Za početak, skrušeno ću priznati da sam ubrzo nakon prošlih izbora napisao facebook status u kojem sam, ushićen, izjavio „Božemiprosti, posta mi je simpatičan Zoki zadnjih dana. Možda me pere blagdanski optimizam, a možda i bude šta od njega i njegove Vlade. Živio drug Zoran, Dragi Vođa :)“. Pošto je status napisan 30. prosinca, jasno je da taj ispad vjerojatno možemo pripisati višku masnoća iz pršuta, majoneze iz francuske salate i šećera iz blagdanskih kolača, pa eto, pripišimo tu moju euforiju sindromu hiperaktivnosti koje se često viđa i kod djece kad ih nafilate šećerom.
Danas su objavljeni konačni i službeni rezultati izbora 4.12.2011, a u medijima su naširoko obavljene analize mandata, najvećih dobitnika i gubitnika. Tako se, eto, opraštamo od HSP-a, HSLS-a, Bandića, Pankretića i Petirke, Kunsta, a ni Ljubo Jurčić nije najbolje. Sve te analize temeljene su na rezultatima dobivenim proporcionalnim izbornim sustavom te D'Hondtovom metodom preračunavanja glasova u mandate. Koliko trenutni izborni sustav može biti apsurdan, kao i sama metoda preračunavanja mandata, opisuje ovaj tekst u tjedniku Forum, ali ja bih dodao još neke primjedbe oko rezultata i podjele mandata.
Kad je prije neki dan zastupnik SDP-a Željko Jovanović u Saboru rekao da je vrh HDZ-a kriminalna organizacija, a zastupnica Mirela Holy da bi za zatvaranje poglavlja 23 trebalo zatvoriti pola Vlade, pomislih - gle, SDP je napokon pronašao jaja i odlučio postati opozicija. Napokon su se trgnuli i drznuli se javno, u parlamentu, reći ono što je već svima jasno i očito. Naravno, veselje je kratko trajalo, a da bi se učinak tih izjava razvodnio pobrinuo se vodeći luzer na političkoj sceni - Zoran Milanović.
Još jedan happy-end spustio se nad Hrvatsku, još jedan prosvjed je uspio, još mnoga gladan usta su nahranjena i blaženi socijalni mir od danas će opet vladati zemljom. Do sljedeće prigode, a na nju neće trebati dugo čekati, možda dok ja ovo pišem već netko izlazi blokirati cestu, odbija hranu ili lupa loncima ispred nekog Ministarstva. U tom slučaju na teren izlazi interventni vod pregovarača (a ponekad i policije, ali čisto predstave radi), pretumbaju se stavke proračuna, nađe nekakva lovica, možda malo odgodi isplata i problem riješen.
Od sada će naše farme izgledati ovako:
Znam da će biti n-ti tekst na sličnu temu, ali ipak, prvi radni dan novog hrvatskog predsjednika i njegov novi savjetnički tim zaslužuju podrobniju analizu. Pa počnimo prvo sa slučajem "Mrak" iako je o tome već sve napisano, utvrdimo gradivo. Predsjednik Josipović se odrekao usluga Marka Rakara zbog duga prema državi. Kao što sam već napisao u komentaru na jedan od tekstova o Mraku, ovaj slučaj je jako sličan slučaju Timothy Geithnera, Obaminog ministra financija. Za njega je prije imenovanja (koje mora potvrditi Kongres) otkriveno da ima dug prema državi na ime neplaćenog poreza. Blaga ironija što je čovjek bio kandidat baš za ministra koji treba nadgledati naplatu poreza. Međutim, za razliku od Josipovića, Obama je stao iza svoga kandidata, on je platio zaostali porez i nakon mnogo muke i prepucavanja pred Kongresnim odborima, potvrđen je za ministra. Obama je vjerovao u svog kandidata, podržavao ga je i istrajao u tome da je on stručan i najbolji za taj posao i uspio ga je imenovati u zemlji gdje su porezni prekršaji među najozbilnijim gafovima koje političar uopće može napraviti.
