pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Slučaj intervjua Davora Butkovića s Ivom Sanaderom svakako je jedan od najvećih medijskih skandala u Hrvatskoj, ako ne i najveći, bez obzira što Butkovićeva matična kuća sad seciranjem autora lažnog maila pokušava priču okrenuti na drugu stranu. To što je napravio 23-godišnji Zagrepčanin, bio on u Iskoraku ili ne, bio on nekad u Nacionalu ili ne, i slao on sporni mail iz stana Večernjakove novinarke ili ne, može biti samo paralelna pričica uz ovo što je Butković uspio izvesti. Naime, činjenica je da je on objavio intervju a bez da je i u jednom trenutku pokušao provjeriti njegovu autentičnost, da ne govorimo da je toliko samouvjeren da ga nije premijeru niti ponudio na autorizaciju.
No, ajmo se poigrati nečim drugim. Pokušajmo sastaviti top-listu najvećih medijskih skandala ove prirode otkako je hrvatske neovisnosti. Nudim neki popis onoga što mi pada na pamet, i to nasumičnim redoslijedom, a svatko je slobodan dodati svoje favorite, pa da vidimo tko nam to doista piše po novinama.
- Pisma Hrvoja Petrača iz zatvora Ivi Pukaniću;
- Popisi petokolonaša i "snajperista" u ST-u, Nedjeljnoj Dalmaciji i drugim listovima početkom devedesetih;

Dočekali smo i to - premijer Ivo Sanader i njegovi najbliži suradnici počastili su nas procjenama vrijednosti svoje pokretne imovine, i, ne znam za vas, ali nekako se osjećam pokislim. Jest, cijela je javnost tražila da članovi Vlade napokon kaže koliko toga imaju, i oni su to sad, kao, ispunili, ali niti je itko rekao kad, niti kako je, niti čime je, recimo, Sanader pokupovao sve one silne satove. Pa još kad se pročita da tamo nekakav Ratko Maček ima vrijednosti od 700 tisuća kuna, čovjeku dođe da se obilno izbljuva. Ma dajte, pa kad je i čime taj lik to uspio zaraditi??? Isto pitanje ide i njegovome najmilijem šefu - nismo li nedavno pročitali njegovu poslovnu biografiju? Šta, prodajom golotinje Startu je namaknuo milijun i po kuna???

Arthur Sulzberger, izdavač velikog New York Timesa, dao je ovih dana intervju iz kojeg je moguće iščitati budućnost novina. Čovjek jest referentan za temu, otprilike kao kad se Billa Gatesa pita za budućnost informatičke tehnologije. Hoće li se i ovdašnji izdavači povesti za njegovim naputcima vidjet ćemo, pod uvjetom da su toliko upućeni u vlastiti posao da znaju pročitati trendove. S obzirom na zanimljivost, evo intervjua prevedenog u cjelini.
Unatoč osobnom bogatstvu i impresivnoj biografiji, Arthur Sulzberger, vlasnik, predsjednik i izdavač najcjenjenije novine na svijetu živi pod stresom. Zašto bi čovjek koji stoji iza New York Timesa bio pod stresom? Pa, profit od lista već četiri godine opada, a i udio na tržištu mu se smanjuje. Vrijednost dionica opada, a prošlog tjedna Sulzbergerova grupacija priznala je minus od 570 milijuna dolara, najviše zbog gubitaka u Boston Globeu. Kao da to nije dosta, njegova banka Morgan Stanley nedavno je pokrenula kampanju koja bi ga mogla koštati nadzora nad listom. Sve to može objasniti zašto Sulzberger ne razgovara s novinarima. Možda je razrijeđeni alpski zrak na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu opustio čelnike vodećih svjetskih kompanija, i ono što je počelo kao neobvezno ćaskanje preraslo je u fascinantni pogled u Sulzbergerov svijet i njegove poglede na budućnost izdavačkog posla.

GONG se usprotivio izmjeni zakona o tajnosti podataka (Vladin prijedlog dostupan je na Vlada), smatrajući, dobrim dijelom s pravom, da novi prijedlog zakona tajnost dokumenata kojima se može provjeravati eventualne nezakonitosti čini skoro potpuno nedodirljivom. Tekst GONG-ovog prosvjeda nalazi se na Gong

Ukratko, stupnjevima tajnosti dokumenata postalo je praktički nemoguće provjeravati što su to doista naši državni oci radili, a da se i ne govori o još manjem prostoru u kojem će se moći kretati mediji kad pokušaju otkriti neku aferu. Nije ni čudo - više su mediji posljednjih mjeseci otkrili smeća među vladajućima, nego će to ikad poći za rukom Mladenu Bajiću i njegovim službama. Sjetimo se samo slučajeva Žužul, satova, Brodosplit...

