pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Za razumijevanje kosovske nezavisnosti i odcjepljenja Kosova od Srbije, odnosno za razumijevanje prava koja daju legitimitet tome činu, prije svega je potrebno razumijeti što su i koja su to legitimna prava koja dozvoljavaju bilo kojoj zajednici na svijetu pravo na vlastitu državu. Prava na državu predstavljaju sve ono što čini vlastitu spoznaju odnosno samosvijest neke zajednice dovoljno jakom da istu učini održivom i opstojnom na određenom prirodnom jedinstvenom prostoru, uz pretpostavku postojanja izgrađenog identiteta na temelju povijesnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog nasljeđa na tome prostoru, ali uzimajući u obzir i danu realnost trenutne zbilje. Sve to čimbenici su koji govore u prilog kosovske nezavisnosti.

O nacionalizmu promišljam u kontekstu patriotizma i domoljublja, te u tom smislu držim da o “Hrvatskom nacionalizmu” kao homogenizatoru nacije i preferiranju objektivnih interesa hrvatske nacije i njenih pripadnika unutar vlastitih nacionalnih okvira nad interesima drugih manjinskih nacija ali i u međunarodnoj sferi, poradi očuvanja obilježja identiteta i stvaranja prosperiteta kao preduvjeta postojanja nacionalne države, ali ne na uštrb opstojnosti drugih manjinskih naroda i ne u smislu promatranja svih društvenih pojava isključivo kroz pripadnost vlastitom etnosu, teško možemo govoriti kao o ideologiji ili pokretu koji jedinu legitimaciju ima u postojanju rata kao neprirodnoj društvenoj pojavi u smislu poticanja ratnog entuzijazma ili patološkoj zadojenosti vlastitom nacijom iz koje se rađaju hipersubjektivni čimbenici, mitovi i manipulacije.

Hodajući prema svojim neznanim i bezličnim ciljevima vođena političkim elitama, Hrvatska je prečesto klečala pred izazovima. Barem je do sada tako bilo. Uzevši u obzir da je apsolutni strah temelj optimizma trebamo se bojati vremena koje dolazi kako bi se nadali najboljemu. No i uz najbolje namjere uzbudljiva želja za širenjem vidika i novih spoznaja u izazovima sa svrhom izgradnje dobrobiti može postati sumorno koračanje maglovitim dimenzijama kojima nema kraja, tako da svako prihvaćanje izazova uvijek predstavlja stanoviti rizk. No ne i u izvrnutoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj se prihvaća rizike, što pak predstavlja stanoviti izazov. Drugim riječima; smjer kojim Hrvatska kao mlada, demokratski nerazvijena država hodi prije je sumorno koračanje beskrajnim mračnim dimenzijama no što je to pravac izgradnje općeg prosperitetra.

U predizbornoj kampanji od vodećih ionako ništa nismo čuli, a od ponoći ta šutnja postala je službena - započela je predizborna šutnja. Nakon tri tjedna političari su ušutjeli. Od izbora nas dijeli samo jedan dan.

Kada su Mesić, Sanader i Šeks javno ustvrdili da o ulasku RH u NATO savez prema Ustavu ne moraju ništa pitati građane doslovno su lagali. Naime, prema članku 86. Ustava RH, predsjedniku i Vladi otvorena je mogućnost da raspišu referendum o pitanjima važnim za "neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Hrvatske", u slučaju da ga zatraži deset posto birača u RH. U tom smislu važno je napomenuti da gotovo 80 % građana smatra da bi Vlada trebala raspisati referendum o ulasku u NATO (prema telefonskoj anketi, koju je za Večernji list provela agencija Metron) kao i to da je ulazak RH u NATO strateški državni cilj, koji ima značaj temeljnog nacionalnog interesa, jer je riječ o sudbonosnoj odluci - o ratu i miru. Dokaz značajnosti nedvosmisleno je i činjenica da je osnovan i Državni odbor za članstvo u NATO-u, u kojem su zastupljeni članovi Vlade i vladajuće stranke, i istaknuti pripadnici parlamentarnih opozicijskih stranaka. Pametnome dosta.

Činjenica je da lijevo opredijeljeni u nas predstavljaju glavne zagovornike ljudskih sloboda i prava. Da apsurd bude veći i to upravo oni koji su svoje živote posvetili zatiranju toga što sada proklamiraju. Kod nas su oni apsolutni ljubitelji demokracije, ali očito samo kada se o njima radi. Svako mišljenje drugačije od njihova ne prolazi, jer ti samoprozvani nositelji, u biti monopolisti ljudskih prava i držatelji njihova viđenja morala kao apslolutnog prodaju se za nešto što nisu.

