Nastupio je listopad, mjesec tužnih sjećanja za Hrvate u Srijemu i do bola loših vibracija. Dok se na sve strane ubijaju mafijaški klanovi, otimajući se oko plijena, u Srijemu živi jedna zajednica, koja se jedva tako i može nazvati, budući nema sve potrebne atribute koji bi je tako definirali. Nema sve, ali ima jedan, možda i najvažniji, a taj je – nedvojbena nacionalna pripadnost. Srijemski Hrvati (toliko sam puta ovo ponovio, da sam samome sebi dosadio, ali moram i opet ću) jedna su (namjerno) neorganizirana zajednica, razapeta između skoro životinjskog nagona za opstankom s jedne, te nacionalne opstojnosti s druge strane. I tako, u velikom je problemu.
Ako Hrvat u Srijemu želi opstati, mora skrbiti o svojoj egzistenciji, a ona isključuje nacionalni osjećaj, dapače priječi njegovo jasno i glasno iskazivanje, premda to nikako ne ide (i nikada u povijesti i nije išlo) na štetu drugih (čitaj: Srba).
Ako Hrvat u Srijemu želi njegovati i potvrđivati svoj nacionalni identitet, onda je u velikom problemu s egzistencijom.
„Vladimire Putine, razmakni nam butine“ slogan je autora Petra Lukovića, srbijanskog novinara-satiričara, koji se već nekoliko dana, uz podsmijeh, prepričava po Beogradu.
Danas je dan za sjećanje na pokojnog srbijanskog premijera Đinđića, čovjeka koji je mogao završiti srpsku agoniju i cijelu regiju uvesti u neke mirnije vode. Na žalost, u srpskoj povijesti nije bilo malo primjera da su ubijali svoje najbolje ljude, pa je tako i nesretni Zoran podijelio sudbinu Mihaila Obrenovića, Đorđa Petrovića i ostalih. Osobito su likvidirani proeuropski lideri, budući je bizantski i anti-zapadni lobi u Srbiji jednako njegovan od strane SPC, kao i intelektualne elite. Nema opravdanja za tako bizarno ponašanje, budući je sva srpska inteligencija naobrazbu stjecala upravo na zapadu, ali tako je bilo.
Nije lako razumjeti osobe čija se stajališta ne mogu racionalno objasniti, nego se mora posegnuti za transcedentnim i opskurnim, a takve se osobe poglavito nazivaju čudacima, među kojima ponekad ima i znanstvenih genija. Bilo je primjera u povijesti kada su neki od tih čudaka za svoja razmišljanja bili nagrađeni tek nakon smrti, kad se pokazalo da su bili u pravu glede poimanja nekih prirodnih zakona, ali ti su bili odveć rijetki da bi ih se na prste moglo nabrojiti. Genijalci. Ipak je veći broj onih koji se svojim zalaganjem za priznanje vlastitog (iracionalnog) mišljenja mogu ubrojiti među luđake. No, mali je broj takvih uspio svoja stajališta nametnuti većem broju ljudi, a kada bi im to ipak i pošlo za rukom, vrlo brzo su takva društva propadala i doživljavala kaznu svake vrste. Jedan od tipičnih primjera je Adolf Hitler.
Naivni su bili svi (ili gotovo svi) od 2 milijuna i 300 tisuća srbijanskih glasača na posljednjim predsjedničkim izborima u Srbiji koji su povjerovali da će njihov izlazak i zaokruživanje Borisa Tadića biti dovoljno da Srbija krene putem reformi, uhićenju ratnih zločinaca, odnosno prema EU. Pravi predsjednik Srbije jest Tomislav Nikolić i od njegove (?) volje ovisit će budući smjer srpske politike. Upravo danas donosi se ključna odluka: hoće li srbijanski glasači izaći na (još jedan!) referendum koji neće nikomu u svijetu značiti ništa? Referendumsko pitanje bi trebalo glasiti: jeste li za ulazak Srbije u EU u granicama koje uključuju i Kosovo? Naravno da će, uz ogromnu medijsku kampanju i namještanje rezultata referenduma (kao kod donošenja Ustava), velika većina Srba zaokružiti „da“.
Kad bi pitanje bilo drukčije, poput: jeste li za to da ponovno kupujete benzin u bocama „Coca-Cole“?, odgovor bi bio „ne“.
A radi se o istoj stvari.
Na beogradskoj su televiziji B-92 sinoć bili gosti Nenad Čanak (Liga socijaldemokrata Vojvodine) i Aleksandar Vučić (Srpska radikalna stranka). Nemam volju pisati bilo što o radikalima (mislim na čelnike te političke stranke), ali dojmio mi se ovaj TV-duel dvojice srpskih političara čiji su svjetonazori i političke pozicije dijametralno suprotne. Dakako, ne moram niti spomenuti da su meni bliski oni Čankovi.