Počelo je, počelo. Na adresi bezcenzure.com mozete procitati sve o tome kako je obavljena operacija zvana "Nino Pavić kupuje Slobodnu". Taj jedinstveni shopping doista zaslužuje da cijeli tekst ovdje prenesem, makar ta privatizacija ima itekakvih posljedica ne samo na Slobodnu Dalmaciju", nego i na Jutarnji list, pa i na cijeli medijski prostor. Evo ga:

Kome i na koji račun je uplaćeno 83,45 milijuna kuna za dokapitalizaciju Slobodne Dalmacije koji nikada nisu stigli u matično poduzeće? Zašto Sanader ne želi objaviti ugovor o privatizaciji Slobodne Dalmacije? Kada će Slobodna dobiti novu tiskaru? Zašto se priprema otpuštanje ljudi, kada je privatizacijom zajamčeno zadržavanje svih zaposlenih kroz 5 godina? Zašto se planira kupnja polovne tiskare kreditom za koji bi se zadužila Slobodna Dalmacija? Zna li se tko je uopće vlasnik Slobodne Dalmacije - EPH ili Nino Pavić osobno i ortaci? Za otvaranje portala koji se želi prije svega baviti nepostojećom slobodom medija u Hrvatskoj (za što najviše zasluga ima sadašnja Vlada na čelu s Ivom Sanaderom, ali i „gromoglasna šutnja“ oporbe predvođene Ivicom Račanom) više nego prava pitanja.

Čista je šteta što današnji in memoriam Erichu Schumannu, članu uprave i suvlasniku WAZ-a, objavljen u Jutarnjem listu na 20. stranici, nije našao svoje mjesto i na portalu Jutarnjeg. Samo tako bi se mogla i šire od uobičajene publike lista mogla vidjeti sva dubina poslovne politike u Jutarnjem i sva širina koncepcije kvalitetnog i slobodnog novinarstva koju tamo gaje. Osim toga, na taj način bi mi smanjili trud - ovako sam bio toliko očaran da ga jednostavno moram prekucati.
Autor teksta je Jadran Kapor, donedavni novinar, a danas direktor Jutarnjeg, koji je očito našao načina kako se odužiti ruci koja ga hrani. Dakle, ovako (uz povremene komentariće): u prvom dijelu teksta Kapor uglavnom piše o Schumannovoj biografiji, i to je uglavnom nesporni dio, jer, o mrtvima sve najbolje. No, onda počinje predstava.

Bauk kruži hrvatskim medijskim prostorom, bauk novinske agencije EPH.

Iz čiste pozicije kapitala, naš "najveći nakladnik" odlučio je napraviti racionalizaciju svog poslovanja, na način kao da je riječ o šivanju automobilskih navlaka (svaka čast onima koji ih šivaju), a ne o pisanju u novinama koje pretpostavlja i ponešto autorstva. Ukratko, riječ je o udruživanju svih dopisništava i dopisnika Jutarnjeg lista, Sportskih novosti i Slobodne Dalmacije u nešto što bi u konačnici trebalo predstavljati prvu privatnu novinsku agenciju u Hrvata.

S pozicije kapitala, ponavljam, može se govoriti o tome da je Ninu Paviću nepotrebno trošiti na dopisnike triju novina, kad na događajima može imati samo jednoga. No, s pozicije novinarstva i novinara, zastrašujuć je popis neodgovorenih pitanja, na koja trudbenici u EPH već mjesecima neuspješno pokušavaju dobiti odgovore. Recimo, svi novinari (i fotoreporteri koji ulaze u foto agenciju CROPIX) bit će PRISILNO, odnosno dekretom, preseljeni u novu tvrtku u okviru holdinga. O tome hoće li zadržati stečena prava, ne govori se, jer su ta stečena prava u trima novinama različita, slijedom njihovih kolektivnih ugovora. O tome da, prema mišljenju pojedinih odvjetnika specijaliziranih za radno zakonodavstvo ima štošta spornoga već u samom preseljenju, bez nuđenja alternative, da se i ne govori. Kako to vide u EPH,