Još otkako se počelo odmatati klupko korupcijskih afera, poglavito onih iz vremena vladavine Ive Sanadera, politički analitičari i novinari, zajedno s građanima ove zemlje pokušavaju shvatiti kako je uopće bilo moguće da se dogode tolike afere bez da nadležna tijela barem detektitraju kriminal i korupciju tolikih razmjera a demokratska javnost ostane gotovo nijema usprkos tome što je za mnogo toga ipak znala. S vremena na vrijeme su pojedini političari, pojedini mediji i pojedine osobe uključene u određena zbivanja, svako iz svojih razloga, u javnost iznosili neka svoja saznanja koja su ne samo mogla već i trebala biti signal za uzbunu. Da se reagiralo na vrijeme i da se reagiralo kako treba, vrlo je vjerojatno da bi ukupna šteta bila manja i da Hrvatska danas ne bi bila u situaciji u kojoj se nalazi.
Već više od tjedan dana se u javnost intenzivno šalju signali da se u postupku ostvarivanja autorskih prava događaju neke, u najmanju ruku, vrlo čudne stvari i da u cijeloj toj priči određenu ulogu ima Ivo Josipović, aktualni predsjednik države. Javnosti nije nepoznato da se on osim pravom bavi i glazbom, u predsjedničkoj kampanji mu je to čak bio veliki plus, i da je kroz Hrvatsko društvo skladatelja bio vrlo aktivan ne samo u zakonskom uređivanju autorskih prava već, prvo kao glavni tajnik a poslije član predsjedništva, i operacionalizaciji cijelog postupka. Najnovije sumnje se vežu upravo uz ovo zadnje.
Popisu vrlo dvojbenih odluka nove vlasti svakako treba dodati i onu da depolitizaciju policije započnu omogućavanjem još većeg utjecaja politike na njezin rad. Da se razumijemo, ne postoji zemlja u kojoj bi policija radila potpuno neovisno o vladajućoj politici. Ako se negdje i dogodi, govorimo o diktaturama i policijskim državama. U demokratskim se zemljama utjecaj politike ograničava na definiranje društvenih vrijednosti koje je policija dužna štititi, propisivanje ovlasti i tehnika koje pritom smije koristiti, osiguranje materijalnih i drugih uvjeta za rad policije i provedbu civilnog nadzora nad njezinim radom. Moguća rješenja su različita a politika je ta koja odabire najbolja.
Svi se sjećamo saborskih igrokaza u kojima bi zastupnici tada vladajućeg HDZ-a postavljali pitanja ministru unutarnjih poslova o tijeku konkretnih istraga pa i doslovno zahtijevali otvaranje istraga protiv prvaka tadašnje oporbe i s njima blisko povezanih osoba. Cjelokupna demokratska javnost je tada stala uz oporbu koja je potpuno opravdano ukazivala na neprihvatljivost toga da se od ministra naručuje a on da potom policiji nalaže kriminalističko istraživanje pojedinih osoba i događaja. Ispravno su to nazvali politiziranjem rada policije i naglašavali potrebu da se ista depolitizira.
Pregledavajući jutros stranice Đurđevac – Rooster Town, naišao sam na zanimljiv članak prenijet s matrixworld – hr.com koji govori o pušenju i na zanimljiv način polemizira s osnovnom mantrom protivnika ove navike, da je ono štetno jer povećava rizik od raka pluća. Zbog toga što stvara ovisnost, pušenje se definira i kao bolest.
Na ovim je stranicama najmanje jednom vođena rasprava o pušenju, što o štetnosti što o opravdanosti zabrane pušenja u ugostiteljskim objektima, no nije zgoreg promotriti to i iz još jednog kuta. Citirani članak naime dovodi u pitanje temeljnu tvrdnju protivnika pušenja a oslanja se na znastveni autoritet Dr. Gerharda N. Schrauzera, profesora emeritusa na University of California, San Diego, koji tvrdi ne samo da nema znanstvenih dokaza koji bi ukazivali na to da je pušenje glavni krivac za nastanak raka pluća ili da povećava rizik od tog oboljenja već da ono na određeni način čak pridonosi prevenciji te bolesti.