Dakle, bezobrazni i lažljivi Vučić (uvijek je takav) pokušao je minimizirati posljednje „događanje naroda“ koje je završilo pljačkom dućana i razbijanjem glavnog srpskog grada, te narušavanje njegova „ugleda“ u svijetu. No, to se i očekivalo. Nije se očekivalo da se ovaj bezobraznik drzne držati sat povijesti gledateljima, iznoseći netočne podatke na temelju kojih je izveo krive zaključke. Pa, kad je već tako, posvetit ću se, na kratko, samo jednoj od tema: granice Srbije kroz povijest.
Nekakva sjeta me spopala danas. Kao da sam se pomladio, i to ne malo, nego cijelih dvadeset godina. Svi kojima je zavičaj s ove (ili “one”, ovisi na kojoj ste danas) strane Dunava, sigurno se (s nelagodom) sjećaju prvih naci-divljanja 88-e u Novome Sadu. Evo prilike da se podsjete, s razumne (vremenske i prostorne) distance na to doba. Jučer me je put nanio u Novi Sad. Lijep, sunčan dan i lagana vožnja kroz prometnu gužvu. Odjednom, sa lijeve strane bulevara kojemu ne znam točno ime (budući su svi nazivi promijenjeni) nadire (ne)organizirana skupina mladića i djevojaka, ne starijih od 18 godina. Nije mi auto baš nov, tako da nisam pretjerano brinuo za stakla, ali nije mi bilo ugodno gledati kako lete boce piva i žestine i razbijaju se u mojoj blizini. Još mi je neugodnije bilo slušati što srpska mladost izgovara: ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji; ubij, zakolji, da Čanak ne postoji; nož, žica, Srebrenica… Na leđima ruksaci sa hranom i punim bocama.
Godina je bila 1989-ta. Srbi su htjeli obilježiti 600 godina od (još jednog) vojnog i političkog poraza i to baš na mjestu na kom se on i dogodio, na Gazimestanu, na Kosovu. Tom prigodom, došlo je do iskrenih izljeva ljubavi između nacional-šovinista predvođenih Miloševićem i Srpske pravoslavne crkve, ispred najmanje dva milijuna Srba dovedenih na to mjesto besplatnim vlakovima i autobusima. Slobo je izrekao glasovitu rečenicu: „Mi Srbi možda ne znamo raditi, ali znamo ratovati, i to neka je na umu svima“ (mislio je, dakako, na narode ondašnje SFRJ, prije svih na Slovence, Hrvate i Albance). To je bio nastavak provođenja Memoranduma SANU, započetog smjenom Ivana Stambolića, nastavljenog „jogurt revolucijom“ kada je prvi puta pogažen Ustav SFRJ i nasilno promijenjeno unatar-državno uređenje.
Ostatak priče poznat je autoru ovoga dnevnika, budući je bio na izvoru zla i sve to gledao vlastitim očima, često jedva spašavajući živu glavu i živote članova svoje obitelji. Tu su priču na svojim leđima osjetili Hrvati i Bošnjaci, a na poslijetku i Albanci.
Napokon se svršila i ta epizoda, čini se najuzbudljivija u regiji: srbijanski predsjednički izbori. Ponovno je u centru zbivanja bio Haaški optuženik Vojislav Šešelj, preko svoga zamjenika u Srbiji Tomislava Nikolića i ponovno se pokazala točnom činjenica da je u Srbiji ponovno u ekspanziji nacional-šovinistička struja.
Naime, prema preliminarnim rezultatima, Tadić je pobijedio sa samo 120 tisuća glasova više, kod izlaznosti na izbore od skoro 70 posto, pa se sa sigurnošću može zaključiti kako su Srbi većinski opredijeljeni za Šešelja (Nikolića) i politiku koju ta stranka promovira od 1990. godine i stvaranja Srpskog četničkog pokreta. Na njihovu žalost, manjine su, prirodno, protivu takve politike, pa je Tadić pobijedio glasovima Mađara i Hrvata, kao dvije najbrojnije manjine. Sada je svakome u regiji posve razvidno tko je Koštunica i kakva je kompozicija političkih snaga u Srbiji, odnosno svaka buduća odluka EU naspram Srbije morat će biti nekoliko puta odmjeravana prije nego li se donese i provede u djelo.
I dok se Hrvatska bori sa Rupelom i preko njega s cijelom EU oko toga treba li provoditi ZERP ili ne, smiju li se Slovenci kupati u Piranskom zaljevu, na njezinim istočnim granicama događa se prava drama. Klero-fašistička koalicija koju čine bivši i sadašnji zagovornici projekta „Velika Srbija“ ponovno imaju najveće šanse za pobjedu. Očito su Srbi došli u posjed nekih informacija za koje nitko drugi na svijetu ne zna, pa su svoju satnicu vratili na 1990. godinu. Drugi izborni krug, u kojemu se natječu nacional-šovinisti (poznati kao „patriJote“) i nedefinirani demokrate, ušao je u završnu fazu. Posljednje dane koriste tako što jedni drugima dokazuju tko je bio kod Putina i koliko minuta. Spotovi na brojnim TV-postajama idu za tim da popljuju onoga drugoga. A kako je to učinio Šešeljev zamjenik?
