubijanje, ozlijeđivanje, etc) - namjera mora biti ne samo ubiti zbog pripadnosti nego ubiti da bi grupa ili njen dio nestao, a to donosi nezamislivo velike poteškoće u dokazivanju te namjere. Ubijanje velikog broja ljudi kako bi se nasilno premjestilo stanovništvo nije genocid. Genocid postoji samo onda kada postoji subjektivna namjera počinitelja da uništi grupu ili njen dio. Tako se masovna likvidacija Muslimana u Srebrenici može smatrati genocidom samo ako se dokaže van sumnje da su egzekutori ubijali Srebreničane ne samo zato što su Muslimani (što je zločin protiv čovječnosti) nego zato da bi Muslimani kao takvi na tom prostoru naprosto nestali (ICTY je u slučaju Srebrenice dokazanost namjere argumentirao tako da je objasnio da muškarci u muslimanskoj zajednici predstavljaju osnovu njene opstojnosti te da se likvidacijom muškaraca htjelo umanjiti šanse preživljavanja te grupe unutar enklave). Genocid je stoga u Konvenciji zamišljen prvenstveno kao kazneno djelo koje može počiniti pojedinac makar iza njega u pravilu stoji državna politika jer se radi o zločinu koji se bez službene (para)državne potpore zbog kompleksnosti ne može počiniti.

Odgovornost države - može li država biti odgovorna za kazneno djelo?
Odgovornost države u međunarodnom pravu uglavnom se svodi na povredu preuzetih obveza jer se međunarodno pravo temelji na dobrovoljnom pristanku zbog načela suverenosti država. Strogo uzevši država ne može počiniti kazneno djelo što bez sumnje dokazuje običajno pravo, no činjenica ostaje da kaznena djela mogu počiniti pojedinci u sklopu službenih dužnosti (kroz koje država jedino i može djelovati) što onda znači da se ta djela mogu imputirati državi.

Članak 9. Konvencije je prilično jasan i određuje da je ICJ nadležan za
disputes between the Contracting Parties relating to the interpretation, application or fulfillment of the present Convention, including those relating to the responsibility of a State for genocide or for any of the other acts enumerated in article III.No makar je iz ovog jasno da država može biti odgovorna za genocid to ne znači da ga ona može i počiniti jer to mogu samo pojedinci - na prvi pogled mala, ali pravno bitna razlika. Potpuno je netočno stoga tvrditi da Srbija može biti "osuđena" za genocid koji je "počinila".

Zastupnici BiH ipak su se pred sudom ponašali kao da država može počiniti genocid pa su pokušavali dokazati posebnu genocidnu namjeru Srbije ističući argument da ukoliko pojedinci političkog i vojnog vodstva države imaju genocidnu namjeru (koja se dokazuje postojanjem genocidnog plana) tu namjeru ima i država. No dokazivanje te uklete posebne namjere udaljenog beogradskog vodstva daleko je teže od dokazivanja namjere počinitelja na terenu koji selektira i ubija Muslimane jer su države na primjeru nacističke Njemačke naučile skrivati tragove i ne čuvati zapisnike sastanaka na kojima se definira provođenje final solutiona, a sama namjera srpske teritorijalne ekspanzije ne podrazumijeva automatski i genocidnu namjeru. Biti će zanimljivo vidjeti hoće li sud zauzeti stajalište da je doista potrebno dokazati namjeru države ili da je dovoljno dokazati namjeru neposrednih počinitelja ukoliko se istovremeno dokaže i da je Beograd nad tim počiniteljima ostvarivao de facto kontrolu (što je jedna od osnova zapovjedne odgovornosti). Takvim razmišljanjem sud bi oslobodio BiH gotovo nemoguće zadaće dokazivanja posebne genocidne "namjere države" istovremeno dopuštajući utvrđivanje odgovornosti.

Poseban problem predstavlja odgovornost države za nedržavne aktere (non-state actors) odnosno pitanje do koje granice se država može smatrati odgovornom za ponašanje onih aktera koji nisu de iure njeni i koji se najčešće nalaze na teritoriju druge države. Jednostavnijim rječnikom - kolika je odgovornost za agente na tuđem teritoriju odnosno koliko kontrole nad njima je potrebno da bi se ustanovila odgovornost. Kao što su u slučaju Nicaragua takve non state actors predstavljale frakcije Contrasa, u slučaju BiH njih predstavljaju bosanski Srbi (isto vrijedi i za bosanske Hrvate ili hrvatske Srbe).

