Iako je stvorena percepcija u javnosti da su hrvatski građani općenito nezainteresirani za političke procese u državi, smatram da je takvo gledište površno. Da nam nedostaje osnovne političke kulture, sasvim je jasno. Ali moramo uzeti u obzir da smo mi ipak mlada demokracija koja tek od 1991. ima teoretsku mogućnost demokratskoga izjašnjavanja,a od 2000. i praktičnu.
Ništa novo neću iznijeti ako konstatiram da političke elite koriste i nastoje produžiti stanje političke depresije nacije. Još uvijek nam je mogućnost izbora ostavljena u biranju između dva zla, a političkom slobodom smatramo priliku da se dobro posvađamo čije je zlo veće, naše ili njihovo. Kampanje se vrte i izbori se dobivaju na floskulama o gostima i domaćima, o tome da li su dva prsta u zraku bolja od tri prsta, iako mi se čini da političke elite drže u zraku samo jedan prst, i to onaj srednji.
Željko Sabo, legitimno izabrani gradonačelnik grada Vukovara iz redova SDP-a pokazuje se najsposobnijim političarem u gradu Vukovaru, ali i šire. Iako nije niti dobar govornik niti je omiljen unutar stranke, njegov uspon unutar hijerarhije SDP-a je impresivan. U 2009. godini postao je iznenađenje lokalnih izbora. Osvojio je Vukovar na juriš te je u ove četiri godine postao nezaobilazna i nepobjediva činjenica u gradu Vukovaru. Mjesto predsjednika vukovarskog SDP-a zamijenio je mjestom predsjednika SDP-a Vukovarsko-srijemske županije; potukao je na unutar stranačkim izborima svog najljućeg protivnika Damira Rimca, koji je predsjednik SDP-a grada Vinkovaca i dopredsjednik u županiji. Narečeni Damir dobio je na poklon od ministra Jakovine saborski mandat da bi se pružila makar iluzorna slika o podjednakoj važnosti Saboa i Rimca, iako je jasno iz aviona da će Sabo pomesti Rimca sa svih stranačkih funkcija ukoliko Rimac ne postane gradonačelnik Vinkovaca (a neće). Vjerujem i da strepi i za 'svoje' saborsko mjesto jer je pitanje mjeseca kada će Jakovina pobjeći s mjesta ministra poljoprivrede kao jedan od najnesposobnijih ministara u trenutačnom sastavu Milanovićeve vlade.
Kako se zove kandidat za župana Vukovarsko-srijemske županije iz redova HDSSB-a? Kako se zove kandidat za gradonačelnika Vinkovaca iz te stranke? A Iloka? Otoka? Vukovara?
Ne znate? Naravno. Jer to nitko ne zna. Kandidata nema. Na cijelom teritoriju Vukovarsko-srijemske županije ne postoji niti jedan službeni kandidat za niti jedno mjesto načelnika, gradonačelnika i župana.
Možda je to slučajno. Možda je neka posebna politička taktika u pitanju da bi se postigao određeni efekt. A možda je HDSSB prodao cijelu županiju, u kompletu HDZ-ovim kandidatima?
Živimo u doba krize u svijetu. Tako kažu. Osobno mislim da kriza ne postoji, ali postoji želja za krizom. A tamo gdje je želja, postoje i načini.
Kriza je nešto izvanredno, stanje koje se javlja u osobitim situacijama, izazvana nečim, prouzrokovana, dakle s razlogom. Razlozi mogu po svom porijeklu biti racionalni ili iracinalni, ali njihovo logičko porijeklo ih ne determinira. Međutim, da bismo shvatili krizu nečega o čemu želimo suditi, vrlo je važno razotkriti prirodu uzroka koji je pokrenulo određenu krizu.
Svoj predmet odmah u početku želim ograničiti: govoriti ću o krizi unutar granica naše domovine. Da li je to ispravno? Mišljenje je da je nemoguće razdvojiti krizu 'u svijetu' s krizom u Hrvatskoj. Obrnuto rečeno: niti u Hrvatskoj ne bi bilo krize, da ona nije prisutna u svijetu. Pogledavši stvar iz ove perspektive, jasno nam je da je taj uzročno-posljedični odnos manjkav. Moja prva premisa glasi: kriza u hrvatskom društvu bila bi prisutna bez obzira na krizu u svijetu.
Na današnji dan, 8. siječnja godine Gospodnje 2013., Hrvat i katolik, branitelj i stanovnik grada Vukovara, predsjednik suda časti HSP-a dr. Ante Starčević na nivou države i predsjednik gradskog vijeća grada Vukovara podnio je ostavku iz moralnih razloga na navedenu dužnost.
Tronut, dirnut i potresen stojim pred praznim ekranom i gledam u trepčući kursor. Slovo nikako da krene, osjećam se kao da pišem nekrolog. Politička ostavka iz moralnih razloga? Zar je nastupila smrt politike kako je percipira narod, a u djelo provode ljudi poput Tomislava Džanka?
Sabravši se, nabrzinu sam preletio u mislima politički put našega bivšeg predsjednika gradskog vijeća grada Vukovara, te sam odlučio staviti sve na papir. Izgleda da je politika ostavila i u ovom slučaju nedirnutu auru moralnosti. Naš je bivši predsjednik GV samo i jedino politički trgovac. A ja definiram političku trgovinu na sljedeći način: osoba koja svoje političke stavove mijenja nekim drugim za određenu svotu, ili neku dodanu vrijednost.
