pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Prosječnom građaninu Zagreba može se učiniti da posljednjih nekoliko godina svog života živi u okruženju koje sliči na raj. Naprimjer, slika prva: vozi se u novome tramvaju, posjećuje utrku Svjetskog kupa na Sljemenu, uživa pod javnom rasvjetom centra grada. Slika druga: gleda svuda okolo nove zgrade, trgovačke centre, parkove koji se uređuju, te tisuće novih luksuznih automobila. I pomisli si: pa ovdje se stvarno nešto radi, a Zagreb izgleda kao neka srednjoeuropska metropola, ljepši je i čišći nego ikada.

No, stvarnost je malo drugačija. Slika prva: dobiva račune za vodu, čistoću, komunalnu naknadu, pokušava parkirati svoj auto. Svi računi uvećani su od 30 do 50 posto. Hm, pa stvarnost i nije tako lijepa. Slika druga: razbija svoj auto (mukotrpno kupljen na kredit s velikim kamatama koji otplaćuje) na jednoj od brojnih zagrebačkih ulica koje gradonačelnik Bandić slavohlepno i slavodobitno ne otvara, nego nisu popravljane barem dvadesetak godina. Slika treća: sve te nove zgrade koje Zagrepčanin gleda napravljene su privatnim kapitalom, uglavnom sumnjiva porijekla, te se kroz tu gradnju pere novac stečen kriminalnom djelatnošću. A naš Zagrepčanec si ne može kupiti ni obični dvosobni stan jer takav u Zagrebu košta najmanje 85 tisuća eura, a u boljim kvartovima i preko 100 tisuća eura, znači da naš prosječni Zagrepčanin za takav stan mora raditi otprilike 10 do 12 godina, a da pritom ne potroši ni kunu za svoj život, svoje dijete (ako si ga uopće može priuštiti) itd. Sve ovo nije problem samo Zagreba, gdje se još dobro i živi, s obzirom na najveći dio Hrvatske, koji danas predstavlja poljoprivrednu (i to u lošem stanju) pustinju, ako izuzmemo Istru, sjeverozapadni dio Hrvatske i obalu Jadranskog mora.