Bosanski Lonac Ponovno Kuha

• Dnevnik bet - Ned, 26/10/2008 - 19:57
• Glasujte
  0 Up Down
• Komentari 39 dodaj komentar

Politički dogadjaji u Bosni i Hercegovini ne slute na dobro. Dugotrajni latentni sukob premijera Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića u posljednje je vrijeme buknuo u otvoreni politički rat suprotstavljenih nacionalnih politika. Dok Dodik, neopterećen bremenom ratnih godina, nastupa s legitimističkih pozicija Dajtonskog Sporazuma (u smislu opravdanja postojanja Republike Srpske), a zapravo turbo-srbuje uz jednodušnu podršku srpskog stanovništva, Haris Silajdžić, zagovara reviziju Sporazuma pod neuvjerljivim plaštom gradjanske orijentacije lišene nacionalističkog naboja.

Paradoksalno je da ta dvojica političara koji su svojevremeno slovili kao protuteža ektremističkim političarima koji su dominirali u BiH ratnih i poratnih godina, nastupaju danas s jednako rigidnih pozicija, i kao takvi, prema riječima Ivana Lovrenovića, hrvatskog književnika i novinara u BiH, predstavljaju njihove „narogušene klonove“.

Da i netko u tkzv. Medjunarodnoj zajednici ipak prati što se dogadja u Bosni i Hercegovini, i da shvaća težinu situacije koja se kao crni oblaci nadvijaju nad tu zemlju s kojoj Hrvatska dijeli ne samo najveći dio svoje kopnene granice (932 km od ukupno 2028 km), nego i velik broj sudbinskih pitanja, svjedoči i članak Paddyja Ashdowna i Richarda Holbrookea, objavljen u britanskim dnevnim novinma The Guardian, u srijedu 22. listopada 2008. Kao što može pročitati niže u prijevodu, situacija je i više nego zabrinjavajuća:

Paddy Ashdown and Richard Holbrooke, The Guardian, Wednesday October 22 2008
Prije skoro točno 13 godina pod američkim vodstvom potpisan je Daytonski Sporazum (Richard Holbrooke američki je diplomat koji se smatra glavnim arhitektom Sporazuma, op. BET) kojim je zaustavljen troipolgodišnji rat u Bosni i Hercegovini. Danas je ta zemlja u realnoj opasnosti da se raspadne. Isto kao i 1995. godine, sada je potrebna odlučnost i trans-atlantska suradnja ako ne želimo (pod „mi“ misli se na odgovorne faktore u Svijetu, op. BET) ući direktno u još jednu krizu zatvorenih očiju.

Premijer Republike Srpske Milorad Dodik, koji je jednoć bio miljenik medjunarodne zajednice, a posebno USA, zato što je predstavljao oporbu nacionalističkoj Demokratskoj Partiji u Srbiji, sada je preuzeo političku agendu te stranke, ali s odlučujućom prednošću da ne nosi teret njene genocidne prtljage.

Očigledno ne postoje sumnje u njegovu dugoročnu politiku, a to je da dovede Republiku Srpsku u situaciju da se osamostali od Bosne i Hercegovine, čim se pruži prva prilika. Iskorištavajući slabosti ustavne strukture Bosne i Hercegovine, zamor medjunarodne zajednice i nesposobnosti EU da čvrsto stoji na zahtjevima prema Bosni, Dodik je u samo dvije godine uspio poništiti veliki dio uspjeha koji je postignut u prethodnih 13 godina, odlučujuće je oslabio Bosansko-Hercegovačke državne institucije i gotovo potpuno zaustaviti razvoj zemlje u smjeru jedne normalne države, spremne za članstvo u EU.

Dodik je u tome bio potpomognut ruskim ohrabrenjima i petrodolarima. Dalje, njegov oponent, Bosansko-Hercegovački predsjednik Haris Silajdžić, naglasio je važnost da se ukinu federalne jedinice i da se Bosna i Hercegovina organizira kao ne-federalna država. Dodik tvrdi da on poštuje Daytonski Sporazum, a Silajdžić želi njegovu reviziju. Medjutim, njih obojica ugrožavaju osnovni princip toga sporazuma, a to je federalni sistem unutar granica jedne države. Ta otrovna interakcija je u samoj srži aktualne Bosansko-Hercegovačke krize.

Rezultat svega toga je da su medjusobno nepovjerenje i strah, koji su bili razlogom početka rata 1992. godine, sada ponovno ojačali. Destruktivna dinamika sve više dobiva na brzini i jačaju bošnjački i hrvatski nacionalizmi.

Razlog takvog nesretnog razvoja dogadjaja jest u razjedinjenosti medjunarodne zajednice. U jednom trenutku, kada je Bushova administracija gotovo okrenula ledja Bosni i Hercegovini, EU se je tamo intezivno angažirala. Otkada je 2003. godine mogućnost članstva u EU postala dio državne politike, bila je to poluga kojom su se poticale političke reforme. Ali, EU nije došla s nekom jedinstvenom strategijom, i naglašavajući napredak kojeg zapravo nije bilo, EU ne samo da je oslabila svoj vlastiti utjecaj u zemlji, već i utjecaj Visokog Predstavnika (OHR) i medjunarodne vojne prisutnosti (EUFOR, koji je zamjenio NATO-ve snage) koji su bili snage koje su gurale napredak od stupanja daztonskog Sporazuma na snagu.