Kandidaturom za predsjednika Republike, Milan Bandić je unio dosta pomutnje u redove dojučerašnje mu stranke, SDP-a. Nemam namjere sad o tome jer je već sve rečeno, trakavica se predugo razvlačila da bi sad bila prezanimljiva. Zanimljiva mi je reakcija njegove bivše stranke, a u tome posebice odnos te stranke s javnošću glede tog pitanja. Naime, sama reakcija SDP-a na Bandićevu kandidaturu je njihova unutarnja stvar i stvar njihovog ustroja i Statuta, ali kako povodom te pojave komuniciraju s javnošću je stvar svakog građanina i birača koji čini dio te javnosti.
Na čuđenje mnogog komentatora, pa i moje, prvih sto dana Vlade Jadranke Kosor nije ocijenjeno loše ili katastrofalno kako se predmnijevalo. Gledajući neke rezultate, za to nije bilo ni razloga - primjerice blokada Slovenije skoro je riješena (sutra dolazi Pahor) i cijela ta priča ušla je u mirnije, racionalne vode. Proračun se nekako drži (doduše uz harač i veći PDV, ali drugačije ne vidim kako bi išlo), a živčano-bahata retorika napuhanog Sanadera je nestala s ekrana. Samo za to dajem oveći plus.
Norma Hill i njen muž bili su obični američki par, umirovljenici, koji su cjeloživotnu ušteđevinu povjerili Bernardu Madoffu, uglednom poslovnom čovjeku na svjetskim burzama. Prema njenoj priči, Madoff joj je pri ulaganju novca očinski stavio ruku na rame i toplim pogledom je uvjerio kako nema razloga za briga i kako je njen novac siguran, dapače, bit će višestruko uvećan pametnim investiranjem.
Neko vrijeme su Norma i tisuće drugih živjeli u uvjerenju kako im je novac siguran i kako ih u starosti čeka sigurnost, ali onda je uslijedio šok... Bernie se pokazao kao običan prevarant koji je tuđe novce prelijevao iz šupljeg u prazno, isplaćujući dobitke iz novih uloga i jednog se lijepog dana cijela priča samo urušila - ulagači su ostali bez novca, sigurnosti i budućnosti. Bernie je nedavno osuđen na 150 godina zatvora zbog "izrazito zle manipulacije sustavom i nevjerojatnog financijskog zločina".
Kad se čovjek spletom okolnosti nađe u američkoj provinciji, svako događanje je dobro došlo za razbijanje dosade. Tako sam prošli tjedan otišao slušati predavanje Georgea H.W. Busha (stariji Bush, jel) koji je došao na University of Arkansas kao gost-predavač. Kao što je sam George rekao na početku, predavanje nije bilo zamišljeno kao prodika o politici jer sad ima luksuz da ga to više ne zanima, zanimaju ga samo njegova žena i pas - i ne nužno tim redom :)) Uz ovu i ostale pošalice te prepričavanja šaljivih zgoda i susreta sa stranim državnicima, bježanja od demonstranata i raznih anegdota, stariji Bush je ispao skroz zanimljiv i simpatičan dedek. Međutim, ipak na kraju nije odolio da se osvrne na trenutnu ekonomsku krizu i novu administraciju predsjednika Obame.
Nedavno je na stranicama Pollitike Vesna (ŠO) u svom tekstu Uvjet bez kojeg se ne može prva javno izrekla bogohulnu tezu da je najbolje rješenje problema u koje je Hrvatska zapala u odnosima s EU – suspenzija pregovora i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju na određeno vrijeme. Pošto sam isti stav čuo od tada više puta, od više različitih ljudi koji prate politiku, učinilo mi se zanimljivim dalje razraditi taj scenarij, kojeg svesrdno podržavam.