Nije trebalo dugo čekati. Samo dan nakon proglašenja izbornih rezultata u najjačoj oporbenoj stranci je počela podjela na tabore i borba za vlast. Već u izbornoj noći su neki od stranačkih prvaka dali naslutiti što će se zbivati neposredno nakon izbora. Njihova lica su govorila više od riječi. Uglavnom, oni iz tabora Jadranke Kosor su poput papagaja ponavljali mantru o "svemu što se urotilo protiv HDZ-a" a drugi su, poput izbornim rezultatom zadovoljnog Darka Milinovića i u izbornoj noći političkog analitičara Andrije Hebranga, dali naslutiti da krivce za poraz ne treba tražiti samo izvan stranke.
Nikada dosad nisam bio toliko zadovoljan nakon parlamentarnih izbora. Za vrijeme rata nisam imao vremena razmišljati o tom a najzadovoljniji sam bio 2000-te godine nakon što su HDZ-u fakturirani ali nažalost, samo djelomice naplaćeni privatizacijski i neki drugi grijesi. Što se tiče HDZ-a, opet je u istoj situaciji, fakturirano im je puno toga a koliko će im se naplatiti, vidjet ćemo.
Moje zadovoljstvo se ovaj puta temelji na sasvim drugom što se događalo na izborima. Nitko naime nije dvojio u pobjedu Kukuriku koalicije i HDZ-ov poraz, siguran sam da ni unutar samog HDZ-a. Zbog toga je sraz dvije najjače političke stranke praćen bez iščekivanja koje inače daje draž svakim izborima. Mandat više ili manje na bilo kojoj strani nije niti jednog trenutka pobudio neizvjesnost, osim naravno kod onih na listama čija su mjesta bila granična za mandat. Predstava koju se i tek kako isplatilo pogledati se odvijala na ostatku političke scene. Bila je riječ o drami, pravom političkom trileru, srazu između ostalih starih parlamentarnih stranaka i novih političkih snaga. Tek tu neizvjesnosti i zanimljivosti nije nedostajalo.
Predizborna kampanja je praktički gotova, neki čak kažu da je završila i prije nego je započela. Mogao bih se mirne duše složiti s njima, barem kada se radi o dvije vodeće političke opcije. Već od dolaska Jadranke Kosor na čelo Vlade i stranke je bilo jasno kamo sve vodi. Premijer i tada neupitni politički lider je pobjegao ostavljajući zemlju i stranku u rasulu. Nenavikli da sami bilo o čemu odlučuju i, još više, nenavikli da podnesu odgovornost za ono što rade, oni koji su ostali nisu ni radili ništa drugo osim što su se snalazili kako su znali i umjeli. Rezultat toga što je svako od njih vukao na svoju stranu, misleći jedino na to kako se što bolje pozicionirati u vlasti i posebice u stranci, nije ni mogao biti drugačiji. Stanje na gospodarskom planu niti je koga posebno zanimalo niti je itko barem pokušao uraditi da bude bolje. Posljedice dvogodišnjeg odgađanja da se poduzme ono što je potrebno za izlazak iz krize se već duže vrijeme vide ali svu pogubnost toga ćemo osjetiti tek nakon izbora.
Naprezanje i još više upornost kojom je nekada ugledna seljačka stranka držala na vlasti HDZ i Jadranku Kosor, izgleda im je došla glave. Iako oni i dalje sanjaju otvorenih očiju, ponajviše Josip Friščić i oni koji su imali saborske ili fotelje u vladi, najnovija istraživanja popularnosti političkih stranaka im daju svega jedan saborski mandat i to u "domicilnoj" II izbornoj jedinici. Budući tu izbornu jedinicu koprivničko-križevački župan Darko Koren naziva ishodištem i srcem HSS-a, možemo reći da bi toliko mršav izborni rezultat predstavljao infarkt s fatalnim ishodom. Jedan saborski zastupnik na toliko zainteresiranih iz nekada jake i cijenjene političke stranke teško da ju može održati na životu.