I dok se hrvatski građani polagano privikavaju na to da će im i narednih nekoliko (četiri ili manje) godina na vlasti biti Sanaderov HDZ, polemizira se s nekim prijašnjim odlukama bivše Vlade istog premijera, prije svega one o (nepotrebnom) uhićenju genarala Gotovine, pa s donošenjem i primjenom ZERP-a, što sve skupa nije ubrzalo put Hrvatske u EU, kako je Vlada obećavala. Doista, nema naznaka kada bi se to moglo dogoditi, premda su mediji puni raznih predviđanja. Posve je razvidno da se moglo biti na ovome stupnju odnosa sa EU i bez uhićenja Gotovine! Trebalo je samo pogledati na istok, u Srbiju i njihov odnos naspram Mladića i ostalih. Pokraj svih uvjetovanja, Srbija će potpisati sporazum o pridruživanju, uzet će znatna sredstva iz fondova EU, a smiješi im se i ukidanje viza, odnosno ulazak na bijelu Schengensku listu, poput Hrvatske. Pokraj svih tih popuštanja od strane EU, Srbija i dalje tjera po svome, pa ispada kao da ona uvjetuje svoj ulazak u EU, a ne obratno!
Danas su predsjednički izbori u Srbiji, po prvi puta kako je ona postala nezavisna država. Izbori dolaze u trenutku kada je rješenje statusa Kosova posve izvjesno i vjerojatno će se objaviti odmah nakon izbora novoga srpskog predsjednika. Dakako, Kosovo je i osnovna tema svih kandidata, a samo jedan od njih će se sučeliti s problemom skorog priznavanja Kosova od strane međunarodne zajednice, naravno, onaj koji pobijedi. Usprkos Clooney-u i nekim beznačajnim pokušajima davanja potpore Srbiji u ponovnom povratku Kosova pod srbijansku vlast, očevidno je da nema povratka na staro. O tome je pisao Svetozar Marković, srbijanski socijal-demokrat s početka XX. stoljeća, a čiji je tekst (objavljen u Radničkim novinama 1913. godine) objavio srbijanski portal Peščanik. Evo skraćenog dijela tog pisma (na srpskom), kako biste razumjeli zašto kosovski Albanci ne mogu natrag.
Pismo Dimitrija Tucovića
Krvna osveta soldateske
Iz arbanskih pisama
Druže uredniče,
Baš ovih dana navršila se godina otkako žalosna arbanaska plemena nose svoj krst na Golgotu. To je godina dana sistematskoga istrebljivanja arnautskoga stanovništva u svima oblastima koje je srpska vojska zauzela.
Posljednji dan predizborne kampanje u Srbiji. Sve su procjene da će Šešeljev zamjenik, Tomislav Nikolić, dobiti (ponovno) najveći broj glasova srbijanskih građana, čak se može i dogoditi da pobjedu ostvari već u prvom krugu, 20. siječnja. Sklon sam povjerovati u ove prognoze, budući je kampanju organizirala jedna od najskupljih američkih tvrtki. Očito je Amerikancima stalo do Nikolićeve pobjede, a možemo si samo misliti i zašto.
Ameri su, dakle, zabranili svom klijentu vikanje na predizbornim skupovima, vrijeđanje protukandidata, te spominjanje EU i Kosova u najmanjoj mogućoj mjeri. Drugim riječima, natjerali su vuka da promijeni dlaku, što je ovaj i učinio. Hoće li promjena dlake biti dovoljna da, osim onih redovitih 38 % glasova koje radikali uvijek dobiju od hrvatskih i bosanskih Srba, te raznih šovinističkih skupina, Nikolić dobije i glasove "umjerenih" četnika, vidjet će se vrlo brzo.
Ovih je dana u Srbiji aktualna kampanja za predsjedničke izbore. U središtu svih predstavljanja devetero kandidata jest Kosovo. Kosovo, Kosovo,... Već 60 godina! Blago građanima Hrvatske (poglavito Hrvatima) kojih se ovo apsolutno ne tiče. No, ako želite znati što se događa na vašim istočnim granicama, pa još ako vam to predoči jedan Hrvat iz Srijema, možda vam se njegova analiza dopadne. A ne mora.
SFRJ se raspala (Bogu hvala) i napokon imamo Hrvatsku. Srbi bi također trebali biti presretni, jer su i oni dobili svoju državu (doduše, zahvaljujući Crnogorcima), ali nisu. Miloševićev pokušaj da se u ondašnjoj federaciji, ukidanjem autonomija Vojvodini i Kosovu, dobije četiri glasa kod bilo kakvog odlučivanja, sada je potpuno poražen. No, Srbija i danas priča istu priču: „terotorijalni integritet i suverenitet Srbije zagarantiran je poveljom UN-a.“ Je li uistinu tako?
Neovisni, ali ne i neutralni