Uvod
Nakon čudne epopeje u kojoj je glavnu rolu odigrao preskupi, neučinkoviti i možda sumnjivi popis svih građana Republike Hrvatske, u onim malobrojnim enklavama u kojima on u politici život znači digla se prašina. Naime, osim što bi nam taj popis trebao biti temelj za neka strateška razmišljanja (Hrvati i strateško razmišljanje, pih!), u nekim lokalnim zajednicama taj popis, govoreći koliko nas ima, govori i o tome što kome pripada. Tako je i u najpoznatijoj hrvatskoj enklavi - Vukovaru.
Nakon presude hrvatskim generalima u Haagu, general Gotovina je objavio da je rat završio. Koliko je meni poznato, u Vukovaru je još uvijek na snazi. Naravno, radi se o ratu drugim sredstvima, ali ne dvojim do kakvog bi masakra dovela prigoda da se suspendiraju samo dva, tri zakona. U takvoj, osjetljivoj zoni, najgore što se moglo dogoditi građanima Vukovara, svim građanima, jest hrvatska politika.
U gradu Vinkovcima HDZ vlada već više od dvadeset godina. Jedino Vinkulja i Gospić dragovoljno trpe ove političke pijavice. I, čini se, da je vinkovčanima dojadilo da im grad lagano ali sigurno propada, da stalno gledaju iste face, slušaju iste laži i čekaju. Prema rezultatima parlamentarnih izbora, ali i nedavnim anketama koje su proveli kako pripadnici HDZ-a tako i oni SDP-a, HDZ će najvjerovatnije konačno izgubi vlast, a poslije toga nadamo se i slobodu u nekom od poznatih hrvatskih zatvora.
Prema tim anketama nova vlast u gradu trebala bi biti podjeljena između SDP-a i HDSSB-a. Situacija izgleda izvana dosta jasna i čista. Međutim, nama insajderima, koji će imati nekakav utjecaj na razvoj postizbornih događaja u gradu Vinkovcima, situacija je u najmanju ruku čudna. O čemu se radi?
Pitanje identiteta svakog pojedinog čovjeka vrlo je složeno pitanje. Kada sve pojedince stavite na jednu gomilu, svežete ih državnim granicama i nafilujete ih mitologijom, reklamama i jalom, počinje govor o naciji. Da li su nacije zamišljene zajednice kako teoretiziraju današnji vrli novi sociolozi, ostavit ćemo otvoreno. Jer, to je dakako vezano za našu temu, nije važno da li nešto jest ili možda jest ako utječe na nas kao da je stvarno. Ja sam Hrvat. Prvi je razlog taj što mi je to moj tata rekao, a moja mama potvrdila. Kad bolje razmislim, to je i jedini pravi razlog. Povjerovao sam svojim roditeljima i postao sam Hrvat. U skladu s tom vjerom prihvatio sam i ostatak kanona: sve naše velikane prošlosti, bitke koje smo dobili, državu koju smo branili, kraljeve koje smo pokapali, banove koje smo služili, ustaše i partizane. Prošlost je dio identiteta nas sadašnjih. Ali lako je za stoljeće sedmo, naš identitet je rekonstruiran i dekonstruiran od devedesetih naovamo, te se polako ali sigurno svakoga dana razgrađuje i nadograđuje. Identitet je, vjerujem da znam, proces. U tom procesu sudjeluje više elemenata.
Iako su svi ljudi, prema deklaraciji o ljudskim pravima, rođeni jednaki, s istim pravima i slobodama, neki od nas znaju za neke od njih koji imaju malo više prava, malo više slobode, i malo manje ih zakon obuhvaća. Oni mogu zbog nekih metafizičkih razloga, zbog nekih svojih veza, zbog određenih brojeva u svom mobitelu, zbog mrkog pogleda, izbjeći sudbinu poniženih i uvrijeđenih. Oni imaju novaca, to nije upitno, i za to se nesmije pitati, to se zna, ali bez dokaza, o tome se šapće, ispod glasa. Auti nisu bijesni, ali su luksuzni, ljudi su bijesni, ali nemoćni. Gledaju nekako iznad naših glava kada prolaze, kao da im smetamo. Možda se malo, refleksno, i pognemo. U ime svih pognutih rekao bih nekoliko riječi o jednom takvom. Tomislava Čuljka nisam nikada vidio u živo. Ali ga gledam na svakom koraku u Vinkovcima. Vidim ga u očima onih bahatih s kojima dotični popije kavu tu i tamo. Oni imaju s njim veze, i njegova se karizma preljeva i na njih. Vidim je i na držanju čistačice u osnovnoj školi, koja nekako drugačije drži metlu dok čisti jer zna da je ta metla i tih bijednih 2700kn zaradila na način što je razgovarala s nekim tko razgovara s Čuljkom, e da bi dobila posao.
Dragi generale!
Prije više od dvadeset godina, na današnji dan, poginuo si. Danas te se sjećaju. Budući da su ostale sačuvane tvoje slike, ne govore za tebe da si visok, zgodan i plav, ali nam znaju pripovijedati o tvojim organizacijskim i vojničkim osobinama. Jako bih volio znati što ti o svemu tome misliš, ali budući da je to nemoguće, reći ću onda ja tebi.
Vjerojatno ne znaš da si postao general. Posmrtni. Jedan si od rijetkih. Srećom, jer poslije tebe je sva sila Hrvata postala generalima, tako da se ne mogu niti izbrojati. Nije se puno biralo dok su ih kitili. Naime, oni tvoji koje si ti osnivao na Trpinjskoj cesti – hadezeovci – malo su se raspojasali nakon što si ti i tebi slični otišli. Ok, tebe su ubili pobunjeni Srbi, nisu te ucmekali naši kao Paradžika i Blaža Kraljevića. Ali rezultat je na kraju krajeva isti: one nepodobne su ušutkali, a podobne pokupovali. Idila vlada već gotovo 20 godina.
