U ovo vrijeme velikih očekivanja od turizma kao spasitelja države i njenog proračuna, smatram svojom dužnošću upozoriti da je prihod od turizma puno skromniji od uobičajene percepcije, da na turizmu puno više zarađuju stranci nego Hrvati, i da turizam, prema svim relevantnim pokazateljima, uopće ne utječe na značajnije smanjenje nezaposlenosti, niti potiče razvoj zemlje više nego neka kvalitetna industrija.
U Francuskoj ste 1970-ih mogli bez problema postati hotelijer ako ste pristali:
Što od toga imamo u slučaju Hrvatske???
Samo ovih 10 mitova, na koje sam upozorio još 2006. u svom razgovoru za jedan dnevni list, a sad ih je vrijedno ponoviti:
MIT PRVI
Najava Ollija Rehna da će u ime EU biti angažirana tzv. posrednička komisija Ahtisaarija i Badintera za rješenje spora u vezi granice sa Slovenijom, i nekoordinirani nastupi Mesića i Sanadera potakli su opet raspravu o načinima rješenja ovog problema.
Svo vrijeme vrte se dva ista pitanja u vezi Slovenije u našim medijima:
1. "Zašto se dvije strane ne dogovore? Za sve su krivi političari, da se narod pita, već bi se dogovorili."
Ova teza, na tragu "bratstva i jedinstva" upravo je ona na kojoj surfa sva slovenska politika. Naime, dok Hrvatska inzistira na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu, koji bi jednom za svagda riješio spor, Slovenija inzistira na beskrajnim pregovorima i dogovorima. Pregovori bi naravno trebali trajati dokle god Hrvatska ne prihvati ama baš sve besmislene zahtjeve sa slovenske strane.
Ključno je međutim to što svaka članica EU ratificirajući Konvenciju UN o pravu mora (UNCLOS) izvještava Glavnog tajnika UN (kao depozitara UNCLOS) o tome na koji oblik sudovanja pristaje kod rješavanja sporova u vezi UNCLOS-a.
Hrvatska diplomacija je, unatoč neupitnim pravima Hrvatske u svim sporovima sa Slovenijom propustila sve povoljne prilike za njihovo rješavanje. Dva su moguća razloga: potcjenjivanje težine problema, tj. potcjenjivanje tvrdoglavosti i neumjerenih ambicija slovenske strane, odnosno, uvjerenje da će se svi problemi sa Slovenijom riješiti sami od sebe, tj. radi dobrosusjedske ljubavi i europskom u duhu (ili u bratstva i jedinstva sa slovenskim narodom). U svakom slučaju prema Sloveniji je odabrana strategija koju se može nazvati "aktivna pasivnost", tj. bolje ne učiniti ništa, nego učiniti bilo što (pa makar i krivo!), uzdajući se u Providnost.
Na taj način izgubljena je svaka inicijativa u međudržavnim sporovima sa Slovenijom, unatoč tome što je EU u "General position for the accession negotiations with Croatia" od 16. ožujka 2005. jasno poručila Hrvatskoj da se kod svih sporova sa susjedima obrati Međunarodnom sudu pravde ako pregovori ne urode plodom.
Sve tamo od dalekog 9. srpnja 2001., kad je Sabor po prvi put na moju inicijativu raspravljao o ZERP-u, pa do danas čujem iste priče i navodne kontra-argumente. Tu i tamo bi se pitanje gospodarskog pojasa zaoštrilo u predizborne svrhe, ali bi po običaju prevladali pozivi na "zdrav razum" i na interes ulaska u EU.
Umjesto analiziranja svih detalja ove priče, najbolje je navesti vam Često Izrečene Gluposti iliti Frequently Stated Stupidities - FSS o gospodarskom pojasu:
1. "Gospodarski pojas se ne može proglasiti u uskim morima poput Jadranskog".
To je netočno, jer su ga proglasile recimo sve zemlje na Baltiku, a Konvencija UN o pravu mora kaže da se u tom slučaju primijeni crta sredine kao granica.
2. "Od 1. siječnja 2008. počinje primjena ZERP-a."
Djelomično točno! ZERP se već primjenjuje na sve članice UN, osim na one koje su uz to i članice EU! Imamo dakle na djelu neviđenu diskriminaciju - ako se pojavi ruski ili američki ili turski brod i tu ribari ili zagadi Jadran naftom, mi ga kažnjavamo. Isto postupamo i sa hrvatskim brodovima ako ribare bez dopuštenja. Ali puštamo na miru talijanske brodove!
Od ožujka 2001. kada sam predložio proglašenje gospodarskog pojasa Republike Hrvatske u Jadranskom moru on ne prestaje biti kušnja za svaku vladu.
Odmah na početku ove priče dobro je prisjetiti se osnovnih pojmova iz međunarodnog prava mora. Teritorijalno more obuhvaća morsko područje (morsku vodu, morsko dno i podzemlje, te zračni prostor iznad mora) do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji ostaju iznad mora kod plime). Ne treba ga proglašavati, nego ga država ima od trenutka kad država osamostali. Pri razgraničenju u uskim zaljevima primjenjuje se ili crta sredine ili povijesna prava ili zatečene posebne okolnosti na moru. Država u tom području ima sva suverena prava – samo ona može iskorištavati naftu i plin, samo njeni ribari mogu ribariti, može nametati pravila plovidbe, samo ona može održavati vojne vježbe (a drugi kad im ona to dopusti) itd.