Iako živimo u sekulariziranom društvu nejasno je da onima koji se pozivaju na promicanje i prihvaćanje "drugačijeg" sada smeta "drugačije", još većinsko "drugačije" - odnosno vjeronak u školi, a u suštini vjera. Očito se to "drugačije" što uporno zagovaraju ne odnosi i na drugačije od "nas", dakle njih. Obično je to ona kritična masa koja je protiv bilo kakvog oblika prisile, bilo gdje i kada, no ne i kada se radi o vjeronauku, jer; zagovaranje ukidanja vjerskog nauka u školama onima koji misle da je vjeronauk u školi za njih dobar ravno je prisiljavanju onih suprotnog mišljenja da ga pohađaju.

Izbori su javni natječaj kojim se odabiru političke opcije i ideje koje predstavljaju političari, a budući da se političari ne prodaju sami od sebe, što bi nekima u našem neizgrađenom društvu kultova čak i uspjelo, nastupilo je vrijeme "političkoga marketinga". Politički bi marketing u svakome slučaju trebao biti proces demokratskog uvjeravanja, a ne oblik psihološke spinovske manipulacije svijesti i ponašanja ljudi, pobuđivanja niskih pobuda, licemjernih privlakuša i sl., čega smo trenutno svjedoci.

Koliko je hrvatski politički marketing doista na razini demokratskog uvjeravanja da se iščitati iz instrumenata političke reklame kojima smo obasuti u ovo bipolarizirano predizborno vrijeme, a koji se, svojstveno tranzicijskim zemljama gdje su politički marketing i izborna kampanja kao utanačena strategija još uvijek u embrionalnoj fazi, nažalost velikim postotkom svode na tendenciozne ankete i de facto oglašavanje besadržajnim plakatima koji pak više sliče reklamama zubnih pasti.

Prije više od mjesec dana napisao sam da tada upražnjena politička scena djeluje mirno i spokojno, kao zatišje pred buru, te da će predizborni ples inherentno sa sobom donijeti bespoštednu i nemilosrdnu borbu za vlast. Od izbora nas dijeli 44 dana - buri ni traga, a cijela 2007. godina protkana je naglašavanjem kako se nalazimo u predizbornoj godini, kako je izborna utakmica čak preuranjeno počela.

Mnogi danas nose njegov lik na majicama, kapama i torbama nemajući pojma tko je on u stvari bio i što je predstavljao. Upućenijima - zabluđenijima prije svega on je oličenje bunta, ali kada netko spomene Che Guevaru prvo što većini padne na pamet jest novac, kapitalizam. Paradokslano, no na njegovim obrisima lica otisnutima na komadima platna danas se okreće pozamašna svota novca, zbog čega se od milja Che ili na indijanskom "Hej ti" vjerojatno okreće u grobu, jer to predstavlja suštu suprotnost njegovu prvobitnom liku i djelu.

Nedvojbeno je bio osebujna i zanimljiva osobnost koja zavrijeđuje veliku pažnju. Devetog listopada puni se 40 godina otkako je 1967., Che Guevara bio ubijen u bolivijskome seocetu La Higuera, kamo je došao izvoziti revoluciju. Mnogi su i za života toga čovjeka predmnijevali da bi mogao postati "osoba stoljeća" - možda ga je zato Castro i poslao tamo; kako bi CIA i bolivijska vojska mogli obavit posao - nimalo čudni komunistički maniri.

Počesto se u Hrvatskoj čuju glasi kako mjesta paranoji nema, jer u Haagu više je osuđenih Srba nego Hrvata. To bi kao trebalo eliminirati stanje koje se samo nameće, a to je da je percepcija šire domaće, a u zadnje vrijeme "slučajem Hartmann" i inozemne javnosti, hrvatskih samosvjesnih političara, pojedinih medija i institucija da se žrtva i agresor u Domovinskom ratu svode na isti nazivnik sa ciljem poništavanja pobjedonosnog rezultata tog rata.

Dapače, ta spoznaja da je pri Haagu osuđeno više Srba no Hrvata, jer drugačije nije ni moglo biti, samo produbljuje jal realnosti u kojoj se i pri takvom stanju stvari jednaka pažnja, opet - šire javnosti, hrvatskih sluganskih političara, a pogotovo domaćih i inozemnih medija i institucija pridaje žrtvi i agresoru, u kontekstu zastupljenosti u medijima, govorima, nastupima i u konačnici politikama mnogih.