No u formuliranju testa kontrole koji je potrebno zadovoljiti da bi se dokazala odgovornost međunarodni sudovi su imali različiti pristup: dok je ICJ u Nicaragui zahtijevao "potpunu kontrolu / complete control" (grupe u drugoj državi su nesamostalne) ili barem "efektivnu kontrolu / effective control" (država nema potpunu kontrolu ali ima kontrolu nad pojedinim operacijama), ICTY je u slučaju Tadić (da bi dokazao potpuno drugo pitanje - je li sukob u Bosni međunarodni ili interni) tražio "overall control" koji podrazumijeva treći test odnosno kontrolu nad organiziranim oružanim skupinama koje nisu nesamostalne. Finese u razlikama ovih pojmova lako bježe i u ovom slučaju bile bi gotovo nevažne da personifikacija SRJ/SiCG/Srbije nije otegnula papke - da Milošević nije umro već bismo imali presedan s odgovorom na pitanje kakva je točno bila kontrola SRJ nad snagama RS. Miloševićeva smrt je nažalost ogromnu količinu dokaza za pitanje kontrole učinila pravno potpuno bezvrijednima pa je sada na ICJ-u da odluči mogu li se djela Republike Srpske imputirati Srbiji. Odgovor na to pitanje biti će bitan i za procjenjivanje mogu li se djela HZHB-a možda jednog dana imputirati Hrvatskoj.

Stavovi stranaka
BiH je pred sudom odabrala taktiku kojom pokazuje da ukupnost svih zločina na njenom teritoriju dokazuju genocid. Tako osim Srebrenice zastupnici BiH su isticali i opsadu Sarajeva i logore u Prijedoru kao pojedinačne primjere genocida. No ta strategija je u direktnom sukobu sa presudama ICTY-a koji je od navedenih primjera jedino Srebrenicu okarakterizirao kao genocid, a BiH se intenzivno oslanja na haške presude pred ICJ-em makar on njima nije strogo vezan jer se radi o dva odvojena suda. Srbija osim pitanja nadležnosti inzistira na dokazivanju posebne genocidne namjere i to uz primjenu strožeg standarda, onog "van razumne sumnje" (standard dokaza na ICJ-u je inače niži od onog na kaznenim tribunalima pa je dovoljno dokazati "preponderance of the evidence" umjesto dosizanja razine "beyond reasonable doubt"). Uz to Srbija ističe kako niz pojedinačnih zločina ne može automatski rezultirati odgovornošću države za genocid.

Hrvatska v. Srbija - što s tim?
Poznato je da je Hrvatska Srbiju tužila za povrede iste Konvencije, no hrvatski slučaj je daleko drugačiji i kompliciraniji od bosanskog. Za početak, za razliku od BiH, u Hrvatskoj nije utvrđen niti jedan slučaj genocida jer niti jedan od brojnih masakra civila nije dosegao onu razinu iz koje se može bez sumnje dokazati namjera za uništenjem zaštićene grupe. Dok BiH u korist svoje tužbe može istaći nekoliko pravomoćnih presuda ICTY-a, Hrvatska ne može istaći niti jednu (ni međunarodnu ni domaću). Kao drugo, pitanje preliminarne nadležnosti za zaprimanje slučaja BiH sud je riješio prije svoje presude kojom je odbacio tužbu SRJ protiv NATO članica kojom je stvorio presedan prema kojem SRJ ne može biti stranka pred sudom jer nije bila članica UN-a u odnosnom periodu. Utoliko hrvatska tužba ovisi o bosanskoj jer će se sud u odluci ponovno pozabaviti problemom nadležnosti i sigurno izjasniti o problemu koji si je sam stvorio odlukom u SRJ v. NATO članice. Hrvatska će pažljivo čitati i dijelove o odgovornosti države za nedržavne aktere jer je upravo temelj hrvatske tužbe kontrola koju je beogradski režim imao nad krajiškim Srbima. No čak i u slučaju da ICJ donese odluku u korist BiH nije nipošto izgledno da bi istu donio i povodom hrvatske tužbe koja pravno i činjenično stoji na daleko klimavijim temeljima od bosanske i koja je podignuta više iz političkih, a manje iz pravnih razloga.