Pad utjecaja Visokog Predstavnika (tu funkciju jedan od autora članka Paddy Ashdown obavljao je od 2002 do 2006 godine, op. BET) poklopio se sa vojnim povlačenjem USA iz Bosne i Hercegovine i slabljenjem EUFOR-a, koji danas ima jako ograničenu operativnu sposobnost. Usprkos signalima za opasnost, očigledno je namjera Francuske i Španjolske da potpuno „ugase“ EUFOR do Nove Godine, prema svemu sudeći isključivo da se podcrta čisto tehnička poanta da se vojne misije EU za očuvanje mira zapravo mogu završiti.
EU, usredotočena na još uvijek nedefiniranu “tranziciju” od OHR prema EU-centriranoj misiji u BiH, izgleda namjerava isprazniti svoju alatnicu i prije nego uopće zna koje alate će trebati da omogući tu tranziciju. Na primjer, EU je u odlučnom trenutku propustila podržati svoga čovjeka na terenu , sposobnog slovačkog diplomata Miroslava Lajčaka, što je fatalno uzdrmalo njegov autoritet.
Slično kao Dodik, Rusija koristi neodlučnost EU i stvara probleme USA i EU u svakoj prilici. Ruski pokušaj da se ukine funkcija Visokog Predestavnika, bez obzira je li njegov zadatak završen ili nije treba odbiti. Funkcija Visokog Predstavnika mora postojati, ili se treba osnovati neka slična jaka organizaja, sve dok se ne ostvae uvjeti za normalniju prisutnost EU. USA, bila „lame duck“ ili ne, mora se ponovno angažirati.

Šef diplomacije EU Javier Solana bi trebao poduzeti korake da se nadje način da se stvori jedan novi transaltanski stav prema Bosni i Herecegovini, koji bi s punom podrškom Washingtona i čvrstim zahtjevima EU mogao osigurati čvršći i dublji medjunarodni angažman u Bosni. Kolaps Daytonskog Sporazuma doveo bi do jednog nepotrebnog i neželjenog problema novoj američkoj vladi.

Nakon irskog referenduma, vanjska politika EU biti će, iznad svega, politika prema Balkanu. U posljednje vrijeme sva pažnja usmjerena je na Kosovo. Ali, Bosna i Hercegovina je uvijek predstavljala veći i opasniji izazov. Negativan razvoj u Bosni i Hercegovini još se uvijek može preokrenuti ako se EU probudi, ako se nova američka vlada angažira i ako obje strane pokažu obnovljenu volju da osiguraju preživljavanje Bosne i Hercegovine kao jedne države tako da osiguraju jednu efektivnu vojnu prisutnost i da započnu proces, koji će dugoročno ojačati strategiju medjunarodnu zajednice, i kroz to pronaći način da se riješi ustavni zaplet u Bosni.

Došlo je vrijeme da se ponovno zainteresiramo za Bosnu i Hercegovinu ako želimo izbjeći da stvari krenu u ružnom smjeru. A da bi nas to skupo koštalo, nitko ne bi trebao niti sumnjati.

Dakle, nema sumnje da se situacija u BiH razvija u opasnom smjeru. Jasno je da se postojeće krhko stanje može održati samo uz masivan angažman vanjskih sila, i da ako to izostane u BiH će neminovno doći do krupnih i nepovratnih političkih promjena. Teško je vjerovati da bi takve promjene bez moderacije izvana mogle proteći bez masovnog nasilja.

U gornjem članku mnogo je kondicionalnih rečenica, tj. poželjan razvoj dogadjaja zahtjeva ispunjenje čitavog niza uvjeta: EU treba ovo, USA mora ono... A kao što iz iskustva znamo, ta i takva medjunarodna zajednica, opterećena brojnim drugim problemima a prije svega partikularnim interesima, uglavnom djeluje reaktivno, a rijetko ili gotovo nikada pro-aktivno kako bi preduhitrila katastrofu. Zašto bi u ovome slučaju bilo drukčije?

Kakvu ulogu u svemu tome igra, ili bi trebala igrati Hrvatska? Zbog svog zemljopisnog položaja u odnosu na BiH, zbog vlastite sigurnosti, zbog povijesnih i sadašnjih geopolitičkih interesa, a prije svega zbog hrvatskog stanovništva u BiH, jasno je da bi ta uloga trebala biti izuzetno aktivna u konstruktivnom smislu.

Mislim da hrvatska vanjska politika stoji pred dosada jednim od najvećih izazova pred kojima se našla. Biti će zanimljivo promatrati da li je tome dorasla.

• Dnevnik bet - Ned, 26/10/2008 - 19:57
  
• Komentari 39
• 2459 čitanja
  Pošalji poruku autoru
  dodaj komentar