pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prije nekoliko dana hrvatski premijer je dajući izjave medijima, tek usputno spomenuo „najavu rata“ bolf robi.
Iako sam ovu izjavu već prokomentirao za jedan hrvatski dnevnik, mislim da vrijedi i malo šire obraditi ovu temu.

Što je to uopće bofl roba? Ako pretpostavimo da je premijer mislio na onu robu koja ne odgovara kvalitativnim zahtjevima koji su definirani pravilnicima i Zakonom o zaštiti proizvođača i Zakonom o općoj sigurnosti proizvoda, onda takva roba, ukoliko funkcioniraju za to nadležne službe, uopće ni ne može biti na policama trgovina.

Sasvim je drugo pitanje robe niske kvalitete (iako nije uvijek pravilo da robu niske kvalitete prati i niska cijena), jer takva se roba može naći na tržištu ako zadovoljava pravilnike koji reguliraju kvalitetu proizvoda, odnosno njihovu donju granicu. Za svaku vrstu proizvoda postoji klasifikacija, kao npr. za meso, voće, igračke itd. Svaka od roba mora zadovoljiti neke specifičnosti. Tako je npr. meso klasificirano po kvaliteti od prve kategorije nadalje. Doista, na tim područjima ima prostora za rat protiv lažiranja kvalitete (ukoliko se meso 3. kategorije uvozi pod kvalitetom prve kategorije). Pored toga, kod nas se meso smrznuto može držati 2 godine, čak 4 puta dulje nego u EU.
Nadalje, osim kod prehrambenih, opasnost vreba i od uvoza medicinskih proizvoda ili onih koji to nisu, a stvaraju dojam kod kupaca da su ljekoviti (razni preparati za ljepotu ili za mršavljenje). Međutim, to je isključivo u nadležnosti carine, gospodarske i sanitarne inspekcije, državnog inspektorata, Zavoda za ispitivanje kvalitete - upravo onih službi koje su direktno u vertikali u ingerenciji Vlade.
Dakle, kome premijer Sanader najavljuje rat? Ja bih rekao samom sebi i svim drugim čimbenicima izvršne vlasti koji ne provode hrvatske zakone iz tog područja. U tom kontekstu prije bismo mogli govoriti o bofl Vladi nego o bofl robi.

Na policama hrvatskih trgovina je u većini slučajeva roba koja odgovara zakonskim normama. Ponuda na policama hrvatskih trgovina je gotovo jednaka kao i u trgovinama u zapadnoj Europi, ali za razliku od tih zemalja, ne postoji jasna distinkcija cijena. Kod nas je još uvijek razvijeno tržište brendova i ljudi radije kupuju brendiranu skupu robu. Trgovačke marke se još uvijek slabo prodaju, jer ljudi takvu robu percipiraju kao bofl, što nije istina. Primjerice, u Francuskoj 60% udjela robe na policama čine robne marke pojedinih trgovačkih lanaca, a kod nas niti 30%. To je opet vezano na globalizaciju i nemogućnost naših lanaca da s malim tržišnim udjelom pokrenu isplative robne marke. Od proizvođača naručuju male količine, a traže niže cijene od cijena brendiranih marki. Proizvođač na malu količinu mora bitno povećati efikasnost (što je uz tehnološku zastarjelost naših proizvođača nemoguće). Jedini je izlaz u smanjenju troškova proizvodnje kroz smanjivanje kvalitete proizvoda koji čine robne marke. Na taj način, trgovački lanci su kroz pritisak na proizvođače (a trgovačka marža se kreće i preko 50%, uz to što trgovci ionako traže cijene koje su na granici isplativosti za proizvođača), zapravo sami krivi za stvaranje percepcije kod kupaca da su robne marke nekvalitetnije od brendova.
Ovdje je još bitno reći da kod nas trgovci doslovce guše proizvođače koji jedini profit stvaraju kod nabave, a ne kod prodaje.

U Hrvatskoj je previše malih lanaca s malim tržišnim udjelom. Samo je jedan trgovački lanac (Konzum), koji ima značajan udio od 30%. Smatram da će uslijediti okrupnjavanje kapitala kako bi se kroz velike količine moglo brendirati robu koja će imati i dobru kvalitetu. U Hrvatskoj ima 15-tak lanaca, a primjerice u Sloveniji samo 3 koji drže 90% tržišta.

Uloga države je nezamjenjiva u osiguravanju primjene zakona i propisa s jedne strane, a s druge strane treba omogućiti uvjete domaćim proizvođačima da naprave kvalitetan proizvod po konkurentnoj cijeni.
No, mi smo samim Zakonom o zaštiti proizvođača iz 2007. ostavili prostor za razne manipulacije, proglasivši čitav niz odredbi nevažećima do ulaska u EU (članak 155. Zakona o zaštiti proizođača) što otvara veliki prostor za manipulacije u trgovinama i šalje potpuno krivu poruku trgovcima.

Zašto hrvatskih proizvoda gotovo i nema na tržištima EU? Zato što ne zadovoljavaju kvalitetom, jer naši proizvođači imaju visoke troškove, nefikasni su, pa time imaju i nisku produktivnost.
Ovdje ću se osvrnuti i na aktualno pitanje prijedloga poslodavaca za ukidanjem plaćene pauze. Nije problem ni u plaćama ni u pola sata plaćenog odmora. To je isključivo pitanje znanja i tehnološke osposobljenosti. Nije isto ako, primjerice, proizvođač proizvodi 1000 jedinica s cijenom koštanja 1000 kuna ili 10000 proizvoda s cijenom koštanja od 2000 kuna. Radnik je tu fiksni trošak i on će s modernijom tehnologijom u istoj jedinici vremena proizvesti više. Problem je dakle u produktivnosti, a država zakonskom regulativom može pomoći više nego da radi verbalne pritiske i na proizvođače i na trgovce da smanje cijene. To je čisto politikanstvo koje ne može donijeti dugoročne kvalitativne pomake, kao ni gospodarski rast zasnovan na rastu društvenog proizvoda (umjesto na uvozu kao što se čini sad).

Sve to ne znači da na policama u trgovinama ne treba biti robe niže kvalitete, a time i niže cijene imajući u vidu izuzetno slab standard velikog dijela stanovnika naše zemlje, ali i ta roba mora odgovarati zakonskim minimumima u smislu kvalitete.

Ukoliko, dakle, funkcionira država u okvirima svojih nadležnosti, odnos ponude i potražnje je dobrodošao u formiranju cijena.