Eto. To je ono što mene silno zanima. Nekada smo bili avangarda radničke klase, intelektualci koji su vodili mase na barikade, ljudi sa stavom i sa znanjem i hrabrošću da te stavove promoviramo i branimo. Potkovani u teoriji, efikasni u praksi...
Danas? Niti smo avangarda, niti imamo veze sa radničkom klasom. Umjesto da predlažemo i provodimo u djelo nova rješenja ne bojeći se kritike mi se držimo doktrine "ne talasaj". Dok nas konzervativna desnica šamara šutimo jer se "ne želimo spuštati na njihov nivo", dok u stvarnosti ili ne znamo odgovoriti ili nemamo hrabrosti jer će nas neki bukadžija etiketirati kao komunjare ili bezbožnike...
Zanimljivo je da se svi ovih dana bavimo kampanjom, izborima, koalicijskim pregovorima i trgovanjima, uglavnom igramo se demokracije, tvrdimo kako je ovo što se sada kod nas događa ustaljena praksa u zapadnim demokracijama i da sve u svemu, izuzmemo li neke sitnice hrvatska demokratska procedura izgleda dobro i ima perspektivu da postane još bolja, a da se ni sa jednom riječi nismo dotakli najbitnijeg provedbenog mehanizma predstavničke demokracije koji se zove izborni sustav i koji sam po sebi bitno određuje izgled i funkcioniranje političkog sustava u svakoj zemlji.
Odmah na početku treba naglasiti da je postojeći izborni sustav produkt, usudio bih se reći, bezobraznog izbornog inžinjeringa i kao takav je u mojim očima potpuno diskreditiran. A na samu funkcionalnost se treba posebno osvrnuti. Dakle kako izgleda demokratska procedura izbora u europskoj hrvatskoj?
Medijski je jedva zabilježena vijest da je Rapski pop Drago Ljubičić na općinskom sudu u Rijeci nepravomoćno oduđen na tri godine iza brave. Ali ne u samostanu nego u zatvoru i to jer je bludničio nad petoricom dječaka starih deset i jedanaest godina. Zanimljivo je da se ni uvijek glasna biskupska konferencija nije oglasila. Naravno ne bih ni u ludilu očekivao da se ispričaju ili da možda ponude nekakvu odštetu obiteljima oštećenih dječaka, ali mogli su barem medije i sud optužiti da proganjaju crkvu i narušavaju dignitet svećeničkog poziva. Nikakvo priopćenje, reagiranje... ništa. Ali zanimljivo je da su puno glasniji kada se treba očitovati o stvarima koje ih se zapravo i ne tiču. S obzirom na nedavne javne nastupe prvaka HBK Bozanića i Jezerinca, logično je zaključiti da se crkva obavezno mora baviti politikom, izborima i naravno seksualnim životom mladih hrvatskih građana, ali ih se seksualni život svojih vlastitih dužnosnika ne tiče.
Reče šeks kada su ga novinari upitali zašto je Katolička Crkva "u Hrvata" netom prije izbora dobila dodatnih sedamdesetak milijuna kuna iz državnog proračuna. I onda smo se svi ušonjili i zaboravili na taj sitniš jer ako što ne želimo, to je da netko misli da imamo nešto protiv te i takve Crkve. E pa jebemu ja imam. Dosta je bilo takvog zastrašivanja gdje nekima može bilo što proći jer se drugi boje da će ih etiketirati kao "izdajnike", "heretike" ili "protivnike crkve".
Krajnje je vrijeme da se popovima pokaže da ne mogu raditi i govoriti baš sve što ih je volja, da se ne mogu baviti politikom i agitirati za neke političke opcije dok žive na račun svih građana hrvatske i da ipak postoje neki segmenti društvenog života u koje nemaju zašto gurati svoje kvrgave noseve. Npr. spolni odgoj u školama. Prvoj osobi koja mi uspije suvislo objasniti povezanost ŠKOLSTVA, SPOLNOG ODGOJA i CRKVE plaćam pivu.
Moram priznati da je i mene na pisanje ovog teksta potaknuo Hrvojev članak o Zoranu Milanoviću. I moram biti iskren i odmah u početku priznati da ja sa Hrvojem ne dijelim toliku količinu nezadovoljstva i razočaranja, ali iz razloga što i nisam imao tako visoka očekivanja. I ja spadam među one koji su na 10. konvenciji dali svoj glas Zoranu Milanoviću u oba kruga. Ali moji su razlozi različiti od Hrvojevih. Ja sam podržao Zorana isključivo zato jer sam smatrao da sa njim na mjestu predsjednika SDP-a imamo najbolje šanse da pobjedimo na izborima. Ljudi sa kojima sam u to vrijeme pred konvenciju razgovarao sjetiti će se mojih stavova gdje sam tvrdio da je glas za Zorana glas za čovjeka o kome ne znamo ništa, za kojega ne možemo procijeniti kakvu će politiku voditi kada jednom bude izabran na funkciju predsjednika i da li će ostvariti obećanja koja je javno iznio u sučeljavanjima sa drugim kandidatima za istu funkciju, ali da će nam njegov izbor donijeti najviše glasova iz jednostavnog razloga što je mlad, neokaljan, vješt i hrabar u javnim nastupima.