Iako svi rezultati predizbornih anketa ukazuju na pobjedu Kukuriku koalicije, nije još sigurno da će ta biti apsolutna, da će Zoran Milanović bez pomoći drugih moći sastaviti vladu i da će njegova vlada trajno imati potrebnu potporu u parlamentu. Pogotovo nije sigurno da će imati dvotrećinsku potporu. Međutim, Vesna Pusić otvara predizbornu kampanju kao da je stvar već gotova i da će izborni rezultat biti točno takav. Da je drugačije, vjerojatno ne bi zaključavala vrata koja će joj možda biti jedini spas, i bacala ključ. U razgovoru za Večernji list ona kao potencijalne političke partnere isključuje čak dvije političke opcije. Jedna od njih bi lako mogla biti i jedina dovoljno odmaknuta od HDZ-a da je taj ne može kupiti. Sve ostale su se, naime, već pokazale otvorenima za političku trgovinu a u toj je, vidjeli smo već mnogo puta, HDZ gotovo nenadmašiv.
Na pitanje čije bi joj ruke bile najdraže ukoliko vlastite ne bi dostajale, Vesna Pusić odgovara:
Nije pitanje čije bi mi bile najdraže, ali najlogičnije su one manjinaca.
U raspravi koju su posredstvom Slobodne Dalmacije pokrenuli Hrvatski laburisti – stranka rada, a odnosi se na Hrvatsku radioteleviziju, nametnula se dilema o tome što zapravo plaćamo putem RTV pristojbe ili kolokvijalno, RTV pretplate. Zakonski je stvar jasna, RTV pristojbu plaćamo s osnova vlasništva nad RTV prijemnicima putem kojih imamo mogućnost praćenja RTV programa i namijenjena je pokriću dijela troškova proizvodnje RTV programa mada nije potpuno jasno zašto se ona onda ne razdijeli svima koji nude programe umjesto da u cijelosti pripadne HRT-u.
Hrvatski se laburisti u sklopu svog predizbornog programa zalažu za potpuno ukidanje reklama na HRT-u jer drže da javne televizije putem njih postaju ovisne o oglašivačima koji su mahom vlasnici krupnog kapitala. Smatraju da prijetnjom uskrate prihoda od oglašavanja krupni poduzetnici i politika, direktno ili putem javnih poduzeća, vrše nedozvoljeni utjecaj na uređivačku politiku tog javnog medija. Svako tko imalo prati zbivanja oko HRT-a ne može se ne složiti s tvrdnjom da je ista sve samo ne neovisni javni servis. Oni smatraju da je ključni uvjet za postizanje neovisnosti HRT-a stabilno financiranje, odnosno ukidanje sadašnje financijske ovisnosti. Postoje dakako i drugi uvjeti ali je onemogućavanje ucjena uskratom novca glavni.
Predizborno vrijeme je period u kojem se stranke žele ne samo prikazati u što boljem svijetlu već i osigurati si što bolje uvjete za poslije izbornu suradnju. Kako je svima cilj biti na vlasti ili barem uz vlast, mada nijedna stranka to neće otvoreno priznati, u pravilu nastoje otvoriti vrata novim ali i potpuno ih ne zatvoriti starim partnerima. Predvodnici takvog ponašanja su sadašnji HDZ-ovi partneri, poglavito HSS i SDSS, ali ni drugi puno ne zaostaju. Koliko mi je poznato, jedini koji su HDZ unaprijed isključili s liste potencijalnih koalicijskih partnera su Hrvatski laburisti – stranka rada i HSLS Darinka Kosora, Kukuriku se podrazumijeva, dok drugi ostavljaju mogućnost "programske suradnje". Kako znamo, to je strankama omiljeni naziv za koaliranje samo što se u tom slučaju ne potpisuje koalicijski ugovor.
Isti je izraz danas upotrijebio i Danijel Srb odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića da kako mogu kao partnera isključivati SDSS dok istovremeno s njima koaliraju na lokalnoj razini. Dodatno je pojasnio da se na lokalnoj i regionalnoj razini ne donose strateške, odnosno svjetonazorske odluke zbog čega je onda moguće surađivati i s onima od kojih se po takvim pitanjima razlikuju. Kako se radi o strankama koje su ujedno najudaljenije na suprotnim polovima političkog spektra, vrijedno je pozabaviti se fenomenom "programske suradnje", odnosno pokušati doći do odgovora na pitanje može li ona doista biti prihvatljivo opravdanje za suradnju svakoga sa svakim.