Kiše padaju dio je stiha pjesme kojim je otpočeo dugoočekivani Thompsonov koncert. Nakon subotnjeg Noina potopa mnogi zloćudi su i za nedjelju priželjkivali kišu. U svakom slučaju poslije kiše dolazi sunce bila je misao mnogih. Jedini do sad koji je napunio maksimirski stadion bio je David Bowie. Thompson je to učinio dva puta za redom. Unatoč mraku Maksimir je sinoć bio obasjan suncem!

Bio sam na koncertu. Jednom riječju bilo je doslovno; spektakularno! Ovaj koncert zasigurno je podigao standarde koncertiranja u Hrvatskoj, koje još dugo nitko neće nadići. Usviranost banda, razglas, kvaliteta zvuka, rasvjeta, efekti, "prateća infrastruktura", broj posjetitelja, ukupni performans, koji uključuje i gostovanje klape Intrade, graničara iz Otočca uniformiranih poput Trenkovih pandura, KUD Turopolje i prateći bend kojeg bi poželio dobar dio Hard Rock svjetske scene ne bi se posramio svjetskih pozornica.

Pravo glasovanja Hrvata Bosne i Hercegovine na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj lajtmotiv je dva moguća razloga zapodijevanja ove tendeciozno supstancijalne teme. Jedan jesu hrvatske dnevno političke, po potrebi - kao sada, predizborne svrhe, a drugi; na razini nevezani argumentirani dijanoetički razgovor (koji uzgred; u hrvatskoj javnosti redovito izostaje) o temi u kontekstu preispitivanja i reviziranja održivosti za sada još uvijek Ustavom potkrijepljenih činjenica - Hrvati Bosne i Hercegovine glasaju na parlamentarnim izborima RH.

Ne zamjera "Europa" Hrvatskoj zavraga neovisno i korumpirano pravosuđe. Naime, odluka Ustavnoga suda o referendumu, kao, vjerujem, politička odluka, kojem po novom mogu pristupiti svi državljani RH, tako i oni koji ga posjeduju u BiH, a ne kao prije samo oni sa najmanje jednogodišnjim prebivalištem u Hrvatskoj dio je zasigurno prvotno spomenutih, nečijih ideološki prepoznatljivih, dnevno političkih, predizbornih svrha, a vezano za prava Hrvata BiH da glasaju na izborima u Hrvatskoj. Naime, znakovito jest da paralelno toj odluci u hrvatskoj javnosti trenutno egzistira, tobože koincidentno, i inicijativa SDP-ova čelnika o ukidanju prava glasovanja Hrvata BiH na izborima u Hrvatskoj.

Hrvati i ostali građani u studenome peti puta od izvojevane suverenosti i nezavisnosti izlaze na parlamentarne izbore. Iako se uvelike razlikuju od svih dosadašnjih, predstojeći izbori predstavljaju točku periodične perfidne zamjene ili ostanka jedno te istih politika.

Svima je poznata Sanaderova politika ulaska u EU, politika Saveza za Europu u kojoj nema cijene koju Hrvatska nije spremna platiti za ulazak u EU. Sve karte su bačene, a Hrvatska nije integrirana tamo gdje ionako pripada, EU nije ušla u Hrvatsku, a možda to uspije preko Zapadnog Balkana. Program Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju 2003. – 2007., od 23. prosinca 2003. jasno je za cilj imao dostizanje statusa punopravnog članstva u Europskoj Uniji i NATO-u u prvom krugu proširenja. Da se radi o neostvarenim obećanjima, prije lažima jasno je, a posljednju sumnju u istinitost obećanja Saveza za Europu odagnala je i Angela Merkel rekavši: "(...) Moramo shvatiti i da Ugovor iz Nice ne dopušta daljnje proširenje Unije. Dakle, kad bismo došli u krajnju fazu pregovora s Hrvatskom, mi ju po Ugovoru iz Nice ne bismo mogli primiti.(...)". Ugovor iz Nice dopuna je Ugovoru iz Maastrichta, a njega je ove godine trebao zamijeniti posrnuli Europski ustav, što ukazuje na to koliko će još godina proći dok EU ne riješi svoje institucionalne i ustavne probleme, kako bi tek formalno-pravno Hrvatska mogla ući u EU.